Kolumne

Piše: Ahmed Burić

Jedan od najtežih zadataka pri nedavnoj selidbi bio je - kako 'složiti' kućnu biblioteku. Kad čovjek nabere pedeset, a bavi se tim nesretnim poslom švercovanja lijepih stvari u gadnim vremenima, valja mu se zamisliti koje knjige će ostaviti, kojih će se riješiti, a kako one koje zadrži rasporediti da odmah zna gdje mu je šta. Nije to lak posao, odlučivati o sudbini nečega na šta si cijeli život pazio, pogotovo ako postoji mogućnost da će neka od tih knjiga (p)ostati i svjedočanstvo, artefakt za buduće generacije. Pod uvjetom da ovdje neko, uopće, bude mogao živjeti.

BORGES I BIBLIOTEKA: Moja prijateljica A., arhitektica, živi u Londonu i neki je dan na instagramu objavila svoju fotografiju pored kućne biblioteke. Velika uredna polica, visoka do plafona, puna knjiga, pored ona sa naočalama, intelektualka visokog ukusa, i tag - pitanje: Da li su kućne biblioteke stvar prošlosti?
Hja, ispada da je vrag ponio sve oblike uživanja u razvoju, pa je sasvim logično da novi stil života polako izbacuje knjige iz stanova i kuća, valja osloboditi prostor i kvadrate za nešto. No, ona se neće dati, njezin je stav jasan i, bez obzira na tamošnju dostupnost javnih biblioteka - a u Britaniji su, valjda, najbolje - ona će svoj dio privatnosti, složen između korica, sačuvati za sebe.
Pokušao sam malo zraknuti sistem po kojem je slagala knjige, arhitekti su, uglavnom, sistematičan svijet čiji se glavni osnov plan, ali em je slika premalena pa se ne vidi, em kod mene ta stvar ne pije vode jer je način razmišljanja drugačiji. Kad J. L. Borges kaže da je raj uvijek zamišljao kao jednu vrstu biblioteke, iz moje perspektive je to, doista, teško zamislivo. I izvedivo.

DŽEHENEMSKI ŠPAJZ: Moja biblioteka je prije neka vrsta džehenema, mislim, ne po sadržaju, hajde dobro, i po tome malo, nego po tome da se knjigama nikad ne zna mjesto, niti gdje će koja završiti u procesu koji nazivamo radnim. Prije je to, ustvari, neki mali džehenemski špajz, u kojem između starih i nepotrebnih stvari stoji i pokoje remek- djelo, neka zaboravljena slika starog majstora, koja bi na nekoj aukciji u Sothebyju ili Christyju... Ali, ne treba me kriviti, te su knjige jedina stvar koju sam uspio sačuvati, nakon što je rat pokazao da materijalno i opipljivo u graničnim situacijama nema nikakvu vrijednost. Zato će, između ostalog, propasti i ova sadašnja vlast. Što misli da se ponovo može uvesti feudalizam, i to bogaćenjem malog broja porodica. Jer, iako se točak povijesti u nas sporije okreće, nego u ostatku dunjaluka, to ipak neće proći. Jer je život nemoguće zaustaviti.
Kao ni život knjiga; već prvi pogled na nečiju biblioteku odaje karakter njezina vlasnika. Ako su knjige složene po bojama, odmah znate da tu nema hajra od čitanja. Tu se dogodilo ono socijalističko-skorojevićko kupovanje knjiga po metru regala, pa ide Pearl Buck, pa onaj mučenik Erich Maria Remark, pa „Svjetski klasici“, pa neka Mir-Jam, u ćošku. Sve, sve, a ništa, što bi narod rekao. A narod je, kako se zna, uvijek u pravu. Osim što je stoka, neviđena.

MALE TAJNE: Kod majstora slaganja biblioteke - kao i kod svakog majstora - postoje male tajne koje možete prepoznati malo pažljivijim gledanjem. Prijatelji, koji su zavirili u skoro svaki kutak zemaljske kugle, a imaju relativno mali stan, knjige su podijelili prema regijama, odnosno geografski: dakle, dio Njemačka, dio Francuska, dio Engleska, pa Daleki Istok, pa Južna Amerika. Funkcionalno, nema šta, jer ako vam treba knjiga o plemenu Maya, ili recimo remek-djelo Juana Rulfa, kratki roman „Pedro Paramo“, pružite ruku prema Južnoj i Centralnoj Americi i - eto vas tamo. Knjige su nezamjenjive i zbog toga što dodir sa koricama pobuđuje sjećanje ili vas, pak, u mašti vodi do mjesta gdje ste kupili ili dobili neku knjigu. Hm, i ukrali, jer što se kaže, dio kulta knjige je i u tome da poneku i ukradeš.
Što se mene tiče, važi parafraza narodnjaka, koji znam od (pra)davnina: nisam te se nagledao, nisam te se naljubio. Nisam se nešto nakrao knjiga u životu, vrlo rijetko, svakih desetak godina, kad sam u društvu dobrih prijatelja, negdje u knjižari, oprobam jesam li još sposoban turiti knjigu u džep da me ne vide i to je to. Ako bih, recimo, slagao knjige prema načinu na koji sam ih nabavio, odnos kupljenih i dobijenih je značajno za ove prve, a na rafu za ukradene stajalo bi jedno pet-šest komada od kojih je najdraža biografija Ludwiga Wittgensteina koju sam makao iz jedne knjižare u Londonu. Dakle, tanak lopov, ali kao švercer, sasvim uspješan. O čemu uglavnom govore knjige iz povijesti umjetnosti, pa i ona čudna historija grčke skulpture na njemačkom koju sam našao u Skoplju. Antičko - antičkom, reklo bi se.

TABLET: Istoriju uređivanja biblioteka u dobroj mjeri su revolucionalizirali kindle i ipad jer se u njima može držati par stotina naslova koji vam uvijek trebaju i mogu služiti kao neka vrsta lične karte. Ali čovjek u životu ionako često poseže za iskustvima kroz koja je prošao, i vraća se knjigama koje je već pročitao. Kako, dakle, čitati Čehova ili, recimo, knjigu češkog novinara Jiri Pelikana, a ne sjetiti se gdje ste je prvi put uzeli u ruke. Prvu u školskoj biblioteci Pete gimnazije na Obali, 1983., a drugu dvije godine kasnije u biblioteci garnizona JNA u Ilirskoj Bistrici, Slovenija. Tako da tablet otpada kad su u pitanju čisto taktilni osjećaji, jer to je jedna vrsta posvećenja. Ljudi smo i ipak volimo biti okruženi stvarima koje možemo osjetiti.
Postoje pisci koji smatraju da je čitanje već pročitanih knjiga čisto gubljenje vremena. Istina je, treba ići naprijed, i razvijati se, i uz malo sreće i znatiželje vaš razvoj nikada neće prestati. Ali, nikada ne treba zaboraviti odakle ste krenuli i šta su bile vaše ishodišne tačke da postanete čitalac, novinar ili pisac.

PUTOVANJE KROZ VRIJEME: Kad, recimo, pogledam svoje rane knjige, shvaćam da me je stiglo ono teško prokletstvo da nikada neću znati šta bih volio biti kad odrastem. Jer postoje knjige koje odmah mogu početi čitati, čim ih otvorim. To su, recimo, Jaspersovo Pitanje krivnje, Miloszev Zarobljeni um, pjesme Daneta Zajca ili Edvarda Kocbeka, Sveto i profano od Eliadea, ili Suze i sveci od Ciorana. Pa i nešto 'naše', recimo Žujin Leksikon Sarajeva ili Haverićevu Kritiku bosanskog uma. Ali, pitate se, zar to nije više filozofska literatura, primjerenija nekom akademskom posleniku, a ne piscu - slobodnjaku koji manje-više piše „popularne“ žanrove. Jeste, ali u tome i jeste fazon. Važno je da ne prestane ona djetinjasta želja za putovanjem kroz vrijeme: ispada da su sva, pa i najkompliciranija rješenja zapravo, tu, nadohvat ruke. Samo treba uzeti knjigu. I staviti je na pravo mjesto. Ali, kako?
Pa ti, onda, uredi biblioteku!?