Ovo je priča o povijesti, o čudotvornoj dimenziji života, o Vejsilu Ćurčiću, direktoru Zemaljskog muzeja, koji je velikim dijelom zaslužan za spas Hagade. O Vejsilu, njegovoj Marijani, o tome kako je nastala sevdalinka "Star se Ćurčić pomamio", o tome šta sanja unuk Darimir Darko Ćurčić

Piše: Edina KAMENICA (interview.ba)

Razgovor sa sarajevskim profesorom Darimirom Darkom Ćurčićem uvijek mi liči na posebnu, čudotvornu dimenziju života. Jer, dok on priča o svojim korijenima, nemate osjećaj da ste tu gdje trenutno jeste, niti u vremenu kojem stvarno pripadate.

Tako je uvijek kada istorija ima konkretna imena. A ta imena nisu samo državnici, naučnici, slikari, pjesnici, nego su majka, otac… Ili kao u ovom slučaju, Darimirov djed, Vejsil Ćurčić  (1868-1959.), bivši direktor i kustos Zemaljskog muzeja, arheolog, konzervator, sakupljač raznog narodnog i prirodnog blaga, čovjek za kojeg njegov unuk godinama podastire dokaze da je zaslužan velikim dijelom i za spas Hagade u Drugom svjetskom ratu, ali i za spas cijelog Zemaljskog muzeja.

Dvojica gradonačelnika

A sticajem raznih okolnosti, u život ove porodice je ušao i Silvije Strahimir Kranjčević i Antun Augustinčić i Miroslav Krleža i Krešimir Baranović, dirigent i kompozitor i primabalerina Margarita Fromman i Kosta Herman i  bivši car Ferdinand I  i  jedna od najpoznatijih sevdalinki s ovog prostora…

– Moj deda Vejsil se rodio u Logavinoj ulici, na Ćurčića brijegu. Loza Ćurčića je od starine porijeklom iz Sarajeva, pa se, recimo, u nekim dokumentima spominje Ahmed Ćurčić, kao veliki spahija Toplika i Tilave, nekadašnjeg posjeda moćnog bosanskog velmože Pavla Radinovića – govori nam Darko.

Dodaje kako je njegov djed u svojim neobjavljenim memoarima ostavio davnašnji opis Ćurčića mahale, u kojoj je nekada bila i njihova kuća.

Dvojica Ćurčića su i bivši gradonačelnici Sarajeva. Posljednji gradonačelnik Sarajeva u osmanlijsko doba bio je Salih Ragib ef. Ćurčić, koji je dva puta biran na ovo mjesto. A  1910. izabran je posljednji sarajevski gradonačelnik u doba A-U uprave, Salihov sin, Fehim ef. Ćurčić…

Najotmjeniji dio grada

Tu je stanovao i Gazi Husrevbeg.

– Ćurčića brijeg s Ćurčića mahalom bio je, otkada postoji Sarajevo, najotmjeniji dio grada… Prema narodnoj tradiciji, tu je stanovao i Gazi Husrevbeg (rođen oko 1480. godine u Rumeliji, a umro 18.juna 1541., u Sarajevu). Pa su se na zemljištu Jusufagića kuće donedavno vidjeli ostaci zidova Husrevbegovih dvora – pisao je Vejsil oko 1943. godine.

Vejsilovoj majci je bilo ime Almasa i poticala je iz ugledne visočke porodice Pašagić.

– Ono što se po drugim kućama vrlo rijetko vidjelo, bila je u Pašagića. Kuća, sva ženska avlija popločana četverokutnim pločama,“memerli avlija“. Do kućnih basamaka raslo je drvo šimširovo, koliko šljiva visoko, takvog kasnije nijesam nigdje nalazio – svjedočio je Vejsil, čija je majka bila ljepotica.

Revolucionarno leglo u Morića hanu

Udali su je za trgovca Pozderca, ali brzo ostaje udovica, pa su oko nje opet počeli oblijetati prosci.

– Među proscima se našao i moj pradjed Muhamed-aga Ćurčić, koji je zbog lijepe Almase  često dolazio u Visoko. Muhamed je i sam bio udovac i imao je dvoje djece iz prvog braka. Bio je vrlo uvažen među Sarajlijama, i kako se to govorilo, držao je Morića han, o kojem je i moj djed Vejsil ostavio zanimljiv zapis. Kaže da se tu mahom okupljao građanski stalež, neka vrsta opozicije, koja je donosila odluke o pojedinim potezima turske vlasti. Djed tvrdi doslovce, Morića-han je bio neka vrsta revolucionarnog legla. Ako je trebalo kao u znak nekog protesta zatvoriti dućane, i prihvatiti se oružja, to je smišljeno uz kafu u Morića hanu. Ako bi iz Istanbula poslali u Sarajevo nekog pašu koji nije bio po mjeri ovdašnjeg naroda, nezadovoljnici su zasjedali u Morića-hanu – kazuje Darimir.

Star se Čurčić pomamio

Pa napominje da je brak njegovog pradjeda s mladom Almasom bio veliko iznenađenje. Tada je i nastala pjesma:“Star se Čurčić pomamio, (moj pradjed je tada imao oko 40 godina), dok je Almasu primamio, bijele brke obojio i sijedu bradu obrijao.“

Vejsil Ćurčić opširno opisuje prošnju, svatovsko veselje i brak svojih roditelja.

– Često mi je pričala baba Joka, koja se jako pazila s mojom pokojnom majkom, o velikom veselju kada sam se ja rodio. Punih osam dana drmalo je kolo po vas cijeli dan u avliji. Poslije su došla i druga djeca: Mehmed, Salih, Šuhreta ,Safvet. Otac je imao još dvoje djece kada je moja mati dovedena, Mustafa je već bio u vojsci kao kapetan i ađutant Selim – pašin, a Almasa udata za posjednika Mehagu Mašića –  pisao je Vejsil Ćurčić.

Roditelji su mu umrli vrlo rano i zakopani su, Muhamed u mezarju Jahji pašine džamije, a Almasa u mezarju u Logavinoj…

Susret s Hadži Lojom

Vejsil je prvo završio mejtef kraj Begove džamije. Iz tog dijela njegovog života zanimljivo je ovo svjedočenje:

– Pred sami dolazak Austrije, najednom se pojavi odnekud iz pozadine jedna osoba o kojoj se prije toga malo govorilo.Bio je to glavom Hadži Lojo i s njime neka družina skupljena iz najmračnijih zakutaka.Ta rulja je vas cijeli dan obilazila ulicama pozivajući građane na sveti rat protiv Austrije.Toj bi se rulji pridružila i silesija čalačurije i sve bi se deralo: Jekder Allah,Bog je jedan! Ostavili bi i mi mejtef i tračali za njima. Hadži Lojo je uzeo u zaštitu osobito pravoslavne koji su njega finansijski pomagali. Stari Petrakija ga je ogrnuo čak i nekakvim skupocjenim ćurkom (koji se sada nalazi u etnografskoj zbirci sarajevskog muzeja). I kad bi hadži Lojo jahao na konju pred svojom družinom, upadao je svakome u oči. Za nas dječurliju glavno je bilo da Hadžija segne rukom u duboki džep Petrakijinog ćurka, zgrabi šaku karantana, stari austrijski krajceri i prospe po nama. I njemu bi se sviđala često ta gužva i zastao bi i smijući gledao. Hadži Lojo je stanovao u Bardakčijama niže Panjine Kule, te bi svaki dan prošao ispred naše kuće – piše Vejsil Ćurčić, prisjećajući se i Hercegovačkog ustanka 1875/76.godine.

Vejsil poslije rata odlazi u Kuršumliju medresu, gdje ga je upisao brat. Ali zbog jednog predavača koji mu se nije dopao prelazi u ruždiju, koja je bila u rangu niže gimanzije.

Nije htio u Carigrad

A u ruždiji zatiče nove kolege Safveta Bašagića, Abduselama, Mahmuta i Halida Hrasnicu, dvojicu Škalja, Hafizovića i mnoge druge.

Pored orijentalnih jezika učili su i književnost, osobito perzijsku, jer je ravnatelj i profesor ruždije bio porijeklom iz Perzije. Uz orijentalnu kaligrafiju, neki Paulin predavao je i predmete iz osnovne škole, latinicu i ćirilicu, račun i drugo.

– Svi smo bili dobri đaci, te nas Paulin nagovori da se upišemo u sarajevsku gimnaziju – piše Vejsil, kojeg je polubrat, međutim, htio poslati u Carigrad na daljnju nauku.

Ali Vejsil ode u sarajevsku gimnaziju.

– Radi toga se moj polubrat strašno razljuti, istjera me iz kuće i dozvoli mi da sa slugom spavam u jednoj smrdljivoj i nezdravoj sobi u samoj štali. On je poslije očeve smrti upravljao cijelim imanjem, držao kočije i konje, a ja skapavao od gladi i smrzavao se, te napokon i obolim – stoji u Vejsilovim memoarima.

Sjećanje na prof. Seunika

Darko tvrdi da je deda Vejsil najviše volio prirodopis, kojeg mu je predavao prof. Ivan Seunik i koji će odigrati važnu ulogu u njegovom životu.

Kada je profesor saznao u kakvoj je Vejsil teškoj situaciji, poslao je svoju suprugu kod njega.  Vejsil u svojim memoarima na više mjesta hvali dobrotu Seunika, kod kojih se potom i preseljava.

To je, očekivano, razljutilo i Vejsilovog polubrata i ostalu rodbinu i znance.

– Osobito su mome polubratu zamjerali za njegov postupak prema meni (a sestru Šuhretu je s 13 godina udao za jednog Džinu), i da je svemu on kriv. Ja sam se brzo obiknuo u Seunikovoj kući pogotovo kad su me pazili kao rođena sina. Doduše, i ja sam se harnim pokazao i marljivo pomagao po kući – piše Vejsil, koji je s Seunikom često išao na izlete, u lov, na razna putovanja.

Preko Prenja do Mostara pješke

Bio je jedan od 22 učenika odabrana 1886. godine za veliku ekskurziju u Hercegovinu, prvi takav poduhvat bosansko-hercegovačkih đaka gimnazijalaca nakon austrougarske okupacije.

Do Mostara, gdje im je priređen svečani doček i banket, došli su pješke, a odatle su nastavili sve do Neum-Kleka.

U Sarajevo su se vratili nakon 14 dana, svi čili i zdravi, i već sutradan svi su bili u školskim klupama.

Iduće godine ih je ekskurzija vodila do Tuzle, pješke su i do nje došli, vratili se željeznicom. U Budimpeštu su putovali 1888., gdje je, u njihovu čast, bila upriličena i jedna opera.

Živi, dok te život veseli

Već rekosmo,velik dio svojih memoara, Vejsil posvećuje Seuniku. Taj profesor je na njega, po svemu, mnogo uticao, i možemo samo zamisliti kako se osjećao kada je, u skladu s svojom teorijom “da treba živjeti samo dok te život veseli”, Seunik u Dubrovniku nasilno prekinuo svoj život.

No, prije toga, Seunik ga je odlučio poslati na dalje školovanje u Češku. Ali kako Vejsil nije dobio stipendiju, nastavlja školovanje u srednjoj tehničkoj školi. Ubrzo se, nakon što mu je umro polubrat, Vejsil vraća u rodnu kuću. S njim dolazi i Seunik. A kasnije u ovoj kući živi i pjesnik i profesor preparandije Jozo Milaković. Tu su se rodili i njegovi sinovi, kasnije primarijus dr. Ivica i sudac Branko.

Seunik je doprinio i tome da se Vejsil zaposli u muzeju, gdje je prvo bio volonter na prirodoslovnom odjeljenju s plaćom od 33 forinte.

Čamac iz Donje Doline star tri hiljade godina

Brzo su protrčale godine i prvog januara 1951. godine navršilo se 60 godina njegovog muzejskog rada.

Tada Vejsil Ćurčić šalje Predsjedništvu Vlade NRBiH molbu za regulisanje stare penzije po novoj uredbi.Tu navodi da je radio u svim odjelima Muzeja izuzev klasične arheologije, da je sudjelovao u iskopavanjima starina u Butmiru, Novom Šeheru, na Debelom brdu,na Glasincu, Bihaću…

– Samo mojoj metodi pri iskopavanju poznatih predhistorijskih sojenica u Donjoj Dolini na Savi ima Muzej da zahvali one sjajne uspjehe koje smo postigli… Ja sam i ona dva velika čamca, one grobnice nađene ispod ostataka kuća u sojenici i na Gredama našao i spasio… Na svoj trošak i rizik sam digao i čamac i grobnice i dopremio ih u Sarajevo. Čitavu godinu dana sam čekao na refundaciju troškova.U ovoj zbirci inventarisao sam i numerisao 33.000 iskopana predmeta – piše Vejsil.

A njegov unuk Darko nam objašnjava dio sudbine čamca koji je godinama bio, i danas je, na centralnom mjestu u Zemaljskom muzeju. Čamca koji je napravljen prije oko 3.000 godina, a, eto, njegov djed je 1904. godine bio na čelu ekipe koja ga je dopremila iz Donje Doline kod Bosanske Gradiške u Sarajevo.

– Kada su ga prije nekoliko godina Italijani htjeli restaurirati prvobitno su tražili da se transportuje  u Italiju, što bi jako mnogo koštalo. Odakle tolike pare? Onda su darovali tehnologiju, i ovdje je čamac  restauriran, a kada je bilo otvorenje, pozvan sam – sjeća se Darko.

E,moj deda,da vidiš kako te hvale

I dodaje kako je kustosica govorila da je upravo moj deda, Vejsil Ćurčić jedan od najzaslužnijih za taj čamac.

– Ispred mene je sjedio Mirko Pejanović, pa se okrenuo i stisnuo mi ruku. Meni drago, mislim, e, moj deda, da vidiš samo kako o tebi sada lijepo pričaju. A kada je izašla knjiga povodom stogodišnjice muzeja, tada su i nagrađivani njegovi uposlenici, umrli i živi. Vejsil nije, iako svi znaju kakav je bio entuzijasta, koliko je samo obogatio sve zbirke. On je, niko drugi, išao i u Bugarsku, u neke močvare. Donio otud kukce kojih nigdje nije bilo. I zamalo nije platio glavom. Obolio je od malarije i godinama je bio bolešljiv. A kada su se ti kukci nenadano pojavili na crnom tržištu, izbila je afera. Čak je do bivšeg cara Ferdinanda I došla informacija o njoj. I car je naredio Zajedničkom ministarstvu da se provede istraga. Ispostavilo se da je Vejsilov nadređeni učestvovao u toj raboti. Vejsil nije podlegao pritisku, nego je posvjedočio istinu – kazuje nam Darko.

O svom je djedu, prije nekoliko godina pričao tamošnjim fratrima u samostanu Kraljeve Sutjeske. Kako je Vejsil sačuvao neka samostanska zvona u vrijeme kada je austrougarska vlast naredila da se zvona tope, da bi se od njih pravilo oružje. Svojim ušima sam čula kada je obećano da će Ćurčić zlatnim slovima biti upisan u samostanske ljetopise.

Vejsil je zapisao kako se i s etnografskom zbirkom mogao ponositi kao svojim djelom. Godine 1925. bio je glavni aranžer za BiH oko priređivanja izložbe dekorativne umjetnosti u Parizu, zatim lovačke izložbe u Berlinu i Zagrebu…

Kada je 1914. godine imenovan za kustosa preuzeo je i srednjevjekovnu zbirku u kojoj je zatekao nekoliko hiljada neinventarisanih i neodređenih novaca.

– Tada sam popravljao i  nekoje naše sredovječne gradove: Vranduk, Doboj, Travnik,Blagaj, gradske kule u Sarajevu…Godine 1926. sam otišao dragovoljno u penziju, ali sam i dalje radio – piše Vejsil u neobjavljenim rukopisima.

Odbio sve naredbe za predaju dragocjenosti

Onda je došao novi, svjetski, Drugi rat, a Vejsil je prvo bio honorarni kustos, pa imenovan za vršioca dužnosti direktora sarajevskog muzeja. Odmah je započeo s sklanjanjem muzejskih zbirki na zaštićena mjesta, u podrum.

Sve zgrade i ormare u njima, kao i staklene krovove dao je oklopiti debelim daskama, te zaista ni prilikom eksplozije na Humu nije pukla nijedna daska… Muzejsku zlatninu i sve druge vrijednosti deponirao je u sefove bivše Zemaljske banke, kasnije prenio u direkciju Muzeja i držao pod svojim ključem sve do oslobođenja…

– I ovdje moram jasno naglasiti da muzej ima samo mojoj spretnosti i odvažnosti da zahvali da nije opljačkan i raznesen. Svaki čas sam dobivao telefonska naređenja vlasti, da će doći general Gaščić po zlatninu i ostale dragocjene stvari…Nijemci su se htjeli na silu useliti u prostorije muzeja, jedan major je htio i municiju istovariti u naše podrume. I u ovom slučaju sam se odvažno drao i odbio njihove namjere… – zapisao je Vejsil.

Za Beograd ili Zagreb

Iza oslobođenja predao je Muzej novoj upravi postavivši sve stvari na svoja mjesta.

Pa se ponovo 1. septembra 1947. godine vratio kao honorarac, ovoga puta u u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti.

Zapisao je kako je nova vlast, te 1945. htjela da se vrijedni eksponati transportuju u Zagreb, da bi se, kao, zaštitili. Vejsil nije dao. Onda je stigla nova vlada, s Rodoljubom Čolakovićem na čelu. Sa zahtjevom da se vrijedni eksponati, opet iz sigurnosnih razloga odvezu u Beograd. Vejsil opet nije dao.

Zato Darko s ponosom danas kazuje da je upravo njegov deda Vejsil Ćurčić, jedan od najzaslužnijih za očuvanje Hagade, o čemu se, nažalost, i dalje malo zna.

 Šta je bilo u kesi zakopanoj ispod lijeha

Sretan je što se sada u zgradi Zemaljskog muzeja na vidnom mjestu nalazi i dedina slika.

– Pa, on je Hagadu, Povelju kralja Tvrtka i numizmatičku zbirku odnio u trezor Zemaljske banke, a ’45. ju je vratio u Muzej. Sjećam se, meni je  bilo pet – šest godina, vodio me je stalno u Muzej, gdje je u bašti sadio luk, salatu. Moj deda je tada, dakle, još je NDH bila, u jednu nepromočivu vreću stavio vrijedne stvari iz Zemaljskog muzeja. I zakopao to pod svoje lijehe luka. Možda je on tu vreću poslije, iz sigurnosnih razloga, dao da se odnese u neko selo na Bjelašnici, ali je činjenica da je on sve to vratio najprije iz sefa Banke. I razdužio se  29. aprila 1945. Prvog maja otišao je u penziju, ali i ostao kao spoljni saradnik – ističe Damir.

I želi napomenuti da je njegov deda Vejsil, još puno prije nego što je dobio bilo kakvu funkciju, radio na tome da se u Muzeju otvori odjel za baštinu islamske umjetnosti. Jer je primijetio da to nedostaje.

– Dakle, moj deda, koji uopšte nije bio iz vjerskih razloga opterećen islamom, i koji sam sebe naziva pripadnikom zapadne provenijencije, kao stručnjak je htio da se ispravi ta nepravda – govori Darko, naglašavajući da je Vejsil, prije ženidbe, prešao na katoličanstvo.

Ljubav na prvi pogled

Takva su bila vremena. Volio je Darkinu baku Marijanu Metzger, a nije je htio izgubiti.

– Marijana Metzger je bila sestrična Elle, supruge Silvija Strahimira Kranjčevića. Zahvaljujući njoj su se i upoznali. Baka je došla svojoj teti u Sarajevo i na zabavi Napretka vidjela Vejsila. Bila je to zaista ljubav na prvi pogled. Jako su se voljeli. Kad je deda Vejsil otišao njenom ocu da je zaprosi, budući punac mu je otvoreno rekao da ne može dati ruku svoje kćeri jednom Turčinu.To je bio uobičajen naziv za muslimane, a i danas je kod nekih. Vejsil je tada odlučio promijeniti vjeru, a sebi je dao ime Bazilije (poznavatelj ljudskog srca i značenja vjere za čovjeka). Punca je zamolio, i ovaj je pristao, da u javnosti ostane Vejsil (riječ arapskog porijekla,nastala prema imenu duhovnog vođe saračkog zanata) jer je kao takav bio poznat u naučnim krugovima – sjeća se Darko.

I dodaje kako su Vejsil i Marijana bili veliki prijatelji s Silvijem i Ellom.

– Kada je Silvije obolio, onda su ga baka i deda dočekali u Beču, jer su tamo neko vrijeme živjeli, našli mu stan, vodili ga kod ljekara. A bili su u Beču, jer je deda radio u dvorskom muzeju, u odjeljenju za prethistorijsku arheologiju, ujedno je i slušao predmete. Četiri semestra provode u Austriji – kaže Darko.

Odbio mjesto u Beču

I dodaje da su Vejsil mogao zauvijek ostati u Beču, gdje mu je nuđeno mjesto asistenta u Muzeju, gdje su namjeravali osnovati posebno odjeljenje za Balkanski poluotok.

Ćurčić je tada otišao u Ministarstvo da zahvali za plaćeni dopust i da zamoli za unapređenje u kustosa.

U Sarajevu ga je zateklo imenovanje u bolji čin, dobio je potpore za razna putovanja u naučne svrhe u Češkoj, Saskoj i Donjoj Austriji i na seminarskim izletima za klasičnu arheologiju.

Pa da se još malo vratimo na Damirovu baku, Vejsilovu suprugu Mirjanu.

Ona potiče iz poznate trgovačke porodice čija se kuća i danas nalazina Vargovu brijegu, u zagrebačkom Zlataru. Njima su dolazile mnoge poznate ličnosti, slikarka Slava Raškaj, Miroslav Krleža, Krešimir Baranović, primabalerina Margarita Fromman,Antun Augustinčić, Slavko Batušić…

Sin bakine sestre oženio je kćerku Branka Gavela. Tako da u jednom članku stoji da je Vejsil Ćurčić intimus familije Gavela.

Slovenačka veza s Varešom

Darko je kao najstariji unuk, bio dedin miljenik. Često su šetali zajedno.

– Bio je iskren, otvoren, nepotkupljiv, odan pravdi i istini. S njim sam mogao o svemu razgovarati. Velik dio života sam proveo kod njega i bake. Oni su imali, pored Dunje, čuvene sarajevske farmaceutkinje i dva sina Zdenka, moga oca, i Marijana – nastavlja Darko porodičnu priču.

I njegov otac i stric Marijan voljeli su fudbal, pa su umjesto u školu, trčali na Skenderiju, na utakmicu. Vejsil je već mislio da ništa neće biti od njihove škole. Ali je na nekim iskopavanjima u Varešu upoznao inžinjere iz Slovenije. Oni mu kažu, mi ćemo Zdenku dati stipendiju, pošalji ga u Celje, neka tamo završi školu za metalurgiju, može i specijalizirati. Tako ćeš ga odvojiti od nogometa.

– Tata je otišao, bio je odličan đak, pomalo  je Slovence učio igrati fudbal, i kao stipendista Vareša 1933. počeo je raditi u Varešu. Tu upozna moju mamu, koja je iz čiste njemačke porodice. I, sada vi meni recite šta sam ja: Vejsil deda, baka Zagrepčanka, mama Njemica… Ja  mogu samo biti Bosanac…  – govori nam Darko.

Krenuo bih od ptica i leptirova

I otkriva da ima jedan san. Da jednom dođe u Zemaljski muzej i slika se pored svih onih eksponata, koji su tu najviše zahvaljujući njegovom djedu.

– Krenuo bih od ptica i leptirova, što je on prvo i počeo sakupljati, pa bih otišao u prethistorijski dio, pa u etnografski. Rečeno mi je da dođem utorkom ili četvrtkom kada se izlaže i Hagada, pa da se i pored nje slikam – kaže skromni, vedri,kao i djed mu, uvijek dječački radoznao osamdesettrogodišnji Darimir Darko Ćurčić.