Život / Reportaža

Općinsko vijeće Vareš dalo je saglasnost za dodjelu koncesije na istraživanje i eksploataciju rude hroma na području Duboštica-Tribija, općina Vareš.

Ministarstvo za privredu Zeničko-dobojskog kantona ranije je Općinskom vijeću i načelniku uputilo dopis u kojem se tražila saglasnost za dodjelu koncesije na istraživanje i eksploataciju rude hroma od strane privrednog društva “Seven Plus” d.o.o. Sarajevo.

Prema registru poslovnih subjekata, osnivač kompanije je Miloš Bošnjaković, koji je poznat kao jedan od osnivača firme Adriatic Metals koja je zaslužna za “zlatnu groznicu” u Varešu, nakon što je otkrila vrijedne zalihe metala na lokalitetima Rupice i Veovača, piše BiznisInfo.

Prema podacima sa internet stranice firme Adriatic Metals, Bošnjaković ima 8,9 posto dionica te kompanije. On je nedavno napustio menadžersku poziciju u toj firmi. S druge strane, on je vlasnik 100 posto kapitala u firmi “Seven Plus”.

Inače, kako se navodi u dokumentaciji usvojenoj na Općinskom vijeću, kompanija “Seven Plus” planira eksploataciju rude kombinovanim metodama (površinskim kopom i podzemnom eksploatacijom) kao i preradu rude.

U toku istraživanja planira se angažovati 61 zaposlenik. Godišnji plan proizvodnje iznosi 350.000 tona rude uz angažovanje 120 radnika.

Predviđena sredstva za jednokratnu koncesionu naknadu i geološka istraživanja su 7,6 miliona KM.

Obzirom da investitor ne posjeduje znanje o potencijalnim rezervama i kvalitetu rude, a što će se utvrditi nakon završetka istraživanja, izuzetno je teško odrediti tehničke detalje budućeg poslovanja te se bazira na dosadašnjim dostupnim podacima i pretpostavkama.

Predmet koncesije su geološka istraživanja i eksploatacija rude hroma i pratećih minerala na području Duboštica-Tribija i obuhvata prostor u kojem su nekada vršena istraživanja i eksploatacija rude hroma. Eksploatacija je obustavljena 1941. godine a istraživanja su nastavljena 1961. godine.

Podsjećamo na zanimljivu reportažu koju je naš portal objavio u augustu 2018. godine tragom vijesti o pronalasku velike rezerve zlata u ovom bh. gradiću: 

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić

Vijest da je australijska kompanija na području Vareša pronašla velike rezerve zlata i drugih plemenitih metala, zatalasala je svjetske berze sredinom juna. U roku od nekoliko sati, zahvaljujući internetu, zlatnom groznicom inficiran je cijeli region. Sa napisanim otkazom u džepu, i kuhinjskom cjediljkom u ruci širokog proreza da zaustavlja samo one najveće žute grumenčiće, krenuli smo u Vareš, da i sami „isperemo“ svoju sreću. Za Vareš kažu da se na njegovom području mogu naći skoro svi elementi iz Mendeljejevog periodnog sistema elemenata pa ni vijest o bogatom nalazištu plemenitih metala ne zvuči kao naučna fantastika.

   EVO ZLATA!

Umjesto slike romantizirane kolone lovaca na zlato sa kaubojskim lončićima, tanjirima za ispiranje i kapama od dabrovog krzna, prilikom ulaska u Vareš danas sve izgleda više apokaliptično. Niz građevinskih ruina svjedoči strašnom ratnom i poratnom industrijskom kolapsu ovog nekada razvijenog mjesta. Depresivnije prizore teško da je gledao i slavni Skookum Jim Mason, čuveni kopač zlata sa kraja 19. vijeka na poljima zlata oko rijeke Klondike, u dalekoj sjevernoj Americi.

U centru gradića nalazi se i zgrada opštine. Prva adresa za više informacija o zlatu. Zgrada je spolja u pristojnom stanju i prilično renovirana. A iznutra? Recimo da vapi za obnovom. Ermin Musa je pomoćnik načelnika za prostorno uređenje u općini Vareš. Na toj funkciji je 18 godina. Ujedno je i diplomirani inžinjer rudarstva. Idealan sagovornik o rudnim bogatstvima.

- Gospodine Musa, gdje je zlato? - pitamo bez okolišanja, jer je već podne, i vrijeme curi.

- Na stolu! - odgovara k'o iz topa, a onda iza naslaga nekih dokumenata izvlači providni suvenir u kojem plutaju lažni zlatni dukati. Razgovor ćemo ipak nastaviti u ozbiljnom tonu.

- Saglasnost za koncesiju na 25 godina Općinsko vijeće je dalo 2012. godine. Ta saglasnost je prvi korak da bi se dobila koncesija, a dobili su je za istraživanje i eksploataciju olova, cinka i barita. Tu se zlato nije pominjalo.

Nakon toga nadležno ministarstvo Zeničko- dobojskog kantona je pokrenulo postupak dodjele koncesije za lokacije Veovača, bivši rudnik olova, cinka i barita, i lokaciju kod Borovice - Rupice, Juraševac i Brestić. Na javni poziv se javila firma koja je u međuvremenu u stečajnom postupku otkupila nekretnine od bivšeg rudnika olova, cinka i barita kojem je bio vlasnik Energoinvest - prepričava Musa proceduru koja je prethodila posljednjim istraživanjima.

Lokaliteti nisu slučajno izabrani, naglašava naš sagovornik, jer se na Veovači već radila eksploatacija prije rata tako da se znalo da tu ima rudnih rezervi. Borovica je zanimljiva jer se i ona pred rat počela istraživati.

- Naravno, sada je javnosti najinteresantnije zlato. Zlato i srebro su prateći elementi olova i cinka, ali oni se dobijaju prilikom procesa prerade rude olova i cinka. Ono što je važno je u kolikoj koncentraciji se nalaze jer postoje bogatija i siromašnija ležišta. Ističem da je u Ugovoru navedeno istraživanje olova, cinka i barita, a u slučaju da se prilikom istraživanja i eksploatacije pojavi neka količina drugih plemenitih metala, to se mora prijaviti Ministarstvu i na osnovu toga će se to regulisati aneksom koncesionog ugovora - navodi Musa.

   MARKA I PO PO TONI

U postojećem ugovoru je definisana i cijena rovne rude olova, cinka i barita kada počne eksploatacija, a ona iznosi 1,5 KM po toni. Trenutno i dalje traje faza istraživanja tokom koje će se utvrditi kolike su rezerve i da li se isplati otvarati rudnik. Kada je riječ o konkretnim rezultatima istraživanja koja su se pojavila u javnosti, i koja su podigla zlatnu euforiju, Musa kaže da ne zna ko ih je tačno objavio.

- Imamo informaciju da u Borovici istraživanja još nisu gotova. Možda je sa jedne bušotine uzorak to pokazao, ali još ništa nije zvanično utvrđeno.Za Veovaču očekujemo rezultate dosta brzo. Oni su nakon istraživanja predali elaborat Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije na odobravanje. Koncesiju je dobila firma Eastern Mining, a njihov je vlasnik Adriatic Metals Limited. Dio njihovih dionica je kupila firma iz Australije, odakle su i došle ove informacije o zlatu - pojašnjava Musa, te dodaje da je prema njegovim informacijama odobreno 10 miliona eura za dodatna istraživanja.

Sa predstavnicima kompanije koja vrši istraživanje opština ima česte sastanke, a Musa ističe i njihovu društvenu odgovornost jer tvrdi da često pomažu lokalni sport i infrastrukturu, što je svakako pohvalno.

Očekivanja stanovnika Vareša su da će istraživanja pokazati ekonomsku isplativost za otvaranje rudnika. Musa ne želi reći da je to posljednja šansa za ovaj posrnuli gradić, ali kaže da jeste najizvjesnija prilika koja bi zaposlila veliki broj ljudi, kako direktno, tako i indirektno. I opštinski budžet koji sada iznosi oko četiri miliona maraka bi svakako imao koristi.

- U Ugovoru piše da koncesionar, kada i ako krene sa eksploatacijom, mora da kopa minimum 100.000 tona rude olova, cinka i barita godišnje, a plaćat će 1,5 marku po toni, odnosno minimum 150.000 KM godišnje, od čega opštini pripada 70 posto, a ostatak kantonu. Opštinski budžet bi po tom osnovu bio bogatiji za oko 105 hiljada maraka godišnje.Ako se otkriju i plemeniti metali to će se onda definisati aneksom, a i naši prihodi bi u tom slučaju bili još veći - ilustruje on.

   POSKUPILO ZEMLJIŠTE, ALI NE ZBOG ZLATA

Vijesti o velikim otkrićima prirodnih bogatstava povećavaju i vrijednost zemljišta, a Musa potvrđuje da je zemlja oko Vareša značajno poskupila. Međutim, zlato nije uzrok tome.

- To je prije svega zbog investitora iz arapskih zemalja. Ima već dvije godine kako su se pojavili na ovom području i kupuju zemlju. Cijena je u međuvremenu skočila nekoliko puta. Prije par godina, zemlja se kretala oko marku po kvadratu, a sada je oko četiri i po marke. To je zemljište koje je daleko i od puteva, i od naselja, bez infrastrukture... - navodi Musa i priznaje da za sada nema nekih kupoprodajnih aktivnosti u blizini „zlatnih“ rudnih nalazišta.

Na šaljivo potpitanje da li očekuje masovnu pojavu kopača zlata, dobili smo odgovor kakav smo i zaslužili:

- Čuli smo da su krenuli puni vozovi kopača zlata iz Amerike... - odgovara nam uz osmjeh, a onda i dodaje: - Zlata ima. To je dokazano, ali koliko je nalazište bogato i koja je koncentracija, to je već drugo pitanje. Ali nije ovo „samorodno“ zlato u grumenčićima. Ovo je zlato koje se dobija preradom rude, ono je kao prašina. To je složen proces. Gledao sam i ja emisije na televiziji o ovim što u Americi zlato ispiraju vodom, ali nije to to - kaže Musa.

Nalazište u Borovici, koje je udaljeno 20-ak kilometara od samog grada, ne može se posjetiti bez dozvole kompanije, ali su istraživanja na 10-tak kilometara udaljenom lokalitetu Veovača, gdje se nalazio i bivši rudnik koji je zatvoren 1988. godine, završena i mogu se posjetiti.

Na putu ka Veovači zastajemo na obližnjem vještačkom jezeru koje je nastalo na jednom od brojnih napuštenih rudarskih kopova, da oprobamo sreću sa cjediljkom. Nakon nekoliko ispiranja u plićaku, par puta smo pronalazili žute grumenčiće. Nažalost, nisu bili zlatni. Obližnji ribari imaju više sreće. Kalifornijska pastrmka dobro grize taj dan. U zlato pod nogama čvrsto vjeruju.

- Tradicija je pokazala da je Vareš bogat rudama, najviše željeznom. Prije rata, u mjestu Tisovci, napravljena je i fabrika za preradu olova, cinka i barita, a vađeno je i zlato koje je prerađivano u Rumuniji. Poslije rata su bile razne koncesije, a zadnji su stigli ovi iz Australije. Istraživanja na obje lokacije su pokazala veliko prisustvo zlata. Bilo je ovdje i hematita, ali ga nismo prerađivali već vozili u Prijedor. Prije rata Energoinvest, koji je prerađivao olovo, cink i barit, imao je problem sa živom jer nije imao tehnologiju da je odstrani. Postojala je priča da se 10 kilograma zlata moglo odstraniti na određenoj količini rude, ne sjećam se tačno kojoj. Za vrijeme rata u fabrici je, kažu, nađeno zlato u blokovima koje je potom nestalo. I, evo, sada Australijanci i na toj lokaiji i u Borovici planiraju nastaviti sa eksploatacijom - kaže nam Ibro Likić, mještanin koji vjeruje u svijetlu budućnost Vareša.

  GDJE BARIT, TU I ZLATO

- I ja vjerujem u to. Priče kažu da je Austro-Ugarska svojevremeno tu vadila zlato. Imam kolegu koji radi na tim istraživanjima. Rekao mi je da su na Borovici našli žilu barita od 100 metara, a ako njega ima, sigurno, ima i zlata. Vjerujem u rudnik, ali malo manje u zlato jer je ono propratni metal. Na kraju krajeva, i ne znam da li igdje i postoji čisti rudnik zlata -dodaje Mirza Čurtić, mještanin.

Na lokalitetu bivšeg rudnika i fabrike na Veovači ništa ne podsjeća da je ovdje nekada bila dinamična industrija, osim brda iskopane zemlje i niza porušenih objekata i ostataka nekadašnjih postrojenja. Nekoliko slučajnih prolaznika iz obližnjeg sela nije bilo raspoloženo za razgovor. Po povratku u automobil smo provjerili đonove na cipelima nadajući se da nam se u šare nije zabio neki grumen ili bar zlatna prašina. Nažalost, nije bilo ničega osim ilovače koja se teško skida.

  ZOVU I TURISTIČKU ZAJEDNICU

Na vijesti o otkrivanju zlata pozitivno reaguju i u lokalnoj turističkoj zajednici.

- Ako ćemo suditi po prvim danima nakon što se pojavila informacija o zlatu u Fojnici, to bi moglo pobuditi interesovanje za Vareš. Imali smo brojne upite novinarskih ekipa. Najbitnije je da je pozitivna i zanimljiva priča o Varešu emitovana u širu javnost i odmaklo se malo od te crne priče o industrijskom krahu Vareša.Nadamo se pozitivnim promjenama i u turističkom i u industrijskom smislu, ali nismo euforični iako se to tako predstavlja - kaže Almir Čikmiš, iz Turist info centra opštine Vareš.

Inače,opština Vareš je jedna od najvećih po površini i u turističkom smislu može dosta ponuditi jer se na njenom području nalazi osam nacionalnih spomenika.

- Ovdje je Ckva sv. Mihovila, najstarija sačuvana katolička crkva u BiH. Tu je „nova“ katolička crkva sa kraja 19. stoljeća, koja je također na listi nacionalnih spomenika. Odmah prekoputa je i pravoslavna crkva, sa kraja 19. stoljeća. Najpoznatiji je kraljevski grad Bobovac, 19 kilometara od Vareša, zatim Očevije, selo posljednjih kovača u Evropi, stara džamija na Karićima, dvije nekropole stećaka. Tu su i prirodne atrakcije, naročita planina Zvijezda, ali i planina Perun, preko 150 kilometara uređenih  staza za pješake i bicikliste. Upravo smo završili i nove promotivne materijale -kaže Čikmiš.

 IMAMO SVAŠTA, NEMAMO NIŠTA

Kako je uprkos silnim prirodnim bogatstvima vareška privreda na koljenima, pitanje je koje se samo nameće.

- Imamo svašta, a nemamo ništa. To je naš problem. To je bio i problem i rudnika u Veovači. Bilo je svega tamo, ali tada nije bilo tehnologije koja bi to adekvatno razvrstavala. Zato je i propalo. Sada je tehnologija napredovala. Vareš je bio jedno od bogatijih nalazišta željezne rude u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, u rudi je bilo štetnih primjesa poput sumpora, pa se nije koristila u vareškoj željezari već je išla u Zenicu, a u Vareš je dolazila ruda iz Indije još prije rata - kaže Musa.

  POSLJEDNJA ZGRADA JE NAPRAVLJENA 1991.

Posljednja nova i useljena stambena zgrada u Varešu je napravljena 1991. godine. Može li zlato aktivirati stanogradnju u ovom gradu?

- Da nam je popuniti postojeće prazne stanove i vratiti ljude koji su otišli, a nikada se nisu vratili. Prije rata smo imali 22.000 stanovnika, danas oko 9.000. Ako krene rudnik, mnogi će dobiti posao, a najveći poslodavac danas je šumarija Vareš - kaže Musa.