[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/10\/31\/drzavni-zatvor.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/10\/31\/100x73\/drzavni-zatvor.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/10\/31\/drzavni-zatvor.jpg","size":"70.62","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

Bosanski „Alkatraz“ u Vojkovićima: Ko će biti stanari državnog zatvora

Piše: Đuro Kozar

Izgradnja državnog zatvora u Vojkovićima kod Sarajeva po neizvjesnosti ličila je na nekadašnje zidanje Skadra na Bojani sa tim što, za razliku od narodne pjesme, gdje sve što se po danu izgradi, po noći sruši, ovo se baš nenormalno odužilo. Gradnja je trajala 14 godina i u tom objektu i, nakon svečanog otvaranja u julu ove godine, ovih dana počeo je postepeni prijem pritvorenika i zatvorenika. Očekuje se da bi se kapaciteti mogli popuniti do kraja ove godine, do kada treba da se kompletira osoblje za sigurnost, psihološku i sociološku pomoć, administracija i medicinski kadar. U saopćenju iz Ministarstva pravde se ističe da je pandemija otežala rad upravitelja i ministarstva na konačnom stavljanju zatvora u pogon, ali da je objekat 3. septembra stavljen i de facto u funkciju. Inače, sve o ovom zatvoru je više nego što je potrebno, obavijeno tajnom, pa informacije idu na „kapaljku“.

„Skadar na Bojani“

Temeljac za zatvor je postavljen 2006., a izgradnja je počela 2007. godine. Kašnjenje je uzrokovano brojnim administrativnim i proceduralnim komplikacijama, a intenzivna gradnja započela je 2014. Ponovo je zaustavljena 2016. zbog sudskog spora podizvođača sa jednim od suizvođača na objektu. U državnom zatvoru, kapaciteta 348 mjesta, bit će smješteni pritvorenici i osuđenici Suda BiH. Projekt je finansiran iz domaćih, donatorskih i kreditnih sredstava. Podignut je kredit Razvojne banke Vijeća Evrope od 19,3 miliona eura, BiH je uložila 6,45 miliona eura, donacije EU iznose 9,15 miliona eura, tehnička pomoć Evropske komisije 1,7 miliona eura, donacija Švedske je dva miliona eura i vlada SAD dala je 1,1 milion američkih dolara za obuku zatvorskog osoblja.

„U funkcionalnom i organizacionom smislu, državni zatvor je koncipiran kao složena cjelina koja će udovoljiti najvećem stepenu sigurnosti i najvišim evropskim standardima za ovu vrstu objekata“, izjavio je ministar pravde BiH Josip Grubeša. Kompleks zatvora prostire se na površini od 24.000 metara kvadratnih, a svaka ćelija u kojoj će biti smješten po jedan zatvorenik površine je 12 kvadratnih metara. Izgradnja i funkcioniranje državnog zatvora u potpunosti su usklađeni s evropskim zatvorskim pravilima i standardima. Cijeli kompleks okružen je sa četiri pojasa sigurnosnih ograda.

Izgradnja ovog zatvora okončana je u septembru 2017., ali se na tehnički prijem čekalo duže od godinu dana. Jedinica za izgradnju državnog zatvora, odmah po okončanju radova, predala je dokumente općini Istočna Ilidža i zatražila tehnički prijem. Općina je tada promijenila propise i umjesto 50.000 konvertibilnih maraka (oko 25.000 eura), prema do tada važećim propisima, zatražila naknadu od 526.000 konvertibilnih maraka (oko 260.000 eura). Proces je obustavljen jer su investitori, ali i Vijeće ministara BiH, ocijenili da je ta cijena nerealna. Usuglašavanje cijene tehničkog prijema trajalo je više od godinu dana. Naposljetku je postignut dogovor, tehnički prijem je obavljen, te raspisani konkursi za prijem uposlenika. Prema sistematizaciji, u državnom zatvoru bit će uposleno oko 280 djelatnika.

Otvaranjem državnog zatvora značajno će se rasteretiti kapaciteti entitetskih zatvora, posebno onih u Zenici i Foči. Zatvorska populacija u Bosni i Hercegovini kreće se oko 2.600 zatvorenika; u zemlji ima 15 zatvorskih ustanova i njihov ukupni kapacitet je oko 2.000 mjesta, što znači da su zatvori više-manje pretrpani. Inače, velike su razlike u broju osoblja i zatvorenika u entitetskim zatvorima, budući da su oni pod ingerencijom ministarstava pravde Federacije BiH i Republike Srpske i ne postoji sistematična i dosljedna kadrovska politika. Vijeće ministara BiH godinama je izdvajalo velike  iznose entitetima za izdržavanje zatvorske kazne osoba koje je osudio Sud BiH.

Elementi sigurnosti

Na otvaranju državnog zatvora u Vojkovićima je istaknuto da je to, po tome kako je projektiran i izgrađen, jedan od najsigurnijih takvih objekta u Evropi. Pri tome se imalo u vidu da se iz njega praktično ne može pobjeći, što je iznimno važno, ali kad je riječ o sigurnosti ima tu još elemenata koji se moraju imati u vidu. To su odnosi između zatvorenika koji katkad prerastu u masovnu tuču, ponašanje čuvara prema zatvorenicima, pobune u zatvorima, posjete i pokloni zatočenima, silovanje, unošenje droge i alkohola… Osim ovoga, važna činjenica je to da će u zatvoru biti osobe koje je Sud BiH osudio za ratne zločine, organizirani i privredni kriminal te korupciju. Svrha izvršavanja kazne zatvora jeste osposobljavanje zatvorenika za život u skladu sa zakonom i društvenim pravilima uz poštovanje dostojanstva osobe i čovječno postupanje prema osobi koja se nalazi na izdržavanju kazne.

Svaki zatvor, pa i ovaj naš državni, ima svoj plan osiguranja kojim se utvrđuju postupci za sigurno djelovanje unutar objekta. Određuje se količina opreme i naoružanja, način obavljanja poslova na radnim mjestima osiguranja, znakovi za komuniciranje i prepoznavanje, postupak primopredaje dužnosti na radnim mjestima te pretraga prostorija u kojima borave zatvorenici. Vrlo je bitan prostor koji se osigurava, zone motrenja i kretanje službenika na radnim mjestima vanjskog osiguranja. U ovom planu predviđaju se i mjere u slučaju vanredne situacije, kao što je organizirano narušavanja reda i discipline, stege, požar, elementarna nepogoda, itd.

Sredstva prisile mogu se primijeniti samo kada je to nužno da se spriječi bijeg zatvorenika, tjelesni napad na službene ili druge osobe, nanošenje ozljeda drugim osobama, samoozljeđivanje, namjerno uzrokovanje materijalne štete ili radi svladavanja pasivnog ili aktivnog otpora zatvorenika. Sredstva prisile mogu se primijeniti protiv osoba koje oslobađaju zatvorenike, napadaju na zatvorenike, protupravno ulaze u objekt ili prostore kaznionice, odnosno zatvora ili ako se neovlašteno nalaze unutar objekta ili prostora zatvora. Ove osobe zadržavaju se do dolaska pripadnika policijske agencije.

Suštinski je biti pripravan za sve situacije. Najnoviji skandali i štrajkovi zatvorenika u Velikoj Britaniji i SAD ukazuju na kaos u zatvorima, naročito onim privatnim. Ako tako uređene zemlje sa tim imaju ozbiljne probleme, kako uopće zamisliti horor u zatvorima Venecuele, koji uguraju pet puta više zatočenika od maksimalnog kapaciteta, ili u nekim ruskim zavorima u kojima polovina zatvorenika boluje od tuberkuloze. Krajem augusta britansko ministarstvo pravde hitno je preuzelo kontrolu nad zatvorom u Birminghamu nakon što je inspekcija u njemu zatekla dramatičan kaos. Najnasilniji zatvor u Britaniji i Velsu kontroliraju zatvoreničke bande, a čuvari i pomoćno osoblje zaključava se u svoje prostorije u strahu od terora. Među zatvorenicima inspektori su otkrili šokantne količine alkohola, droge i tragova nasilja, a ćelije su bile pune žohara, sasušene krvi i tragove povraćanja. Skandal je utoliko veći što ovaj privatni zatvor vodi jedna od najvećih zaštitarskih firmi u svijetu, G4S, sa 570.000 zaposlenika i poslovima razgranatim u 60 zemalja, sa kojom je britanska vlada sklopila ugovor o upravljanju na 15 godina.

Selidba „kapitalaca“

U novi državni zatvor u Vojkovićima, da se ne bi plaćalo entitetima, vjerovatno će biti prebačeni zatvorenici iz Zenice i Foče, zapravo „kapitalci“ koje je na dugotrajnu kaznu osudio Sud BiH. Rekorder je višestruki ubica Edib Buljubašić, koji bi na slobodu trebao izaći 2043. godine. U njegovom slučaju riječ je o spajanju nekoliko različitih presuda te odluke suda da ih služi „jednu za drugom“. Osuđen je zbog dvostrukog ubistva počinjenog u februaru 2000. Prije rata je zatvoren zbog razbojništva i ubistva portira „Zenicatransa“, kao i ranjavanja oca. Nakon tog počinjenog ubistva izlazi na „vikend“ i ubija oca, nakon čega je osuđen na 20 godina zatvora. Nakon rata ubija sjekirom nevjenčanu suprugu Almu Šarić. Tri dana kasnije ubija Nađu Buljubašić, suprugu svog brata, sa dvadesetak uboda makazama, nakon čega se prijavljuje policiji, koja pronalazi leševe. On je u zeničkom zatvoru čak napisao i knjigu.

ZijadaTurkovića, iz Sarajeva, Sud BiH osudio je na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora od 40 godina, dok je njegov saučesnik Milenko Lakić dobio 35 godina zatvora. Turkovićeva skupina zločinaca u jednoj od najvažnijih poslijeratnih presuda u BiH pravosnažno je osuđena na ukupno 95 godina zatvora. Osuđeni su za pet svirepih ubistava, pokušaj ubistva, rasturanje droge i pljačku 2,5 miliona konvertibilnih maraka (1,25 miliona eura) ABS banke u Kargo-centru Međunarodnog aerodroma Sarajevo, neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom i iznude.

U državni zatvor će i nekoliko osoba koje je Sud BiH osudio na višegodišnje kazne zatvora za genocid počinjen nad Bošnjacima iz Srebrenice. Pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Milorad Trbić je osuđen na 20 godina zatvora, nakon što je Sud BiH zaključio da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu i operacijama hvatanja, zatvaranja i pogubljenjima po prijekom postupku te potom pokopavanja i prikrivanja tijela ubijenih Bošnjaka. Trbić je bio u Haškom tribunalu gdje mu je trebalo bidi suđeno, a potom je prebačen u Sarajevo i on je prva osoba koju je Sud BiH osudio za genocid.

Također za genocid nad srebreničkim Bošnjacima Sud BiH je na dugotrajne kazne zatvora osudio Franca Kosa, koji je dobio 35 godina, Stanka Kojića, 32, i Zorana Goronju, 30 godina, dok je Vlastimiru Golijaninu izrečena zatvorska kazna od 15 godina. F. Kosu, koji je bio komandir Prvog bijeljinskog voda 10. diverzantskog odreda VRS-a, izrečena je do sada najveća kazna u državnom sudu za zločine u Srebrenici. Kad se pročita presuda protiv njih onda je ova kazna pravična i srazmjerna ratnom zločinu koji je ova skupina počinila. Oni su u julu 1995. oko 800 muškaraca Bošnjaka dovezli na farmu Branjevo, u blizini sela Pilica, i na toj lokaciji, pucajući iz automatskih pušaka i iz puškomitraljeza, pogubili sve zarobljenike u dobi od 18 do 60 godina.

Filmske storije

Neki čitatelji će se vjerovatno sjetiti filma „Iskupljenje u Shawshanku (Šavšank)“ Franka Darabonta, iz 1994. godine, sa Timom Robinsom (Robbins) i Morganom Frimenom (Freeman) u glavnim ulogama. Radnja prati bankara Andyja koji je nepravedno osuđen za dvostruko ubistvo i poslat iza rešetaka doživotno. U zatvoru upoznaje dugogodišnjeg zatvorenika Reda i pravi neljudski mikrokosmos, no odlučuje sve iskoristiti u svoju korist. Otkriva korupciju u kojoj je umiješan upravnik Norton i druge nepravilnosti. Andy je pobjegao iz zatvora prokopavši tunel kroz zidove pancirnim čekićem koji je dobio nakon pritvaranja. Zabilježivši korupciju u zatvoru, šalje svoje bilješke lokalnim novinama i odlazi sa Nortonovim blagom obučen kao čovjek sa bankovnim računima. Norton se ubija, a kad je njegov prijatelj Red konačno pušten iz zatvora, počinje slijediti upute koje mu je dao Andy i pronalazi daljnje instrukcije skrivene pod stablom, koje ga konačno dovode do Andyja, na obali Meksika.

Ovo je dramatična, pomalo naivna filmska priča, ali boravak u zatvorima i bježanje iz njih vječita je tema scenarista i reditelja filmova ne samo onih u Holivudu, pa ih je sa tom tematikom snimljeno barem stotinjak u više zemalja. Sa tim da se neka bjekstva, zbog poučnih razloga, ne završavaju uspješno kao ova iz Šavšanka. Danas u suvremenim zatvorima u svijetu kopanje nekakvog tunela čekićem apsolutno je nemoguće. Jasno je da se, i u onim starijim zdanjima, prokopavanjem zida ćelije nikako ne može izaći izvan zatvora, već samo u susjednu ćeliju, hodnik ili najdalje do šetališta sa koga je opet veoma teško ili nemoguće pobjeći. Pogotovu kada se zna da mnogi zatvori imaju učinkovito osiguranje i izvan zatvorskih zidina, kao i videokamere, pa se na svako neuobičajeno kretanje može brzo reagirati. 

Naravno, ima i drugih načina za bjekstvo, a da li bi i kako plastična replika „kolta“, koja je pronađena u ćeliji Milorada Ulemeka Legije, u tome mogla da pomogne, stvar je domišljatosti ili mašte. Nagađanja su došla dotle da se u jednom od tabloida pominje kako bi Ulemek pomoću plastičnog pištolja mogao od stražara da otme pravi, onda da razoruža ostale stražare, neke od njih uzme za taoce, pobjegne iz zatvora, taoce razmijeni za helikopter, pa na kraju i da upadne u neku od državnih institucija (ne precizira se koju niti šta bi tamo radio). Ovo ko je u smislio baš je maštovit, a sigurno je da se, naprimjer, u beogradski Centralni zatvor ne može unijeti plastični pištolj, mobilni telefon i sve drugo što bi onima unutra moglo valjati da pobjegnu. Inače, Ulemek je u zatvoru od 2. maja 2004. kada se predao. Zbog više krivični djela osuđen je na četiri maksimalne kazne od 40 godina, ali je 40 godina i ukupna kazna jer se po zakonu Srbije ne može biti duže od toga u zatvoru.

Treba vjerovati da će Ministarstvo pravde BiH imenovati sposoban menadžment novog državnog zatvora i da će čuvari, nadzornici i ostalo osoblje biti na potrebnoj razini profesionalnosti. Uz humane uvjete života iza rešetaka, bitna je i resocijalizacija zatvorenika. Teško je onima koji moraju živjeti lišeni slobode, ali nije lako ni zaposlenicima u zatvoru budući da rade u vrlo specifičnim uvjetima.

Dva Alkatraza

Alkatraz je sinonim za najsuroviji američki zatvor, a u široj javnosti uglavnom se ne zna da je riječ o dva zatvora istog imena, jedan od njih, onaj u Kaliforniji, zatvoren je, a drugi, u Koloradu, radi i danas. Prvi Alkatraz je bio na jednom otoku u zaljevu površine 90.000 kvadratnih metara. Od sredine tridesetih godina 20. stoljeća, pa sve do ukidanja 1963., Alkatraz je glasio za najčuvaniji i najsigurniji zatvor u SAD pa, ipak, zabilježeno je 14 zasebnih pokušaja bijega u kojima se okušalo 36 zatvorenika (od kojih dvojica dva puta). Dvadeset trojica su uhvaćena, šestorica su ubijena za vrijeme bijega, a dvojica su se utopila. Dvojica uhvaćenih su kasnije pogubljena u Državnom zatvoru Kalifornija. Službeno, niko nikada nije uspio pobjeći iz Alkatraza, iako su petorica još na listi „izgubljenih“, pod pretpostavkom utapanja. Danas je ovaj otok omiljeno turističko odredište u sklopu šireg zaštićenog područja i ima osobitu povijesnu vrijednost.

Drugi Alkatraz je otvoren 1994. i nalazi se na obodu Stjenovitih planina, nasred polusušne pustinjske visoravni južnog Kolorada. U njemu se može smjestiti 490 muških zatvorenika, ali od osnivnaja nikad nije bio 100 posto popunjen. Nekolicina služi više uzastopnih doživotnih kazni, a gotovo svi provode 23 sata dnevno izolovani u pojedinačnim ćelijama uz veoma malo kontakata sa drugim ljudima. Iz njega niko nije pobjegao. „Svi zatvori su depresivni, ali ovom je oduzeta sva ljudskost“, rekao je Dankan Levin, krivični pravni zastupnik i bivši savezni tužitelj i dodao: „To je jedno od najusamljenijih mjesta na zemlji. Lišeno je bilo kakvih vanjskih znakova života.“

Složena psihička klima

Psiholozi ističu da zatvor kao institucija kojoj je najčešće primarni cilj izolacija osoba sa kažnjivim neprilagođenim ponašanjem predstavlja specifičnu okolinu unutar koje živi znatan dio svjetske populacije. Odnosi među zatvorenicima, osobljem i administracijom zatvora, kao i brojne druge karakteristike zatvorskog života čine složenu psihosocijalnu klimu koja se razlikuje od onih koje se mogu naći u zajednici na slobodi. Zatvorenici se između ostalog uče prilagoditi toj klimi, često uključujući se u neformalne skupine zatvorenika. One, zajedno sa formalnim grupama u zatvorima, imaju velik utjecaj na pojedince.

Osim toga, zatvorenici se okupljaju i po statusu ili drugim karakterističnim obilježjima poput rase, religije ili političke opredijeljenosti. Ponekad postaju dio skupina koje su opasne i predstavljaju prijetnju sigurnosti u zatvorima i izvan njih. Oni se godinama predstavljaju kao sve veći problem i izazov, kako unutar zatvora, tako i u široj zajednici. Neki od zatvorenika dolaze na mjesto vođa nekih skupina grupa u zatvorima i predstavljaju velik izvor uticaja na druge zatvorenike, stoga  tek treba pronaći načine da ih se iskoristi za pozitivne promjene u zatvorskom sistemu.

 Zatvori i pandemija korone

U zatvorima u svijetu, zbog pandemije korona virusa, ograničene su posjete i to izaziva veliko nezadovoljstvo i pobune zatvorenika. U maju ove godine 46 ljudi je poginulo, 60 je ozlijeđeno u pobuni u zatvoru u Los Lianosu, u Venecueli. Zatvori u toj južnoameričkoj zemlji na lošem su glasu zbog ekstremnog nasilja i očajnih uvjeta. Oporbena zastupnica iz venecuelske savezne države Portuguesae Maria Beatriz Martineu, u kojoj se nalazi taj zatvor, izjavila je da je do pobune došlo nakon što je obiteljima zatvorenika zabranjeno da im donose hranu, što je inače uobičajeno u venecuelskim zatvorima, a ograničene su i posjete zbog pandemije koronavirusa.

Upravo zahvaljujući tim posjetama zatočenici su uglavnom dobijali hranu i lijekove. Mediji navode da je lani iza rešetaka u toj zemlji umrlo 97 zatvorenika, od kojih 70 posto od bolesti kao što je tuberkuloza, zbog nestašice lijekova i liječničke pomoći. Venecuelske vlasti tvrde da u zatvorima nema nijednog slučaja zaraze koronavirusom. Ograničenja posjeta uvedena su u sklopu mjera za suzbijanje širenja covida-19 u prenapučenim zatvorima. Takva ograničenja izazvala su pobune u zatvorima u nekoliko zemalja, uključujući Italiju. U Argentini su se zatvorenici pobunili prošli mjesec i zatražili oslobađanje dijela zatvorenika zbog straha od zaraze.

 

 

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!