Intervju

Dugogodišnja novinarka, a danas zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Duška Jurišić u novom broju magazina Start BiH govori o kriminalizaciji klevete, napadu na novinare i aktiviste LGBT populacije, povratnike, brutalnom verbalnom napadu na novinarku Daliju Hasanbegović Konaković u online medijima i pasivnosti institucija... U ozračju trenutnih dešavanja u Srbiji izdvajamo dijelove iz ovog intervjua objavljenog prije tragičnog događaja u osnovnoj školi u Beogradu gdje je maloljetni dječak ubio osam učenika i zaštitara:  

Evo na samom početku ću Vam postaviti jedno možda neobično pitanje. Naime, mi u redakciji Starta već dugo vremena razmišljamo da tužimo sve ove političare koji nas svakodnevno bombarduju svojom bahatošću, vrijeđanjem drugog i drugačijeg, nepristojni su, psuju, svađaju se, prijete... Zašto tužba? Pa negativno utiču na mlade! Bojimo se zapravo da će nam sutra naša djeca u nekoj našoj diskusiji, umjesto odgovora pokazati srednji prst, naprimjer! Ili reći: Dabogda te srce streflo! Ili, jesi ružan... Kakvu si to frizuricu napravio, šta je to?!... „Dodat ćemo i onu: „Svaka ti je za šamara?!“ Šta mislite, imamo li šanse, ima li elemenata za podizanje tužbe i kako bi sud presudio? Ili smo zakasnili?

- Milorad Dodik smatra da niste. On tvrdi da izmjene Krivičnog zakonika RS zapravo pomažu svima. Njegova dnevna količina uvreda protiv političara, oponenata, kritičara, predstavnika diplomatskog kora i međunarodne zajednice, nevladinih aktivista i novinara je tako velika da bismo se samo bavili pisanjem tužbi, a vrijeme provodili u sudnicama.
Da li stvarno vjerujete u pozitivan ishod tužbe LGBTIQ aktivista protiv Milorada Dodika i gradonačelnika Banja Luke zbog javnog poticanja na mržnju i nasilje pri čemu su dokazi da je djelo počinjeno očigledni? Ili vjerujete da će majke ubijenih u genocidu, ako je već 30-tak tužbi odbačeno u Tužilaštvu BiH, uspjeti s tužbama na sudovima u Republici Srpskoj, jer će Dodika, umjesto za krivično djelo negiranja genocida, tužiti za uvredu ili klevetu, što bi bilo moguće u skladu s izmjenama Krivičnog zakonika RS-a? Ljudi koji nastoje raditi svoj posao, pogotovo ako za taj posao imaju predanost i entuzijazam, nemaju vremena da pišu tužbe, pripremaju se za sudske procese sa neizvjesnim ishodom. Političari, među kojima Milorad Dodik prednjači, a daleko od toga da je jedini, imaju cijele timove za pripremu medijskih nastupa, spinova kojima se obračunavaju s protivnicima, advokate, koji za čas, mogu uništiti ili teško raniti „protivnike“ bez obzira da li oni dolaze iz sfere politike ili civilnog društva. I naravno imaju uticaj na institucije.

Imamo i primjera u “praksi”?

- Pomenuću samo neke primjere radi ilustracije. Podsjećam koliko je vremena i energije Senad Hadžifejzović morao uložiti da se odbrani od napada da je u emisiji izgovorio što nije. Bez obzira, RAK je presudio da je kriv. Odluka nije pravomoćna, ali ako postane, to će samo biti još jedan dokaz o slabosti i podložnosti institucija uticajima političara i interesnih grupacija. Sud u Banjaluci presudio je u korist Milorada Dodika po tužbi jedne nevladine aktivistice iz Banje Luke, koju je u više navrata javno optužio  da je strana agentica i kvisling. Sud je nakon mučnog i dugog postupka odbacio njenu tužbu. Nanesena joj je trajna šteta, jer sa biljegom špijuna i izdajnika treba živjeti...
U toku je sudski postupak protiv još jedne nevladine aktivistice za klevetu, jer lokalni zvaničnik, koji je u više navrata na najuvredljiviji način prozivao Bošnjake, te često negirao genocid u Srebrenici, smatra da je ona povrijedila njegove osjećaje i nanijela mu nematerijalnu štetu. Naime, žena, inače majka i supruga ubijenih u julu 1995. na području Srebrenice, ovog je lokalnog zvaničnika, navodno nazvala fašistom. Ili kako ćete vi u Startu objasniti svojim čitaocima zašto novine nije bilo više od mjesec dana na kioscima? Uvijek postoji izbor – stoički podnijeti, ujediniti se sa ljudima s kojima dijelite iste vrijednosti ili se prikloniti i žrtvovati principe. Brzina smjenjivanja informacija, vijesti, novosti u ovom našem svijetu mjeri se minutama, ako ne i sekundama.
Pažnju javnosti svakodnevno zaokupljaju nebitne teme. To političarima najviše odgovara. Iza jakih izjava, spinova i saopćenja, prikriva se nedostatak akcije. Zato smo tu gdje jesmo. 28 godina poslije rata, rat još traje, ali se ne puca.
A ljudi, koji su to prepoznali, odlaze.

Govor mržnje, pogotovo na društvenim mrežama, spada među novije, ali i među najrazornije i najprisutnije vidove kršenja ljudskih prava. Može li Ministarstvo učiniti nešto na  obuzdavanju ovog problema?

- Najjednostavniji odgovor na ovo pitanje bio bi kako Ministarstvo planira nastavak realizacije projekata sa Vijećem Evrope na slobodi izražavanja i prevenciji i suzbijanju govora mržnje. Ali to nije moj odgovor. Bojim se da najrazvijenije evropske zemlje nisu ponudile adekvatna rješenja ni nakon Breivikovih višegodišnjih i nedvosmislanih poruka, kojima je glorificirao Ratka Mladića i Radovana Karadžića, te eksplicitno širio islamofobiju. Ipak, razvijene evropske zemlje ponudile su neke odgovore. Ako želimo, lako nam je da to kopiramo i to nije posao samo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. No, ključno pitanje je da li primjenu rješenja za suzbijanje govora mržnje žele oni koji donose odluke, a to su ministri i poslanici. Činjenica da je potrebna većina ne može biti izgovor za nečinjenje. Žao mi je što, osim brojnih pojedinačnih, nije bilo snažne institucionalne reakcije na brutalne verbalne napade na novinarku Daliju Hasanbegović Konaković u online medijima. Sadržaj tekstova je zastrašujući, predstavlja napad ne samo na slobodu i ličnost već i na zdravlje i život i Dalije i njene bebe. Da li njen prag tolerancije treba da bude viši samo zato što je Dalija supruga visokopozicioniranog političara, pa je zato veći dio novinarske zajednice prećutao ovaj događaj? Ne vjerujem. Hoću da kažem da se već duži period „ispod radara“ truje javni prostor, vrši diskreditacija i discipliniranje pojedinaca. Takozvane  digitalne patriotske i botovske brigade ne treba potcjenjivati. Uvjerena sam da se mogu zaustaviti, prije svega, novim zakonima.

Nažalost, nasilje nad ženama je također eskaliralo. Osim preventivnog djelovanja socijalnih i sigurnosnih službi, kao i jačanja mreže sigurnih kuća, može li se još nešto uraditi?

- Odslušala sam, mada sam znala šta će mi reći, očajnički ljutit govor jedne naše zajedničke prijateljice, vrlo uspješne i uvažene žene u javnosti (nije ni ujednoj političkoj stranci), koja smatra nedopustivim da se u novoj vlasti nalaze zlostavljači ili ljudi koji ne prepoznaju devijacije. Moramo više raditi na (samo)korekciji, prevenciji, obrazovanju i ako hoćete – liječenju. Jer i za to postoji terapija. U nekim slučajevima i lično sam poduzela određene aktivnosti mimo pažnje javnosti i nastaviću da to činim. Vrlo jasno želim da naglasim da mi je iskreno žao ako su pojedinci u javnom prostoru možda neopravdano doživjeli neprijatnosti samo zato što su preuzeli političke funkcije. No, da li bi nasilje nad ženama moglo da bude razlog zbog čega će masa baciti kamen, a birači postati izbirljiviji, ne bih rekla. Bilo bi neodgovorno da bez kvalitetne analize kažem da su birači i javnost kojoj je to neprihvatljivo napustili Bosnu i Hercegovinu, a ostali samo oni koji smatraju da je povremeno discipliniranje žena i  djece, „tu i tamo“ povratnika kako bi se poslala poruka, zabrana prava i javnog okupljanja LGBTIQ populacije, te uvođenje verbalnog delikta društveno prihvatljivi. Ako je i tako, onda smo na početku. Proces će biti dug. Ali drugi pravac je jako loš izbor za sve.

CIJELI INTERVJU ČITAJTE U NOVOM BROJU MAGAZINA START BiH: