Izlazak iz pakla droge nije ni lak ni kratak, niti je ovisnost moguće samoizliječiti bez pomoći stručnjaka. Srećom, u blizini Sarajeva postoji terapijska zajednica koja može olakšati taj dugi i trnoviti put. Prvi korak međutim ipak moraju napraviti sami ovisnici. Nakon što sami sebi priznaju problem, grupa iskusnih stručnjaka će im kroz jednogodišnji program pomoći da savladaju svoje demone i započnu novi život

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.ba)

Foto: Mevludin Mekić

Javna ustanova Terapijska zajednica Kampus, u Rakovici pored Sarajeva, osnovana je prije 20 godina, a prve korisnike je primila 2007. godine. Od tada pa do danas, kroz ovu jedinstvenu ustanovu prošlo je više od 500 ovisnika.

Kompleks objekata na visokom uzvišenju i na još većoj površini se zapravo nalazi u mjestu koje se zove Puhovik. Nakon skretanja sa glavne saobraćajnice iz Sarajeva prema Rakovici do tamo vas vodi kilometar, dva malo asfaltnog, a malo makadamskog puta. Dovoljno je udaljen od gradskih podražaja i izazova, a izolovanost je zapravo sastavni dio terapije. Ipak, niko ovdje nije zbog spektakularnog pogleda. Brojne staklenike ćete zapravo spaziti puno prije nego se približite samom kompleksu, a pred posljednji strmi uspon do krajnje destinacije pred vama će se ukazati i ograđeni veliki fudbalski teren.

U velikom dvorištu iza ulazne rampe desetak korisnika hvata svaku jutarnju zraku prohladnog martovskog jutra. Nedaleko od njih izležava se i čupavi mješanac. Nezvanični čuvar zajednice. Ispratio nas je pogledom. Bilo mu je mrsko da ustane i protegne šape. Već sa ulaza pogledom možete uhvatiti velik dio kompleksa. Drugi utisak je da se uredno održava. Ko je prvi put ovdje, sputan predrasudama vjerovatno će biti iznenađen pristojnošću i manirima korisnika s obzirom na to da se radi o ljudima koji su u paklu droge živjeli godinama ne poštujući previše ni zakon, a kamoli bonton i pravila lijepog ponašanja. Naša ekipa, međutim, nije bila iznenađena. Već smo ovdje bili prije sedam godina pa smo imali predstavu o tome šta možemo očekivati. Centralnim objektom dominira veliki dnevni boravak, uz obavezno izuvanje, kao u svakoj kući. Tamo nas je dočekao Šahim Kahrimanović, šef službe za procjene i analitiku.

- Ovdje nema novinarske ekskluzive - govori nam s osmijehom dok se pozdravljamo.

Nije nas se sjetio u prvih mah, ali smo odgovorili da po ekskluzivu nismo ni došli nego po priču i pouku.

- Ovaj naš model smo nazvali terapijska zajednica i porodica što zapravo znači da mnoge vrijednosti koje se nisu mogle adekvatno artikulisati tokom ovisnosti pokušavamo razviti tokom multidisciplinarnog pristupa - kaže naš sagovornik na početku razgovora.

Ipak, pošto se radi o specifičnoj kategoriji „ukućana“, odnosno korisnika, problemi nisu ni laki ni jednostavni.

- Nažalost, u ovom kontekstu je u pitanju rad sa ljudima koji imaju problem sa lažnim identitetima. Znamo da je ovisnost sama po sebi pojava koja se ne može jednostavno definisati. Dosta je razloga zbog kojih neko ulazi u svijet ovisnosti – od potrage za senzacijama do određenih trauma koje su proživljene. Na kraju krajeva, imate ljude koji jednostavno žele da se drogiraju. Lažni identiteti su nešto što je usvojeno kroz ovisnički životni stil. To nisu pozitivni primjeri i nisu prosocijalni. Uloga zajednice jeste da kroz svoju filozofiju, rad i oporavak ponudi mogućnost da se usvoje određena životna načela, vještine koje su društveno prihvatljive za autentični svijet koji je prosocijalan. Kroz boravak ovdje se pokušava pronaći autentičnost svake osobe pojedinačno. Čak i osobe koji nisu ovisnici imaju neke svoje demone sa kojima se borimo, a tek možete zamisliti ovisnost koja ruinira i pojedinca i porodicu i okolinu. Povratak iz tog svijeta je veoma, veoma težak i dugotrajan. Ali je moguć - opisuje Kahrimanović neki generalni background korisnika, misiju Kampusa, ali i toliko željeni konačni cilj. 

Od eksperimentiranja do ovisnosti kratak je put

Dolazak u ovu terapijsku zajednicu se odvija na dobrovoljnoj bazi i regulisan je u saradnji sa Centrom za socijalni rad, koji izdaje rješenje za smještaj. Kampus ima kapacitet za prihvat 20 korisnika na principu rezidencijalnog tretmana. Trenutno ih je 15. Pored toga imaju i 10 korisnika koji su u Programu podrške. Kako su nam pojasnili, podrška je zapravo socijalna integracija onih koji su uspješno završili ili priveli kraju najmanje dvije faze tretmana – fazu adaptacije i fazu rehabilitacije. Program inače traje godinu dana, dok neki izađu poslije 10 mjeseci. I u tim situacijama, uposlenici aktivno pokušavaju da bivše korisnike uključe u program socijalne integracije i podrške koja zapravo i jeste ključ njihovog rada. U Kampusu se provode i savjetovanja s osobama koje imaju problem sa ovisnošću, a koje možda nisu ušle u „pravu“ fazu i svijet ovisnosti već trenutno možda samo eksperimentiraju. Stoga i ne čudi da na savjetovanje često dolaze roditelji, najčešće mlađih osoba.

- Nažalost, vidimo da je droge sve više, a sve je više i problema sa patološkim pijenjem alkohola jer mi tretiramo i osobe sa takvim problemom. Kroz naš program je do sada prošlo više od 500 korisnika za proteklih 15-ak godina. Nekada neko ostane u programu i po tri, četiri godine, a neko mjesec ili dva. Preloman je sami početak. To je faza adaptacije kada se trebaju uklopiti na organizaciju života u zajednici. Nažalost, neki odustanu već u toj fazi, ali to nije neobično. Nije neobično ni da se neki korisnici vraćaju i po nekoliko puta u program, što zapravo pokazuje da oni traže način kako da se oporave. Neki uspiju riješiti problem tek poslije nekoliko pokušaja.

Oni su svog problema obično samo djelomično svjesni. Kada krenemo ovdje u „otvaranje“ te kutije i šta se sve treba uraditi, ostanu samo oni hrabri. Kada se to prelomi onda dužina boravka nije ključna dilema. Ključna dilema je zapravo šta učiniti sa svojim životom. Na koji način prihvatiti nove prioritete. Zamislite kada imate osobu koja više od 10 godina konzumira drogu, koja je ruinirana u svakom smislu, koju ne prepoznaje ni sistem... Zamisliti tu ovisničku subkulturu od potrage za drogom do kriminalnih aktivnosti - navodi naš sagovornik.

Zanimljivo je da se u Kampusu već duže od decenije provodi i alternativna krivična sankcija „rad za opšte dobro na slobodi“, odnosno društveno-korisni rad u saradnji sa Kantonalnim ministarstvom pravde koje šalje osobe koje imaju neka krivična djela vezana za drogu do godine dana zatvora na izdržavanje alternativne sankcije gdje ih se uključuje u radnu terapiju.

S obzirom na bogato iskustvo, uposlenici Centra među njima znaju prepoznati i one kojima bi osim društvenog-korisnog rada Kampus mogao progamski pomoći pa ih u takvim situacijama motivišu na ulazak u zajednicu i program.

- U terapijsku zajednicu se ne može ući ni bez nalaza neuropsihijatra jer mlađi ovisnici vrlo često imaju i neke dualne dijagnoze od anksioznosti do nekih psihoza. Zbog toga nam je bitan nalaz da vidimo da li je osoba adekvatna za boravak ovdje. Imamo dobru saradnju sa Zavodom za bolesti ovisnosti KS i sa Psihijatrijskom bolnicom - dodaje Kahrimanović.

Ovisnici su često u beznađu

Još jedan važan projekat koji realizuju jeste saradnja sa Kazneno-popravnim zavodom u Sarajevu, gdje održavaju motivacijske grupe s osuđenicima koji imaju problem s ovisnošću kako bi možda dobili određenu pogodnost dolaska u Kampus, ukoliko imaju adekvatno ponašanje i kazna im se približava kraju. Ističu kako su već imali nekoliko takvih korisnika koji su došli iz zatvora u Zenici. Naravno, u slučaju kršenja Pravilnika zajednice bili bi vraćeni u zatvor. U svakom slučaju, u Kampusu napominju kako uvijek teže implementaciji primjera dobre prakse za pomoć ljudima. Kahrimanović kaže kako neki uđu u svijet ovisnosti čak i protiv svoje volje, uz podsjećanje da nisu svi ljudi isti i ne reaguju isto na različite podražaje, te da je njihov cilj da svima pokažu „svjetlo“ i mogući izlaz.

- Ovisnici su često u beznađu i nemaju se kome obratiti kada imaju problem zbog raznih barijera. Zbog toga dosta radimo i sa porodicama. Podsjećam da Program traje godinu dana, ima tri faze i vrlo je sadržajan. Najvažnije je okupirati njihovo vrijeme uz jasnu strukturu i napomenu da se preuzimaju obaveze, ali i odgovornosti. Prvo radimo kroz psihosocijalni tretman, radna terapija koja je jako zastupljena jer imamo i plasteničku proizvodnju. Imamo i okupacionu terapiju kroz rekreativne aktivnosti, sport, šetnje, planinarenje, sarađujemo sa drugim organizacijama koje se bave pomoći ljudima i na to smo ponosni. Recimo, plodove, voće i povrće iz naših plastenike, odnosimo u razne socijalne domove i zavode. Imamo senzibilitet za druge osobe koje su u stanju potrebe i ponosni smo na to - kaže Kahrimanović.

Prema njegovim riječima, ključno je pitanje šta će i gdje će mlade osobe po završetku programa. Iz toga razlog stručno osoblje Kampusa aktivno učestvuje u raznim periodičnim programima koji se bave problematikom teško zapošljivih kategorija.

- Mi se trudimo da ostanemo u kontatku sa njima i poslije. Sa nekima se čujemo već 10 godina. Bar jednom u mjesec ili dva dana organizujemo razgovor sa njima da vidimo kako se nose sa životom. Bitno je da se imaju kome obratiti kada imaju problem. Kada god dođu u dilemu da li da ponovo uzmu drogu znaju da nas mogu nazvati u bilo koje doba dana ili noći. To se dešava veoma često. Lično sam posljednji poziv dobio prije 15-ak dana. Bivši korisnik se našao u jednoj riziko-situaciji. Našao sam se sa njim, porazgovarali smo i prebrodili tu situaciju. Tu bitku smo dobili. I sat vremena apstinencije je uspjeh - kaže Kahrimanović.   

O korisnicima 24 sata dnevno brine 25-30 uposlenih, a svi su uključeni i u noćne dežure. U pitanju su psiholozi, sociolozi, socijalni radnici, medicinsko osoblje, sportski treneri...

Kada je riječ o nekoj dnevnoj rutini, ustajanje je u 7.00 sati nakon čega slijedi higijena pa doručak. U 8.30 ide prva radionica, zatim ručak, pa nastavak okupacionih aktivnosti, kursevi računara i druge aktivnosti. U ljetnom periodu znatno je više obaveza i vani. Večera je u 18.00-18.30, nakon čega slijede kontrolisane slobodne aktivnosti. Ako se gleda televizija uvijek je tu neko od zaposlenih. Povečerje je u 23.00 i tada su svi obavezni biti u spavaoni. Jako puno se i šeta, čim to dozvoljavaju vremenske prilike. Kahrimanović tvrdi kako je šetnja odlična psihoterapija. Što više kilometara tim bolje.

Korisnici imaju i tri obroka i užinu. Korisnici imaju pravo na dopust po potrebi, nakon određenog vremena boravka. Iako je sve bazirano na povjerenju, nakon završetka dopusta i povratka u zajednicu testiraju se na psihoaktivne supstance, a testiranje se zapravo periodično obavlja tokom cijelog boravka.

- Uglavnom su u pitanju heroinske ovisnosti, zatim ovisnosti o metamfetaminima, spidu, a ima dosta tabletomanije, odnosno korištenja sedativa bez liječničkog recepta i alkoholizam. Dobna struktura korisnika je obično od 20 do 40 godina. Bilo je i maloljetnika od 17 godina, što je pokazatelj da droge ima i u školama. Nismo do sada imali nikakvih većih problema u smislu neke eskalacije. Korisnici moraju shvatiti da ovdje ne troše svoje vrijeme. Ako to ne shvataju onda nisu na pravom mjestu. Dolaskom ovdje se potpisuje terapijski ugovor koji podrazumijeva naravno i Pravilnik o kućnom redu. Uspjeh je za ovu kategoriju ljudi i samim tim što ustanu rano, legnu na vrijeme, a između toga urade nešto smisleno. Bilo je s vremenom i nekih incidenata. Nekada smo morali pozvati i policiju. Imamo dobru saradnju sa PU Ilidža koji često dođu ovdje da nas posjete. Ne u smislu represije nego da se zna da smo mi svi jedan sistem - navodi Kahrimanović.

Problem se gura pod tepih

Pandemija koronavirusa, rat u Ukrajini, ekonomska kriza, inflacija i cijeli niz negativnih događaja je posljednjih godina, čini se, iz fokusa javnosti u BiH istisnuo teme i probleme koji hronično muče naše društvo iako je, podsvjesno, većinski utisak javnosti da se problem narkomanije i ovisnosti možda čak i povećao pod teretom pomenutih kriza i problema. Iako smo time planirali započeti razgovor, spontano je to ostavljeno za kraj. Sa pomenutom konstatacijom se slaže i naš sagovornik.

- Imamo utisak da se o ovim problemima ne govori u društvu i da se oni podvlače pod tepiha. Ljudi moraju shvatiti da sve te velike količine droge koje se zaplijene u BiH nisu namijenjene samo Zapadnoj Evropi. Kada prošetate našim gradovima vidjet ćete da se droga konzumira i da se alkohol mnogo konzumira. Neko će reći da je to bolest modernog doba, ali mi transgeneracijski prenosimo traume na ovim prostorima. Uvijek smo u nekom grču. To se vidi i po potrošnji lijekova protiv depresije i anksioznosti. Moje lično mišljenje je da se droga sve više koristi. O ovome problemu se, čini mi se, sve manje govori i u medijima, iako ima nekoliko medija koji su izuzetak. Mora se više alarmirati javnost, treba se pokrenuti više preventivnih kampanja... Nije rješenje Terapijska zajednica. Ovdje se dolazi kada više nema nijednog drugog načina. Naravno, važno je da ljudi znaju i za ovakve zajednice i da javnost zna da postoje stručni ljudi koji mogu odgovoriti na ove probleme - završna je poruka Kahrimanovića koja je i svojevrsni rezime aktuelnog stanja.

Šta kaže statistika

U Kampusu kažu kako je jedan od najinteresantnijih događaja  26. juni - Međunarodni dan borbe protiv ovisnosti.

- Uspješnost je otprilike u okviru statistike Svjetske zdravstvene organizacije, odnosno pet do 10 posto kvalitetnih dugoročnih apstinencija. Ali dobro je, neki ponovo dolaze u zajednicu jer to znači da traže način da se izbore sa problemom. Mi već dvije godine organizujemo druženje sa našim bivšim korisnicima koji su program završili prije 10-15 godina. Odazovu se uvijek našim pozivima i tada vidite da se isplati boriti za svakog čovjeka. Isplati se boriti za svaki sat apstinencije. Zaista smo ponosni kada vidite 20-ak bivših korisnika koji danas vode normalan život – imaju porodice, biznise, završili škole... - kaže Kahrimanović.

Zasad samo za muškarce

Dolazak u Terapijsku zajednicu je dobrovoljan. Zainteresovani mogu sami doći i prijaviti se. Nakon toga slijedi inicijalni intervju, a onda se definišu naredni koraci.

- Drugi način je privatni ugovor, što je regulisano Zakonom  o socijalnoj zaštiti. Osobe iz drugih kantona mogu ući u Terapijsku zajednicu, a mislim da je cijena oko 800 KM mjesečno uz svu ostalu proceduru i dokumentaciju. Za korisnike iz KS boravak je praktično besplatan. Imamo samo muške korisnike iako smo prije nekoliko godina imali eksperimentalni pokušaj da se pokrene i kuća za žene, ali smo shvatili da takva vrsta centra, iz niza razloga, ipak treba da bude fizički odvojena. Imamo dovoljno zemlje, odnosno prostora da se to uradi, pa se nadamo da će se u budućnost i to realizovati. Žene ovisnici se naravno javljaju na savjetovanje. Rad sa njima je specifičan jer one obično prolaze i kroz još neke traume - pojašnjava Kahrimanović.  

Iskustva

 Eldar (28), tramadol;  Svaka pjesma je o drogama

- Počeo sam sa tramadolom sa 17 godina. Znači već 11 godina sam ovisnik.

Prije godinu dana sam shvatio koliki problem imam i odlučio da dođem ovdje u terapijsku zajednicu i da riješim problem. Prije godinu sam zapravo počeo razmišljati o problemu, a u terapijsku zajednicu sam došao prije dva mjeseca.  Nikada prije nisam pokušavao. Rezultati mog boravka ovdje su odlični.

Na radnoj terapiji sam naučio da se nosim sa problemima jer me to čeka kada izađem odavde. Naravno, najveći problem je da se održi apstinencija. Radna terapija mi u tome zaista najviše pomaže. Rad u plastenicima. Kada izađem odavde naravno da mislim nešto raditi i da održavam apstinenciju jer je to najvažnije. Posla će uvijek biti. Preda mnom je još deset mjeseci ovdje. Po izlasku očekujem svakako podršku od porodice i to će mi biti najvažnije. Imao sam veliku podršku od njih i kada sam odlučio da dođem. Ja sam od njih dugo i vješto krio problem, pa su primijetili tek posljednje dvije godine. Vidjeli su po mom ponašanju, nervozi, usporenosti... Previše je droge u društvu. Sjećam se jednom kada sam bio na detoksu na Odjeljenju za liječenje narkomanije u Nahorevu, vidio sam djevojčicu od 12 i dječaka od 12 godina. Mislim da je u pitanju bio spid, amfetamin. Ali tako mali uzrast je čak i za nas šokantan.

Roditelji moraju razgovarati sa djecom i objasniti im šta ne valja. Droga ne donosi ništa dobro. Dobna granica se očigledno spušta. Mislim da je uzrok veća dostupnost droge, a moguće je i da roditelji sve manje posvećuju pažnje djeci zbog svojih obaveza i problema. Sad je cool drogirati se. Poslušajte samo kakve pjesme djeca slušaju. Svaka pjesma je o drogama.

Muhamed (32), spid: Lako je reći nikad više, teško je održati riječ

- Ovisnik sam o spidu punih 15 godina. Od svoje 18 godine. Lakše droge prije toga i ne računam. Ovdje sam već devet mjeseci, ali planiram ostati i duže od godinu dana. Čist sam svih devet mjeseci. Izazova uvijek ima. Čim izađete je izazov. Svaki dan je borba. Dobro guram zasad i zadovoljan sam. Imam podršku porodice i prijatelja. Moje je samo da guram. Svjestan sam da ljude u životu čeka mnogo problema. Ponekad pomislim da je moj problem čak i među manjima. Ali ne strahujem. Svi mogu kazati da više nikada neće uzeti drogu ponovo. Nije problem reći. Ali pitanje je koliko ćete to ispoštovati. Svjestan sam da je mali procenat onih koji kažu NIKAD VIŠE, a to ispoštuju. Droga vas promijeni kao ličnost. Zaboravite i ko ste i šta ste. Izgubite osjećaje.

Kod mene nije bilo fizičke krize jer spid ne stvara fizičku zavisnost. Kod mene je psihička zavisnost. Osjećate u sebi neke promjene koje ne možete shvatiti ni razumjeti. Droga vas ispunjava i daje vam nešto što sada nemate. Teško je to opisati riječima. Kada poslije 15 godina ostanete bez nečega što vam je bilo bitno. Nije svejedno. Radno sam sposoban, mogu raditi svašta kada izađem. Dobar sam sa kompjuterima. Droga vam ništa neće dati. Samo ćete izgubiti mnogo. To je moja poruka svima. Droge je možda isto na tržištu, ali je kozumenata više. Čini mi se da je više danas mlađih konzumenta nego prije 15 godina.

Damir (34): Ne testirajte svoja iskušenja, jednom ćete preći granicu

- Ovisnik sam o teškim drogama – heroin, kokain, ekstazi. Sve to konstantno koristim duže od 10 godina. Svaki dan. Ovo mi je drugi program. Prvi put sam pokušao 2018/19. Bio sam čist devet mjeseci, a onda napravio recidiv i odmah sam se vratio ovdje. Sada sam na popravnom. Cilj mi je održati apstinenciju i gurati dalje. Znam da mogu uspjeti. Prošli put zapravo i nisam bio previše zagrijan da se skinem sa droga, ali sam ipak uspio dugo izdržati. Sada sam, međutim, zagrijan i istrajat ću u ovome. Zadovoljan sam napretkom. Psihički i fizički. U svakom smislu sam napredovao. Meni je još mjesec dana ostalo do završetka programa. Kada izađem očekujem podršku i od drugih, ali znam da sam najveća podrška sam sebi. Od drugih možda dobijem samo malo vjetra u leđa. Ne valja imati velika očekivanja od drugih. Poruka drugima je da ne testiraju svoja iskušenja. Preći ćete jednom granicu, a onda je gotovo.

Ko već ima problem, neka nešto uradi sa sobom. Bitno je da se krene. Od samoliječenja nema ništa. Ne možete se sami skinuti. Potrebna je stručna pomoć. Mi koji smo ovdje duže na neki način pomažemo i usmjeravamo one koji tek dođu ovdje. Ovdje je zabranjeno pričati o drogama, iako su nam svima slična iskustva.

Nedžad (47): Supruga mi je umrla od heroina

- Heroin, ekstazi, metadon, benzodiazepini... Počeo sam sa 14 godina. To je bila 1990. godina, pred rat. Počeo sam sa heroinom. Bio sam i na metadonu 15 godina, ali sam i tada konzumirao heroin intravenski. Uspio sam ovom najnovijom terapijom da izliječim i hepatitis. Odavde sam otišao na građevinu da radim restauratorski posao na nekoliko objekata u Sarajevu. Slikar sam. Cijeli život sam trčao za drogom pa nisam imao vremena da razvijam talenat. Bio sam maloljetni borac. Također sam invalid. Fali mi pola glave. Ratni vojni invalid sam bio 60 posto, ali se nisam zbog droge javljao na revizije pa mi je to ukinuto. Onda sam otišao vani, a poslije sam dobio civilnu invalidnost 90 posto. U ratu sam koristio morfij, artane... Prvi put sam pokušao da se skinem u zatvoru u Holandiji 2001. Prije toga je bilo nekih kućnih pokušaja koji su trajali po par dana. Pokušao sam se skinuti stotine puta, ali sve je trajalo po par dana. Prije pet godina mi je umrla supruga od heroina. Imam dva sina tinejdžera koji su u SOS selu. Tada sam odlučio da pobijedim heroin i ovisnost. Prvi put sam došao 2017. kao ovisnik o metadonu i heroinu. Tada sam se uspio skinuti sa metadona što je bio veliki uspjeh. Onda sam poslije godine napravio recidiv i još godinu i po se drogirao samo heroinom i BZO. Drugi put sam ovdje došao prije četiri godine i uspio sam. Od tada sam čist. Onda se pojavio neki program za uspješne apstinente o zaposlenju ovdje na godinu dana i evo me tu sam već 7-8 mjeseci zaposlen u Kampusu. Ja sam pritom i šehidska porodica. Vidjet ćemo šta će biti kada istekne ugovor. Imam sada korektne odnose sa djecom. Prije sam poslije svakog pokušaja govorio – nikad više. Sada to neću da kažem. Idem dan za danom. To je najbolje. Volontiram i u jednom udruženju koje se bavi ovom problematikom. Kada pogledam kroz šta sam sve prošao, mogu samo poručiti da cijenite porodicu i zdravlje. Razgovarajte sa svojom djecom. Upozorite ih na opasnosti!