Intervju

Razgovarao: Asaf Bečirović

Foto: Mevludin Mekić

• Dobili ste ukor pred otkaz! Povrijedili ste radne obveze time što obavljate poslove na drugoj visokoškolskoj ustanovi, vrijeđate djelatnike stručnih službi fakulteta. Šta to radite, profesore?

- Dođe mi! Neki od mojih kolega na odsjeku na sjednicama govore da sam poremećen i da me treba ukloniti. Očito se radi o periodičnim naletima koji mi se, eto, dešavaju. Šalu na stranu, ali im i takvih uvreda. U tom ukoru koji sam dobio ne piše koje sam djelatnike uvrijedio, šta sam im rekao, nema njihovih izjava. Niti sam sa tim u vezi ikada bio pozvan na razgovor kod dekana. Javno tvrdim da službenike dekanata Filozofskog fakulteta nisam vrijeđao, nisam to učinio nikada za svojih 30 godina rada na ovoj visokoškolskoj ustanovi, pa tako ni ovaj put. U međuvremenu je institucija ombudsmena tražila izjašnjenje dekana Muhameda Dželilovića, koji je potpisao ovu pravno klimavu, sramnu odluku. Ono što je on dostavio u međuvremenu kao odgovor je još i gore od ove odluke, ako je to moguće. Iako je to od njega traženo, dekan ponovo nije dostavio nijedan dokument koji bi potvrđivao navode iz ukora ili, da budemo precizniji, iz pisanog upozorenja radniku.

TLAK

• Dakle, proces je krenuo!

- Je! Zasjedaju organi, šalju se dopisi, konsultacije teku, sve se puši od užurbanih aktivnosti. Formiraju se preko noći isljednička tijela na dičnoj ustanovi humanističke inteligencije. Najnovije je disciplinska komisija koja nikada nije postojala, pa etički komitet, također nečuvena stvar. A sve je počelo tako što sam se prije devet mjeseci obratio Upravnom odboru Univerziteta sa pritužbom o uvredama i omalovažavanjima koja odavno već doživljavam na Odsjeku za filozofiju na kojem radim kao redovni profesor. Upravni odbor nije učinio ništa više nego moju pritužbu uputio Etičkom odboru i tadašnjem dekanu Salihu Foči koji im je, ne poduzimajući ništa, lakonski odgovorio da ne postoji takvo nešto kao etički komitet. Doduše, sadašnji dekan, koji je nastupio na dužnost u februaru, odmah je poduzeo „energične mjere“: savjetovao mi je da ne dolazim na sjednice na kojima me vrijeđaju. Ustvari, očita je simetrija: prvo se ja žalim rukovodstvu i menadžmentu na povrede svoga radnog prava i dostojanstva, pa to nikako ne ide, a onda, nakon dugog vremena i iznenada, od tog istog rukovodstva dobijem istu vrstu pritužbi na svoju adresu! Doduše, ima i razlike: dok sam ja nakon septembarske sjednice Odsjeka za filozofiju otišao u najbližu policijsku stanicu tražeći zaštitu, dotle je jedna službenica Dekanata, na koju navodno aludira dekanov ukor, nakon telefonskog razgovora sa mnom otišla u hitnu pomoć, jer joj je „skočio tlak“. Očito je trebalo da izvučen pouku: žališ li se rukovodstvu, onda će se rukovodstvo žaliti na tebe, tako da ćeš požaliti.

• Na Univerzitetu k'o u zatvoru?

- Univerzitetska autonomija se pretvorila u zatvor unutar kojeg vam mogu raditi šta god hoće, rukovodioci mogu poduzimati mjere kakve hoće. Kao robijaš kojem su svezali kuglu da se ne kreće - ako izađete vani, prekršit ćete autonomiju univerziteta. Policija ne može ući u taj zaštićeni prostor bez odluke rektora. A šta ako rukovodstvo vrši mobing? Da vas neko na ulici napadne i izvrijeđa, možete pozvati najbližeg policajca, a ovdje...

• Predajete na drugim fakultetima?

- Zanimljivo, u doba potpisivanja Bolonjske deklaracije zaklinjalo se u razmjenu profesora i studenata, u tzv. horizontalnu prohodnost prema drugim univerzitetima. Sad novi kantonalni zakon, koji je stupio na snagu u septembru, predviđa da dobijete otkaz ako vam dekan ili rektor ne potpišu angažman na drugoj instituciji. Čitav akademski svijet leži otvoren pred nama, studentima i profesorima, a u isto vrijeme je velika moć, kraljevska neprikosnovenost, dodijeljena rukovodiocima. Od septembra prošle godine ne mogu da dođem do rektora Rifeta Škrijelja. Usprkos mojim usmenim i pismenim molbama nije me htio primiti na razgovor. Rektor, koji je sa mnom sjedio četiri godine u Senatu dok sam bio prorektor, ignorira me mučnom, teškom šutnjom. Kako bi bilo još da nisam redovni profesor nego asistent ili docent? Možda sam trebao ići dekanu Foči koji nije htio ništa poduzeti oko mojih pritužbi? Ustvari, hajde da čitavu moju radnu ne/disciplinu i ne/odgovornost predstavimo matematski: norma za profesora je 4-6 sati sedmično, a ja u ovom semestru imam 18 sati, a u prethodnom 12. Ovih 18 sati držim na tri odsjeka i predajem prema četiri različita nastavna programa. Na neki meni zagonetan način norma je na Filozofskom povećana na devet sati, pa ja eto opet odrađujem duplu normu, bez ikakvog dodatka na plaću. Zamislite, dekan Dželilović mi, u svom odgovoru ombudsmenima, zamjera što nisam htio prihvatiti i sate koji su ostali nepokriveni nakon odlaska u mirovinu jednog kolege s Odsjeka.

Ali zato su odmah i smjesta uslišene doušničke prijave da predajem na drugim fakultetima. Ali nisu dovoljno dobro obavili svoj detektivski posao. Još desetine univerziteta u svijetu je trebalo provjeriti. Evo kako je to izgledalo na Sveučilištu u Mostaru. Telefonski poziv u njihov dekanat: „Dobar dan. Zovem sa Filozofskog u Sarajevu. Šta ima kod vas? Kakvo je vrijeme?“ Pa onda iznebuha: „Predaje li kod vas Ugo Vlaisavljević?“ Sa druge strane ljubazna službenica odgovara da ona to ne zna, bavi se drugim poslom, ali da će kolegica koja to sigurno zna doći za koji minut. Međutim, drugog poziva više nije bilo. Valjda je to bilo dovoljno za dekanovo upozorenje. Istina je da sam tamo prije dvije-tri godine održao nekoliko predavanja.

   „ŽIVOTINJE“

• Šta je loše u tome da Vi ili neki drugi profesori predaju i na drugim fakultetima?

-  To je, mislim, mentalitet koji je došao iz vlasti Kantona Sarajevo. Radilo se o obračunu sa silnim profesorima koji su puno zarađivali po privatnim fakultetima. I onda je donesena ta drakonska odluka da ako vam rukovodilac (pazite ovo „rukovodilac“) ne odobri, nema predavanja na drugim fakultetima. Dakle, ako ste dobri sa dekanom, popijete kafu, upitate za rodbinu i nemate ništa protiv što je dekan primio svog sina za asistenta na svom predmetu... onda ćete dobiti odobrenje da predajete i na drugom fakultetu. To zna akademska zajednica, cijeli Filozofski fakultet. Kad sam povodom toga pitao osobu koja se računa u sivu eminenciju Fakulteta kako je moguće da niko ne reagira, da novi dekan starog bira za svog prodekana, itd., kaže mi: „Pa šta hoćeš, svaki dekan je do sada zaposlio svog sina ili užu rodbinu.“

• Ima li politike u svemu tome što se Vama događa?

- Stvar je perfidna, pravi motivi ne izlaze na vidjelo! Šta su motivi? Možemo samo nagađati. Možda je neka stranka u igri, neko neformalno sjedište moći, neka odluka da sam nepoželjan...

• Vaša je supruga izjavila da ste „već dugo žrtva najgorih uvreda, nazivanja fašistom i rasistom što ukazuje na činjenicu da biti manjina i iznositi stav neovisan o volji većine na Filozofskom fakultetu znači biti žrtva najgoreg... i nacionalističkog progona“!?

- Ima na Sarajevskom univerzitetu takozvanih znanstvenih djela, knjiga, koja su ispisana u maniru očitog rasizma. Jedan od mojih nekadašnjih profesora, a mentor onih koji su se odavno angažirali da ostanem bez posla, svojevremeno je napisao knjigu u kojoj tvrdi da je razlika između Bošnjaka i Srba, razlika između čovjeka i životinje. Taj isti profesor, strah i trepet za mene u ratu i nekoliko godina iza rata, na sjednicama Odsjeka me je znao nazivati životinjom. U to vrijeme nisam znao za to njegovo djelo i pretpostavljam da je on u meni vidio Srbina, iako se javno nikada nisam izjašnjavao o svom identitetu. Bilo je to krajem devedesetih godina. Kasnije sam otkrio da je taj profesor u Turskoj na bosanskom jeziku objavio knjigu sa tom tezom. Dakle, naučno sam bio definiran kao životinja. U novije vrijeme sam naučno redefiniran od kolega koji su u međuvremenu kod tog profesora stekli profesoru. Nažalost, nije to jedina takva knjiga ili rasprava napisana na našem univerzitetu. Još je žalosnije što nikada niko nije smogao snage da o tome nešto javno prozbori. U doba genocida, klanja, stradanja, čovjek može biti pod velikom traumom i svašta napisati, ali takva djela ne smiju ostati kao nekakva naučna tradicija.

• Koliko je još „životinja“ ostalo na Sarajevskom univerzitetu, na Filozofskom fakultetu?

- Na prste jedne ruke. Činjenica je i da je disciplinska komisija koja se treba baviti mojim slučajem jednonacionalna. Sramota je to za fakultet, kamoli univerzitet!

• Kako se nosite sa kvalifikacijama tipa ustaša, fašista, rasista...

- To je smiješno, neki kosmički nesporazum je po srijedi. Zato što mi to upućuju ideolozi tzv. građanske političke opcije. Svi odreda, gle čuda, etnički „čisti“, nacionalno osviješteni i, lako je pretpostaviti, generacijama bez „tuđe kosti“ u familiji. A meni roditelji nisu znali kakvo će mi ime dati. Osim toga, godinama sam nakon rata pisao, predavao i u javnosti promovirao ideje o važnosti građanskog identiteta. Generacije studenata su slušale o zajednici građana i transcendentalnoj dimenziji građanstva u djelu Dominique Schnapper ili o Husserlovom uvođenju koncepta europskog identiteta u doba kada su ga nacisti progonili. Nakon rata sam bio učesnik okruglih stolova eksperata koji su na poziv Savjeta Europe razmatrali mogućnosti i perspektive europskog identiteta. Ne trebam vam spominjati kakva glasovita imena su se tu pojavljivala. Mislio sam prije da nije pristojno da kažem da se na početku čuvene Balibarove knjige „Mi, građani Europe“ u zahvalnici spominje i moje ime…

    JA NISAM KAO TI

• Kako se kao ne-Bošnjak osjećate u Sarajevu?

- Ko je ono rekao da je Sarajevo postalo bošnjački grad?! Pa ima tamo Miro Lazović, Franjo Topić, Jovan Divjak, Željko Komšić… I naravno, Ugo Vlaisavljević. Specifična je moja situacija, uvijek sam neko sa prefiksom „ne-“ kada je riječ o kolektivnom identitetu. Ali je za nauku to odlična pozicija, jer sam tako mogao otkriti i izučavati novije metamorfoze dominantnih kolektivnih identiteta u lokalnom kontekstu. Naime, poslije ovog posljednjeg rata u kojem su „naši narodi“jedni drugima postali glavni neprijatelji, Bošnjaci su se u svome identitetu definirali prije svega kao ne-Srbi i ne-Hrvati, Srbi kao ne-Bošnjaci i ne-Hrvati, a Hrvati, sa svoje stane, kao ne-Srbi i ne-Bošnjaci. Nasuprot vjerovanju običnog naroda, etno-nacionalni identitet se kroz povijest neprestano preobražava i to upravo zato da bi se održao postojanim i fiksnim. U etnologiji i socijalnoj antropologiji je došlo do promjene paradigme kada je Fredrik Barth upravo u relacionom karakteru etničkog identiteta uvidio njegovu suštinu. Tako da svaki ovaj identitet ima svoju sjenu, nekog Drugog za kojeg se snažno vezuje, ali tako da ga isključuje: „Mi nismo kao oni!“ Jugoslavensko zajedništvo različitih etničkih skupina je bilo nezamislivo bez smrtnog imperijalnog neprijatelja, Nijemca – naciste i Talijana - fašiste. Zato je i danas za one koji bi da rekonstruiraju međuetničko zajedništvo na nekadašnjim urušenim temeljima, dakle za naše današnje famozne antifašiste, važno da u svojim susjedima, a ideološkim protivnicima, vide fašiste (doduše, ne više po modelu kvislinga, jer su danas Nijemci simbol Europe). Međutim, graditi nakon posljednjeg rata zajedništvo na antifašizmu, ako je to uopće stvarni cilj takvih snaga, znači upravo raditi, da upotrijebim termin iz prethodnog poretka, na „bratoubilačkom ratu“.

• Rekli ste, napisali, da je„etnonacionalizam u istočnoj Evropi proizvod akademskih elita utemeljenih na univerzitetu poslije pada komunističke ideologije...“. Univerzitet, ovaj u Sarajevu, odnosno Mostaru, politička je institucija? Nekad marksizam, danas...?

- Napisao sam knjigu o tome. Zove se „Lepoglava i univerzitet“. To je moje rano iskustvo akademske karijere. Oči su mi otvorili i francuski sociolog Pierre Bourdieu i slovenački filozof Rastko Močnik da mogu da vidim da je ustvari akademija, umjesto otvoreni forum debate, nešto kao kasarna, da ima hijerarhiju poput vojne. Dakle, univerzitet je često zatvorena institucija sa neprikosnovenošću ljudi koji imaju moć. Taj model robijašnice je i danas opstao. Recimo, rektor može da vas primi na razgovor ili otjera na ulicu! Pogledajte koliko je potpisa na peticiji za moju podršku sa skrivenim imenom. To je najbolji znak straha. Mislim da se radi o kolegama sa Filozofskog fakulteta. Niko drugi nema razloga da se boji. Ima divnih mladih ljudi, asistenata i docenata, koji imaju djecu, kredite i, ako potpišu, snosit će drastične posljedice. Neki od mojih studenata su rekli da ne smiju potpisati peticiju jer neće nikad završiti studije.

• Opišete profesora na sarajevskom univerzitetu? Da li je to tip profesora koji lupa šakom o sto, strog je i namćorast, ne komunicira sa studentima i Bog je i batina? Jesu li oni puki nastavnici koji studentima izbiflaju to što treba ili zajedno sa studentima čine nešto poput istraživačkog tima koji se trudi zajedno nešto spoznati?

- Ne postoji akademska zajednica. Ko govori o tome da postoji, ne zna o čemu govori. Akademska zajednica je zajednica javnog, bespoštednog raspravljanja o gorućim pitanjima društvenog života na temelju najboljeg argumenta. O kojoj je to temi naša akademska zajednica, koja bi trebala biti prepuna neistomišljenika, raspravljala upravo kao akademska zajednica? Recimo o uređenju BiH i slično?

  TIŠINA

• Većina je profesora politički angažovana. I sad, kako oni predaju studentima, vaspitaju ih, stranački usmjeravaju...?

- Nikada nije postignuta depolitizacija univerziteta. Drastično je politiziran univerzitet. Možete ići od fakulteta do fakulteta i vidjeti njegovu političku boju. To je nedopustivo. Posljedica toga je da imamo bošnjačke, srpske i hrvatske univerzitete. Redovni profesori, izgleda, imaju puno vremena i mijenjaju partije. Ne traži se da vi za plaću koju primate objavljujete naučne radove. Ako jedan profesor ima 400 citata, a drugi istog statusa ili rukovodilac ima 20, gdje su to oni trošili svoje vrijeme? Šta su radili? A o miješanju politike u akademski život imamo najnoviji, zaista apsolutno nečuven primjer i opet se izgleda samo mene tiče. Nedavno je partija koja se zove Građanski savez u svome saopćenju za medije tražila da se Ugo Vlaisavljević ukloni s Univerziteta „zbog njegovih ekstremističkih stavova“. Niko se oko toga nije ni počešao u javnosti. Gdje mi živimo ako je to moja privatna stvar i, dakako, mojih progonitelja? Je li stvarno imamo demokratski politički život i akademsku zajednicu?

Ipak, ne mogu reći da svi šute. Upravo su ljudi sa kojima sam prije nekoliko godina javno polemizirao, oštro se sukobljavao oko političkih pitanja, pa i danas možda ne stojimo u našim gledištima ništa bolje, potpisali peticiju podrške. Posebnu zahvalnost izražavam uglednim intelektualcima i piscima Enveru Kazazu i Ivanu Lovrenoviću koji su pokrenuli ovaj oblik javne podrške.

• Kako studenti vide to što Vam se događa?

- Druga godina studenata sa Odsjeka za psihologiju, gdje nema ovih mojih kolega s Odsjeka za filozofiju, listom su potpisali peticiju. I to mi je baš značajno.

• Može li se sa studentima ovakvim kakvi jesu ponoviti '68 u BiH?

- Ne! I nema potrebe. Ulica nije uzor! Sad kad imamo demokratski ambijent  institucije treba da budu otvorene za debatu o najvažnijim pitanjima. To nam treba.

• Šalite se kada spominjete demokratski ambijent u BiH?

- Ne, nisam toliko nerealan. Ako sama društvena stvarnost nije demokratska, nad njom su ipak već odavno natkriljene norme na koje se svaki pojedinac ili skupina može pozivati i tako svoj otpor osnažiti. Inače, evo ni sam ovaj naš razgovor ne bi imao smisla.

• Šta fali biti građanin BiH?

- Moj prilog političkom shvaćanju građanstva je knjiga „Etnopolitika i građanstvo“, objavljena pri časopisu Status u Mostaru, kada sam vjerovao da je to spasonosna politička opcija. Sa velikim entuzijazmom sam pisao o važnosti i ulozi civilnog društva, o građanskim vrlinama (o kojima se i dalje tako malo zna), a vjerujem da sam i prvi koji je kod nas uveo termin etnopolitika koji je danas u širokom opticaju. Ubrzo sam uvidio da građanska opcija kako se ostvaruje kroz medijsko-ideološke kanale u Federaciji BiH, nije ništa drugo nego prikriveni nacionalizam većinske nacije. Proplamsaje autentičnog političkog građanstva treba očekivati onda kada identifikacija sa zajedničkom državom ne bude isključivo stvar jednog naroda kao da je riječ o njegovoj nacionalnoj državi. Političko građanstvo u višenacionalnoj državi ne smije isključiti nacionalni pluralizam i svesti ga na nešto privatno. Ni na koji način se u javno-političkom životu ove zemlje na smije ukinuti dijalektika većine i manjine. Nažalost, danas se osporavaju i najvažniji zasadi nacionalnog pluralizma ove zemlje, poput čuvene formule ZAVNOBiH-a o konstitutivnosti naroda.

• Šta je suživot?

- Prva klauzula suživota je da nikada drugome koji je u manjinskom ili diskriminirajućem položaju ne kažeš da to što on iskušava nije istina, jer ti to bolje znaš! Druga je klauzula reformulacija Kantovog kategoričkog imperativa: Djeluj u javnosti tako da ne odričeš drugom narodu prava koja zahtijevaš za svoj narod. To je tako jednostavno. To je formula suživota!

• Prije bih rekao da je to tako teško!

- Za suživot nam je danas potrebna autentična federacija. Ta federacija ne smije biti ona socijalistička, sa njom imamo pogubno iskustvo. Sve takve su uostalom propale jer su bile kvazifederacije. Morate narodima priznati njihova temeljna prava. To je jednostavno. Znate kad počinje građanstvo u političkom predstavljanju? U premošćivanju etničkih jazova, kao kada pojedinac prelazi klizavo brvno postavljeno preko ponora. Ali to se može učiniti u dva smjera. U novije vrijeme, u raspravama oko izbornog zakona u Federaciji, veoma se pozdravlja što jedan Hrvat dobiva podršku glasačkog tijela Bošnjaka, većeg od većinskog tijela Hrvata. Međutim, građanstvo će imati pečat vjerodostojnosti kada jedan Bošnjak dobije glasove manjinskog hrvatskog naroda da ga predstavlja, što je danas nezamislivo.

ŠTA JE TO U LJUDSKOM BIĆU

• Stranci to, bezbeli, često pitaju, pa, evo, i ja Vas: otkud poslije toliko godina, decenija, milenija, zajedničkog suživota i života u BiH, bespoštedno obračunavanje koje je završilo genocidom?

- Šta god mi mislili i rekli, mora se priznati da je ta erupcija krvoločnosti neobjašnjiva. Ona je tako strašna i jeziva da se ne tiče samo sposobnosti za zločin ovdašnjih ljudi, nego je očito nešto što pripada ljudskom biću kao biću. Veliki zločini poput genocida i mučenja u koncentracijskim logorima u pravnoj nauci i praksi nužno nameću koncepciju kažnjavanja prema mjerilima ljudskog roda, dakle „zločina protiv čovječnosti“, ali za filozofsku antropologiju otvaraju pitanja temeljne ljudske sposobnosti za krvoločnost i surovost. Francuski filozof Jacques Derrida je na jednom od najznačajnijih skupova psihoanalitičara, održanom na Sorboni 2000. godine, upravo to poentirao ustvrdivši da se nakon Freuda teme krvoločnosti jedva dotaklo u naukama o čovjeku. Time ne želim nipošto reći da su zločini počinjeni u ovoj zemlji 90-tih naprosto „ljudski suviše ljudski“, nego da su „neljudski, suviše neljudski“. Međutim, ima još jedan način da olako pređemo preko njih, osim da ih proglasimo „radikalnim ljudskim zlom“. A to je „rasna“ koncepcija „kolektivne krivice“ koja je, nažalost, ovdje veoma prisutna, a niko je ne želi iznijeti na svjetlo dana. To je shvaćanje da je krvoločnost i sposobnost za najgori zločin nešto što oni iz drugog naroda, etnički Drugi „nose u svome biću, u svojoj krvi“. Tako Jasenovac i Srebrenica postaju imena sa kojima treba inzistirati na kolektivnoj krivici, pri čemu je ta krivica principijelno neiskupiva. Gotovo niko se od naše humanističke inteligencije nije usudio zagrabiti ispod površine popularnog shvaćanja o „kolektivnoj krivici“ i suočiti se s ponorom uvriježenih rasističkih predrasuda. Do tada ćemo imati na snazi nacionalističko objašnjenje nacionalizma, rasističko objašnjenje rasizma.

• Šta je rasizam!

- Rasizam se više ne svodi na boju kože. Kad se naši ljevičari pozivaju na aparthejd i Južnu Afriku, ne znaju o čemu govore. Novi rasizam o kojem su u novije doba napisane knjige i knjige nije rasizam fiziologije i boje kože. Ko je kod nas različit fizički, da ga odmah prepoznate kao pripadnika druge etničke skupine? Novi rasizam koristi kulturna sredstva, znakove, jezik, simbole, ambleme. Podmukao je. Dovoljan je jedan fonem (najmanja jezička jedinica), u smislu kafa, kahva, kava, da se pred vama pojavi tuđin ili da prepoznate srodnika po krvi! Danas su svi postali majstori da u najmanjoj nijansi govora u svakodnevnom životu prepoznaju „domaćeg stranca“. Taj fonem ili, još prije, vlastito ime, može da bude dovoljan razlog masakra.

• Važnije je govoriti o ratu ili miru?

- Vjerovatno imate u vidu moju kontroverznu knjigu koja se zove „Rat kao najveći kulturni događaj“. Ideja za knjigu je bio jednostavan uvid koji sam stekao slušajući ratne vođe i nacionalne ideologe na svim stranama i usred rata. Najprije me iznenadila njihova egzaltacija u času osvješćenja iskustvom stradanja: pa mi smo lažno živjeli, nismo prepoznali svoje istinsko narodno biće, otuđili smo se od svoje tradicije, zaboravili vlastiti jezik, vjeru i običaje, itd. Slušao sam ih kako govore: oslobodilačkoj borbi i velikim žrtvama svoga naroda dugujemo povratak svome iskonskom narodnom biću. Dakle, rat je bio moment duboke kulturne preobrazbe i redefinicije kolektivnog identiteta. Zato su nakon što je utihnulo oružje, pa čak i prije, napisane nove gramatike, nove školske lektire i programi, nova tumačenja historije, novi obrasci njegovanja kulture, itd. Nije moja teza u knjizi pohvala ratu, kako su me smjesta optužili oni koji su od svega samo naslov pročitali, nego, upravo naprotiv, konačno raskrinkavanje snažnog vezivanja lokalnih etno-kultura uz krvavi obračun sa neprijateljima. Uvijek se nasmijem na zlonamjerne komentare lokalnih ideologa, jer se sjetim svog susreta sa Derridom u Parizu odmah nakon rata, kada me je pitao kako sam preživio i čime se bavim. Kada sam spomenuo naslov knjige na kojoj sam tada radio, on mi na to odgovori kao da je riječ o najvećoj banalnosti: „Pa svaki rat je veliki kulturni događaj, pa pomislite samo na filozofiju i književnost egzistencijalizma, nezamislive bez iskustva Drugog svjetskog rata.“

PODVALA

• Hrvati u BiH? Treba li i formalnopravno oživjeti Herceg-Bosnu?

- Jedino što mogu reći jeste da taj narod, koji je demografska manjina, u Federaciji BiH zaslužuje jednakopravnost. U presudi Ustavnog suda u predmetu Ljubić jasno je rečeno da treba da biraju svoje predstavnike. Ako je to Čović, onda on ima puni legitimitet. Moramo naučiti poštovati predstavnike drugih naroda. Kada su jednom izabrani, oni su pod paskom normi liberalne demokracije, podređeni su kao političari i javni djelatnici neophodnosti osiguravanja individualnih prava. Dakle, problem položaja Hrvata u BiH može se početi rješavati preko izbornog zakona. Beskrajna je sramota da nisu mogle biti prihvaćene jednostavne stvari poput ad hoc izbornih jedinica gdje većina Hrvata može izabrati svoje predstavnike. Skandalozno je da je to neprihvatljivo i da se zbog takvih stvari povlači bošnjački vitalni interes. Poučna je Vaša formulacija toliko prisutna u javnom mnijenju: „pravno oživjeti Herceg-Bosnu“. Šta ona implicira? Da se jedan poredak vojne vlasti u vanrednom ratnom stanju, koji uključuje i koncentracione logore i progone ne-hrvatskog stanovništva, sada ponovo ustroji i prizna? No, nije li to za Hrvate koji se zalažu za autentičnu federaciju ružna podvala? Šta bi drugo značilo „pravno oživjeti“ nego pravnim sredstvima liberalne demokracije u korijenu sasjeći i onemogućiti svaki vid progona i maltretiranja na nacionalnoj osnovi manjine ili pojedinca? Ako to danas nije moguće upravo pravnim sredstvima osigurati, onda pogotovo nije moguće stvoriti unitarnu građansku BiH, jer bi ona kao poredak suživota nekoliko naroda u cjelini i potpuno ovisila o takvim pravnim temeljima! Pozivati se na ratne zločine kao način delegitimacije kolektivnih prava je perfidna strategija, jer bi to bilo isto kao kad bih ja ustvrdio da graditi poredak zasnovan na principu „jedan čovjek jedan glas“ znači oživjeti sarajevsko stratište Kazani (koje sam pravim čudom preživio) ili pristati na likvidacije koje vrše nadležni državni organi nedaleko od zgrade državnog predsjedništva.

  FILOZOF I RAT

• Kako je rat uticao na filozofa Ugu Vlaisavljevića?

- Veoma! Na način da sam pokušao traume rata sublimirati i pretvoriti u kreativnu aktivnost. Da ne budem zarobljen u tami, pogotovo da ne počnem mrziti. Počeo sam da pišem o temama koje se tiču naslijeđa rata. Prije rata sam bio preokupiran filozofijom jezika, fenomenologijom, daleko od bosanskohercegovačke stvarnosti. Sve kasnije što sam napisao samo su istraživanja stvarnosti. Ali, izgleda, nikog ovdje ne zanima što pišem!

BIOGRAFIJA

Rođen je 1957. u Visokom. Redovni je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje predaje Ontologiju (Odsjek za filozofiju), Epistemologiju društvenih nauka (Odsjek za psihologiju), Sociologiju znanja i znanosti (Odsjek za sociologiju) i Književnost i naraciju identiteta (Odsjek za komparativnu književnost). Od 2003. godine predaje predmet „Ideja Evrope“ na Evropskim studijama, a od 2005. „Rod i politika“ na Rodnim studijima pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Glavni urednik filozofskog časopisa Dijalog (Sarajevo). Član redakcije međunarodnog časopisa Transeuropeennes (Paris). Predsjednik PEN centra BiH (2006-2009). Objavio dvanaest knjiga, brojne članke i studije, od kojih nekoliko desetina u uglednim inozemnim časopisima i zbornicima (često izvorno pisane na engleskom i francuskom jeziku). Više puta bio gostujući profesor, te koristio stipendije i naučnoistraživačke boravke na uglednim univerzitetima u inozemstvu. Učesnik brojnih međunarodnih skupova i konferencija, od kojih kao posebno značajno izdvaja svoju učešće na Prvom svjetskom kongresu fenomenologa, održanom 1988. godine u Santiago de Composteli (Španjolska), gdje je bio član Naučnog odbora Kongresa uz neke od najpoznatijih filozofa današnjice (Derrida, Waldenfels, Ricoeur, itd.). Pored velikog broja ogleda i članaka preveo je sljedeće knjige: Bernard Waldenfels - U mrežama životnog svijeta (sa njemačkog), Jürgen Habermas - Borbe za priznanje u ustavnim demokratskim državama (s engleskog), Jacques Derrida - Glas i fenomen (sa francuskog, sa Zoranom Jankovićem), Jean-Luc Nancy, Biti zajedno bez suštine (sa francuskog, sa Elmedinom Podrug), Jacques Derrida - Povijest laži (sa francuskog)

  JEDNA ŠKOLA POD JEDNIM KROVOM

• Šta je nacionalna grupa predmeta?

- Uvjeren sam, zbog toga sam i napadan, da i u obrazovanju treba imati tu vrstu nacionalnog identiteta. To se zove etno-kulturna pripadnost. Čak se i matematika predaje na nekom od standardnih bh. jezika. Ne vidim tu problem. Više vidim problem u nepriznavanju nacionalnog identiteta u školstvu. Kao što to dokazuje kanadski politički teoretičar Will Kymlicka: nema države na svijetu koja može biti u etnokulturnom smislu neutralna. To se najbolje vidi upravo na školstvu. Šteta je što se u tome naši „ljevičari“ uopće ne snalaze, jer nisu u stanju vidjeti šta se dešava, evo ovdje u Sarajevu, u „jednoj školi pod jednim krovom“. Ili univerzitetu…