Prema određenim procjenama tokom rata je silovano između 20.000 i 50.000 žena. Za prava djece koja su rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja bori se Udruženje „Zaboravljena djeca rata“. U ovom Udruženju kažu kako je nemoguće sa sigurnošću tvrditi o kolikom broju se djece radi, ali da neka istraživanja govori o 2,000 do 4,000 djece.

Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ (ZDR) sa sjedištem u Sarajevu postoji od 2016. godine, ali su se široj javnosti predstavili tek dvije godine kasnije. Udruženje je nastalo kao neka vrsta pilot projekta na osnovu interdisciplinarnih istraživanja koja su rađena u cijelom svijetu u konfliktnim i postkonfliktnim zonama. Kako nam je pojasnila Ajna Jusić, predsjednica Udruženja, prvo istraživanje za Bosnu i Hercegovinu i regiju je uradila specijalistica neuropsihijatrije dr. Amra Delić koja je 2016/17 uradila istraživanje sa 33 djece od koji 11 pripada grupi djece koja su rođena iz čina ratnog seksualnog nasilja, 11 djece čiji su očevi bili pripadnici UN mirovnih misija i 11 djece čiji su očevi bili pripadnici humanitarnih organizacija koje su djelovale na području BiH za vrijeme rata. Upravo ove tri grupe djece okuplja Udruženje ZDR.

-Ja sam članica kao dijete koje posljedica ratnog seksualnog nasilja koje se dešavalo u BiH za vrijeme rata. Što se tiče djece čiji su očevi bili u mirovnim misijama, po pravilima UN-a i peace keepinga nijedan službenik ne smije i ne treba stupati u seksualne odnose sa loklanim stanovništvom jer generalno ono što je najveći problem te djece je da biološki očevi nakon završetka misije odlaze, a djecu ne priznaju kako ne bi bili kažnjeni po zakonima svoje države ili po pravilnicima UN-a. Ova djeca također ulaze u definiciju djece rođene zbog rata. Njihov najveći problem je nemogućnost pronalaska bioloških očeva, nemogućnost sudskih postupaka jer BiH nije priznala tu kategoriju uključujući i djecu rođenu iz čina ratnog silovanja što na kraju stvara mnogo problema i sa vađenjem ličnih dokumenata, alimentacije, odgovornosti biološkog roditelja prema djetetu koje je ostalo ovdje u BiH – navodi Jusić samo dio problema sa kojima se suočava ova ranjiva kategorija društva.

Prema njenim riječima, u BiH sve do 2022. nije postojao nikakav oblik pravnog okvira koji je definisao prava i potrebe ove kategorije, pa kroz Udruženje  teže ka inkluzivnom, solidarnom društvu koje uvažava sve identitete. Kako tvrde, cilj im je osigurati politike i zakonski okvir za ovu populaciju koja je i gotovo tri decenije nakon rata skoro potpuno nevidljiva, marginalizirana i sa nagomilanim problemima.

-Mi smo poslije rata često bili nazivani djecom neprijatelja, neprijateljskih vojnika, tuđom djecom, četničkom/ustaškom/balijskom djecom.Činjenica je da mi nismo takva djeca. Mi smo djeca naših majki i kroz svoj rad pokušavamo objasniti da papir i koncept ljudskih prava mora biti papir na kojem smo svi jednaki. Ne možete očekivati da neko poštuje vaša ljudska prava ako ne poštujete tuđa. Nažalost, karma je karma. Došli smo u situaciju kada u našoj državi više nikome nije lijepo. Svi se sada pate. Mi pokušavamo dati jednu perspektivu uvažavanja ljudskih prava, poštivanja etničkih identiteta, ali da više ni ova država ni ovi ljudi ne mogu podnijeti etničku netrpeljivost. Mi u svom radu ne koristimo govor mržnje, nikada ne pričamo o tome ko je kriv nego pričamo o posljedicama ratnog razora i etničke mržnje koja se desila na ovim prostorima. Sada svi vidimo posljedice toga. Imamo cijelu jednu populaciju koju ste svjesno zanemarili, djecu koja apsolutno ne mogu i nikada neće biti kriva. Ne mogu nas nazivati djecom neprijatelja. Mi smo djeca Bosne i Hercegovine – poručuje Jusić te dodaje kako u izgradnju mira u BiH i njihova perspektiva treba biti uvažena. U cilju toga pokušavaju kaži da izlože svoje priče i da one budu most za dijalog. Upravo o tome govore u svim gradovima koje posjete, a akcenat je kažu uvijek na posljedicama, a ne na krivnji.

Nemaju pravo na zdravstveno, na psihološku pomoć, stipendije...

Osim pomenutih administrativnih problema, ova populacija se susreće i sa nizom konkretnih problema.

-Nemamo zdravstveno osiguranje, nemamo pomoć pri zapošljavanju, pri stambenom zbrinjavanju, nemamo besplatnu psihološku i pravnu pomoć. Nikada nismo imali prava na stipendije...Moja majka je digla kredit da bih ja mogla završiti fakultet.Ja sam pod kirijom. Nemam svoju nekretninu. Poznato je da kantoni svake godine objavljuju poticaje za mlade po 10-15,000 KM za kupovinu stana. Tu se spominju djeca šehida, poginulih boraca, ali nas nema. Mi ne tražimo stan džaba, nego samo da i nas stave na konkurs i da i mi, po nekom osnovu, imamo pravo na taj iznos i pomoć – ilustruje samo dio problema Jusić.

Kao primjer neosjeljivosti sistema u BiH, ali i kako je teško mijenjati politike bez involviranosti ove kategorije navode svoju inicijativu  „Ime oca – ime jednog roditelja“, s obzirom na poznatu administrativnu praksu da se na zvaničnim dokumentima traži ime oca kao neka vrstu identifikacije što je nešto što ova kategorija iz očiglednih razloga ne može priložiti te su kroz pomenutu inicijativu pokušali dokazati svoju partnersku relevantnost.

-Jako je bitno naglasiti da tranzicijska pravda u BiH ne može biti završena dok se ova populacije ne reguliše pravno i društveno. Činjenica je da smo mi  istina ove države. Poznat je podataka da je 20,000 do 50,000 žena preživjelo ratno silovanje. Samim tim desio se ogromni sistemski propust da djeca rođena iz čina tog nasilja nisu priznata iako nam nije jasno zašto.Mi osim prava zagovaramo i ravnopravnost jer mi ne tražimo ni više ni manje nego pravni okvir koji su dobili djeca palih boraca, šehida i druge populacije koje su na neki način oštećene ratom. Jedino smo mi izostavljeni – navodi Jusić.

Naslijedili smo herojstvo svojih majki

Osim nevjerovatne hrabrosti koja krasi članove Udruženja brzo se kroz razgovor stekne utisak da su u sistmesku borbu za svoja prava ušli adekvatno pripremljeni i potkrijepljeni kvalitetnom argumentacijom i poznavanjem postojeće zakonske regulative. Naime, nakon što se prostudirali postojeća zakonska rješenja shvatili su da u BiH ne postoji nikakav Zakon koji definiše ime oca kao identifikacijsku stavku te da se zapravo radi o jednom patrijarhalnom obrascu i da postoji sasvim dovoljno drugih podataka za identifikaciju pojedinca.

-Možemo reći da je inicijativa uspješno završena.Uspjeh je doduše parcijalan jer smo mi smo 10. maja 2021 poslali zahtjev i obrazloženje svakoj od 72 opštine u FBiH. To je prihvaćeno u Sarajevu i još nekim opštinama, ali nisu sve uvažile. Međutim to ne smatram propustom. Kod nas se očigledno mora otići na lice mjesta u svaku opštinu i tražiti korekcijaiako se tu radi o doslovnoj maloj izmjeni jednog dokumenta u Wordu. Niti ima finansijskih ulaganja niti ima zakonskih prepreka da se to promjeni. U Republici Srpskoj je to riješeno jer se tamo traži ime jednog roditelja – navodi naša sagovornica.

Udruženje ZDR je registrovano u Ministarstvu pravde BiH i djeluje na prostoru cijele BiH. Ipak, priznaju da još uvijek nisu sistemski zaživjeli na području RS, ali jesu kroz individualne kontakte. Dodaju kako su mali, četveročlani, tim koji radi postepeno

-Mi smo trenutni jedini u svijetu koji to rade na ovaj način. Postoji Udruženje djece II svjetskog rata sa bazom u Njemačkoj i Norveškoj koji su radili sličnu vrstu procesa, ali kada govorimo o BiH i modernim ratovima, mi smo jedini koji tražimo zakone koji odgovoraju preporukama koje dobijamo od strane UN, EU...BiH ipak nije jednostavan konstrukt i moramo poštovati puno više konvencija nego što smo očekivali. Pratimo sada novu vlast i nadam se da će biti mogučnosti da ostvarimo dijalog i na području RS iako ne nedostaje međuetničkog, međuregionalnog i međunacionalnog dijaloga – ističe Jusić.

Internacionalna zagovaračka mreža

Internacionalna zagovaračka mreža za prava i potrebe djece rođene zbog rata je najnoviji program Udruženja koji je pokrenut prije nekoliko dana.

-Mreža okuplja angažirane pojedince i organizacije iz cijelog svijeta. Ako govorimo o konfliktnim društvima imamo ljude iz Ugande, Konga, Kosova, Srbije, Hrvatske...Cilj nam je da na jednom mjestu omogućimo postojanje platforme u kojoj razmjenjujemo iskustva i znanja i trenutne strategije koje su na ovu temu formirane širom svijeta. Jako nam je bitno da učimo na greškama aktivizma koji se desio na primjerima naših majki, ali mreža ima za cilj okupljanje ljudi i kao krajnji cilj, omogućavanje nama, djeci, da budemo dio procesa u kojima neko odlučuje o našim životima. To je zapravo radna grupa od 18 ljudi – pojašnjava Ajna.

Udruženje je u proteklom periodu imalo aktivnosti i u Beogradu, Somboru, Osijeku, Srebrenici, Živinicami drugim mjestima uz napomenu kako ulaze i u i međuetničke i u monoetničke zajednice. Pojašnjavaju i kako im za pravni okvir u RS treba još vremena i snage i to ne iz razloga što RS to ne želi već zato što civilne žrtve rata u BiH funkcionišu pod različitim zakonima. Navode kako je u FBIH tobio Zakon o socijalnoj zaštiti i civilnim žrtvama rata, u RS je to Zakon o žrtvama ratne torture dok je u Brčko Distriktu do prošle godine postojala samo jedna odluka o civilnim žrtvama.

-Ako govorimo iz pravnog okvira ono što mi zagovaramo i tražimo jeste da budemo definisani kao civilne žrtve rata, dobijemo taj status i prateća prava. Što se tiče društvenog i ličnog okvira, ne smatramo da smo žrtve. Smatramo da smo naslijedili herojstvo svojih majki, da smo skupili dovoljno snage zahvaljujući upravo svojim majkama i porodicama, da izađemo u javnost i pokrenemo temu koja je do sada i na svjetskom nivou bila zatvorena – kaže Jusić.

Disktrikt Brčko prvo i jedino na svijetu

Naša sagovornica sa ponosom ističe činjenicu da je ovo Udruženje pokrenulo mnoge procese i na svjetskom nivou.Navodi kako su mnoge međunarodne institucije i države poput UN, Velike Britanije ili Njemačke i same počele pokretati platforme i strategije na ovu temu i te je stoge, kako kažu, osjećaj žrtve u društvenom kontekstu skoro pa nemoguć te da su ponosni na svoju ulogu svojevrsnih globalnih začetnika  i inicijatora određenih procesa.

-Koncept žrtve jeste nešto o čemu smo puno razmišljali i možemo reći da jesmo bili žrtve nerazumnog sistema koji nije podržavao inkluziju. Ali u ličnom osjećaju ja se, a mogu da govorim samo u svoje ime, se ne osjećam žrtvom. Ipak, moj generalni dojam je da su svi ponosni na proces.Ovo Udruženje je meni sve na svijetu. U suštini meni je dalo priliku da svojim radom formiram sebi mjesto u društvu, poguram neke stvari i pokažem da smo i mi tu. Jeste iscrpljujuće po pitanju mentalnog zdravlja jer kada pričate o ovme ne pričate samo o sebi nego i svojoj majci, očuhu, tetku, amidži, dajdžinici, strini...Pričam zapravo o jednoj porodici. Sudeći po svim diskriminacijama koje postoje u društvu zaista nije lako, ali na kraju dana meni je ova vrsta aktivizma sve na svijetu – ističe naša sagovornica.

U prilog tvrdji da su pokretači globalnih iniicijativa, ali i pozitivne prakse navode primjer usvajanja Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata koji je prošle godine usvojen u Brčko Distriktu kojim je BiH postala prva i jedina država u svijetu koja je djecu rođenu iz čina ratnog silovanja priznala kao civilne žrtve rata.

-To je bilo u junu 2022. Već narednog mjeseca Federalna vlada na čelu sa Fadilom Novalićem je usvojila Nacrt zakona o zaštiti civilnih žrtava rata na nivou FBiH, ali su onda došli izbori pa trenutno čekamo Prijedlog zakona od Federalnog ministartva rada i socijalne politike.Unutar tog Nacrta djeca rođena iz čina ratnog silovanja su priznata kao civilne žrtve. Sada čekamo novu Vladu – kaže Jusić.

Na pitanje osjećaju li bijes zbog svega Ajna kaže da je bijesna nema iako je bilo ljutnje i tuge.

-Od bijesa nema ništa. Bijes samo tebe boli. Ali mi smo svoje osjećaje pretvorili u ovaj prostor u kojem sjedimo. U rad, aktivizam i borbu, pa dokle stignemo.Naš rad je itekako važan za mir u BiH. Svi građani i građanke BiH, Srbije, Hrvatske i drugih država koje su učestvovale u ratu znaju da smo mi Udruženje djece rođene na taj način. Pripadamo svim etničkim grupama i mi se svog etničkog identiteta ne stidimo. Ali naglašavamo da su naše majke u BIH preživjele silovanje od strane sve tri vojske koje su djelovale. Mi smo pravo ogledalo i rata i mira. Ono što se nažalost desilo našim majkama se desilo u ratu, ali ono što se desilo nama, kao djeci, desilo se za vrijeme mira. Poslije potpisivanja Dejtona. Cijela naša metodologija se bazira na konceptu odgovornosti u kojem zaista postavljamo pitanje kako je moguće da smo ja i moja majka krive za to što je neko odlučio da izvrši silovanje nad njom. To je koncept koji mi danas živimo i mi pokuđavamo svoje aktivnosti usmjeriti na to da silovanje ne smije biti etnički predodređeno. Ne smije ga se posmatrati kroz etničku prizmu. Silovanje je silovanje. Žrtva je žrtva bez obzira kako se zove – snažna je porukakoju šalje naša sagovornica.

Umjetnost je dokaz nečijeg postojanja

Udruženje finansiraju tri donatora – Nacionalna zaklada za demokratiju iz Vašingtona, Trag fondacija iz Beograda i Evropska zaklada za demokratiju iz Brisela. Sramotna je činjenica da među donatorima nema nikoga iz BiH.

Nemoguće je uhvatiti trag

Kako su nam kazali u udruženju, zvanični procjena je da je ratno silovanje preživjelo 20-50,000 žena, uz napomenu kako statistiku rođene djece niko nije radio u cijeloj BiH. Čak ni kod onih ljudi koji su dobili status civilne žrtve rata.

-Niko ih nije pitao. Postoje neka istraživački podaci, ali naglašavam da to nisu podaci našeg Udruženja, koji tvrde da je takve djece od 2,000 do 4,000 takve djece. Mi ne stojimo iza tog podatka jer je to nemoguće pratiti. Mi smo 2018/19 upoznali djevojku, koja je došla iz Velike Britanije. Usvojili su je reporteri BBC-a. Vratila se u BiH. Majka joj je preživjela ratno silovanje i našli smo joj biološku majku. Puno djece je dato na usvajanje, puno ih je ostavljeno. Neka djeca su ostala sa majkama. Nemoguće je uhvatiti trag – pojašnjava Jusić.

U Udruženju apostrofiraju kako nisu projektna organizacija nego programska te da su spremni na saradnju sa bilo kojim ministarstvom koje želi saradnju, ali ističu kako im  je bitno da se poštuju programi koji su formirani na osnovu međunarodnih preporuka UN-a i Vijeća Evrope. Kada je riječ o programima, imaju ih tri.

-Prvi je zakonska prepoznatljivost ove djece, drugi je društvena vidljivost i anganžman što radimo i kroz našu izložbu Breaking Free koja je bila postavljena i u Beogradu, Italiji, Srebrenici, Živinicama, Tuzli, Sarajevu...Ta izložba je naš prvi coming out. To su portreti nas djece, naših majki. Otvorili smo je 2019. u Historijskom muzeju. Izašli smo tada javno i poručili da se mi više ne stidimo svog lica. Došli smo, progovorili i hajmo sada raditi. Imamo i predstavu „U ime oca“, koja govori o svim ovim iskustvima kroz dokumentarno plesni teatar i mnoge druge umjetnčke aktivnosti.Mi koristimo umjetnost kao glavni alat za društveno zagovaranje jer je umjetnost dokaz nečijeg postojanja. Umjetnost je dobar medijator i vodi dobar dijalog između marginaliziranih identiteta i društva.Naš treći program je rad sa mladima na ovu temu. Da mladi ovo razumiju i da kroz nas i naše priče stvaraju sami svoj sistem vrijednosti protiv ratova i izgradnje mira – ističe Jusić.

Na samom kraju, pitali smo je gdje vidi BiH za 10 godina.

-Moja je iskrena želja da BiH napreduje u pristupu EU, ali i također da doživimo povlačenje međunarodne zajednice sa ovih prostora jer ne mogu da prihvatim da smo mi dobili kandidatski status, a da je EU progledala kroz prste našoj državi time što nije usvojila Zakon o žrtvama ratne torture na državnim nivou iako je to bio preduslov. Međutim, ipak su nam odobrili iako ne znam kakav benefit imaju građani. Ako želimo graditi vrijednosti EU u BiH onda ih i EU mora poštovati i implementirati i provoditi.Moja lična poruka je da smo na papiru ljudskih prava svi jednaki i da moramo shvatiti da ljudska prava nemaju etnički ili nacionalni predznak. To je nešto što moramo ostaviti budućim generacijama jer ako im tu lekciju ne ostavimo, onda ne možemo sebi reći da smo uradili sve što smo mogli da spriječimo buduće ratove. To nam je jako bitno. Ljudska prava su sveto slovo – snažna je završna poruka ove hrabre aktivistikinje cjelokupnom bh društvu.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog tekta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".