Novinari su jučer napustili Javnu raspravu o nacrtu izmjena Krivičnog zakonika Republike Srpske u Istočnom Sarajevu, nedvosmisleno dajući do znanja šta oni misle o kriminalizaciji klevete i uvrede i represivnim mjerama koje nameće Vlada Republike Srpske. 

O kriminalizaciji klevete  govorila je i Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH i dugoogodišnja novinaraka u novom broju magazina Start BiH , ali i o napadu na novinare i aktiviste LGBT populacije, povratnike, brutalnom verbalnom napadu na novinarku Daliju Hasanbegović Konaković u online medijima i pasivnosti institucija...  Prenosimo intervju:

SUDBINA ZAKONA

Aktuelna je tema Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske kojim se kriminalizuju uvreda i kleveta, a koju kritičari, ali i cjelokupna medijska zajednica, smatraju ozbiljnim ugrožavanjem slobode govora. Kakvo je Vaše tumačenje?

- O neprihvatljivosti tretiranja uvrede i klevete kao krivičnog djela uz ogromne finansijske kazne sve je rečeno. Dobro je što se zajednica, i to ne samo medijska, po tom pitanju ujedinila. Moram priznati da sam čula i drugačije mišljenje od kredibilnih analitičara. Oni tvrde da se medijska zajednica u Republici Srpskoj podijelila. Ne bih rekla da je riječ o podjeli po pitanju kriminalizacije klevete i uvrede. Vjerujem da su novinari jedinstveni u ocjeni da je to štetno. Podjela je na podobne i nepodobne, odnosno provladine i kritički orijentirane. Činjenica je da je prvih i u jednom i u drugom entitetu puno više. Bilo bi veoma korisno istražiti mišljenje javnog mnijenja, zato što sam u anketama čula značajan broj mišljenja građana koji pozitivnim ocjenjuju izmjene ovog zakona. Ako je to tačno, onda su mediji ozbiljno zakazali, i to ne samo u profiliranju poruka da se zabrana slobode izražavanja, odnosno verbalni delikt odnosi na sve. Morali bi se zapitati zašto su građani, ako je to tačno, izgubili povjerenje.

Uprkos svemu, čini se da vlasti Republike Srpske nisu spremne za korekcije i poboljšanja Zakona. Da li je sada preostalo još išta što se može (pokušati) učiniti? 

- Još uvijek nismo sigurni kakva će biti sudbina tog zakona, odnosno kako će izgledati u konačnici. Milorad Dodik se pokazao spremnim i za slučaj da pritisak bude tako jak, pa se usvojeni nacrt zakona u jednom trenu samo zaboravi i ne stavi na dnevni red Narodne skupštine u formi prijedloga. On sada ubrzava cijeli proces. Najavio je i zakone kojima će kontrolisati nevladine organizacije, zabraniti pristup LGBTIQ populaciji obrazovnim institucijama. Pa šta? Borit ćemo se. Sarajevska politička trojka objedinila je birače protiv Bakira Izetbegovića. 2.oktobra prošle godine to je bilo dovoljno. Opozicioni lider Jakov Milatović u Crnoj Gori ubjedljivo je pobjedio Mila Đukanovića, jer se oko njegove kandidature ujedinila opozicija. Ako opozicija u Republici Srpskoj uradi isto, pobjediće Milorada Dodika. Zato je za njega bolje da prijetnje secesijom, te golim otocima za političke protivnike, novinare, nevladine aktiviste, protjerivanje LGBTIQ populacije, ostanu samo na nivou galame. Nije samo stvar u tome što će se ljudi plašiti da će zbog ispričanog vica završiti u zatvoru već će shvatiti da možda više nemaju gdje, te da s ovim što imaju i od čega žive, ne mogu da prežive. Pobuna mora doći iznutra i ne mora biti nasilna.

STIŽU PRIJETNJE

U Banjoj Luci se u međuvremenu desio i napad na učesnike sastanka koordinacijskog odbora organizacije „Bh. povorka ponosa“. Tom prilikom je napadnuto i dvoje novinara. Kakav je Vaš komentar na reakciju policije, ali i vlasti u RS-u?

- Sve što je ostalo u javnom prostoru je da su novinari spodobe, te da su sami sebi izgrebali, preciznije, uništili automobile. Jedna osoba je privedena i kao da je riječ o nestašku koji se u noćnim satima malo zabavljao, gubi se svaki trag i interesovanje javnosti, a efekat je postignut – Nikola Morača i Aleksandar Trifunović moraju se baviti samima sobom, podnositi tužbe ili odgovarati na optužbe, plaćati štete i advokate i istovremeno raditi svoj posao. Ima tu i jedna „sitnica“, koju niko ne pominje, a to je  da i novinari imaju porodice. Napadači na LGBTIQ aktiviste, bar u vrijeme pripreme ovog intervjua, nisu privedeni. Navodno ima napretka u istrazi. I ako budu pronađeni, pa čak i sankcionirani, efekt je postignut – za njih nema mjesta u „našoj sredini tradicionalnih vrijednosti“. I na kraju, navodno ima napretka i u istrazi napada na bračni par Ajšu i Fadila Memišević iz Omeragića kod Višegrada. Osnovni cilj većine političara nakon napada je bio da negiraju kako je napad bio na nacionalnoj osnovi. I vidjećete, jako će se truditi da objasne da je motiv bio koristoljublje pogotovo ako se ispostavi da je među napadačima bio i neko bošnjačke nacionalnosti. Sva tri ova primjera pokazuju da se iza simptoma, a riječ je o napadima na novinare, manjinske i ranjive grupe, prikriva uzrok, a to je atmosfera kreirana prijetnjama o otcjepljenju, uvredljivim odnosom prema Bošnjacima i Islamskoj zajednici, nacionalističkom i diskriminatornom galamom.  Iznenadili biste se koliko sam poruka, kritika, pa i prijetnji dobila da se ne miješam u svoj posao, jer oni to mogu sami, nanijeću im štetu, jer „dolazim iz Federacije“, nisu to povratnici, te kako se u Višegradu lijepo i zajedno živi. Ako je to tako, zašto Bakira Hasečić u poluilegali gradi i uređuje kuće lomače kao spomen obilježje na ubijene Bošnjake u Višegradu? Mogu nabrojati mnogo primjera u oba entiteta i to ne samo onih koji se odnose na spomen obilježja i sjećanja na prošlost, ali isto tako potvrditi da većina problema je u politikama, a obični ljudi, kada bi ih pitali, jednostavno bi ih riješili.

S EF. MAHIĆEM PROGON JE POČEO 

Iz Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa su najavili tužbu protiv predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika i gradonačelinka Banje Luke Draška Stanivukovića zbog “huškanja i davanja zelenog svjetla nasilnicima”. Mislite li da ima šansi da sud u Banjoj Luci presudi u njihovu korist?

- Pitanje je retoričko, jer da smo potpuno sigurni da će sud presuditi u njihovu korist, ni gradonačelniku Banje Luke ni predsjedniku Republike Srpske ne bi palo na pamet da kažu kako štite društvo podjela, ksenofobije i diskriminacije. Aktivisti, okupljeni oko Organizacionog odbora BH Povorke ponosa, imaju moje ogromno poštovanje. Imaju planove, programe, aktivnosti, računaju i znaju kako reagovati u kriznim situacijama. Život LGBTIQ populacije u Bosni i Hercegovini neopisivo je težak. Činjenica da većina krije svoj rodni i seksualni identitet poražavajuća je i donosi im mnogo svakodnevne patnje. Kada ste tako satjerani u ćošak, kada ste do te mjere svakodnevno ponižavani od velikog broja ljudi i kada ogromna većina nema ni elementarnog razumijevanja prema vama, onda shvatite da ste spremni na sve – dobro organizovani, sistematični, inventivni, veoma uporni, često tvrdoglavi, nikada isključivi i, što je najvažnije, spremni na žrtvu, ne samo da patite zbog života, najčešće u ilegali, ne samo da ne možete da ostvarite većinu svojih prava, već i da se žrtvujete, primite i teške udarce i dostojanstveno ostanete na nogama. Ovo je jedna od onih ranjivih grupa koja ide do kraja, neki i po cijenu života.

Nedavno su i protiv Amira ef. Mahića vlasti RS pokrenule istragu zbog navodnog širenja vjerske i nacionalne mržnje. S obzirom da izbori nisu blizu, kako tumačite ovo naglo zaoštravanje i ugrožavanje ljudskih prava u RS-u?

- S Amirom Mahićem je zapravo počelo. Krivični progon Amira Mahića, iz Kozarca, ne ulazeći uopšte u sadržaj njegove hutbe, početak je treniranja diktature, snažna, prijeteća poruka povratnicima šta smiju reći, o čemu smiju razmišljati. U suprotnom su nepoželjni. Neposredno nakon toga, postavljena je žuta traka oko Tucakovića džamije u Rabranima kod Neuma. Vlast može odrediti šta je zakonita gradnja, ali ne može uskratiti pravo na ispoljavanje vjerskih potreba i osjećaja. Ukoliko žutom trakom onemogućite pristup džamiji, onda trebate obezbijediti adekvatan prostor za vjerske potrebe. Inače, naprostoru općine Neum nema nijedne džamije izuzev ove, u naselju Rabrani. Ako nas je istorija nečemu naučila, jeste da svako „zatezanje“, svako grubo gušenje prava, poruka je da se režim osjeća ugroženim.

DISCIPLINIRANJE POJEDINACA

Govor mržnje, pogotovo na društvenim mrežama, spada među novije, ali i među najrazornije i najprisutnije vidove kršenja ljudskih prava. Može li Ministarstvo učiniti nešto na obuzdavanju ovog problema?

- Najjednostavniji odgovor na ovo pitanje bio bi kako Ministarstvo planira nastavak realizacije projekata sa Vijećem Evrope na slobodi izražavanja i prevenciji i suzbijanju govora mržnje. Ali to nije moj odgovor. Bojim se da najrazvijenije evropske zemlje nisu ponudile adekvatna rješenja ni nakon Breivikovih višegodišnjih i nedvosmislanih poruka, kojima je glorificirao Ratka Mladića i Radovana Karadžića, te eksplicitno širio islamofobiju. Ipak, razvijene evropske zemlje ponudile su neke odgovore. Ako želimo, lako nam je da to kopiramo i to nije posao samo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. No, ključno pitanje je da li primjenu rješenja za suzbijanje govora mržnje žele oni koji donose odluke, a to su ministri i poslanici. Činjenica da je potrebna većina ne može biti izgovor za nečinjenje. Žao mi je što, osim brojnih pojedinačnih, nije bilo snažne institucionalne reakcije na brutalne verbalne napade na novinarku Daliju Hasanbegović Konaković u online medijima. Sadržaj tekstova je zastrašujući, predstavlja napad ne samo na slobodu i ličnost već i na zdravlje i život i Dalije i njene bebe. Da li njen prag tolerancije treba da bude viši samo zato što je Dalija supruga visokopozicioniranog političara, pa je zato veći dio novinarske zajednice prećutao ovaj događaj? Ne vjerujem. Hoću da kažem da se već duži period „ispod radara“ truje javni prostor, vrši diskreditacija i discipliniranje pojedinaca. Takozvane digitalne patriotske i botovske brigade ne treba potcjenjivati. Uvjerena sam da se mogu zaustaviti, prije svega, novim zakonima.

Nažalost, nasilje nad ženama je također eskaliralo. Osim preventivnog djelovanja socijalnih i sigurnosnih službi, kao i jačanja mreže sigurnih kuća, može li se još nešto uraditi?

- Odslušala sam, mada sam znala šta će mi reći, očajnički ljutit govor jedne naše zajedničke prijateljice, vrlo uspješne i uvažene žene u javnosti (nije ni ujednoj političkoj stranci), koja smatra nedopustivim da se u novoj vlasti nalaze zlostavljači ili ljudi koji ne prepoznaju devijacije. Moramo više raditi na (samo) korekciji, prevenciji, obrazovanju i ako hoćete – liječenju. Jer i za to postoji terapija. U nekim slučajevima i lično sam poduzela određene aktivnosti mimo pažnje javnosti i nastaviću da to činim. Vrlo jasno želim da naglasim da mi je iskreno žao ako su pojedinci u javnom prostoru možda neopravdano doživjeli neprijatnosti samo zato što su preuzeli političke funkcije. No, da li bi nasilje nad ženama moglo da bude razlog zbog čega će masa baciti kamen, a birači postati izbirljiviji, ne bih rekla. Bilo bi neodgovorno da bez kvalitetne analize kažem da su birači i javnost kojoj je to neprihvatljivo napustili Bosnu i Hercegovinu, a ostali samo oni koji smatraju da je povremeno discipliniranje žena i djece, „tu i tamo“ povratnika kako bi se poslala poruka, zabrana prava i javnog okupljanja LGBTIQ populacije, te uvođenje verbalnog delikta društveno prihvatljivi. Ako je i tako, onda smo na početku. Proces će biti dug. Ali drugi pravac je jako loš izbor za sve.

PO PRVI PUT VIDIM

Imate veliko medijsko iskustvo, a sada se nalazite na funkciji zamjenice državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice pa imate priliku da iskusite i kako sistem izgleda i funkcioniše iznutra. Kakve su Vaše impresije, koliko je teško sistem poboljšavati iznutra?

- U značajnoj mjeri zavisi od ministara, bar kad je riječ o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine ima dovoljno vrijednih i stručnih ljudi. Uz odgovarajuću motivaciju i inicijative, lobiranje za usvajanje zakonskih rješenja, programa i projekata, može se mnogo toga uraditi, ne sada, ne odmah, ali može. Poznato vam je da uloga zamjenika ministra nije zakonom detaljno razrađena. Milorad Dodik je već javno rekao ono što sam na početku mandata čula i od ministra Sevlida Hurtića i po kuloarima, da sam „greška“. Prije nekoliko sedmica Dodik je kazao i da sam „bivša“. Nema razloga za brigu, neka se relaksiraju. (Do)ministarsku poziciju, ni pažnju javnosti nisam tražila. Mali i veliki projekti počinju i završavaju bez medijske pažnje i nerijetko najmanje zasluga imaju oni koji presjecaju vrpce.

Koji će biti osnovni zadaci i aktivnosti Ministarstva u ovom mandatu?

- Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine ima program rada, koji podrazumijeva donošenje nekih novih, te unapređenje postojećih zakona. To nije jednostavna zadaća. Ministarstvo se i dalje nosi s izazovom osiguranja prava povratnika i raseljenih lica na dom, bezbjednost, zapošljavanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i drugih prava. Cijeli je niz projekata u toku, a kojima je obuhvaćeno praćenje i primjena prava svih grupa stanovništva u Bosni i Hercegovini, te usvojene politike saradnje sa iseljeništvom. Odnosi sa iseljeništvom su oblast kojoj se stalno vraćamo i u kojoj, nažalost, nismo napravili sistem. Nakon izbora prošle godine, po prvi put vidim naznake da su pojedine institucije na državnom nivou, djelimično i entiteti i kantoni, spremni raditi zajedno. A to je zaista veliki i značajan posao.

Gdje i kako građani BiH mogu tražiti svoja prava ako su izgubili i nadu i povjerenje?

- Građani treba da vrše pritisak na institucije da rade svoj posao. Ima i primjera jako dobre prakse kao što su neke općine, gradovi, ali i kantonalne vlade. Neophodno je osnažiti i instituciju ombudsmana i nevladin sektor za zaštitu ljudskih prava. Osim pojedinih sindikata, strukovnih udruženja i nevladinih organizacija, koje se bore za prava pojedinih ranjivih grupa, zapravo i nema ili nema dovoljno organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava na način kako je radio Helsinški komitet za ljudska prava. Potrebno je pružiti finansijsku podršku organizacijama, koje nude besplatnu pravnu pomoć. Potrebna je institucionalna finansijska pomoć strukovnim udruženjima, poput udruženja novinara i Vijeća za štampu. Na žalost, za to ne postoji politička volja svih donosilaca odluka. No, ne treba odustati od dobrih zakonskih rješenja, među kojima je regulisanje prava ranjivih i manjinskih grupa. Taj put je dug, pun kompromisa, međutim ne treba odustajati.

Novinar magazina Start je Dušku Jurišić pitao i PROČITAJ OVDJE!