[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/tamo-je-tito-ranjen.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/100x73\/tamo-je-tito-ranjen.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/tamo-je-tito-ranjen.jpg","size":"388.46","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/tamo-je-tito-ranjen_1.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/100x73\/tamo-je-tito-ranjen_1.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/tamo-je-tito-ranjen_1.jpg","size":"388.46","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/ratka.png","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/100x73\/ratka.png","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/ratka.png","size":"1,159.79","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/dragan-milanovic-uco-otkiva-kosu-min.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/100x73\/dragan-milanovic-uco-otkiva-kosu-min.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/dragan-milanovic-uco-otkiva-kosu-min.jpg","size":"839.73","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/kurtagica-kuca-prezivjela-sve-ratove-min.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/100x73\/kurtagica-kuca-prezivjela-sve-ratove-min.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/kurtagica-kuca-prezivjela-sve-ratove-min.jpg","size":"676.26","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/ratka-2-min.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/100x73\/ratka-2-min.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/ratka-2-min.jpg","size":"637.36","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/ratkin-domaci-hljeb-min.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/100x73\/ratkin-domaci-hljeb-min.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/08\/23\/ratkin-domaci-hljeb-min.jpg","size":"562.75","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Život / Reportaže i priče

(VIDEO) Srbi i Bošnjaci se dobro slažu, bolje nego što to mnogi misle

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić

Put koji vodi od Foče prema Trebinju prolazi kroz Tjentište. Nije baš u najboljem stanju, ali ni saobraćaj nije gust. Teško je, međutim, razlučiti koliko je od toga domicilnog stanovništva, a koliko turista. Pred omanjom kafanom malo prije čuvenog memorijalnog kompleksa, dok odmarasmo na putu prema negdje drugo, zatekli smo grupu lokalaca kako uz pivo bistre lokalnu, a i nešto širu problematiku. Bili su malo glasniji pa ne možemo reći da smo ih prisluškivali.  U jednom trenutku, dok im je prilazila neka osoba koju zapazismo tek perifernim pogledom, začusmo u šali kako rekoše: „Evo nam i drugog komandanta.“ Možda i ne bi bilo čudno da ne čusmo nešto kasnije da se jedan zove Zaim, a drugi Žika. I dok se u javnosti pod uticajem politike, a i medija, nerijetko stvara slika da posljednji rat i dalje traje, slušajući i gledajući kako dva komandanta, koja su se do neki dan gledala preko nišana, razgovaraju sasvim normalno, djeluje nestvarno. Morali smo ubrzo krenuti, ali smo sebi obećali da ćemo ih potražiti jer ovaj kraj svakako zaslužuje da se bolje upozna nevezano za priču o njima dvojici. Nekoliko dana kasnije saznali smo ime i stupili u kontakt sa Zaimom Beševićem, koji nam je obećao biti domaćin obilasku ovog prekrasnog kraja.

Ponudu smo prihvatili iako nam je dato do znanja da o politici i ratu obojica ne žele pričati jer su, kažu, međunacionalni odnosi među ljudima u ovom kraju daleko bolji nego što to mnogi misle. Od bilo koga „sa strane“ su imali više štete nego koristi pa ne bi rado ni nas puštali u „svoje stvari“. Kasnije ćemo saznati da su Zaim i Žika angažmanom unutar svojih zajednica učinili jako mnogo da poslijeratni suživot u dolini Sutjeske uspije.

- Što je bilo, bilo je. Odnosi među Srbima i Bošnjacima su ovdje jako dobri, ali sada imamo zajednički problem odlaska mladih i nezaposlenosti - kažu nam u isti glas, dok nas Zaim uvjerava da se u sela u dolinu Sutjeske vratilo više ljudi nego zajedno u 13 opština od Višegrada do Mostara. Nažalost, nepovoljna starosna struktura povratnika i nezaposlenost koja je onemogućila povratak mladih doveli su do toga da je prirodnim putem njihov broj znatno opao što, kaže, važi i za ovdašnje Srbe.

Zbog obaveza na poslu Žika nije mogao sa nama, a Zaim je penzioner pa ima više vremena. Na njegovo insistiranje, krećemo u obilazak okolnih sela da se i sami uvjerimo u razmjere depopulacije.

Selo jače od vlasti

Krećemo prema Foči, sa Tjentišta, istim putem kojim smo i došli, da bismo poslije nekoliko kilometara skrenuli na loš makadamski put koji vodi prema selu Grandići. Selo je udaljeno oko 10 kilometara od Tjentišta i oko 27 kilometara od Foče. Poslije 15-ak minuta vožnje, Zaim nas dovodi pred kuću Ratke Živanović (66), jedinog stalnog stanovnika ovog sela ili, kako Zaim kaže, „ona jedina ovdje i prezimi“.

ratka-zivanovic-min.jpg

S obzirom na samoću, ne čudi što se obradovala nezvanim gostima. Već prilikom rukovanja, shvatili smo da je život nije mazio. Rukama na kojima se možda i najbolje oslikava težak život na selu, mota škiju dosta spretno. Sa penzijom od 270 maraka ne može sebi priuštiti ni osnovne stvari, a kamoli luksuz. Ako nas njene ruke i bore na licu nisu iznenadile, vedar duh jeste. Ratka je veliki šeret. Duhovitim komentarom zna doskočiti na sve i svašta. Iako nisu  krvni srodnici, Ratka na Zaima gleda kao na brata, a njegovu je majku, dok je bila živa, nazivala tetkom cijeli život, što dovoljno govori i o nekadašnjim snažnim vezama među ljudima ovog kraja.

- Ja sam rođena u Bosni, živim u Bosni, mladost provela u Bosni, i djecu izrodila u Bosni. Gdje god krenem, to je Bosna. Nikad niko neće istrgnut' Bosnu narodu. Od mog rodnog Ćureva, Šadića, Popova Mosta, Igoča, Humića, Travnika, Balić bara, Mješajića... U Grandićima sam 43 godine, otkako sam se udala.

Sve to nabraja u jednom dahu prije nego što smo je i uspjeli bilo šta upitati. Tako i nastavlja.

- Vjera u budućnost je nekada nosila ljude. Prije smo se ispomagali, a ko će danas? Nema više moba. Ničega. Kada se kosilo svi su Ćurevci pomagali jedni drugima. U selu nikada niko nije mogao zanoćiti gladan. Da vas zaboli zub, na ramenima bi vas nosili zubaru do ambulatne na Tjentištu - priča nam sa sjetom dok joj brada drhti, a oči suze.

Kako nam Zaim kaže, prezime Živanovići u dolini Sutjeske se prvi put spominje oko 1400. godine u dubrovačkim arhivima, tačnije riječ je o izvjesnom Risti Živanoviću.

Sela u dolini Sutjeske pripadaju mjesnoj zajednici Popov Most, koja broji 29 sela i zaseoka. Zbog Nacionalnog parka Sutjeska i pete ofanzive bili su, kažu nam, država za sebe. Sa ponosom ističu školu koja je napravljena 1906, a kasnije obnovljena. Imala je 870 đaka u tri smjene, dok ih danas ima tek troje, četvero. Nakon škole spominju nam nekadašnje privredne gigante poput čuvenog „Maglića“, za kojeg kažu da je sam izdržavao tri opštine – Foču, Rudo i Čajniče, odnosno cijeli pogranični kraj sa Crnom Gorom.

Zaim, koji je nekadašnji pilot, svojevrsni je „opunomoćenik“ zastupanja interesa lokalnog stanovništva jer odlično poznaje istoriju kraja tako da nam je sve vrijeme bio i „stručni saradnik“, koji ima i vlastiti osvrt na razna lokalna, ali i šira zbivanja.

- Seoska vlast je ovdje bila jača od prave vlasti. Međutim, kada je krenulo nasilno stvaranje radničke klase počelo je razvlašćivanje sela. Prvi na udaru industrijalizacije su bili oni koji su živjeli kraj puta. Ali domaćin se ovdje pitao sve do rata. Bili smo kao neka vrsta plemenske organizacije, ali nismo plemena - pojašnjava nam Zaim.

To potvrđuje i Ratka koja kaže da su u selu za najveće domaćine važile Meške.

- Salko Meško, kojeg su zvali Čako, bio je osoba koju su svi voljeli saslušati. On je imao autoritet. Mi smo se na tim seoskim konferencijama bavili raznim temama. Ako stoka napravi neku štetu nekom mi smo tu razgovorali o tome, pokušavali se dogovoriti mimo suda i razne druge stvari - kaže ona dok nam u „naramku“ donosi tulumbe kojih ima dovoljno da garnizon vojske počasti.

Smetamo vlastima

Prije rata, na prostoru MZ Popov Most živjelo je oko 3.000 stanovnika. Zaim i Ratka su prošle godine sami napravili svojevrsni lokalni popis stanovništva i utvrdili da se prošle dimilo iz samo 70 dimnjaka što znači da ovdje sada stalno živi tek 100-200 ljudi jer većina domaćinstava ima samo jednog ili dvoje članova. Naši sagovornici su uvjereni da i ta „šaka“ ljudi smeta vlastima te da bi se i njih najradije riješili kako bi se nastavilo izvlačenje trupaca.

- Njihov je cilj da nas sve istjeraju odavde. I Srbe i Bošnjake. Sada u NP imate više zaposlenih sa strane nego domicilnog stanovništva. Mi bježimo jer nema posla, a drugi ovdje dolaze autobusima da rade. Nije to samo kod nas. Ovo je ovdje naše, a oni bi rado da to krče. Mnoge zanimaju samo trupci. Na Zelengori ima više endemskog bilja nego u cijeloj Engleskoj.

Foča je bila površinom najveća opština u bivšoj Jugoslaviji koja je bila toliko raznolika da je bila svijet u malom. Maglić, Perućica, livade, biljni, endemski i životinjski svijet. Imali smo 5.000 divokoza, a sada ni stotinu. Nema ni medvjeda. Na Zelengori je bilo 100.000 ovaca, 20.000 krava, 1.000 konja, a sada ni 10-ti dio. Sada su krenuli sa minihidrocentralama, hoće i izvore i rijeke da nam uzmu. Nekada se na svako posječeno stablo moralo šest novih posaditi. Ja sam uvijek bio bundžija. Još 1971. sam htio zapriječiti put dok nam ne asfaltiraju put jer su odavde izvlačili bogatstvo i sjekli šumu. Ali moj babo Alija mi nije dao jer je mislio da će me uhapsiti.

Nama su još tada stari Dalmatinci govorili  da su već prošli to i da kada nam isjeku šumu i mi ćemo morati u svijet. To je zadnji stadij siromašenja. Bogatstvo sela se obijalo o glavu seljanima. Politika je najodgovornija i u ratu i u miru - jada se Zaim, dok Ratka s odobravanjem klima glavom te dodaje da omladine ne bi ostalo ni u Foči da nema par fakulteta.

Slažu se i da je besposlica uzrok svih nedaća, dok Zaim mudro konstatuje kako živimo u virtuelnom svijetu besposličara i džabalebaroša.

- U mladosti je na meni od glave do pete sve bilo ručno napravljeno. Svi su bili uposleni. Sa neradničkom filozofijom se krenulo čim je umro Tito i to od radničke klase i izreke: Ne možeš ti mene malo platiti, koliko ja mogu malo raditi. Kod nas se sve planiralo osam mjeseca unaprijed od oktobra do maja. Računalo se i na vukove. Domaćina vuk nikada nije raskućio jer i vuku treba obezbijediti njegov dio. Domaćin računa i na tu vrstu gubitaka. Ratki je prije dvije godine vuk ubio četiri psa. Selo je bilo najjače 80-ih godina pa skoro do rata - pomalo ljutito navodi Zaim, a onda filozofski poentira kako „nepravde kraljeva umiru sa njima, a nepravde zakonodavaca traju zauvijek“.

Od Mevluda do Ilindana

Na pitanje koji su teferiči okupljali cijelu dolinu Sutjeske, Ratka je duboko uzdahnula prije nego što je primakla tacnu sa duhanom i počela da mota.

- Kada je džamija u Šadićima napravljena, moj otac je bio jedan od prvih pozvanih gostiju sa starim hodžom Muratom Merdanom. Kada je bio mevlud svi su išli, to nije bio vjerski nego narodni teferič. To je do 90-ih trajalo, pa onda 1. maj, pa 25. maj u Borovnu, pa 4. jul Tjentište, Ilindan u Trebovoj, Vukuši, Miljevini... - nabraja Ratka nekadašnja okupljališta kako mladih tako i starijih.

- Podjela su nekako krenule sa Ilindanom / Aliđunom sredinom '60-ih. On se slavio na Trebovoj za tri opštine, Gacko, Kalinovik i Foča. Svi su slavili. Međutim, onda se to počelo pomalo razdvajat' u manje grupe pa se počelo slaviti i na Vučevoj, pa Poljani... Već negdje '80-ih se to definitivno razdijelilo - dodaje Zaim.

Od žali za prošlim vremenima, danas više nema koristi. Jedino pitanje je da li se sada može išta učiniti, a Zaim i tu ima spreman odgovor. Prijedlog koji konstantno iznosi vlastima je da zapošljavanje lokalne omladine mora biti obaveza svakog privrednog subjekta na ovom prostoru.

- Pet mladića je sila za ovu dolinu. Jedan mladi čovjek je od ogromnog značaja za selo. Sada ih u cijeloj dolini nema više od 15. Mora se divljač zanoviti, popraviti makadamski putevi, ali ne da bi se šuma izvlačila, moraju se jezera očistiti, poribiti... Stočarstvo je također perspektivno ovdje. Ne trebaju se farme i eko-farme otvarat' oko Sarajeva, već ovdje. Trebinje je shvatilo to na vrijeme pa se sada otvara prema turistima, prema Dubrovniku, Zelengori jer ako se ovako nastavi za 10 godina ovdje više nikoga neće biti - poručuje on.

Jedno selo za svaki dan u godini

U nekom trenutku, Zaim primjećuje dim visoko iznad Ratkine kuće što je, kaže, znak da je ovdje i Dragan Milanović Učo (66), posljednji učitelj starog kova.  Put do njega vodi kroz beskrajne nizove nane koja raste svuda okolo uokvirena rascvjetalim cvjetom zove. Učo, odnedavno penzioner, još uvijek se nije definitivno vratio u zaseok koji se zove Gornji Grandići. Kada smo se poslije 10 minuta popeli do njegove kuće nismo ga zatekli, ali čak i u ovakvoj prirodi nije zgoreg ponekad se osloniti na modernu tehniku. Na mobilni se odmah javio Zaimu i ubrzao došao.

tamo-je-tito-ranjen.jpg

Kao pravi domaćin, počastio nas je jabukovačom i „zukovačom“ od divljih jabuka, za koju tvrdi da i „srce liječi“.

Žali se, više Zaimu nego nama, kako je šuma progutala 30 dunuma prohodnog prostora gore negdje u brdu, što je još jedan od signala depopulacije, na šta mu Zaim odgovara kako „korov prvo uđe u ljude, a onda i priroda to vidi pa se počne slično ponašati“.

Priroda nije nikome mrska, ali mnoge je ipak teško natjerati da u nju i kroče iz asfaltiranog grada. Ako bi se prirodne ljepote BiH trebale ilustrovati jednim prizorom onda bi to, bez ikave, sumnje morao biti spektakularan pogled s Učinog imanje koji puca na cijelu dolinu, Maglić, Volujak, mjesto gdje je Tito ranjen tokom ofanzive, brojna sela i vrhove, a i dijelovi Crne Gore se naziru na horizontu. Prizor je to koji fotografija ne može vjerno dočarati već se mora uživo vidjeti. Nažalost, ćudljivo ljeto je ubrzo pokazalo svoje drugo lice pa su gusti crni oblaci samo nekoliko minuta kasnije bacili sjenku na svu dolinu. Kiša se sprema.

Pored njegovog imanja nalazi se i svojevrsni istorijski spomenik od šireg značaja.

- Ovo je kuća starih Kurtagića za koju niko ne zna koliko je stara. Sigurno najstariji objekat na ovom terenu. Imala je sreću da nikada nije gorila ni u jednom ratu. Sigurno je tesana u šumi pa dovučena ovdje. Stara je stotinama godina - pojašnjava nam.

kurtagica-kuca-prezivjela-sve-ratove-min.jpg

Osim po pogledu i Kurtagića kući, Učino imanje je specifično i po tome što je svojevrsni četinarski park, opkoljen beskrajnim listopadnim šumama.

- Jedini imam borove. Prvi ih je moj otac, koji je bio šumski radnik, počeo da sadi. Sada ih imamo na sedam mjesta. Ja sam ih sve donosio na leđima. Otac je borove posijao 1974, a ja sam 2002. zasadio smrču i borove. I dalje su jedini na ovom terenu. Prava vazdušna banja - hvali nam se ne skrivajući zadovoljstvo što su se četinari primili iako su mu se, kaže, mnogi tada smijali.

Uskoro će Učo i po još nečemu biti jedinstven na ovom prostoru. Uz pomoć sina Davora, planira da izgradi novu kuću, što će vjerovatno biti jedini čvrsti objekat u izgradnji na području koje postepeno izumire.

- Nekad je ovdje bilo pola livade, a pola šume, a sada je odnos možda 90:10. Bez planine nema ništa. Bilo je ovdje nekada 365 domaćinstava i više od 4.000 ljudi na vrhuncu. Šuma je sada uzela sve. Prije 50 godina na Treskavici je sve bio krš. Kada sunce ugrije nije se moglo gledati u tom pravcu, a sada je sve šuma. Nema ljudi. Kruševo nestalo, Halovina nestala, Krekovi nestali... Šteta je što nema nikoga, niko da dođe da prenoći - nabraja Učo nestala sela.

A zatim pričom potvrđuje sve ono što smo već čuli i vidjeli tog dana:

- Ja duhovno nikada nisam napustio ovaj kraj. Sada sam ovdje skoro stalno.  Svi mi se smiju što hoću da pravim neku kuću. Nikada ne možete povratiti uloženo, ali ovo za nas nema cijenu. Bez dobrog odnosa sa prirodom nema ni dobrog odnosa među ljudima. Mene u gradu ništa ne privlači. Ni ljudi, a ovdje su mi svi dragi. Ovdje se živjelo k'o u prvobitnoj zajednici. Nema ništa savremeno.

Vrijeme brzo prolazi, pa se hvata oštrenja kose dok razgovara sa nama. Tri ih ima, a svake se sjeća i gdje je kupio i koju je napravio.

Uču smo, naravno, morali pitati o toj čuvenoj školi u kojoj je i on jedno vrijeme učio djecu.

- Obnovljena škola na Popovom Mostu 1960. je imala prvu kabinetsku nastavu u BiH. Ovaj kraj je imao zaista dobre učenike. Mnogi su završili fakultete i daleko dogurali. Neđo Boro, tadašnji direktor škole, za nas je najpoznatija i najvažnija osoba u ovom kraju. On nas je sve zadužio jer je najzaslužniji za izgradnju nove škole - kaže Učo koji u zaseok dolazi povremeno, ali ima namjeru da mu boravak bude sve duži i duži.

Kvalitet obrazovanja nam potvrđuje i Zaim, koji kaže da kada je iz sela otišao u Mostar da upiše gimnaziju, imao je sve petice potkovan znanjem sa Popovog Mosta.

- Prvi je Zaim otišao iz sela, a onda i mi za njim. Zaim se, doduše, prvi i vratio u selo bar povremeno, još krajem '80-ih - kaže Učo koji na našem odlasku velikodušno poručuje svima da su dobrodošli na njegovo imanje i kada je tu i kada nije, da uživaju u pogledu, prirodi, ali i da se okrijepe uz roštilj.

Deda Pavle i Elizabeth Taylor

Praćeni kišom, krećemo nazad put Sarajeva, ali tada dobijamo poziv od Žike da će se dole, u urbanom dijelu doline, uskoro pojaviti Pavle Milanović (83), porijeklom iz Grandića, jedan od najstarijih stanovnika ovoga kraja i jedan od rijetkih sretnika na cijeloj planeti koji je uživo imao priliku da gleda golo tijelo slavne Elizabeth Taylor, bivši upravnik bara u hotelu „Sutjeska“. Iako baš u ovaj kraj nismo došli zbog holivudskih zvijezda, tu priču nismo mogli preskočiti. Pavle je inače negdje tih godina, u Portorožu na jugoslovenskom takmičenju, osvojio prvo mjesto u savremenom ugostiteljstvu pa i ne čudi što ga je tadašnji upravnik parka Nedžib Aganović odredio da bude na usluzi čuvenoj glumici.

- Ona je imala dvije pratilje, sobaricu, mene na usluzi i prevoditeljku. Mjesec dana sam bio sa njom u Titinoj vili. Pila je samo viski Johny Walker. Imala je poslugu na svjetskom nivou. Ona se preda mnom skidala gola, a bila je starija od mene četiri godine. U hotelu Sutjeska joj je bio smješten muž Richard Burton, koji je glumio Tita, ali nisu komunicirali. Nijednom nije došao da je vidi niti je ona njemu išla. To je bila najljepša žena na svijetu. Nema vajara koji može izvajati takvo tijelo. Kada je završila, stavila mi je kovertu u sako sa napojnicom, a mogao sam od toga napraviti kuću kakvu poželim. To nikada neću zaboraviti. Ja sam joj služio hranu i piće, donosio iz hotela. Kada je htjela da ide u Dubrovnik ili negdje drugo, po nju je dolazio helikopter - kaže nam deda Pavle, koji je prošle godine preživio dva moždana udara, ali se i dalje dobro drži, mada ga je sluh malo izdao.

Dodaje da Tita nikada nije služio, ali je par puta bio u njegovoj neposrednoj blizini kada je u ove krajeve dolazio u lov. Zato je, kaže, u lov i obilazak puta Pete ofanzive vodio mnoge političare i partizanske generale, Đuru Pucara, Aleksandra Rankovića... Strahote i stradanje partizana i ljudi tog kraja neće, kaže, nikada zaboraviti, kao ni stradanja iz posljednjeg rata.

- I u ovom ratu sam pomagao koliko sam mogao. Kroz barikade sam uspio provesti komšije Smaju i Mevlu Hodžić, koja je još živa u Zenici i koja me i danas zove bratom. Njihova kćerka, koja je stomatolog, mi je ovdje jednom prilikom uzela uzorak vilice i poslala mi protezu poštom - priča nam Pavle uz nadu da se hrđava vremena više nikada neće ponoviti. Sa njim smo razgovarali ispod listopadnog drveta čije lišće nije dugo moglo zadržati sve snažniji pljusak. Iako je već bio dobrano mokar, deda Pavle se ni u jednom trenutku nije požalio na kišu. Poštujući njegove godine i zdravstveno stanje, mi smo razgovor prekinuli iako smo bili svjesni da je deda Pavle živa enciklopedija ovog kraja. Vidjet ćem ga, nadamo se, još koji put. Na kraju nas je samo zamolio da poručimo bilo kome ko je u mogućnosti da nešto uradi na zapošlajavnju omladine jer uskoro će, kaže, svi otići.

U planu boj sa Crnogorcima

S obzirom na buntovničku i aktivističku Zaimovu prirodu, nekada je teško razlučiti kada se šali, a kada je ozbiljan. Za ovu najavu smo ipak sigurni da je šala. Naime, kazao nam je kako planira da zakaže boj sa Crnogorcima u cilju redefinisanja granica.

- Uzeli su namTrnovačko jezero. Crnogorci su iz svakog rata izlazili kao pobjednici i stalno se širili. Nekada su pričali da njih i Rusa ima 300 miliona, pa onda njih i Srba 10 miliona, a sada su ušli i u NATO pa ih ima milijarda. Dobili su i Sutorinu. Perućica i Maglić bez jezera su k'o čovjek bez očiju. To je prirodna cijelina koja nam je oduzeta Berlinskim kongresom. Prije je granica uvijek bila prirodna. Uglavnom, zakažemo boj oko toga iako imaju NATO za leđima - otkriva nam Zaim.

Bogić Bogićević, Vlado Šegrt...

Ratka kaže kako nikada neće zaboraviti omladinske radne akcije, zbog kojih je ljeti dolina Sutjeska vrvila od omladine.

- Dolazili su na radne akcije iz cijele Jugoslavije. Bogić Bogićević je ovdje bio glavni... Sjećam se i Vlade Šegrta, narodnog heroja koji je imao apartman u hotelu Sutjeska. Posebnog kuhara, konobara, svoje spremačice, a svako jutro mu se išlo u Mrkalje po svježe pomuzeno kravlje mlijeko. I puru je jeo. Zbog njega sam jednom završila kod direktora jer ga baš i nisam simpatisala... - iskrena je Ratka.

Država raselila autohtona prezimena

Zaim dobro poznaje i istoriju prezimena ovog kraja. Tanovići, za koje kažu da su prezime koje je dalo najviše doktora nauka, najvjerovatnije vuku porijeklo od Dema iz doline Sutjeske, kojih odavno više nema zbog planskog raseljavanja nakon Drugog svjetskog rata.

- Moje su u avgustu 1946. pokupili na silu da formiraju farmu imanje u Liskovcu kod Bosanske Gradiške, gdje su im dali neko njemačko imanje. Deme su također poslali u Liskovac i njih više ovdje nema. Suljevići i Kreke su preselili kod Dervente. I Čampare su porijeklom sa Tjentišta. Na Jugovo jezero je inače prvi kročio Omer Čampara, moj djed sa mamine strane. To je bilo plansko raseljavanje. Umjesto njih ovdje su naselili neke druge, kao i u cijeloj državi. Dolina je ostala bez starosjedilaca - kaže Zaim.

Našem sagovorniku smeta što su se mnogi lokalci okrenuli protiv svoga kraja kada bi ga napustili.

- Foča nikada nije imala svoj lobi, Srbi su išli u Beograd, Muslimani su išli u Sarajevo, a ovdje su ostajali marginalci. Zanimljivo je da su se svi koji su odlazili nakon nekog vremena okretali protiv rodnog kraja. Ovdje su masovno naseljavali Crnogorce. Uvijek sam se u Foči osjećao kao stranac. Čak ni na otvaranju obnovljene Aladže nedavno nije bilo pravog Fočaka - kaže Zaim.

 

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!