Zabrana antifašističkog skupa u Mrkonjić Gradu povodom obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine,  podsjetila nas je na intervju koji smo objavili prije dvije godine i sada ga prenosimo u cjelosti:  

Šta misliš da ovaj intervju za magazin Start BiH naslovimo sa „Jebo vas fašizam“, pitamo jednog od najboljih regionalinih novinara i pisaca Borisa Dežulovića. Ne valja, veli on.  Jer šta? Ljudi čitaju samo naslove i pomislit će kako u našim divnim malim vilajetima stvarno ima fašizma. Ja bih radije stavio nešto kao, napamet govorim, „O sustavnim manipulacijama žrtvama fašizma u svrhu masovne mobilizacije javnosti za potrebe trajnog izvanrednog stanja i održavanja fašističkog poretka“

Razgovarao: Emir Imamović Pirke(magazin Start BiH)

Boro, osjećaš li se ovih dana malo, da tako kažem, čudno? Naime, nakon što si ti iskoristio temeljno građansko pravo na slobodu govora i napisao tekst pod naslovom „Jebo vas Vukovar“, primio si na stotine prijetnji, kako institucionalnih, tako i onih od ratnika sa tastaturama i facebook profilima. Istovremeno, neki od tvoraca atmosfere linča na tebe daju podršku svima koji se, recimo, ne žele vakcinisati ili pokazivati covid potvrde jer je oboje, kažu, njihovo građansko pravo. Znači li to da u Hrvatskoj postoje dopuštena i nedopuštena građanska prava?

- Zavisi što definiramo kao građansko pravo. Ako u građansko pravo računamo i pravo građanina da kao posve suverena jedinka, recimo, ukida prava druge jedne posve suverene jedinke, što bi uključivalo i pravo da je ubije, onda su dopuštena i nedopuštena građanska prava postojala i ranije. Uređeno društvo, ono što volimo nazivati pravnom državom, uređeno je upravo nedopuštenim građanskim pravima: ta su prava precizno definirana i uređena Kaznenim zakonom. To je ono što volimo predstavljati kao slobodu ograničenu slobodom drugih. U ovom nesretnom slučaju moje temeljno pravo da slobodno pišem o Vukovaru i moje temeljno pravo na zaštitu od zaraznih bolesti u isto su vrijeme svedeni na moje tanko temeljno pravo na život. Kažem „nesretni slučaj“ iako nipošto nije slučajno: i vukovarska histerija jednako je zarazna društvena bolest, dakle bolest društva, kao i covid-19. A sve zato što živimo u primordijalnom, neuređenom društvu – ako uopće imam građansko pravo ovo nazivati društvom – u kojemu se u osnovno građansko pravo računa i pravo građanina da ubije. U najkraćemu, u Hrvatskoj danas ne postoje dopuštena i nedopuštena građanska prava, to je napušteno kao relikt građanskog društva: građanska prava u Republici Hrvatskoj općenito se dijele na moja i tuđa.

NIMALO SLUČAJNO

Pomenuti tekst je, valjda, devedeset i šesti koji si napisao o Vukovaru, tačnije o pretvaranju tog grada u predvorje memorijalnog centra i mjesto oslobođeno od okupatora, ali i života oslobođenih. No, niti jedan raniji nije izazvao ni približne reakcije. Zašto? Nije valjda zbog psovke koja je, naravno, kontekstualizirana i ne odnosi se ni na žrtve, niti na događaje iz prošlosti, već na ono što je danas namijenjeno Vukovarcima: statistima u vrijeme ekskurzija i komemorativnih skupova?

-Više je razloga, psovka je samo jedan. Drugi je, recimo, moj pomno i perfidno odabrani tajming, ali to je - za razliku od bučne, prostačke psovke - mogao prepoznati samo oštar neki i briljantni um. Poput nenadjebivog hrvatskog domoljubnog uma, koji je nepogrešivo primijetio kako sam tekst o tridesetoj godišnjici silovanja Hrvata vukovarskom tragedijom nimalo slučajno objavio na tridesetu godišnjicu vukovarske tragedije.

Kada si odabrao tu „strašnu“ riječ jebo znao si, pretpostavljam, kakve će rakcije biti. Da li si očekivao ovakav intenzitet i ovako masovno pogrešno čitanje, ako je do čitanja teksta od strane onih koji te napadaju uopće došlo?

- Naravno da sam očekivao, zato sam ga i napisao. Hrvati, naime - kako znamo - čitaju samo Lidlove kataloge, kladioničarske koeficijente i titlove turskih sapunica, a od tekstova u novinama i na portalima samo naslove. Da je naslov moje kolumne bio, nemam pojma, „O sustavnim manipulacijama žrtvama zločina u svrhu masovne mobilizacije javnosti za potrebe trajnog izvanrednog stanja i održavanja neodrživog poretka“, nijedan živi Hrvat ne bi ga pročitao dalje od „O“. Neki među mojim prijateljima, svakako finiji i pristojniji od mene, prostački su mi naslov drugarski zamjerili upravo sa tezom da Hrvati čitaju samo naslove, i da će ga krivo shvatiti, jer naravno da ja ne mislim da jeb'o ih Vukovar. Međutim, naprotiv, glede & unatoč, ja upravo to mislim. Nakon dugih i zamornih trideset godina sustavnih manipulacija žrtvama zločina u svrhu masovne mobilizacije javnosti za potrebe trajnog izvanrednog stanja i održavanja neodrživog poretka, ja „umem da kažem samo tri reči“: jeb'o vas Vukovar. Tekst ispod naslova nije stoga bio pojašnjenje i elaboracija teze, već samo ispunjavanje forme, jer na N1 iz nekog razloga ne plaćaju naslove.

Mogu li se sva ova događanja porediti s onim što ste Viktor Ivančić, Predrag Lucić i ti proživljavali u vrijeme Feral Tribunea? I tada ste napadani od države, prijećeno vam je, novine su javno spaljivane... Ipak, dojam je da se tada režim uz šačicu glasnih marioneta borio protiv vas, dok je sada civilna podrška vojnoj hunti skrivenoj iza braniteljskih udruga i resornih ministarstava baš velika.

- U međuvremenu su se dogodili internet i društvene mreže. Pokušaj samo načas zamisliti što bi bilo da je devedesetih bilo društvenih mreža, i da je za potrebe prokazivanja, progona i likvidacije izdajnika i Srba svatko mogao biti Marinko Božić, i to u realnom vremenu. Društvene mreže, naime, nisu samo dale javnu vidljivost svakom malom i maloumnom gestapovcu, već ga i izravno mobiliziraju, obučavaju i naoružavaju: danas znamo da Facebookovi algoritmi mržnju prepoznaju kao visoko profitabilni resurs. To bi mogao biti jedan od boljih razloga zašto se čovjek, kako kažeš, ne može oteti dojmu da je sada gore nego devedesetih. Naš drug Ante Tomić jednom je rekao da je dojam najjači: nitko u pisanoj povijesti nikad se nije oteo dojmu. Ja bih dodao i da je najpošteniji: dojam, naime, ne vara. Koncept hadezeovskog samoodrživog režima, koji je tih devedesetih utemeljen upravo na odgoju i obuci odgovornog pojedinca - kojemu onda neće trebati zapovijed generala da prijavi susjeda Srbina ili pokupi novine sa trafike i zapali ih na gradskom trgu – sad je samo uz pomoć visokih tehnologija izveden do kraja.

Da li si, osim prijetnji, dobio i neku poruku podrške i od koga?

- Dobio sam mnogo poruka podrške, ali zaista baš mnogo. I zaista baš mnogo od Vukovaraca, podjednako onih iz Vukovara kao i onih iz Istre, Dublina ili Praga, Vukovaraca dakle koji su među onih pet-šest hiljada što bezglavo napuštaju grad između dva popisa stanovništva. Jedna se jako zanimljiva pojava pokazala pri tom upravo upadljivom: Vukovarci koji su mi slali pisma i poruke podrške nisu se propustili imenom, prezimenom i adresom legitimirati kao ljudi rođeni i odrasli u Vukovaru, izbjegli iz Vukovara, čak i vukovarski branitelji ili djeca vukovarskih branitelja, dok se među pošiljateljima hiljada poruka mržnje i stotina prijetnji smrću, nijedan – ali baš nijedan jedini – nije legitimirao kao Vukovarac ili vukovarski branitelj. Nisam glup čovjek i ne izvlačim iz toga zaključak da takvih među njima nema, samo ne mogu pojavu ne primijetiti kao zanimljivu.

Jedna od posljedica ozbiljnog bavljenja novinarstvom svakako je i proizvodnja neprijatelja, a to tebi očito dobro ide. Prije ovog teksta i njegovih nuspojava, polemizirao si sa predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem, jer daje političko pokroviteljstvo srednjedalmatinskom tajkunu koji, naravno bespravno, zida dvore u jednoj prekrasnoj uvali. Možeš li, prije nego pređemo na bespuća Milanovićeve neozbiljnosti, podsjetiti na hronologiju tog slučaja?

- Moji susjedi, sumještani i prijatelji organizirali su demonstracije u uvali Vruji kraj Piska, gdje taj tajkun već dvadeset godina na pomorskom dobru i državnoj zemlji - ponavljam, na pomorskom dobru i državnoj zemlji - bespravno gradi nakazni nekakav resort, uništava prirodu, betonira more i minira stijene. Milanović se našao prozvan jer je općepoznato da se taj besprizorni tajkun osigurao njegujući nježne odnose s visokom politikom - prije Milanovića, njegovi su gosti u tom čudovišnom betonskom čardaku bili i Mesić i Josipović, ali i Jadranka Kosor i drugi iz prvog ešalona - pa je viteški ustao u obranu prijatelja, koji mu je dao par hiljada eura za kampanju i zaposlio sina.

Zanimljivo, predsjednik Republike je vrlo rado ušao u polemiku sa tobom i, osim što je bio bahat, neuspješno duhovit, ali zato baš uporan, pokazao je kako su mu problem oni koji brane javno dobro, a ne oni koji ga otimaju. Čisto da se podsjetimo, riječ je o bivšem predsjedniku Socijaldemokratske partije...

- Cijeli slučaj nije ispao važan samo zbog senzibiliziranja javnosti za čuvanje zajedničkog dobra i zaštitu prirode - Vruja je postala simbol bahatog, predatorskog odnosa novca prema prirodi i javnom dobru - već i zbog tog Milanovićevog konačnog izlaska iz ormara. Godinama i desetljećima siromah je krio svoju sklonost neoliberalnom i antidruštvenom kapitalizmu, noću drkajući na Margaret Thatcher, a danju se predstavljajući kao ljevičar i socijalist, pa na kraju pukao i outao se kao najgori među apologetima neoliberalnog i antidruštvenog kapitalizma, onaj hrvatski. U crno-bijelom, najlakšem slučaju kojega će kao predsjednik države ikad imati - besprizorni seoski tajkunski predator koji otima državno i tuđe, protiv mještana maloga mista bez ijednog jedinog interesa osim javnog - idiot se bez krzmanja svrstao na stranu seoskog tajkuna. U zaista šokantnoj provali svoje zabranjene ljubavi, jedine gore od one prema novcu - one, naime, prema ljudima sa novcem - Milanović je onda izgovorio nepojamno banalne i trivijalne budalaštine dostojne jednog Željka Keruma, prikazujući moje pobunjene sumještane kao balvan-revolucionare zavidne na uspjeh i bogatstvo boljih od njih, zauvijek tako zakopavši svaku slutnju poštovanja svoje jadne, kukavne i sitne predsjedničke ništavnosti.

U nekom davnom tekstu si napisao kako si desetljećima izlazio na izbore i niti na jednim nisi glasao za HDZ ili SDP. Dobro, prvo je očekivano, ali drugo nije, odnosno nije bilo neko vrijeme. Šta te je to odbijalo od SDP-a oduvijek?

- Od trenutka kad su Zdravko Tomac i Ivica Račan nakon povijesnih prvih višestranačkih izbora, po vlastitom priznanju, saznavši rezultate nazdravili jedan drugome što su „omogućili stvaranje hrvatske države“, čestitavši sami sebi pobjedu HDZ-a, SDP ne samo da je bio mrtav za mene - bio je i prije, kao SKH - već je sve otada mrtav i za sebe. Sve što je SDP kasnije radio i uradio bilo je samo legitimiranje hadezeovske dekonstrukcije države i društva, te bijedno uvlačenje u tijesno dupe hrvatskog nacionalizma. Uključujući i ona dva puta kad su nakratko preuzeli vlast dok se HDZ odmori i prebroji pare.

Bivši Milanovićevi simpatizeri tvrde da on ima raskošan dar da iznevjeri svoje birače u najkraćem mogućem roku. Tebe, pretpostavljam, nije iznevjerio, ali je li te bar malo iznenadio? Čovjek, naime, zvuči kao Tuđman na baterije i ne samo što zvuči, nego se tako i ponaša. 

Nisam, naravno, pristalica teorija zavjere, ali meni je sve jasnije kako su Milanović i Plenković iz istog uzgoja. Ja sam, recimo, potpuno siguran da oni nisu prirodna pojava, već organizmi uzgojeni u Tuđmanovom tajnom laboratoriju u podrumu zgrade Ministarstva vanjskih poslova, odakle su samo jednog dana raspoređeni na svoja mjesta: Plenkoviću su rekli da će preuzeti HDZ, a Milanoviću da će preuzeti SDP. Arogantnog i nepodnošljivo dosadnog birokrata Plenkovića danas je tako lakše zamisliti kao predsjednika SDP-a nego vidjeti kao predsjednika HDZ-a, i jedino lakše od toga jest arogantnog i nepodnošljivo mahnitog nacionalistu Milanovića zamisliti kao lidera HDZ-a. Moje je stoga jedino objašnjenje da su u HDZ-ovom laboratoriju u brzini pobrkali zdjelice i epruvete.

NIJE SAMO BEOGRAD BIVŠI

Kako komentiraš činjenicu da je on na onom čuvenom sastanku sa predstavnicima takozvanih šatoraša - ljudi koji su mjesecima demonstrirali protiv njegove vlasti - Bosnu opisao kao big shit, a Srbiju kao šaku jada, što mu ne smeta da sada, zajedno sa Miloradom Dodikom, nudi sebe, te poziva Vučića, dakle predsjednika šake jada, ali i Recepa Tayyipa Erdogana, da moderiraju pregovore aktera političkog života u BiH iliti big shitu?

- Mnogo se on kurči za čovjeka koji nije u stanju moderirati niti svoje odnose, i to u jednostavnoj, vrlo jednonacionalnoj i vrlo jednoentitetskoj državi kakva je Hrvatska. Podsjećao sam i u vrijeme Stipe Mesića, i u vrijeme vojvode Tadića i serdara Josipovića, što su jedan drugog častili „ja tebi 'izvini', ti meni 'oprosti'“, pa ću sada podsjetiti i Milanovića: ni Hrvatska ni Srbija nisu Daytonski sporazum potpisali kao nekakvi mitološki „garanti mira i stabilnosti u regiji“, već upravo kao garanti nemira i nestabilnosti, parafirajući sporazum zavrnutih ruku, kao obavezu, a ne kao pravo.

Prije polemike sa Milanovićem dao si intervju jednom srbijanskom portalu i Beograd opisao kao Jagodinu za bogate, odnosno Dubai za siromašne. I, naravno, izazvao si niz reakcija od kojih su neke glupe, neke nacionalističke, a neke oboje. Kako komentiraš takvu osjetljivost na činjenice jednog bivšeg velegrada?

- Osjetljivost tog tužnog bivšeg velegrada tumačim upravo njegovom bivšošću. Pristajući na definiciju, kako se to sad službeno kaže, Ovih Prostora kao famozne Bivše Jugoslavije, nismo samo bivšu državu uspostavili kao preciznu mjeru svih naših katastrofa i sunovrata - ili, kako to danas kažu u kasabi, katabaza - nego smo ustanovili i bivšost kao trajno stanje stvari. Naši su životi bivši, naši su uspjesi bivši, naše su kulture bivše, naši su tvornice bivše, konačno - naši su gradovi bivši. Nije samo Beograd bivši, bivši je i Split, bivše je i Sarajevo. A sadašnjost je prirodni neprijatelj bivših. Jedna od temeljnih manifestacija bivšosti stoga je visoka osjetljivost na sadašnjost: što je bivši bio veći, to je danas manji, a što je manji, to je osjetljiviji. Palanke i kasabe su, naravno, najosjetljivije.

Podsjeća li te situacija na Balkanu sada na onu sa početka devedesetih: u Makedoniji socijalisti jedva odolijevaju nacionalistima iz VMRO-a, u Crnoj Gori traje hladni građanski rat, Kosovo je država, a nije, u Hrvatskoj su i dalje za sve krivi ili malobrojni Srbi ili još malobrojniji Jugoslaveni, dok u Srbiji, uz sav ostali užas, policija čuva mural sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića? Bosnu i Hercegovinu, naravno, ne moramo ni pominjati, iako hoćemo kasnije.

- Najviše od svega na devedesete, međutim, podsjećaju oni koji - potpuno jednakim argumentima kao i onda - tvrde da rata neće biti. Ubrajam se u takve: čovjek zaista mora biti budala mog kalibra da nakon svega, s iskustvom kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, suočen sa potpuno istim odnosima i retorikama, često čak i istim ljudima, tužno naivan i glup vjeruje da neće biti rata. Odakle točno ljudima poput mene pravo da danas, trideset godina kasnije, tvrde tako nešto? Ja, recimo, svaki put kad tako nešto i pomislim, sam bih sebe najradije poslao na front, da malo tamo ljudima objašnjavam kako neće biti rata.

Da si ti visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, šta bi rekao Bakiru Izetbegoviću, Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku?

 „Imate pravo na šutnju, sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas na sudu, ako nemate svog advokata imate pravo na branitelja po službenoj dužnosti.“ Tako nešto, još nisam razradio.

Šta misliš da ovaj intervju naslovimo sa „Jebo vas fašizam“? Odnosno, da li bi fašisti imali petlje da reagiraju i jednom se, konačno, hrabro deklariraju kao ono što jesu jer inače, kada ih se suoči sa tom činjenicom, svi odjednom govore da su muzičari, kuhari, kod tetke u posjeti...?

- Ne valja „Jebo vas fašizam“, ti baš ništa nisi razumio. Jer šta? Ljudi čitaju samo naslove i pomislit će kako u našim divnim malim vilajetima stvarno ima fašizma. Ja bih radije stavio nešto kao, napamet govorim, „O sustavnim manipulacijama žrtvama fašizma u svrhu masovne mobilizacije javnosti za potrebe trajnog izvanrednog stanja i održavanja fašističkog poretka“.