Život / Reportaža

Piše: Magazin Start BiH / The New York Times

Ustaje u četiri ujutro. Slijedi jutarnji ritual - joga, potom napitak, dva, za bolje zdravlje. Na radno mjesto, ćošak u sarajevskoj Titovoj ulici, prekoputa Centralne banke BiH, stiže u pola sedam ujutro. Poreda artikle i čeka mušterije! Zove se Muhamed Sarajlić. Zanimanje - kolporter, ulični prodavač novina. Dnevnih, sedmičnih, svakojakih magazina, stranih i domaćih. Osim domaće štampe, tu je i regionalna, iz Srbije i Hrvatske.

NEMA PARA

 - Ulični sam prodavač novina već 21 godinu. Ma kakvi, ne može se živjeti od ovoga! Ni za doručka ne zaradim! Mjesečno utržim 150 KM, imam penziju, minimalnu. Ali nije sve u parama! Navikao sam se na Titovu, na ljude koji ovdje redovno dolaze. Družimo se - raportira kolporter Sarajlić.

Prije pojave interneta, online izdanja novina i raznih portala, dobro se, sjeća se Muhamed, zarađivalo. Krio je, veli, pare sam od sebe, toliko ih je bilo. No, lošoj prodaji novina, nije, misli on, kriv samo internet i pojava svakovrsnih portala.

- Nemaju ljudi para! I to što imaju troše na hranu, plaćanje dažbina. Novine su luksuz postale. Pitanje je hoće li biti novina za nekoliko godina, hoće li ih portali ugasiti? Dakle, sada prodajem znatno manje novina no prije. Recimo, dnevno sam prodavao 200 primjeraka jedne dnevne novine, sada ni deset. Katastrofa! Drastično je opala prodaja dnevnih i sedmičnih novina - zna Sarajlić.

ŠUTI I PRODAJE

 Prodaje, napisasmo, Sarajlić, hrvatsku i srbijansku štampu, što mu je dodatna zarada. Hrvatska se štampa u Sarajevu, zna on, bolje prodaje od srbijanske. Radnim danima proda šest-sedam komada Jutarnjeg lista, vikednom nešto više.

- Ljudi čitaju manje članke, nemaju vremena za duge tekstove. Imate u jednim dnevnim novinama gomilu malih, nekvalitetnih tekstova. Sve sami šturi podaci nepismenih novinara. Ko je koga ubio, ko je šta ukrao, ko se kurva... I sve to stave na naslovnu stranu. Ljudi, valjda, vole čitati takve vijesti, informacije. Listam sve dnevne novine. Preskačem politiku. Zanimaju me članci o zdravlju, tehnici, kulturi - kaže Sarajlić.

Za razliku od nekih drugih uličnih prodavača novina, Muhamed šuti i prodaje novine. Ne pravi slogane koje naglas izgovara i ne traži rime kojima bi poboljšao prodaju tiskovine. Ima stalne mušterije.

- Stariji su to ljudi. Kad mlađi čovjek dođe da kupi novine, sedmične ili dnevne, baš se iznenadim. Omladina se uglavnom informiše na portalima. Vidjet ćete ih u kafićima kako srču kafu i listaju portale. Ali nije to neki ćeif. Nije to - to. Kad vidiš kakvih tekstova ima na portalima, skontaš da se svako može baviti tom vrstom novinarstva. Pa i ja. Vičan sam toj tehnici - misli Sarajlić.

Davno nekad, novine je na posao dovozio kolicima. Na stotine primjeraka svih izdanja. Danas mu to što prodaje stane ispod miške. Ne trebaju kolica.

DRUGA VREMENSKA ZONA

 U Njujorku, drugoj vremenskoj zoni, jedina stvar koja se pomjerala na uglu jedne ulice, piše The New York Times, bila je figura u farbom zamrljanoj parki, širokim pantalonama i sovastim naočarima koje su mu krile lice dok se baktao sa hrpom novina. Bješe to Ram Badan Sing. Kolporter. Sigurno je i djelovao nevidljivo gomili prolaznika ušiju zapušenih slušalicama i očiju prikovanih za mobilne telefone, džogerima u 5.30 ujutro i šetačima pasa u 6.00. Onda su njegovi ljudi došli, kolovozom i trotoarom, kako bi mu stavili novčanice u ruku, uzeli jutarnje novine i provjerili lice sa brkovima koje je izvirivalo iz parke.

- Šta ima, Sing? Kakve su vijesti danas, Sing? - pitali bi ga.

Novine su ugrožene. Prodaja se prebacila na internet. Novca ima sve manje, ali Ram Badan Sing, koji je u Indiji bio inženjer i koji je sa 42 godine došao u Njujork, i dalje zarađuje za život prodajući novine na istom mjestu gde je počeo prije 36 godina. Bez dana odmora prodavao je novine ispred metro stanice po mećavama, olujama i vrućinama. Sve su šanse da će 81. rođendan proslaviti na stepeništu predratne zgrade koja se zove Bijela kuća.

- Sjećam se mnogo uragana! Trista i 65 dana bez pauze - kaže uz kikot.

Ova Bijela kuća ga istovremeno i prihvata i odbacuje. Trenutna administracija u zgradi ograničila je ulaz u foaje gdje može da ode kada je baš mokro i hadno. Na ovom ćošku je opstao toliko dugo jer je posvećen poslu, a mušterije su posvećene njemu. Donijele su odluku da i dalje kupuju od njega i plaćaju punu cijenu za novine, a često i da prošetaju nekoliko blokova kako bi od njega kupile štampu umjesto da je čitaju na telefonima ili da im se donosi na kuću.

SVE ZA SINGA

 Donose mu i hranu. Kupuju mu kapute, šalove i patike. Neki i razmjenjuju mejlove o njegovom zdravlju. („Na ćošak je stigao tek oko 5.30 umjesto oko standardnih 3.00 sata", napisao je jedan susjed drugom 2014. "Morao je dva puta noćas da popije sirup za kašalj i to ga je oborilo.“)

Ljekar iz Bijele kuće je uredio da mu besplatno urade rendgen pluća. Nastojnik u drugoj zgradi ga pušta da koristi toalet. Sing je čovek tihih manira koji jednog dana može da djeluje sumorno, a drugog živahno.

- Ostajem sa Singom iz osećaja lojanosti - kaže Ken Kolin, koji vodi sajt sa pravnim informacijama i koji od njega kupuje Njujork tajms svakog dana posljednjih 20 godina po cijeni od 1.250 dolara godišnje.

- On je stalna figura u kraju i u mom životu. Želim da ga podržim - kaže Kolin.

Kolin i drugi ne znaju mnogo o Singovom životu, ali Sing zna sve njihove sklonosti i neobičnosti. Primijeti kada preskoče dan i nudi da im sačuva primjerak. Čisti smeće sa pločnika, upozorava putnike ako metro kasni, hrani ptice i pse i pridržava vrata kada je stanovnicima Bijele kuće potrebna pomoć.

Živi sam u sobi sa kontrolisanom kirijom u hotelu. Nema porodicu u SAD. Za Singa, sve se vrti oko tog ćoška.

- Ako nisam ovdje za susjede, osjećam se loše. Volim svoje mušterije. Radim svoj posao -  kaže.

POŠTEN TIP

 Sing je rođen u državi Bihar, na sjeveroistoku Indije, kao treće od šestoro djece. Otac mu je umro kada je imao osam godina. Dobio je master diplomu inženjera i radio je u državnoj firmi. Ali je zbog mita i korupcije ostao bez ideala.

- Ja sam bio jedini pošten tip - kaže.

Na Međunarodni aerodrom Kenedi je stigao 1980. sa 300 dolara u džepu i adresom prijatelja prijatelja. Njegova inženjerska diploma nije mnogo vrijedila u SAD. Radio je u prodaji prije nego što je stigao do Tajmsa gdje mu je jedan od menadžera predložio da prodaje novine u Bijeloj kući. Počeo je 23. aprila 1982. Sing dnevno zaradi 25 dolara (nedjeljom 40).

Za neke susjede, on je podsjetnik na neko drugo vrijeme.

- Kao da je dio starog Njujorka, gdje su ljudi brinuli jedni o drugima - kaže Maksin Dejvis, koja živi u kraju od 1979.

Zvaničnici Tajmsa kažu da kada je prodaja novina opala sa 800 na 80 dnevno, on nadmašuje mnoge kioske. Susjedi se brinu da li će moći da se penzioniše u Njujorku. Neki od njih razmišljaju i da ga stave u testament. Za sada, njegov plan je da nastavi da radi. Ali nije skroz iskren sa ljudima kojima prodaje novine jer brine da će procijeniti da je previše star.

- Kažem im da imam 62 godine. Tako imam još tri godine do penzije - kaže dok se lukavo smije.