Život / Reportaža

Dva su glavna pravca od Dubrovnika do Sarajeva. Prvi ide iz hrvatskog lučkog grada i kreće prema sjeveru prelazeći u Bosnu i Hercegovinu i nastavlja kroz Nacionalni park Sutjeska. Glavnom gradu države prilazi s jugoistoka. Druga ruta ide prema zapadu uz obalu prije nego što skrene na sjever i krene prema Mostaru kako bi prišla Sarajevu sa zapada. Ima prilično kontrasta.

Nedugo nakon što pređete planine iza Dubrovnika na istočnoj ruti, prolazite pored velikog, u nevremenu oštećenom reklamnom panou koji vam želi dobrodošlicu u Republiku Srpsku, jedan od dva autonomna entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu. Ceste su loše, promet rijedak, a ulice gradova kroz koje prolazite oivičene su trošnim, niskim stambenim blokovima u stilu istočnog bloka. Osjećaj pada je opipljiv. Malo je vidljive ekonomske aktivnosti osim 60 godina stare hidroelektrane i raspadajuće elektrane na lignit, piše The Irish Times.

Pozadina četverosatnog putovanja može biti prekrasna, čak zapanjujuće i to ne samo u Nacionalnom parku Sutjeska. Ali u prvom planu dominiraju poluizgrađene kuće, zapuštene tvornice i zahrđali automobili.

Putovanje je zaokruženo još jednim bilbordom, koji vam ovaj put želi dobrodošlicu u grad Istočno Sarajevo, koji je opisan kao “grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.

Bilbord je jedan od pogleda na događaje od 1992. do 1995. kada je ubijeno 100.000 ljudi, 2,2 miliona raseljeno. A hiljade žena sustavno silovane. Rat u Bosni bio je dio šireg sukoba izazvanog raspadom Jugoslavije. Završilo je intervencijom NATO-a i Daytonskim sporazumom koji je doveo do stvaranja Bosne i Hercegovine i njezina dva entiteta, Republike Srpske kojom dominiraju pravoslavni Srbi i Federacije Bosne i Hercegovine koja je naseljena većinom muslimanskim Bošnjacima i katoličkim Hrvatima.

Sarajevo, koje je cijelo vrijeme rata bilo pod opsadom, još uvijek nosi tragove sukoba sa zgradama izranjavanim mecima i granatama. Bilo bi teško opisati ga kao prosperitetno. Nije. Ali prometno je i puno mladih ljudi.

Kad krenete put juga drugom rutom, kroz Federaciju Bosne i Hercegovine, prolazite pokraj bivšeg Holiday Inna. Baza za mnoge strane novinare tokom opsade, bila je pozadina za brojne novinske izvještaje. Renoviran je i rebrendiran u Hotel Holiday. Dalje niz cestu prolazite pokraj iznimno velikog zastupništva Porschea koje je teško pomiriti s ozračjem ekonomske stagnacije koji je prevladavao tokom prvog dijela putovanja.

I uskoro ste na autocesti koju financira EU i vodi vas dobar dio puta do Mostara, još jednog grada kojeg je rat „proslavio“ iz pogrešnih razloga. Sporedne ceste su daleko bolje. Vode vas kroz doline – na čijim stranama i podovima se nalaze sela s crvenim krovovima koja ne bi izgledala neobično u podnožju Alpa da nije minareta džamija.

Znakovi ekonomske aktivnosti su brojni. Turistički proizvod koji je u povoju vidljiv je u klancima koji vode u Mostar, a kada prođete grad, postoji dugačak niz trgovačkih centara sa zapadnim i domaćim maloprodajnim objektima, okrunjen jednom od ikona zapadnog kapitalizma – velikim novim Kentucky Fried Chickenom.

Putovanje je proizvoljan način za procjenu relativne snage dviju ekonomija, ali jasno je da u Bosni i Hercegovini postoje dvije ekonomije. Istina, mala je razlika između dva entiteta u BDP-u i nezaposlenosti, ali dojam da Federacija napreduje, a Republika Srpska u najboljem slučaju stagnira je neizbježan.

Mnogo je razloga za to. Jedno je očito, unutrašnje ulaganje. Republika Srpska je izostavljena u nedavnoj investicijskoj rundi koju je najavio Investicijski okvir za Zapadni Balkan u iznosu od 2,1 milijarde eura. Podržavaju ga EU, financijske institucije i drugi donatori, a 303 miliona eura dodijeljenih Bosni i Hercegovini namijenjeno je projektima u Federaciji.

Zasebno, njemačka vlada je nedavno stavila na čekanje infrastrukturne proizvode u vrijednosti od 105 miliona eura, uključujući obnovu hidroelektrane na istočnoj ruti od Dubrovnika do Sarajeva.

Ove faktiče sankcije su rezultat sve ratobornije separatističke retorike Milorada Dodika, čelnika Republike Srpske, koji je donio zakon kojim se traže poništavanje odluka Ustavnog suda koji se sastoji od tri bošnjačka, tri srpska i tri hrvatska suca.

Također je osporio ovlasti međunarodnog izaslanika u Bosni i Hercegovini. Stvoren Daytonskim sporazumom, visoki predstavnik ima ovlast stavljanja veta ili provođenja zakona. Ovi potezi, prema Dodikovim riječima, bit će temelj samostalnosti Republike Srpske.

Ekonomske posljedice za narod Republike Srpske nečega što je vjerojatno neuspješan pokušaj odcjepljenja izgledaju kao visoka cijena koju treba platiti, naročito kada se u živom sjećanju vidi užasna ljudska cijena pokušaja nasilnog odvajanja multietničke i rascjepkane zemlje. Pomislili biste da će biti malo apetita za takvu samoporažavajuću politiku, ali čini se da je slučaj upravo suprotno.

Usporedba s događajima koji se odvijaju u Gazi je u najboljem slučaju jednostavna. Ali jedno se može reći bez previše straha od ispravka: kako god se stvari razvijale tokom sljedećih nekoliko sedmica, nastavak konflikta za još jednu generaciju čini se gotovo sigurnim. Moramo se samo osvrnuti na prošlost i sadašnjost vlastite zemlje kako bismo razumjeli trajnu prirodu mržnje, upozoravajući je kraj ove reportaže The Irish Timesa.