Politika / Integracije za budućnost

Piše: Zdravko Čupović ([email protected])

Bosni i Hercegovini je trebalo čak 14 mjeseci da odgovori na Upitnik Evropske komisije, što je konačno učinjeno u martu 2019. godine. Krajem maja, EK je usvojila Mišljenje o zahtjevu BiH za članstvo u EU. U zaključku Mišljenja navedeno je kako EK smatra da bi se pregovori za pristupanje BiH Evropskoj uniji trebali otvoriti kada zemlja postigne potreban stepen usklađenosti sa kriterijima za članstvo, a posebno sa političkim kriterijima iz Kopenhagena, kojima se zahtijeva stabilnost institucija koje naročito garantiraju demokratiju i vladavinu prava. To znači da će BiH morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14  ključnih prioriteta koji su taksativno nabrojeni.

Od tada pa do danas, ova tema je gotovo potuno iščezla iz javnog prostora.

Krajem avgusta, ovo pitanje je aktuelizirao Saša Magazinović, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH (PSBiH), koji je uputio inicijativu o pokretanju rasprave o mišljenju Evropske komisije koje je dostavljeno našoj zemlji, te o realizaciji 14 preporuka ovog dokumenta. Sredinom septembra je usvojena njegova inicijativa da Vijeće ministara konačno podnese „račun“ Parlamentu i da se u Parlamentu zakaže rasprava o tome šta su institucije uradile po pitanju obaveza BiH iz posljednjeg mišljenja EU o članstvu BiH koje bi trebalo dovesti do kandidatskog statusa.

- Ono što je za nas u Parlamentu frustrirajuće jeste da mi apsolutno ne raspolažemo s informacijama šta se dešava i dokle je proces stigao. Šta tek reći o tome da Parlament uopšte ne učestvuje u procesu intergacija, iako je to jedna od preporuka koja se stalno provlači od strane zvaničnog Brisela.

Mi imamo načelnu saglasnost svih političkih faktora o tome da želimo u EU, ali ja imam osjećaj da to mnogima ne odgovara jer to znači jačanje vladavine prava i nezavisnosti pravosudnih institucija. Oni koji nam koz medije poručuju da su za ubrzan put ka EU rade sve na zaustavljanju evropskog puta i obmanjuju čelnike EU u cilju zadržavanja statusa quo da bi oni koji su danas zaštićeni u protuzakonitom činjenju i dalje ostali zaštićeni - kaže Magazinović za magazin Start BiH.

Slično mišljenje dijeli i Igor Crnadak, predsjednik Odbora za evropske integracije Narodne skupštine Republike Srpske, koji kao glavni problem navodi nespremnost ključnih političkih aktera da ispunjavaju preporuke, sa posebnim akcentom na nespremnosti da se napravi napredak ka pravnoj državi, ka jačem pravosudnom sistemu i procesuiranju korupcije. On konstatuje da o tome govore isključivo strani predstavnici, ali nikada domaće vlasti.

- Vidjeli smo ovih dana da je Mathew Palmer bio taj koji je rekao da BiH mora što prije početi procesuirati izabrane lidere koji su se nepristojno mnogo obogatili, ali aktuelna politička elita nema stvarnu želju da BiH uvede u Evropu - ističe Crnadak uz pojašnjenje kako Odbor na čijem se čeli nalazi i nema velike nadležnosti osim u dijelu koji se odnosi na zakone i materijale koji idu na sjednicu i za koje treba ocijeniti usklađenost s evropskom legislativom.

Dodaje kako to rade u saradnji sa predlagačima, ali Odbor nema ni moć ni ovlaštenje da direktno radi na provedbi 14 preporuka jer je to u domenu izvršnih vlasti.

- Poznato je da nema skoro nikakvog napretka. Priča se o novim koracima, a suštinski se ne radi ništa. Čak nije završeno ni formiranje vlasti nakon izbora 2018., a već nam dolaze novi lokalni izbori. Sve se svodi samo na priču i deklarativnost. Kada je riječ o korupciji, broj procesuiranih slučajeva sa konačnim pravosudnim ishodom, kada je riječ o visokoj korupciji, je uvijek nula. Do promjene mora doći iznutra. Kreatori napretka moraju biti domaći akteri, ali je očigledno da do toga neće doći bez jakog spoljnog pritiska. Tako je bilo i u drugim zemljama koje su bile na putu evropskih integracija. Morat će doći do ozbiljnog pritiska gdje će se jasno reći da bez ozbiljnog procesuiranja korupcije neće biti nikakvog napretka - poručuje Crnadak.

Eurounijska priča je „dejtonizirana“

Prof. dr. Nedžma Džananović Miraščija, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i bivša diplomatkinja, u razgovoru za magazin Start BiH, podsjeća kako je BiH u procesu integraciju imala perioda sa znatno boljom dinamikom kada je gotovo hvatala korak sa Hrvatskom. Najodgovornijim za trenutno stanje smatra one koji su vodili državu u proteklih 15 godina, uz opasku da je u tom periodu na državnom nivou bilo raznih garnitura.

- Eurounijska priča je sada „dejtonizirana“ do one tačke u kojoj smo mi reforme prihvatali kao nešto što nije vezano za reformiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS), odnosno Ustava BiH na način da se računa ko je šta dobio / izgubio i da to naknadno reinterpretiramo. Stvari su do tada funkcionirale i eurounijski zamah je bio prisutan. To je period kada je donešen najveći broj zakona na državnom nivou i osnovan veliki broj institucija. To je trajalo do 2007. godine. Tada se razmišljalo o tome da smo blizu da se na neki način eliminira strano prisustvo u obliku u kojem i danas postoji. Tu mislim prije svega na Ured visokog predstavnika. Eurounijski put je trebao omogućiti da država zaživi bez strane pomoći. Nažalost, iako nije direktno vezano, sa padom Aprilskom paketa počinje politička borba da se sve ono čime nismo zadovoljni u DMS popravi pod plaštom eurounijskih integracija. Na taj način je taj put dejtoniziran i tako smo se vratili na političku debatu koja traje od trenutka kada je DMS i potpisan. To se dešava bez obzira na jasne smjernice i putokaz šta treba raditi - ističe Džananović Miraščija.

Na pitanje zbog čega se pitanja nadležnosti prva ne rješavaju ukoliko već imamo praksu njihovog problematiziranja u odmaklim procesima, naša sagovornica kaže da to pitanje jeste riješeno u najvećoj mjeri.

- Primjera radi, od 2002. do 2007. kada se zaista puno radilo, nismo imali  Mehanizam koordinacije, a ipak je sve funkcioniralo jer je opredjeljenje  bilo da se radi pa se nije politiziralo. Kada smo ponovo počeli pričati o nadležnostima sve se vratilo na istu političku priču. Od 2007. do danas smo napravili dva i pol koraka. Vizna liberalizacija, podnošenje aplikacije, a ono „pola“ se odnosi na odgovore iz Upitnika. Do 2007. smo recimo napravili puno koraka. Uspjeli smo otvoriti vrata EU. Godine 2003. na Solunskom samitu su nam vrata širom otvorena sa jasnom perspektivom članstva za cijeli region. Imali smo Studiju izvodljivosti, pokrenuli i vrlo brzo završili pregovore o stabilizaciji i pridruživanju... Lako je prepoznati sa kojim političkim događajima je došlo do koincidencije zastoja reformskog puta. Mehanizam nije donio ništa novo. Ustavne nadležnosti su ostale iste. On je trebao biti političko ohrabrenje za sve nivoe vlasti, ali ne u smislu blokade, već sinergije i da su svi uključeni u taj proces - podsjeća Džananović Miraščija.

Kada je riječ o trenutnim pozitivnim dešavanjima ističe kompromis oko Mostara i snažan angažman šefa delegacije EU u BiH i ambasadora Johanna Sattlera.

Iako je akcenat stavljen na 14 preporuka, profesorica napominje kako postoji i cijeli niz suštinskih problema koji se ne riješavaju duže od dvije decenije, ali je, kaže, najviše ljuti ignorantski odnos prema „Analitičkom izvještaju“ koji dolazi uz preporuke, a u kojem su taksativno, po resorima, nabrojane tražene reforme.

Mali kapaciteti za apsorbciju donacija

Adi Ćerimagić, analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI), iz Berlina, ističe kako, da bi BiH postala članicom EU, na hiljade ljudi, među njima državnih službenika, tužitelja, sudija i političara, moraju to željeti i vjerovati da je to moguće i onda na tome neumorno raditi. On, međutim, vjeruje da u ovom trenutku, sudeći barem po mršavim rezultatima koji se ogledaju u tome da je BiH od šest država zapadnog Balkana, uključujući i nepriznato Kosovo, na začelju tog procesa, takve želje, vjere i rada nema. Nakon objavljivanja Mišljenja EK, koje je, kako kaže, pred BiH za vrlo malu nagradu, otvaranje pregovora o članstvu, postavilo vrlo kompleksne i teške zadatke, šutnja i nerad bili su i očekivana inicijalna reakcija. Ipak, od aprila su se stvari počele pomjerati naprijed.

- Zašto? Pa čini se da je mnogim političarima u BiH, kojim je EU do tada bila apstraktni pojam postalo jasno koliko kao zemlja, ekonomija i drušvo ovisimo od EU. Strah od zatvorenih granica za privredu, nemogućnost kupovine medicinske opreme i inicijalne poruke EU da im je prioritet 27 članica, preplašile su neke u BiH. Tako smo dobili inicijativu Predsjedništva BiH i nekoliko konkretnijih koraka, od Mostara do dogovora o nekim strateškim dokumentima. Da li će se taj trend nastaviti i voditi do promjena od kojih će građani i privreda imati konkretnu korist, kao što je unapređenje javnih nabavki ili reforma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, ovisit će od ozbiljnosti EU ponude prema BiH kada su u pitanju ekonomsko-investicijski planovi. Detalji tog plana se očekuju uskoro, ali daljni razvoj događaja ovisit će i od pritiska građana i privrede. Taj pritisak ovisi od njihovog razumijevanja zašto je za njih važno da BiH dobije kandidatski status i otvori pregovore. U objašnjavanju toga, čini se, i sama EU u BiH ima probleme - smatra Ćerimagić.

EU i međunarodna zajednica finansijski kroz razne grantove već godinama pomažu reforske procese, ali su rezultati toga često mršavi. Švedski ambasador u BiH Anders Hagelberg spada u one koji se ne libe da prozovu odgovorne za neispunjavanje dogovorenog, poput recimo nepuštanja u funkciju kolektora i prečistača voda u Mostaru za koji je Švedska vlada izdvojila veliki novac.

„To je novac švedskih poreznih obveznika koji žele da znaju kako je njihov novac utrošen“, u nekoliko navrata je poručio ambasador, ali se čini da njegova praksa prozivanja odgovornih i nije baš prisutna unutar same međnarodne zajednice, odnosno njihovih predstavnika u BiH.

Džananović Miraščija ističe kako ima i drugih stranaca koji slično reaguju, ali da to možda nije toliko medijski vidljivo. Međutim, u takvim situacijama ona ukazuje i na realan problem malih kapaciteta za apsorpciju novca koji nam je na raspolaganju.

- Nemamo kapacitete u administraciji koji mogu da prate specifične projektne cikluse i nemamo mehanizme koji osiguravaju dinamiku potrošnje novca koju EU, odnosno donator očekuje. Druga strana problema je zašto se misli da se političari nekako „izvlače“ od kritika. I donatori nekada ne mogu imati nikoga drugog za partnere na nekim projektima osim vlasti na različitim nivoima ako to jeste njihova nadležnost. U tim slučajevima ne možete zadužiti privatnu kompaniju ili NVO da radi posao državnog organa. Sa druge strane mi smo propustili da budemo funkcionalni u tom smislu, ali moram reći da to nije problem samo BiH već i šireg regiona. To su problemi koji se događaju nevezano za sumnje u korupciju i sl. - kaže ona.

Kao jedan od razloga nezainteresovanosti vlasti za intergacijske procese u jednom dijelu javnosti se često navodi razlog da bi time sami sebe poslali na optuženičku klupu. Istovremeno, drugi sumnjaju u to pritom se pozivajući na neke nove članice EU poput Bugarske, Hrvatske ili Rumunije koje uprkos članstvu i baš i nisu svijetli primjeri proklamovanih EU načela i pozitivne prakse.

Džananović Miraščija smatra kako imamo previsoke standarde kada govorimo o sebi, a potcjenjivački odnos prema drugima.

- Neosporno je da stanje u Rumuniji, Bugarskoj i nekim novim članicama EU nije sjajno kao u sjevernim članicama EU, ali to je pogrešno postavljeno pitanje. Treba se zapitati šta bi bilo sa tim zemljama da nisu ostvarili članstvo u EU. Kako bi one sada izgledale!? Vidjelo smo da i u Rumuniji, Bugarskoj, pa i Mađarskoj, bez obzira na sve probleme, ipak postoji jaka NVO scena, demokratske snage i politički mehanizmi za borbu da bi nešto bilo bolje. S ovim populističkim valom smo vidjeli da nema države gdje se ne mogu desiti problemi gdje pojedinac ili politička skupina ne mogu poremetiti neku uspostavljenu ravnotežu, ali otpornost društva na takve pojave je nešto što se gradi. Nije članstvo u EU gumicom izbrisalo sve probleme, ali razvoj nije zaustavljen već se stvari postepeno mijenjaju. Kod nas, međutim, to predugo traje. Kod pomenutih zemalja bez obzira na probleme stvari su danas puno bolje nego na početku milenija - konstatuje naša sagovornica.

Naš interes su standardi, a ne samo puko članstvo

U regionu se trenutno dešavaju ozbiljni politički potresi ili to bar tako izgleda. Dok mnogi analitičari vjeruju kako zvanični Beograd pravi otklon od Rusije u pravcu Zapada, mnogi u izbornim rezultatima u Crnoj Gori vide suprotan proces pa se sa pravom nameće pitanje kako se ovi događaji mogu reflektirati na evropski put BiH. Džananović Miraščija napominje kako BiH ima nizak prag otpornosti na događaje koji dolaze iz susjedstva, ali dodaje da se i u drugim zemljama stvari prelijevaju preko granica na različite načine. Ističe, međutim, važnost toga kako će susjedi biti politički orijentisani ne samo iz razloga što jedni drugima možemo pomoći u integracijama nego i zato što postoji i negativna strana povezanosti u vidu usmjeravanja na neke druge neevropske aktere.

- Oni nisu sami po sebi „zločesti“. Imati partnere i prijateljske odnose i sa drugim silama je nešto što malim zemljama jeste imperativ. Nemamo posebnog razloga sebi samima nanositi štetu prekidanjem odnosa sa velikim silama, barem do one tačke dok ne postanemo članica EU, čime bismo dobili drugu vrstu zaštite. Međutim, dosta toga u politici je pitanje standarda. EU je zahtjevna, priključenje je kompleksan proces i to je ono što sada državama zapadnog Balkana pomaže da uvode progresivnije standarde. Drugi akteri izvan Evrope naizgled nemaju takvu vrstu političkog uvjetovanja. Rusija i Kina, recimo, neće BiH prozivati za implementaciju presude Sejdić-Finci. To je našim političarima vrlo primamljivo jer se naizgled ne traži ništa. Međutim, ono što se mora imati na umu jeste da su te norme na kojima EU insistira ono što jesu primarni interesi naših društava jer građani bez obzira na simpatije prema nekome, za sebe i svoju djecu žele eurounijske standarade. To pokazuju i migracijski tokovi iz ovih naših zemalja. Malo ih ide prema Rusiji i Kini. To je ono gdje naša politika nije pragmatična. To je naš interes, a ne samo puko članstvo - kaže ona.

Proces stabilizacije i Pakt stabilnosti

Ukoliko izuzmemo neke pripremne aktivnosti, za evropski put, tačnije početak evropskih integracija Bosne i Hercegovine možemo uzeti 1999. godinu kada je započet Proces stabilizacije i pridruživanja koji je ponudio jasnu mogućnost integracije za BiH, kao i ostalih pet zemalja regije zapadnog Balkana u Evropsku uniju. U junu te iste godine su pokrenute i aktivnosti  Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu, kojem je strateški cilj stabilizacija u jugoistočnoj Evropi putem približavanja zemalja regije euroatlantskim integracijama, te jačanje regionalne saradnje. U Sarajevu je u julu 1999. godine održan samit šefova zemalja i vlada Evrope, Kanade, Japana i SAD-a, na kojem je podržano i ozvaničeno osnivanje Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu. 

Deklarativno zalaganje političkih lidera za evropski put naredne, sada već dvije decenije, nije pratila suštinska realizacija integracijskih procesa. Iako je na tom putu bilo periodičnih i uspona i padova, ukupnom dinamikom nije praktično niko zadovoljan.