Život / Ljepota i zdravlje

Sa psihoterapeutkinjom i spisateljicom, Vahidom Djedović razgovarali smo o nama, kakvi smo to zapravo, kakvi smo postali, ima li nam lijeka ....

Razgovarala: Rubina Čengić

• Koliko i kako tuga i nezadovoljstvo utiču na fizičko zdravlje?
- Ako imamo nerealna očekivanja, skloni smo biti gnjevni na sebe, jesti se iznutra, biti protiv sebe, pa tako i imunitet okrenuti protiv sebe. Padu imuniteta podložne su osobe koje osjećaju strah, frustraciju... Ljudi koji su često žalosni i tužni, podložni su za bolesti crijeva. Oni se osjećaju bespomoćno i ponekad se gade sebi. Ljudi koji potiskuju svoje emocije i koji su pretjerano ljubazni, skloni su karcinomu jer je karcinom mutacija tkiva koje je izgubilo svoja normalna zrna. Ovdje spadaju i ljudi koji ne zahtijevaju ništa od drugih jer ne žele da se zamjere. Oni su usamljeni, pesimistični, nemoćni... Ljudi koji nikad nemaju vremena pate od hroničnog umora. Ovi ljudi obavljaju ono što je hitno umjesto onoga što je važno. Ljudi koji osjećaju da su emocionalno iznevjerni, da se nemaju na koga osloniti - skloni su depresiji, jer je depresija poremećenost životne ravnoteže. Naučnici kažu da ni jedna bolest nije stanje, nego posljedica poremećaja raspoloženja različitih intenziteta. Ili, recimo, ljudi koji osjećaju da im slatkoća života nestaje, skloni su dijabetesu. Oni osjećaju nedostatak strasti, ljubavi, radosti... I još ću reći da su srčanom udaru skloni ljudi koji su pod stresom. Kod srčanog udara dotok krvi je odjednom ograničen ili prekinut, pa srce prestane funkcionirati. Ljudi koji su stalno pod stresom su naprasiti, agresivni, zahtjevni...

INSTANT ŽIVOTI

• Zbog čega ljudi od Vas najčešće traže pomoć?
- Pomoć traže svi koji misle da su zalutali, osobe koje imaju probleme i sami ih ne mogu riješiti. Najčešće dolaze zbog ljubavnih problema. Tu je i depresija, trauma, panični napadi, nesanica, razne fobije. Neki žele samo povjerljiv razgovor jer, kako kažu, prava je rijetkost imati prijatelja kojemu možeš vjerovati.

• Kako im možete pomoći? Da li je tačno da je lijek uvijek u našem poimanju stvarnosti?
- Da. Ljudi žive instant živote, sve bi na brzinu. Najprodavaniji lijekovi su, narodski rečeno, tablete za smirenje. Ti lijekovi su guranje problema pod tepih. Da bismo riješili probleme, potrebno je o njima razgovarati. Za takav razgovor nije dovoljan prijatelj ili prijateljica, nego stručna osoba, usko specijalizirana da psihoterapijskim pristupom pomogne osobi da prevaziđe nevolje u kojima se našla.

• Postoje li nerješivi problemi? To često čujemo od ljudi kada su bolesni ili ostanu bez posla?
- Nema nerješivih problema, postoji naše shvatanje o datim situacijama. Stvar je u stavu. Kakav stav zauzmemo prema određenoj situaciju, tako ćemo se i ponašati. Najlakše je reći da se neki problem ne može riješiti i staviti sebe u ulogu žrtve. Žrtva je pasivna uloga, a da bi se riješio problem osoba treba biti aktivna. Dakle, kada su ljudi bolesni, kada ostanu bez posla, najvažnije je zauzeti stav - bolest nam je data da nam kaže da nešto ne paše u našem životu, a posao se uvijek može naći. Bitno je da vjerujete i da hoćete raditi. Ništa ne pada sa neba.

• Šta primjećujete kod ljudi dok ih gledate, van ordinacije?
- Primjećujem ljude koji jako vole sebe,odnosno narcistične strukture, a oni, narcisi, ljubav usmjeravaju na ego. Imaju preuveličanu sliku o sebi i često iskorištavaju druge ljude. Sve to je maska. Ispod površine krije se nesigurna i nesretna osoba, ali to vješto prikriva. Čak i od same sebe. Budući su željni pažnje, postaju zli i mrze svakoga za koga procijene da je bolji od njih. To se odlično vidi na društvenim mrežama gdje su takvi ljudi poznati kao „hejteri“. Njihov način razmišljanja ide otprilike ovako: ko si ti da pišeš kad nisi dovoljno kompetentan ili kompetentna? Ko si ti da se pojavljuješ na televiziji? Šta ti ima tamo da pričaš? A zapravo misle: „Ja sam bolji ili bolja od njega ili nje, ja više znam, ja bolje izgledam i ja treba da pišem, ja treba da se pojavljujem na televiziji.“

 UGASIMO TELEVIZORE!

• Kakve su poljedice takvog stanja svijesti za pojedinca i za ukupne odnose u društvu?
- Otuđenost. Ljudi su usamljeni, željni pažnje. Svi se trudimo da budemo prihvaćeni, ali ne polazimo od sebe. Trebali bismo prvo prihvatiti sebe, a to je najteži dio posla. Svi želimo da budemo u zajedništvu, često se na društvenim mrežama promovišu ideje poput zajedništva, sreće, ljubavi. Sve je to laž. Ljudi glume kako bi dobili lajk i naklonost drugih ljudi. Ne žive prave živote, pa postaju žrtve depresije.

• Kako biste opisali trenutak u kojem živimo, izazove pred ljudima u svakodnevnom životu?
- Svaki trenutak je dobar ako ga tako percipiramo, ako smo ga svjesni. Ljudi stalno negdje trče, žale se da nemaju vremena, a ne znaju da propuštaju ono što je najdragocjenije - trenutak! Jedino je moguće živjeti u trenutku. Naprimjer, mi sada razgovaramo i naše misli su skoncentrisane na razgovor. Osjećamo se dobro, ne dozvoljavamo mislima da zvrndaju, da idu u prošlost ili budućnost. Trenutak je bitan.

• Šta je najveći izazov?
- Držati do svog integriteta, imati bezuslovnu obavezu prema svojim moralnim vrijednostima. Ljudi su skloni prodati se za sitne pare kako bi održali status, poziciju koju su, uglavnom, dobili na isti način - za sitne pare. Integritet je pretežak za većinu ljudi jer se nalazimo u društvu u kome je teško uspjeti sam. Uspjeh je nemoguća misija ako iza sebe nemate vjetar u leđa i da pritom taj vjetar puše iz neke političke partije. Upravo to je najveći razlog zašto ljudi nisu sretni. Prodali su se i postaju vjetrovi koji ne žele biti. Izgube se, više ne znaju ko su.

• Kako sačuvati integritet?
- Nema recepta. Različiti smo. Treba poći od sebe i svojih sposobnosti. Ništa nije nemoguće ako smo voljni i ako vjerujemo u sebe. Treba sebi postaviti neka pitanja - šta želim, šta me usrećuje, da li treba da radim to i to da bih bila sretna? Ako spoznamo sebe, spoznat ćemo čitav svijet.

• Zaboravili smo osnovne vrijednosti i kriterije? Koliko nas to kroz život vodi pogrešnim putem?
- Živimo u vremenu u kojem je čovjek otuđen od čovjeka, od samog sebe. Kad je tako, onda ništa nije važno. Fokusirali smo se samo na sebe, drugi su postali nevažni. Poremećenosti kriterija doprinose i mediji jer sve vijesti i naslovi na novinama su o smrti: ovaj se ubio, a onaj ubio! Rijetki su naslovi i vijesti koji su konstruktivni, motivirajući. Većina medija je prodata pa siju strah jer najlakše je vladati zastrašenom masom. Volim reći svojim klijentima da „ako hoće svoj put prestanu gledati televiziju“!

• Zašto nismo sretni? Da li je moguće biti sretan u zemlji kao što je BiH?
- Ljudi su okrenuti sebi, nema empatije i razumijevanja. Ko sebe smatra centrom svemira - ne može biti sretan. Država nam je takva kakva jeste, ali državu čine ljudi, a naš narod uvijek nalazi krivca za svoje neuspjehe. Imamo dosta obrazovanog svijeta na birou, ali ti ljudi očekuje da im država omogući ostvarenje snova. Sreća se ne sastoji u tome. Sreća je davanje. Kada bi svako od nas u skladu sa svojim kompetencijama, znanjima, vještinama dao makar malo od sebe, ova bi država bila ugodnije mjesto za život.

 RAD NA SEBI JE TEŽAK

• Da li je sreća stanje koje dolazi odnekud ili je stvar odluke pojedinca?
- Sreća je stvar izbora. Lakše je biti nesretan jer si onda prepušten rijeci istih koji te nose i vuku za sobom. Za sreću treba akcija. Pokret. Za sreću treba smisao koji nas prevazilazi. Niko od nas ne bi mogao opstati kao jedinka, a upravo se tako ponašamo. Okrenimo se drugima, pomozimo onima kojima je naša pomoć potrebna. Budimo ljudi i sreća je neizbježna.

• Jesmo li izgubili sebe?
- Nažalost, izgubljeni smo. Uz rijetke izuzetke.

• Kako se vratiti sebi?
- Misliti: vratimo se sebi dok još imamo kome? Najbolji način jeste da prihvatimo sebe onakve kakvi u suštini jesmo. Treba nam rada na sebi što podrazumijeva da se ne pretvaramo, da ne gledamo na tuđa mišljenja i nametnute društvene vrijednosti. Ako sebe prihvatimo takve kakvi smo, možemo znati šta nije dobro i težiti da to promijenimo. Treba da pronađemo vlastite vrijednosti i, u skladu sa time, pronađemo neki cilj i smisao koji će nas ispunjavati. Rad na sebi je dug i težak, kao penjanje na planinski vrh. Zato mnogi odustaju. Ali na taj vrh se možete popeti i helikopterom i ostat ćete isti jer je put puno interesantniji od cilja. Put je ono što vas mijenja.

 SANJAMO ONO ŠTO NAM NEDOSTAJE

• Pišete o snovima. Da li nam snovi nešto poručuju, kako čitati te poruke?
- Snovi su često pokazatelji onoga što nam nedostaje, od čega strahujemo, sa čim ne možemo da se suočimo, a u terapijskom procesu su važni jer se ranije otkriju problemi. San je glas nesvjesnog u nama koji želi da ga čujemo. Budući da nam snovi dolaze kroz simbole, ne mogu ih tumačiti popularni tumači snova ili sanovnici. U sanovnicima jedan je simbol isti za sve, a u asocijacijama snivača isti simbol za svakoga ima različito značenje. Stoga, svi koji sanjaju i žele znati šta im snovi poručuju, neka nađu nekog stručnjaka, a ti stručnjaci su, uglavnom, psihoterapeuti.

 NIČEG PREVIŠE

• Ljudi se sve više okreću vježbanju, zdravoj ishrani... Da li je to rješenje?
- Nema ničega lošeg u vježbanju, tijelu je potrebna vježba. Vježbe se mogu sastojati od joge, hodanja, trčanja... Preplavljeni smo teretanama i fitnesima. To je „in“, ljudi bildaju mišiće i dovode tijelo do savršenstva neprestano boraveći u teretanama. Na takav način postaju ovisni o vježbi, čime sebi štete, zato što tada nisu slobodni. U svemu treba biti umjeren. Svega pomalo, ali ničega previše.

• Ali se i sve više otuđuju, komunikacija je virtualna. Da li je to izvor problema koji se rješavaju fizičkim vježbama i zdravom ishranom?
- Ni na društvenim mrežama ljudi više ne žele da čitaju. Brzo se živi, ljudi žive kroz slike. Zapravo su usamljeni. Ni jedan način virtualne komunikacije ne može ublažiti žeđ za zajedništvom. Neke vježbe su dobre za izduhavanje. Stres, agresiju, depresiju ne možemo riješiti na takav način jer sve su ovo posljedice. Valja naći uzrok, a uzrok se jedino može otkriti psihoterapijom.