Život / Reportaža

Foto: Mevludin Mekić

Na raskrsnici glavnog puta koji vodi kroz Praču i onog što se odvaja ka azilu za pse nekoliko je potleušica, kućica sklepanih od daski. Romi žive u njima. Kucamo na vrata jedne od njih. Niko ne odgovara. No, ukazuje se lik petogodišnjeg dječaka. Zovu ga, saznat ćemo kasnije, Jusuf, premda mu je pravo ime Veljo. Pitamo ima li u kući neko stariji od njega?

- Ima - kaže i pokazuje prstom.

Razgrćemo zastor sa prozora. U ćošku sobe, na dušeku, pokriven dekom, spava Haris Ramović. Budi se. Proteže. Pita kojim smo poslom došli? Pravimo, velimo, priču o Romima u Prači i bilo bi nam drago da sa nekim starijim porazgovaramo.

- Babo Saltan i mama Behija su u Sarajevu. Rade! A kad njih nema, ja sam, kao najstariji, glava porodice - objašnjava šesnaestogodišnji Haris. I zove starijeg brata kojeg će pitati za savjet. Jer, već su razgovarali sa nekim novinarima. I imaju loše iskustvo. Oni pričali jedno, novinari napisali drugo. Helem, nakon konsultacija sa bratom, mlađahni Haris, sad glava porodice, saopštava da nema nikave „ozbiljnije priče, nego - 'nako“.  Njegove konsultacije sa bratom koji, uzgred, izgleda stariji od njega, oženjen je i ima dvoje djece, iskorištavamo i razgledamo mjesto. Ukratko - prljavo! Tegoba za živjeti.

- Babo prodaje starog željeza. Živimo od toga. Recimo, kupiš mašinu za pranje veša ili kakvu drugu, za deset maraka, odneseš na otpad da prodaš. I tako! Imali smo i dječije dodatke, ali su nam ih ukinuli - objašnjava Haris.

Mnogobrojni su Ramovići. Haris ima šestoro braće - Sandina, Nermina, Bucu, Krunu, Brunu, Velju, kojeg smo pomenuli, i Fikru. I tri sestre - Marijanu, Hediju i Maruelu! Svi imaju rodne listove, idu u obližnju školu. Haris je učenik devetog razreda osnovne škole. Imaju Ramovići dva auta. Prije prvog snijega spakovat će stvari i krenuti ka jugu. U Mostar.

- U Praču smo došli iz Butmira. Tamo smo živjeli u romskom naselju dok nas nisu otjerali. Niko nas ne dira u Prači. Ali se čini da nismo dobrodošli! Nedavno su mještani nešto čistili u blizini i gađali su nas kamenjem. Imama nekoliko drugova iz škole koji nisu Romi i sa njima se družim - priča Haris i povremeno gleda u mobitel, traži svoj profil na fejsbuku.

Nema, kaže, djevojku. Rano mu, nije vrijeme za to. Tim prije što kod njih, Roma, kaže on, nema zabavljanja sa djevojkom. Nego, kad je vrijeme za ženidbu, kupiš si djevojku. Bolja djevojka, ma šta to značilo, košta 7.000 do 8.000 KM.

- Ljepota nije na prvom mjestu. Važnije je kakva je žena kao čovjek! Unutrašnja ljepota je na cijeni. Meni fali još 500 KM da se oženim. Prije nego se oženiš, ideš kod mladinih na kafu - smije se Haris.

Ako mu je vjerovati, nomadski život mu nije dosadio. Kad napuni 18 godina, možda ode u inostranstvo. Ako mu babo Saltan dozvoli! Haris postaje nervozan, ne drži ga mjesto. Shvatamo, vrijeme je da se pozdravimo. Najmlađim Ramovićima ostavljamo nešto slatkiša i odlazimo. Ostavljamo Harisa u kućici sa malim prozorima iz kojih puca pogled na veliki svijet. U Prači jednog od stanovnika pitamo smetaju li mu Romi na raskrsnici.

- Nisu problem Romi, nego Cigani - odgovara.

 OD INDIJE DO AMERIKE

Romi su tradicionalno nomadski narod. Vjeruje se da su napustili Indiju oko 
1000. godine i da su prošli kroz zemlje koje su danas obuhvaćene granicama Afganistana, Irana, Jemena i Turske. Dio Roma i danas živi na istoku, u Iranu, uključujući i neke koji su se selili u Europu i potom se vratili. Početkom 14. stoljeća Romi dolaze na Balkan, a početkom 16. stoljeća se sele sve do Škotske i Švedske. Neki Romi su se selili prema jugu, kroz Siriju ka 
Sjevernoj Africi, dolazeći u Europu preko Gibraltara. Oba ogranka migracije su se srela u današnjoj Francuskoj.
Useljavanje Roma u Sjedinjene Američke Države je počelo u kolonijalna vremena u malim grupama na području Virginije i Francuske Louisiane. Veće useljavanje je počelo poslije 1860. godine, sa dolaskom grupa Romnišala iz Velike Britanije. Najveći broj romskih doseljenika je došao početkom dvadesetog stoljeća, uglavnom preko vlaških grupa i Kalderaša. Veliki broj Roma se također naselio u Srednjoj Americi.

 PICASSO, PAGANINI, CHAPLIN, AVA GARDNER... SU ROMI

Prva velika ruska matematičarka, prva žena profesorka u sjevernoj Evropi, prva žena urednica naučnog časopisa bila je Sofija Kovalevskaja, a danski profesor na Odsjeku zoofiziologije August Krogh 1920. godine dobio je Nobelovu nagradu u oblasti medicine. Oboje su bili Romi. Pablo Picasso, jedan od najvećih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka i jedan od osnivača kubizma, kao i Nicolo Paganini, čuveni violinist i kompozitor i, prema mišljenju mnogih, jedan od najvećih virtuoza svih vremena koga su žene opsjedale, a on se „branio“ riječima „nijesam zgodan, ali kada me žene čuju kako sviram dolaze mi puzeći“, bili su takođe Romi.

Django Rajnhart, koji nije znao da čita note i svirao je samo sa dva prsta (pošto su mu mali i domali bili paralizovani), smatra se jednim od najvećih džez-gitarista svih vremena. I nikome nije bilo bitno to što je Rom. Najveća zvijezda nijemog filma u Holivudu Charlie Chaplin, kome je 1975. godine engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije, kao i Michael Caine, glumac koji je osvojio dva „Oskara“ i tri „Zlatna globusa“ i dobio titulu sera 2000. godine, bili su Romi.
Ava Gardner, glumica koju mnogi smatraju jednom od deset najseksipilnijih žena svih vremena, i Natalie Wood, bez koje bi „Buntovnik bez razloga“ bio nezamisliv, javno su se deklarisale kao Romkinje. Tu je i Rita Hayworth, seks simbol 40-ih godina dvadesetog stoljeća. Ostvarila je 71 ulogu, a njen najpoznatiji film je „Gilda“, iz 1946., koji je poznat po njenom senzualnom svlačenju jedne rukavice.                                                           

Roonie Wood, gitarista legendarnog sastava „Rolling Stones“, od kolega iz grupe je za 60. rođendan na poklon dobio karavan, kako bi ispunio svoju želju da svijet, kao i njegovi preci, proputuje karavanom. Yul Brynner, najpoznatiji filmski „ćelavac“ koji je za ulogu kralja Siama dobio „Oskara“ (pomenutu ulogu je u mjuziklu „Kralj i ja“ odigrao 4.625 puta) bio je proglašen za počasnog predsjednika Svjetskog saveza Roma i na toj funkciji ostao do kraja života (1985. godine). Svi su oni bili Romi.