Život / Reportaža

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić

U rasponu od 48 sati početkom maja, u naselju Prutače kod Brčkog desila su se dva samoubistva. Krajem oktobra prošle godine u saobraćajnoj nesreći smrtno je stradao dvogodišnjak. Godinu prije toga, za Prutače se opet čulo širom regiona kada je u kratkom periodu registrovano 30-ak oboljelih od šuge. U proteklih sedam, osam godina, u Prutačama se u autokanalu utopilo jednogodišnje dijete, u požaru je izgorio trogodišnjak, prijavljeno je i silovanje osmogodišnjakinje... Prutače imaju tek 800 stanovnika i crnu hroniku koja je u rangu najvećih metropola. Zašto i kako su Prutače postale izvor tolike tragedije?

ELITA

Prije polaska, Googlova mapa je pokazala da su Prutače, ugrubo, negdje između Gornjeg Rahića i Maoče. Nakon tri i po sata vožnje iz Sarajeva, bez navigacije, znamo da smo blizu. Pratimo „uputstva“ pokraj puta. Islamovac, Šatorovići... Nižu se putokazi za razna mjesta, ali za Prutače znaka nema pa nema. Kasnije ćemo čuti da to vjerovatno nije slučajno. Kada smo prvog prolaznika priupitali, saznali smo da smo promašili skretanje. Srećom samo kilometar, dva, pa nije velika fula.

Put vodi uz blagu uzbrdicu. Već po ulasku u selo, asfaltiranu cestu gotovo u potpunosti blokira divlja deponija smeća. Jutarnjih 20-ak stepeni polako krčka gomilu ko zna kakvog sve otpada. Kako će biti kad za koji sat baš upekne, možemo pretpostaviti. Klinci, očigledno naviknuti na lokalni „ambijent“, trčkaraju okolo ne obazirući se na prljavštinu.

Po dogovoru, nalazimo se prvo sa Safetom Imamovićem. Diplomirani je ekonomista i najveći aktivista za bolji život ovog sela, koji nas kratko upoznaje s istorijatom Prutača.

- Prutače su bile projekat zamišljenog izbjegličkog naselja za izbjeglice sa područja Brčko Distrikta, prije svega Bošnjake. Donatori su bili, mislim, Holanđani. Ovo mjesto je bilo slika i prilika izbjegličkog naselja, od infrastrukture do urednosti. Sagrađena je i područna škola, vodovod... Mnogi bitni ljudi su ovdje živjeli, mislim na izbjegle profesore, doktore... Sa pravom se može reći da su Prutače bile elitno naselje - priča nam Safet koji se slikovito sjeća zlatnog perioda ovog naselja, koji je trajao od 1996., kada je u centru sela izgrađeno nekoliko dvospratnih zgrada sa po četiri stambene jedinice, pa sve do početka novog milenija.

Stvari su nizbrdo krenule kada se izbjegla „elita“ postepeno počela vraćati u svoje domove, a u njihove napuštene stanove počeli doseljavati nepoznati ljudi.

- Kada se izgubio status izbjegličkog naselja počela je havarija. Prutače su svjesno postale izolovano naselje i karantin cijelog Distrikta. Uslovno rečeno, Prutače su postale mjesto gdje su počeli pristizati razni sumnjivi likovi. Nije bilo kontrole, revizije, popisa... Dolazio je ko je stigao, obijali su stanove i useljavali. Taj haos i dan-danas traje, niko ništa ne poduzima da se to spriječi. Veliku odgovornost snosi vlada jer su ti stanovi imali neki rok trajanja, mislim 15-ak godina. Nisu pravljeni od vrhunskih materijala. U proteklih pet godina smo imali dosta žrtava zbog tih dotrajalih instalacija. Jedan ratni veteran je doslovno izgorio, onda je i jedna beba izgorila i nedavno slučaj u kojem je dijete stradalo - navodi Safet koji smatra da se u Prutačama, spletom raznih okolnosti, prelomio cjelokupan odnos bh. društva prema Romima. Zanemarenost je, bez uslova za socijalizaciju, jednostavno dovela do akumulacije ogromne količine negativne energije na jednom mjestu.

REGRUPACIJA PA SOCIJALIZACIJA

Iako Romi čine većinu stanovništva u pomenutim zgradama u centru sela, pored njih živi i dio Bošnjaka, te poneki Srbin. U cijelom naselju, koje obuhvata i individualne kuće, ima i nekoliko Hrvata.

- Policija ovdje rutinski zađe ponekad. Ove zgrade su sada u vlasništvu Distrikta, a uništavanje javne imovine je krivično djelo. Ali one se i dalje obijaju, na divlje struju priključuju. To je sistem uspostavljene nekontrole. Ovdje je dosta ljudi koji nisu s ovog područja. Zakazale su sve institucije i zato se dešava to što se dešava. Nema nijedan stan koji zadovoljava osnovne uslove, a bijes se samo akumulira jer svi ignorišu probleme. Sve što se loše dešava u Brčkom završava u Prutačama. Smeće, psi lutalice, sve to kod nas završava. Ne mogu niti želim reći da se to radi organizovano, ali često ovdje dolaze iz raznih naselja nepoznati ljudi i ostave psa ili izbace smeće - priča Safet.

Ali ne govori rezigniranim glasom jer se nije pomirio sa sudbinom.

- Ljudi vas čudno gledaju kada kažete da ste sa Prutača, ali ja sam ovdje odrastao i volim ovo mjesto. Nikada nisam doživio nikakvo loše iskustvo i zato nikada neću otići iako imam priliku - uvjerava nas.

Na pitanje, šta bi uradio da je vlast i da ima moć Safet nudi i rješenja.

- Prvi potez bi bio regrupacija stanovništva. Kada svi ne bi živjeli tako grupisano i u problemima, mogli bi lakše biti socijalizovani. Druga stvar je da se obezbijedi adekvatan smještaj za ljude koji žive u ovim zgradama jer su one bukvalno izvor svega lošeg u Prutačama. Brčko je imalo obavezu da riješi sva alternativna naselja, ali niko ništa nije uradio. Stalno se postavljaju novi rokovi, stalno se govori o rekonstrukciji naselja, o njegovoj organizaciji. Ništa od toga.Neorganizovanost je najveći problem - kaže Safet.

DŽAMIJA, OAZA MIRA

Selom dominira minaret lokalne džamije, koju vodi mladi imam Miralem Hanušić. Džamija i aktivnosti koje provodi spadaju u one rijetke pozitivne stvari u Prutačama. S obzirom da ovo naselje nema mjesnu zajednicu, Hanušić je neko ko dušu i probleme Prutača ponajbolje poznaje. Iako je očekivano znatno smireniji, uglavnom potvrđuje ono što smo već čuli od Safeta.

- Kao imam, među prvima saznam sve loše vijesti. Naravno da me to potrese i prvo pokušavam pomoći. Mjesto ima oko 300 domaćinstava sa oko 800 stanovnika, od čega u zgradama živi 100-njak porodica. U zgradama oko 80% čine romske porodice, a ostalo su bošnjačke. Zgrade su u ruševnom stanju. Mnogi ovdje i dalje dolaze, a vlast to dopušta. Uglavnom dolaze romske porodice, ali dolaze i druge iz raznih gradova, pa čak i iz susjednih država. Pojave se preko noći i usele u neki od tih napuštenih i razrušenih stanova - navodi imam koji ne pokušava minimalizirati evidentne ogromne probleme.

U cilju popravljanja opšte situacije, nedavno su u medžlisu imali i sastanak sa direktorom policije koji je svjestan haotičnog stanja, ali je priznao da ne znaju kako riješiti problem.

- Niko nema rješenja za naše probleme. Iz susjednih mjesta dolaze i ovdje ostavljaju smeće. Zbog sigurnosnih i higijenskih razloga mnogi djecu ne šalju u našu školu već ih voze u susjednu Maoču ili Gornji Rahić. Nije možda slučajno što ni putokaza za Prutače nema. Naša područna škola je od I do V razreda, a trenutno je pohađa 50-ak učenika. U ovom naselju inače ima više od stotinu djece. Imali smo prije par dana posjetu delegacije Medžlisa iz Brčkog, iznijeli smo sve probleme. Provodimo često humanitarne akcije i podijelimo pomoć porodicama kojima je to neophodno, ali vlasti moraju više povesti računa o ovom naselju - poručuje imam.

On sa zadovoljstvom ističe da u mekteb redovno dolazi 50-ro djece, a da je toliko vjernika bilo i na prvoj ramazanskoj teraviji.

- Džamija je oaza mira. Tokom ramazana ćemo imati humanitarnu akciju za ugrožene porodice. To uvijek radimo za oba bajrama. Džamija je na usluzi svima i često nam se obraćaju sa zahtjevima za pomoć. Pomažemo koliko možemo - kaže imam Hanušić.

OVO JE NEKADA BIO PARIZ

Na prilazu čuvenim zgradama, koje se nalaze tek par desetina metara od džamije, srećemo Fazliju Osmanovića. Ispred trošne kućice, na rasklimanom stolu, izbačeni su zvučnici, ali muzika iz njih još ne dopire. Oči su mu pune suza.

- Teško mi je. Curica mi je operisala kičmu u Beogradu i upravo je očekujemo da se vrati. Trenutno su na granici. Ima 13 godina. Operacija je trajala 3,5 sata i dobro je prošla. Operacija je koštala više od 12 hiljada maraka. Pomogla mi je Vlada Distrikta i hvala im - priča Fazlija.

Ističe da je uspješna operacija jedna od rijetkih dobrih vijesti koju je čuo nakon dugo vremena.

- Prutače su katastrofa. Imam problem sa parcelom, odnosno sa građevinskom dozvolom koju mi ne daju već pet godina. Hoću da pravim kuću, a pronašao sam i donaciju. Treba da se radi šest kuća, ali još ništa. I Dervo Sejdić zna za našu situaciju. Ovdje u Brčkom se za nas Rome niko ne bori. Moja porodica broji 10 članova i živimo u ovoj maloj prostoriji koju su nam dodijelili kao privremeno rješenje. Rodom sam iz Brčkog - priča nam Fazlija.

Potom rukom pokazuje na livadu u sredini, oivičenu famoznim zgradama.

- Pogledajte konje i koze usred naselja. Ne može se živjeti od smrada. To vlast treba da riješi. Skloniti ove štale. Ja sam ovdje 16 godina, a kada sam  došao 2002. ovo je bio Pariz. Sve se sjajilo. Igrao se fudbal na ovoj livadi. Komšije su bile zlatne, a danas dolaze ovdje odsvakud, baca se smeće po putu, nema ni kontejnera, krade se... Ovo ovdje je bolest. Djeca kašlju. Užas. Bio bih najsretniji da se sklonim da imam gdje. Ali danas ću da se veselim. Dolazi mi dijete iako znam da za par mjeseci moram u banju na fizioterapiju, ali ne znam od čega i kako... - kaže Fazlija.

Koji metar dalje, u drvenoj šupi od par kvadrata, živi njegov 23-godišnji sin Elvis sa suprugom. I on je kucao na razne adrese u Distriktu, ali osim obećanja ništa konkretno.

- Našao sam donatora u Rahićima koji mi je rekao da nađem neki plac i on će mi kući izgradit jer je iz Njemačke i ima građevinsku firmu. Nemam novca za plac, ne radim. Imam šest razreda i ne biram posao. Ovdje se živi od skupljanja željeza, flaša, kutija, najlona... Neki idu i prose. Skinuli se me i sa biroa jer sam zakasnio samo jedan dan. Imao sam rane po tijelu, ali nisam imao od čega da platim dok mi ponovo nisu riješili zdravstveno preko biroa - jada se Elvis.

PACOVI KOLO VODE

Nakon niza devastiranih zgrada dolazimo do jedne koja, iako oronula, predstavlja dom za osmočlanu porodicu Muratović. Kroz otvoren prozor na prizemlju vidimo Nazifa kako se brije. Kada smo krenuli unutra, prizori koje smo zatekli ne mogu se riječima opisati. Higijenski uslovi su takvi da vas tjeraju na povraćanje. Stoga Nazifa molimo da izađe. Teško se kreće uz pomoć štaka, ali mu pomaže trudna supruga.

- Pogledajte gdje živim. Od pacova se ne može živjeti jer ih je puna kuća. Sad će biti još jedna beba u kući i toga me najviše strah. Molio bih da neko bar ovo smeće oko kuća skloni. Ovdje živim od 2007. Imam šestoro djece, a sedmo je na putu. Živim od doplatka. Posao mi nisu dali ni dok sam bio zdraviji, a sad sam invalid jer sam imao dva moždana udara. Neimaština je glavni uzrok svih nesreća u Prutačama. Ovdje uvijek ima svađa i nekih problema. Da ima posla ne bi se ljudi svađali. Niko nas ne obilazi. Situacija je toliko teška da sam i ja razmišljao o samoubistvu - priznaje Nazif drhtavim glasom.

Dok prolazimo kroz selo, mnogi dobacuju i žale se na uslove živote, ali neće svi u novine i pred fotoaparat. Iz invalidskih kolica radoznalo nas posmatra Sabita Osmanović. Njen suprug je jedini stanovnik Prutača koji je zaposlen u brčanskom komunalnom preduzeću. Ipak, od njegovih 500 maraka teško da može živjeti cijela porodica tako da i oni dijele sudbinu ostalih stanovnika.

- Kičma mi je stradala pa sam u kolicima od 2007. godine. Ima nas 11-oro, a jedno mi je dijete u domu jer su ga neki nagovorili da prosi i krade pa je uhvaćeno. Tugujem zbog toga, ali treba da izađe iz doma za sedam mjeseci pa se radujem - kaže Sabita pa dodaje: - Živimo od kante do kante. Skupljamo željezo. Ovdje niko ne radi i ljudi nemaju od čega da žive. Policiji dugo treba da dođu kad ih pozovete. Vlast treba odvesti sve ove koji ovdje prave probleme. Ima puno nasilnika. Domaći su gori kad popiju, voze ludo, šlajdraju... Ovo treba da vidi cijela Bosna.

Na samom izlasku iz sela, priliku da nam se požali iskoristio je i Osman Huseinović, još jedan od onih koji u ovom selu žive od danas do sutra.

- Ovdje smo svi ugroženi. Imam troje djece, a nemam nikakvih primanja. Nemam ni socijalu ni doplatak. Skupljam otpad, rovim po kantama. Zato se ljudi i ubijaju. Nemamo od čega živjeti. Nemam ni struje ni vode. Dali su mi neki stan koji prokišnjava. Stalno nešto obećavaju, ali nikad ništa - veli on. Iza njega se u pozadini nazirao red stubova nekadašnje ulične rasvjete koja ne radi ko zna od kada. Prutače, nekadašnji Pariz, odavno nisu naselje svjetlosti.

Kada smo krenuli nazad, vijesti na radiju su, svakog punog sata, počinjale informacijama o nikad većim prihodima u budžetu, rebalansima i novim investicijama. Da li će Prutače imati ikakvog hajra od toga, niko ne zna. Ono što se može sigurno reći je da ako se nešto hitno ne poduzme nova nesreća ili zaraza u Prutačama je samo pitanje vremena. Na sramotu svih nas.

MALO SOCIJALA, MALO IZBORI

Kao jedan od razloga zbog čega su Prutače bile primamljive za dolazak iz drugih mjesta su i socijalna davanja u Distriktu, smatra Safet Imamović.

- U Brčkom je dječiji doplatak 80 KM, a 120 ako su roditelji razvedeni. Stoga se svjesno razvode iako ostaju da žive zajedno. Ako imaju, recimo, troje djece plus ako dobiju i socijalnu pomoć od 150 KM, to je već blizu nivoa neke plate. To je primamljivo nekim ljudima koji su degradirani u Bijeljini, Gradačcu, Banovićima, Modriči... Dolazili su čak i iz Srbije, Makedonije - navodi on, prije nego što će ukazati i na političku pozadinu postojanja samog naselja.

- Ovdje se kupuju glasovi. Čuo sam da je cijena glasa od 30 do 50 KM za ove izbore, ali je oktobar daleko pa se cijena još formira. To je potkupljivo izborno tijelo. Ima i vreća brašna, makaroni... - kaže Safet.

PUTIN VEGETARIJANAC

Safet, inače vegetarijanac, kaže kako je Prutače, do kojih kako ističe nikome nije stalo, davno proglasio republikom.

- Dobar i sa najopasnijim likovima u Prutačama. Oni mene vole, a i ja njih. Kao neki advokat sam cijelom selu. Sjećam se, jednom su samo zbog mene prekinuli masovnu tuču. Pustili su me da prođem, a onda su nastavili. Tada sam shvatio da me poštuju k'o Putina - priča nam s osmijehom.