Život / Profesija novinar/novinarka

Borka Rudić, generalna tajnica Udruženju/udruge  BH novinari, u razgovoru za Start govori o medijima, novinarima, lažnim vijestima, projektima, dugogodišnjem iskustvu, etici, ali i pristojnosti za koju ističe da su je mediji danas zaboravili.

-  Jesu li mediji u BiH, pa ponekad čak i oni ugledni i profesionalni, „podlegli“ klik-bajt novinarstvu ili da jednostavno kažemo tabloidizaciji? 

- Ne samo mediji u BiH, to je svjetski trend i u većini medija u svijetu se podilazi publici, i samim tim se ide na tu estradizaciju a ne na kvalitet medijskih sadržaja. Čak su i najpoznatiji svjetski mediji napravili posebne web stranice putem kojih plasiraju vijesti koje će na takav način privući publiku ili uticati na publiku. Tako da BiH nije izuzetak. Čak su i neke međunarodne organizacije u BiH imale taj trend plaćanja otvaranja portala, radijskih stanica, dnevne novine su također otvorile svoje portale. Tako da je bilo i stranog novca koji je uticao na takve trendove u BH novinarstvu. Ono što je posljedica toga jeste pad kvaliteta informacija u ovim takvozvanim tradicionalnim medijima. Ono što jedan štampani medij nikada ne bi objavio, sada je počeo objavljivati na portalu, ili što radio stanica ne bi u svom dnevnom programu objavila, to stavlja na svoj web portal. Prosto, protiv toga se ne možemo boriti osim da se više inistira na poštivanju profesionalnih i etičkih standarda, i da se ta vrsta novinarstva na neki način drugačije tretira. I od strane samih urednika i novinara, ali i od građana. Građani bi se morali opismeniti, da takve sadržaje razumiju kao zabavu, a ne kao ozbiljne vijesti ili ozbiljne sadržaje. Međutim, to je dugotrajan proces.

- Kako to prilagođavanje trendovima, privlačenje čitalaca kroz spektakularne naslove kao mamce, tipa OVO VIŠE NIJE NORMALNO!!!, a u tekstu zapravo ništa od toga nema; utiče na novinarstvo, a kako i koliko na javnost? Hoće li nam se, kako naš narod to jednostavno kaže, to „obiti o glavu“ i, kakav nam scenarij u tom smislu možete predvidjeti ?

- Mislim da je to pretjerano podilaženje publici i pokušaj da se privuče što veći broj osoba koji će pročitati takve tekstove. To je prosto zavođenje publike sadržajem i to nije u skladu sa kodeksom novinarske etike. Dakle, i naslov mora odgovarati onome što se nalazi u samom tekstu, samom medijskom sadržaju. Ne smije biti nešto čega nema u samom tekstu. Treba da privuče čitatelje, publiku generalno, ali ne može baš biti takav da ne odgovara uopće sadržaju samog novinarskog teksta ili članka na portalu, televiziji itd. Mislim da je to jefitno podilaženje publici, ono je na štetu novinarstva, na štetu kvaliteta novinarstva, i nekako dovodi sve novinare u situaciju da više razmišljaju o tome kako će privući publiku, nego koliko će posvetiti pažnju pisanju teksta i njegovom samom sadržaju. Dakle, koliko će se posvetiti kvaliteti sadržaja, poštivanju profesionalnih i etičkih standarda, a ne da podilazi poblici. I nekako smo novinarstvo sveli na to kakav je naslov, šta će privući publiku, koliko će biti klikova, šta će reći vlasnik medija, da li je to bio najčitaniji tekst toga dana, da li ćemo sa strane, recimo, vidjeti te tekstove koji su najčitaniji a imaju tako skandalozne naslove. Nedavno sam čitala jedan tekst na portalu, a koji je imao naslov „niti smrdi, niti miriše“, a odnosio se na reakciju BH novinara na ono što su pisali visoki dužnosnici VSTV-a. Prosto nisam mogla da vjerujem da ono što je reakcija na neprimjeren govor, na primitivan govor, plasira se u tom mediju sa jednim primitivnim naslovom. To je prosto postalo takmičenje između samih medija ko će napraviti naslov koji je neprihvatljiv sa profesionalnog stajališta i ko će, zapravo, pokazati da može da spušta te kriterije profesionalnog novinarstva sve niže i niže.

• Da li se tu radi samo o etici ili postoje elementi i nečeg drugog?

- Lično mislim da su to pretjerani uticaji vlasnika medija, kapitala i potrebe da se privuče što veći broj publike, kako bi se onda oglašivačima moglo reći koliko portal ima posjetitelja, koliko se ljudi zadržavaju na tekstovima itd. Mislim da je to jeftino, to je za novinarstvo jeftino podilaženje vlasnicima medija, oglašivačkoj industriji, ekonomskim lobijima, političkim lobijima u BiH, a s druge strane nanosi veliku štetu samom novinarstvu. Nekako smo više novinarstvo pretvorili u tehnike privlačenja publike, a mnogo manje razmišljamo o etici, i da je zapravo novinarska etika ono što bi trebalo da bude vodilja prilkom kreiranja svakog teksta, uključujući i te naslove.

• Koliko u svemu tome ima medijske nužde, možda?

- Ako hoćemo da nađemo opravdanje, onda je to možda nužno. Ja lično mislim da nije, mislim da je i prije ere interneta bilo naslova koji su bili na granici prihvatljivosti i pristojnosti. Sada imamo sve manje i manje tekstova koji su pristojni, koji su u skladu sa profesionalnim standardima, a sve više naslova koji su daleko od toga. Ja kada razmišljam o tome, često mislim da smo potpuno zaboravili koliko je važna novinarska vrijednost pristojnost. Jer uloga medija nije samo da informiše, već i da edukuje, a nekako su mediji tu edukativnu ulogu potpuno zaboravili. I sve više imamo sadržaja, naslova u medijima, koji nisu čak ni jezik ulice.

•    Kako da se profesionalni mediji, novinari i novinarke, izbore sa svim negativnim pojavama koje se u posljednjih nekoliko godina a zahvaljujući internetu, intezivno razvijaju i šire ? Pri tome, osim na klik-bajtove,  mislimo i na vijesti, lažne portale, dezinformacije, propagandu, jezik mržnje ...

- Ja zapravo jako volim takva pitanja koja se odnose na to šta mogu da urade novinari. Mogu jako puno, i vrlo jednostavno. Da poštuju kodeks novinarske etike i da poštuju profesionalne standarde. Kada bi poštovali, recimo, potrebu ili aksiom novinarske etike da se svaka informacija mora provjeriti najmanje iz dva izvora, da se moraju tražiti dodatne potvrde određene informacije, mi ne bismo imali lažnih vijesti. Ali ako lažne vijesti gledamo kao društveni fenomen, ciljanu i političku potrebu da se one proizvode, ne samo političku nego i ekonomsku, imamo lažne vijesti koje se odnose i na oblasti ekonomije, privrede, turizma itd, onda možemo reći da je to jedan, iz moje perspektive, najgori udar na kvalitetno novinarstvo. Ne samo u BiH, već u cijelom svijetu. Ono što je jako važno za novinare jeste da se vrate baznim vrijednostima i principima novinarske etike i profesionalnih standarda. I s druge strane da se pokušaji borbe sa lažnim vijestima, putem tehnike, softvera, različitih algoritama, ipak stave na jednu stranu. Jer ne možemo se samo tehnikom boriti, mnogo više se možemo boriti etikom, kodeksom za štampu, za elektronske medije, i potrebom medija da zaista provjeravaju informacije. Ja kada sam startala kao novinarka 1984. na radio Sarajevo, prvo što su me naučili je da se svaka vijest mora provjeriti najmanje iz dva izvora. A ako ne na taj način, onda se ta vijest mora pokušati nekako dodatno staviti u određeni kontekst i provjetiti njena vjerodostojnost.

•  Ako se držite tih pravila vjerovatno gubite vrijeme, bićete posljedni koji ćete nešto objaviti. Koliko to možda utiče, u vremenu kada su sve vijesti u real time-u, kada se pojavi nešto veliko, bitno i značajno, svi će objaviti, a vi dok sve to provjerite, bit ćete posljednji. Ostaćete bez klikova koji donose novac.

- Mislim da je to nekako svođenje novinarstva samo na novac, a ne na društvenu vrijednost. Zbog toga mislim da je jednako važno biti tačan koliko i objaviti informaciju na vrijeme. Mi smo nekako prihvatili vrijeme više kao neprijatelja, a ne kao saveznika u novinarstvu. Kao prostor da bolje, dubinski istražimo i prođemo kroz informacije. Da ih ne prihvatamo, ne čeprkamo samo po površini, već da zaista nju stavimo u oderđeni kontekst. I tu smo nekako izgubili tu potrebu da ne mislimo o vremenu kao našem neprijatelju, da će drugi biti brži i bolji od nas, već da mislimo o tome koliko ćemo biti tačni, kredibilni, koliko će naša informacija zaista pokrenuti procesa. Jer brze informacije su kao lotos maramice, jednokratna upotreba. S njima ne možete poslije ništa kvalitetno uraditi. To su informacije da se objave, podignu prašinu, a u suštini nema nikakvih društvenih promjena sa takvim informacijama.

• Jedan od problema su tz. divlji portali, portali bez impresuma, imena i prezimena. Međutim, postoje i mediji koji imaju formalno-pravno upisane kao vlasnike neke ljude, a da svi zapravo znaju da su pravi vlasnici neke druge osobe. Na koji način osigurati efikasnu kontrolu?

- Mislim da je nekako napravljen jaz između tih takozvanih portala koji su ozbiljni, kredibilni, imaju impresum, imena članova redakcije, direktora i portala koji nisu pravi portali, nisu kredibilni i nemaju sve to u svom impresumu. Mislim da postoji potreba da se o tome razgovara u medijskoj zajednici, ali da je ta podjela vještačka i ide ka tome da država sebi stvori prostor da dodatno regulira portale i nametne nove zakonske obaveze. Postoji pokret, ne samo u BiH, nego u svijetu, koji traži regulisanje interneta i online portala, pod krinkom toga da se samo na takav način može boriti protiv lažnih vijesti i sadržaja koji se nalazi na tim portalima. Stoji činjenica da ako nemate impresum, ako taj medij koji nema jasno istaknute ni urednike ni direktora, ni novinare, napravi medijski sadržaj koji sadrži klevetu, nećete moći i nemate kome da pošaljete žalbu, nećete moći sebe zaštititi kroz postojeći zakon o zaštiti od klevete u BiH. I to jeste zaista problem, ali nije rješenje da se pravi dodatna podjela unutar novinarske zajednice u BiH, već da se traže rješenja da se usvoji zakon o  transparetnosti medijskog vlasništva, ne samo za portale, već za sve medije. Sad su na udaru portali, pogotovo ti koji šire lažne vijesti i govor mržnje, ali generalno, mi bismo puno više učinili za transparentniji rad medija, kvalitetnije novinarstvo, smanjivanje pritisaka na novinare i medije, ukoliko bismo imali jedan kvalitetan, europski zakon o transparentnosti medijskog vlasništva i medijskog pluralizma.

- Dokle je stigao nacrt Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva i zaštiti pluralizma i Zakona o oglašavanju u BiH. Znamo da se paralelno sa ovim nacrtom pripremila i procedure za finansiranje medija javnim novcem kao dodatni mehanizam pomoći medijskoj zajednici i jačanju finansijske stabilnosti medij - u kojoj ste fazi i šta će se postići ovim zakonima?

- Nažalost, vlasti nisu adekvatno odgovorile na prijedloge koje je napravio konzorcij Mediji i javni ugled. To je konzorcij medijskih i novinarskih asocijacija i organizacija u BiH. Ti nacrti su bili gotovi krajem decembra prošle godine i predati su predstavnicima Ministarstva prometa i komunikacija na državnom nivou, entiteskim novima i ostalim ministarstvima, pravde, za ljudska prava itd. BH Novinari su, kao vođe tog projekta, četiri puta do sada slali svim nadležnim institucijama u BiH, posljednji put sredinom septembra ove godine. Poslali smo na 17 različitih institucija Nacrt Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva i medijskog pluralizma, Nacrt Zakona o oglašavanju i posebno procedure za finansiranje medija javnim novcem. Sad čekamo šta će uraditi, bojim se da neće ništa, jer ovi zakoni debelo zadiru u klijentelističke i lobističke odnose između vlasti, javnih organa, političara, ekonomskih lobija i samih medija odnosno vlasničkih struktura. Zbog toga mislim da vlasti nisu spremne za rad na tom zakonu. Ono što je za nas jedna od nada da se nešto može napraviti jeste da su obaveze donošenja tih zakona navedene u posljednjem mišljenju Evropske komisije o napretku BiH u procesu EU integracije. To je zahtjev koji se proteže kroz te izvještaje u posljednjih šest, sedam godina. Iskreno se nadam da će oni izvršiti pritisak na državne vlasti da stave u parlamentarnu proceduru te zakone. Ono što je bitno je da mi ne bježimo od toga kao medijska i novnarska zajednica, da se i na taj način regulišu mediji. Da znamo ko su vlasnici, ne oni koji pišu u impresumu, već stvarni vlasnici. U zakonu je predviđeno koliko duboko može da se ide u utvrđivanje vlasničke strukture. Predviđeno je sprečavanje sukoba interesa, formiranje fonda za pomoć medijima, tako da su to sveobuhvatni zakoni koji bi regulirali medije i napravili određeni red u medijskoj zajednici sa jedne strane, a sa druge strane medijima omogućili da imaju jasnije finansiranje i poštenije procedure za dobijanje novca iz javnih budžeta. To je jedan proces koji je vrlo bitan za medijsku zajednicu u BiH, pogotovo što stalno pada vrijednost marketinškog tržišta u BiH, i mislim da trebamo malo više svi raditi da pritišćemo vlasti da stave u parlamentarnu proceduru te zakone.

• Jeste li dobili neki odgovor?

- Jedini odgovor smo dobili iz Federalnog Parlamenta. Oni su tražili da se organizuje zajednički sastanak predstavnika konzorcija, jednog broja medija, novinarskih udruženja, medijskih organizacija i članova komisije za informiranje zastupničkog doma parmalenta FbiH. To je bio prvi pozitivan odgovor i prva pozitivna reakcija, dok su u državnim ministarstvima govorili da nikada nisu vidjeli taj nacrt, ne znaju šta se tamo nalazi, iako su predstavnici državnih ministarstava, nadležnih za oblast medija, bili na svim našim konferencijama i debatama kada smo pripremali ove nacrte zakona. Mislim da postoji jedan pokušaj da administracija ćuti na naše zahtjeve, da se ovo nikada ne stavi u parlamentarnu proceduru, ili da se stavi samo djelimično, da se kroz neke zakone koje trenutno rade uvedu jedan ili dva člana o obaveznosti prijavljivanja medijskog vlasništva, ali mi nećemo pristati na to. Mi insistiramo da to bude poseban zakon koji će od medija tražiti transparentnost, ali isto tako kroz fond za pomoć medijima osigurati opstanak medija u BiH.

•  Koliko se publika promijenila, jesu li  i koliko su zapravo novinari/ke i mediji  krivi za to?

- Jeste se promijenila, sve se promijenilo. U BiH posebno, zbog ratnih okolnosti, podjeljenosti društva, načina na koji funkcioniraju mediji, velikog broja medija. Mi svake godine radimo istraživanje o tome na koji način građani percipiraju medijske slobode i prava novinara u BiH. Za nas je svaki put jako zanimljiv podatak da građani najviše vjeruju medijima od svih institucija, više nego političarima, više nego nevladinom sektoru, međunarodnoj zajednici... Nekad manje vjeruju medijima nego religijskim zajednicama, ali u posljednjih 10 godina se na vrhu nalaze mediji i vjerske zajednice kojima građani u BiH najviše vjeruju. Ali s druge strane, građani isto tako prepoznaju da u ovoj šumi medija koje imamo u BiH, nemamo pluralizma medija, pluralizma informacija. Sama činjenica da nema dovoljno raznovrsnih medijskih sadržaja utiče na publiku, publika je potpuno svjesna da se radi copy-paste novinarstvo i na bazi toga zaključuje da nema dovoljno informacija koje njoj mogu pomoći da se razvija. S druge strane, kod nas ne postoji ni pouzdano istraživanje na koji se način kreira javno mjenje, koji su to mediji koji imaju najviše uticaja. Često se prigovara na mjerenja gledanosti i slušanosti koja se rade u BiH, da su ponekad naručena, nisu dovoljno objektivna, tako da mi zapravo i ne znamo kakve su navike publike, mi pretpostavljamo. Kad kažem mi, mislim na medijsku zajednicu. Na bazi tih pretpostavi se kreiraju medijski sadržaji, jer ako vi kažete da neki medij pravi program za publiku od 7 do 77 godina, odmah vidite da tu nešto nije uredu, jer ne može isti sadržaj biti i za dijete od 7 i za penzionera ili penzionerku od 77 godina. Mislim da treba malo više da se radi na planiranju, istraživanju potreba i navika publike u BiH, i da bi zapravo takva istraživanja pomogla medijima da kreiraju sadržaje koji će zaista imati uticaja kod publike, biti popularni i stvarati jednu drugačiju atmosferu u bosanskohercegovačkom društvu, demokratsku atmosferu, a ne atmosferu neprijateljstava, širenja govora mržnje. Nekako svi procesi u BiH su zaustavljeni, djelimično zahvaljujući i načinu na koji izvještavaju mediji.

•  Nakon nedavnog napada na novinara Radio Sarajeva reagovao je Boro Kontić i kazao da u BiH nema novinarske solidarnosti. I za Start je također govorio o nedostatku solidarnosti ali u smislu podrške drugih medija mediju koji otkrije neku aferu, koruptivnu radnju kroz nastavljanje onoga što je taj medij pokrenuo. Šta Vi mislite zašto je to tako?

- Meni se lično dopada stajalište kolege Kontića da novinari i mediji trebaju na različite načine pokazivati solidarnost, a jedan od tih načina jeste da se u svim medijima objavljuju istraživačke priče, priče o ratnim zločinima, o onome što su boljke bosanskohercegovačkog društva i o onome s čime se mi nismo suočili kao postratno društvo. Takve solidarnosti među novinarima i medijima nema, upravo iz razloga o kojima smo govorili naprijed, a to je da svaki medij hoće da ima ekskluzivu, da hoće da bude prvi, i zbog toga je teško dijeliti sadržaje ili ideje sa kolegama. I zaista fali te solidarnosti. Jer, kada biste imali 10 medija ili više, koji će objaviti jednu kriminalnu aferu, koruptivnu aferu, ili raskrinkati neki ratni zločin, kada bi se to objavilo u cijeloj BiH, mislim da bi reakcija publike bila drugačija. Ali što se tiče solidarnosti kada se novinari napadnu, mislim da je ima sve više i da je to nešto što može uticati na integraciju medijske i novinarske zajednice u BiH. Da se prisjetimo pokušaja ubistva kolege Vladimira Kovačevića iz Banja Luke prošle godine, tada su mediji pravili proteste širom BiH. Slučaj se desio u Banja Luci, ali protesti su bili u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici, Goraždu, Bihaću, širom BiH kolege su solidarno ustale protiv takvih djela prema novinarima i tražili sankcioniranje napadača. Takvih slučajeva solidarne podrške kada se napadne novinar ili kada dobije prijetnje ima sve više i više.

•  Pojedini portali udruženje BH novinari svrstavaju u tz. „sarajevsku medijsku čaršiju“. Koliko zapravo ima jedinstva među bosanskohercegovačkim novinarima? Jesmo li podjeljeni?

- Kad god mi reagujemo na neki slučaj koji se desio u Banja Luci ili u Mostaru, recimo, onda oni kažu „to ovi iz sarajevskog političkog kruga, sarajevske kotline“ i tako dalje protiv političara iz Mostara ili iz Banja Luke. Prosto, ta povezanost jednog broja novinara sa politikom, sa nacionalnim liderima, sa nacionalnim lobijima, utiče na percepciju toga kako rade BH Novinari. Ali činjenica je da postoje 4 udruženja novinara u BiH govori o tome da zaista jesmo podjeljeni i da bi morali što prije nači načina da nađemo 10 zajedničih stvari koje će nas povezivati i na kojima ćemo raditi. Ne samo zbog udruženja već i zbog članova udruženja i same medijske zajednice. Postoji najmanje 10 zajedničkih problema, pitanja, izazova, koje bi trebali da radimo. Što se tiče BH novinara, mi smo i nastali na bazi udruživanja tri novinarska udruženja iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara, i sada imamo članove iz tih gradova, cijele RS, svakog dijel FBiH, i to je nešto što ja smatram našom vrijednosću i pokazateljem da novinari, ako im se pruži mogućnost da sarađuju na bazi profesionalnih interesa mogu zajedno da rade.

• Australijski listovi su prije nekoliko dana štampali svoja izdanja sa zatamnjenim naslovnim stranama. Na taj način su pokrenuli zajedničku jaku kampanju za slobodu štampe u Australiji. Zvuči pomalo nevjerovatno, da se nešto takvo dešava u tako razvijenoj zemlji. Kakva je situacija u BiH, mislite li da bi se nešto slično trebalo održati?

- Kada sam pročitala tu vijest sjetila sam se jednog događaja od prije 24 godine kada je podmetnuta bomba pod automobil kolege Željka Kopanje i kada su nakon tog terorističkog napada na kolegu svi novinari i vlasnici medija rekli da će objaviti crne naslovne strane. Drugi dan se desilo da to nisu svi uradili. Taj događaj je bio dovoljno negativan, dovoljno strašan, za našeg kolegu i njegovu porodicu, ali i za cijelu novinarsku zajednicu u BiH i mislim da su tada svi mediji trebali da objave crne strane, a da elektronski mediji zatamne ekran odnosno isključe ton. Bojim se da takva akcija u BiH još uvijek nije moguća. Barem na tako širok način, i ne bi bila prihvaćena od svih medija kako se to desilo u Australiji, iz razloga o kojima smo govorili u prethodnim odgovorima. Previše je različitih lobističkih uticaja, uticaja vlasnika, lokalnih vlasti, da bi oni sami imali dovoljno hrabrosti da urade nešto tako. Ono što nedostaje uz profesionalnu solidarnost, u smislu objavljivanja istog sadržaja ili problematiziranja istih tema, jeste i hrabrost u novinarskoj zajednici. Toga sve manje ima, i čini mi se koliko se odmičemo od rata, sve će je manje i manje biti.

Intervju je objavljen u okviru projekta Profesija novinar/novinarka koji provodi redakcija Starta  u partnerstvu sa Vijećem za štampu i online medije u BiH. Više ovdje