Sa 16 godina počela je raditi kao novinarka. Opredijelila se za glumu. Za rad na dramaturgiji predstave „Hasanaginica“ nedavno je dobila specijalnu nagradu grada Kragujevca, na „Joakim Inter Festu“. Ona je svestrana, inteligentna, vrijedna, britka i bez dlake na jeziku. Za Start odgovara na 33 pitanja

(Magazin Start BiH)

1. Osvojili ste u Srbiji, na „gostujućem“ terenu, cijeli niz nagrada za dramaturgiju „Hasanaginice“. Iznenađenje?

- Valjda samo sportisti imaju prednost na domaćem terenu. I to samo dok pobjeđuju. Pa, recimo da je dominantni osjećaj radost.

2. Šta ova „Vaša“ Hasanaginica tematizira i po čemu je specifična?

- Nije nas zanimalo kako se „treba“ postaviti Hasanaginica. Zanimalo nas je ko je ona danas. Pobjegli smo od „tradicionalnih“ postavki, likova, kostima i melodramskih monologa. I kopali po društvu u kojem živimo. Malo se toga istinski promijenilo. Tehnologija napreduje. Ljudski odnosi ne.  

3. Kako je bilo sarađivati sa režiserom Urbánom Andrásom?

- To su jako uzbudljivi procesi. Andrašev rediteljski rad je specifičan po tome da predstava istinski polazi od glumaca sa kojima radi. Svaka predstava postane dio njih, ne kriju se iza nekih likova, nego pristanu da izlože sebe. Znam malo reditelja koji do te mjere poštuju glumca, ali koji ga u isto vrijeme pomjeraju izvan zone udobnosti, traže od njega da preispita vlastite stavove, da aktivno misli o svijetu u kojem živi... Sve to radi bez ikakve sile ili muke. Beskompromisan je, mnogo kopa po vlastitim mračnim i bolnim mjestima, iskren je i ne trudi se da prodaje muda pod bubrege. To traži i od saradnika. Učim i to je divno. Velika je čast biti saradnik takvog reditelja.

O radu i odrastanju u ratu, kolegama koje cijeni i od kojih je učila, razvodu od poznatog glumca Aleksandra Seksana,... Pogledajte u VIDEO!

4. Njemačka, Budimpešta... posljednjih godina ste dugo izbivali van zemlje. Možemo li podsjetiti čitatelje, šta ste to sve radili nedavno?

- Mnogo sam putovala. Predstava „Dark Ages“, koju sam radila u Residenz Theatreu, u Minhenu, u režiji jednog od trenutno najpoznatijih evropskih reditelja Mile Raua, proputovala je sve velike evropske festivale. Snimila sam film „Opsada“, u Budimpešti, sa rediteljem Istvanom Kovacsom, koji je, između ostalog, za ovaj film dobio i Bronzanog oscara za najbolji studentski film. Meni je glavna uloga u ovom filmu donijela specijalnu nagradu Američkog filmskog instituta. Kao dramaturg sam, osim na „Hasanaginici“, radila i predstave „M.I.R.A.“, u BITEF teatru u Beogradu, za koju sam, zajedno sa „Hasanaginicom“, dobila Sterijinu nagradu. Radila sam „Kapital“ u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, te Don Kihota za Barski ljetopis i podgoričko Gradsko pozorište. Nažalost, najmanje ponuda imala sam u svojoj kući, u Narodnom pozorištu u Sarajevu, pa mi je jako prijalo nakon dvije godine ponovo raditi nešto novo. U prošloj pozorišnoj sezoni sam igrala u „Kavkaskom krugu kredom“, predstavi koju je režirao Paolo Mageli, te u „Snijegu“ u kojem sam, nakon svih silnih godina koliko se znamo, prvi put radila sa Dinom Mustafićem.

 Mudrost je znati odabrati ulogu 

5. A šta je sada trenutno najaktuelnije?

- Upravo sam, ponovo kao dramaturg, završila rad na predstavi „Dogville“, koju je na scenu Narodnog pozorišta postavila rediteljka Lajla Kaikčija. To je bio jedan uzbudljivi rad na „domaćem terenu“. Radujem se životu ove predstave. A sa druge strane beskrajno me je obradovao poziv Pjera Žalice da igram u njegovom filmu „Koncentriši se, baba“. Snimanje još uvijek traje, jako uživam i jedva čekam da vidim šta smo uradili. Već polako punim kalendar za narednu godinu. Čeka me predstava u Makedoniji, radit ću u BiH najesen, a nakon toga se radujem radu na predstavi u Belgiji. Nadam se da će me kao glumicu češće trebati i moje pozorište.

6. Šta smatrate najvećom dosadašnjom nagradom, u profesionalnom smislu?

- Trajanje. Nisam nestala, iako se nekoliko puta činilo da bi tu mogao biti kraj. 

7. Koliko su danas glumci prisiljeni da se bave i onim što bi u uslovima osigurane egzistencije možda odbili?

- Ja ne volim da se žalim. Radim i ono što želim i ono što moram. I trudim se da u tome nađem neki balans sa kojim mogu da živim.

8. Koliki je stres kod kolega koji su prisljeni živjeti od honorara, bez stabilnih mjesečnih prihoda?

- Od kojih honorara? Mi apsolutno nemamo produkciju. Sa jednim filmom godišnje, jednom serijom čiji je naručilac televizija iz susjedne države, te desetak pozorišta u cijeloj državi kolege su prisiljene živjeti od drugih poslova. Divim se onima koji u svom tom beznađu pokrenu vlastite projekte. Njih beskrajno cijenim i uvijek ću ih rado podržati.

9. Imate li nekih podataka o tome koliko se trenutno u Sarajevu ili u BiH snima filmova i serija?

- Jedna serija. Jedan film. U Srbiji se trenutno snimaju 24 serije. Bila sam previše depresivna da pitam koliko filmova.

10. A kakva je situacija u teatru?

- Ako govorim o mom pozorištu, o Narodnom pozorištu u Sarajevu, situacija je takva da bih bila presretna da se otvore radna mjesta za petnaest novih glumaca. Sa postojećih šesnaest bilo bi nas taman pola koliko je glumaca bilo prije rata u ovoj kući.

11. Zašto ste izašli iz novinarstva?

- Zato jer sam glumu voljela više.

12. Da li ste ikada razmišljali da promijenite profesiju ili se gluma ne može napustiti?

- Svaki mjesec barem jednom ozbiljno odlučim da ću se prestati baviti glumom. I da ću pokrenuti farmu magaraca negdje gdje je prvi komšija udaljen bar 50 kilometara. To da još uvijek umjesto u štalu idem na probe je odgovor na drugi dio pitanja.

13. Gluma, bar za laike, djeluje kao neki dugovječan posao. Da li je to zaista tako ili godine ipak igraju neku važnu ulogu u ovom poslu?

- Nedavno sam u Pjerovom filmu imala priliku da igram sa Mirom Banjac koja je na zadnji dan svog snimanja proslavila devedeseti rođendan. Gledajući je pomislila sam kako u njoj ima više energije i života nego u nekim dvadesetogodišnjakinjama koje znam. Ona kaže da bi se ugasila da ne radi. I ja joj vjerujem. Mada, godine i starenje nisu blagonakloni prema ženama u ovom poslu. Tačno osjetite, nakon određenih godina, da imate rok trajanja. Valjda je mudrost znati birati uloge tako da možete trajati.

14. Kako uopšte glumci dolaze do posla u BiH, da li preko poznanstava, preporuka, kontakata... jer ipak ne raspisuju se oglasi za uloge?

- Za uloge ne, ali za radna mjesta da. Rijetko, ali se desi i to. I po zakonu o pozorišnoj djelatnosti morate osam godina provesti u jednoj pozorišnoj kući, radeći na ugovorima na određeno vrijeme po godinu dana, da biste mogli zasnovati stalni radni odnos. Paradoks – zakon vam ne da da se zaposlite zastalno. Mada bi možda zanimljivije bilo da sam odgovorila da se uloge dobijaju preko kreveta. Jer, ko želi slušati o dosadnim zakonima koji su u totalnom neskladu sa Zakonom o radu i koji opasno diskriminišu nekoga?

Kenović me naučio da te mogu odbiti

15. Koja je najvažnija lekcija i iskustvo koje mislite da možete prenijeti djeci?

- Imam ja mnogo važnih lekcija, ali oni najčešće po svom. Valjda svako mora naučiti na vlastitim greškama. A ja sam tu da kažem – znala sam. Mnogo pričam. Valjda će nešto ostati.

16. Šta je društvena angažovanost teatra o kojoj se često govori i kako bi to zapravo trebalo izgledati?

- Teoretski razumijem podjele na ovo i ono pozorište, ali praktično priznajem samo jednu podjelu – na ono koje me se tiče i ono koje me se ne tiče. Ne mora pozorište biti „političko“ da bi bilo angažovano. Ne mora biti subverzivno, revolucionarno, bijesno, glasno – a i može biti sve to. Može biti bilo šta. Samo da je iskreno. Mnogo mi lažemo i glumimo u pozorištima. Ne volim riječ gluma. Više volim englesku riječ – act. Djelovati. Raditi. 

17. Baviti se dramaturgijom, u BiH to skoro pa zvuči kao ironija?

- Malo je stvari koje u BiH ne zvuče kao ironija. Baviti se dramaturgijom mnogo je manje ironično od toga da ste ljekar, koji nema anesteziju za operaciju. Ili pacijent, koji sam sebe skine sa aparata za dijalizu od kojeg mu zavisi život jer ne može da podnese uslove tog života. Ili rudar, koji odbija da izađe ispod zemlje jer na zemlji ne može da živi. Ironija je nacionalni koncept.

18. U stalnom ste kontaktu sa mladim ljudima, ali svijet se danas mijenja brže nego ikada prije. U kojim godinama danas već možemo govoriti o generacijskom jazu?

- Čim počnemo o generacijskom jazu, znači da smo ostarili. Već dugo o tome pričam, pa sam dakle već dugo jako stara. Možda je nama nekad bilo bolje, ali oni od toga nemaju ništa. Oni imaju ovo sad. I umjesto da pričamo o tome šta je bilo, možda da probamo da zajedno utičemo na ovo što imamo sad.

19. Kćerka Sara je upravo krenula na Akademiju scenskih umjetnosti. Jeste li sretni njenim odabirom ili ste se možda nadali da će nešto profitabilnije i sigurnije izabrati?

- Poštujem njen izbor. Mora da je velika ljubav u pitanju kad se, i pored toga što zna naličje te medalje, bila voljna uhvatiti ukoštac sa svime. Pitam se samo koje je to zanimanje u BiH profitabilno i sigurno?

20. Kakva je situacija u Vašoj kuću, Narodnom pozorištu – kakve muke NPS muči?

- Voljela bih da radimo više, da nas ima više, da putujemo više, da smo otvoreniji i slobodniji. 

21. Šta je bilo sa Kuduzom i kakva je Vaša veza sa Ademirom Kenovićem?

- To je mala trivija. Kao djevojčica sam otišla na kasting za „Kuduza“. Ušla sam u prostoriju sa još osam djevojčica. Nije me ni pogledao. Bio je to prvi u nizu kastinga na kojima nisam dobila ulogu. Kenović me naučio da te mogu odbiti. Poslije mnogo godina prva uloga koju sam igrala na filmu bila je u njegovom „Savršenom krugu“. Život.

22. Magazin Start BiH je u posljednjem broju objavio statistički podatak MUPKS da je ova godina u KS rekordna po broju ubistava. Nažalost, ubijeno je i mnogo žena. Koliko se istinski plašite za elementarnu sigurnost?

- Živimo u državi koja šalje vrlo jasnu poruku da je jedini zakon koji vrijedi zakon jačega. Plašim se za sigurnost, ali se mnogo više plašim za budućnost.

Prestajemo biti građani

23. Koliko su danas žene, uprkos emancipaciji i tehnologiji, žrtve nevidljivog nasilja?

- Da pričamo o „nevidljivom“ moramo prvo otkloniti vidljivo nasilje. Mislim da je emancipacija lažna. Ne postoji jednakopravnost u praksi. Postoji zakon jačega. I čuvena sintagma o tome da je sve dozvoljeno unutar četiri vlastita zida. Postoji pozivanje na tradiciju i očuvanje porodice, ali po principu one pjesme „sve da sačuva dom“. Ona. Jer on nije taj na kome leži kuća. Prezirem tu vrstu licemjerja. Rado ćemo usvojiti svaku vrstu napretka, ali ćemo međuljudske odnose zalediti na onome kako su živjeli naši stari. Idealiziramo prošlost i time uništavamo i sadašnjost i budućnost.   

24. Kako potaknuti žene da prestanu šutiti, da li tu sistem mora pružiti jaču i konkretniju zaštitu, uključujući i materijalno-finansijsku podršku?

- Odgojem. Sistem treba da radi svoj dio posla, ali se to ne ogleda samo u donošenju zakona koji se svakako ne sprovode. Odgajajmo generacije koje će se istinski poštovati. I živjeti ovdje i sada.

25. Kao glavni i najveći grad, ali i grad u kojem živite, Sarajevo mora biti pokretač svih promjena u društvu. Pa da krenemo odatle, šta Vam u Sarajevu najviše smeta?

- Mislim da ta sarajevocentričnost ne vodi nigdje. Ja volim male sredine i mislim da iz malih gradova mogu krenuti velike stvari. Rođena sam i odrasla u Sarajevu, živim tu i jako se trudim da ga i dalje volim. Ali mu ne želim pjevati hvalospjeve. Za mene ljubav nije zatvarati  oči pred manama. Smeta mi manjak tolerancije spram svega što nije isto kao mi. Smeta mi prebrojavanje krvnih zrnaca. Podjela bilo koje vrste. Bezrazložni ponos na geografiju. Ili istoriju, koju čak ni ne poznajemo. Smeta mi što se pretvaramo u stanovnike, a prestajemo biti građani.

26. A čime ste  zadovoljni?

- Što još nisam odustala. Mada je to više karakter mazohiste nego bilo šta drugo. 

27. Kako ocjenjujete dosadašnji rad nove vlasti u Kantonu Sarajevo?

- Ocijenit ću ih na sljedećim izborima.

28. A sa kakvim se problemima suočava provincija jer pretpostavljam da često putujete po BiH?

- Mislim da mi nemamo pojma kako se živi u malim gradovima. Neozbiljno bi bilo da ja pričam o tome. Ja tu samo prolazim. Često mislim da nas baš previše ni ne zanima. Nama je druga gradska opština daleko, a ne neki gradić udaljen stotinu kilometara, što u BiH znači tri sata vožnje.

29. Naš narod ima zgodnu poslovicu za svaku priliku. Koje Vedrana najčešće koristi?

- Ne da se usranom do potoka. 

30. Kakvi su Vedranini svakodnevni rituali i navike?

- Nemam rituale. Imam gomilu poslova koju treba završiti. Žongliram. Kao i svi.

31. Na šta ne žalite potrošiti novac?

- Na putovanja. I djecu.

32. Kada Vam dođu neki gosti iz inostranstva, na koje lokalitete ih obavezno vodite?

- U divljinu. U prirodu. Ćevape nađu i sami.

33. Kažu da tračevi zbližavaju ljude, trača li Vedrana?

- Po mom iskustvu, rijetko kad trač zbliži, ali dobro. Tračam, naravno.