Kolumne

   Piše: Đuro Kozar

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine od januara do maja ove godine podiglo je samo četiri optužnice za ratne zločine što se smatra podbačajem, ali to nije jedini problem u ovom pravosudnom organu. Zastoji su vidljivi i u nedostatku optužnica za organizirani kriminal, posebno korupciju i kad se tome doda da istrage dugo traju te da dosta optužnica pada na sudovima, jasno je da su tužiteljstva, ne samo  državno, najslabija karika u pravosudnom sistemu. Sudeći po nekim potezima tužitelja, može se reći da nije malo onih koji su ne samo nestručni nego neiskusni i da im hrabrost nije svojstvena. A upravo od tužitelja se očekuje da budu brzi, učinkoviti, jer po svojoj funkciji oni treba da štite opći društveni interes. Oni bi trebalo da, na temelju dokaza, podižu optužnice protiv osoba koje su u ratu činile zločine i onih koji danas vrše najteža krivična djela, ali su im rezultati ispod očekivanja.

   ZLOČIN BEZ KAZNE

Podizanje malog broja optužnica za ratne zločine u prvih pet mjeseci ove godine izazvalo je zabrinutost da bi takav trend mogao izazvati daljna odgađanja i povećati ogroman broj neriješenih predmeta iz ove krivične oblasti u BiH. U izmjenama Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina iz prošle godine kaže se da u Tužiteljstvu BiH postoji više od 550 neriješenih predmeta sa više od 4.500 poznatih počinitelja i isto toliko predmeta u kojima počinitelj nije poznat. Državna strategija je prvobitno usvojena 2008. i predviđala je da se najsloženiji predmeti ratnih zločina završe u roku od sedam godina, ali taj rok je probijen. S obzirom na to da je krajem 2015. istekao spomenuti rok te nisu završeni svi najsloženiji predmeti ratnih zločina na državnoj razini, pripremljena je revidirana strategija. Ona predviđa da veći broj predmeta bude prebačen u nadležnost entiteta pa da svi slučajevi budu završeni do 2023. godine.

Suđenja za ratne zločine u Sudu BiH počela su 2005. u okviru sudskog odjela istog imena sa ciljem da se procesuiraju najsloženija kršenja ratnog prava i krivična djela protiv čovječnosti počinjena tokom rata u našoj zemlji. Odjel je osnovan uz pomoć međunarodne zajednice, koja je osim financijske osigurala i stručnu pomoć. U početku su u sudskim vijećima bila po dvojica međunarodnih sudija i jedan iz naše zemlje. Sedam godina kasnije, u Odjelu za ratne zločine su ostali samo suci i drugo osoblje iz BiH. Odjel za ratne zločine Suda BiH u periodu od 2005. do 2015. osudio je 140 osoba na 1.881 godinu zatvora. Najveća izrečena kazna iznosi 42 godine zatvora, na koliko je osuđen Veselin Vlahović zvani Batko, za teške zločine na Grbavici i Vracama u dijelu Sarajeva koji je u ratu bio pod kontrolom VRS-a. Batko je u zatvoru u Foči.

Sud BiH se u presudama koristio činjenicama iz Haškog tribunala i presudio 10 osoba čije slučajeve im je ustupio ovaj međunarodni sud. Odjel za ratne zločine prihvatio je 26 sporazuma o priznanju krivice, nakon čega je izrečeno 229 godina zatvora. Od 2015. do sada povećan je broj osuđenih, ali to nije bio očekivani tempo, budući da je u protekle četiri godine došlo do smanjena optužnica, pa i suđenja za ratne zločine kako u Sudu BiH, tako i u sudovima u entitetima.

Bio sam izvjestitelj sa prvog ročišta na prvom suđenju za ratne zločine u Sudu BiH 14. septembra 2005. godine, a na optuženičkoj klupi je bio bivši policajac RS-a Boban Šimšić, a kojeg je optužnica teretila za zločine nad Bošnjacima u Višegradu. Predsjedavajući Sudskog vijeća bio je Dragomir Vukoja, iz Trebinja, koji je i sada sudija Suda BiH, a u vijeću su bila dvojica stranih sudija. Prije dolaska vijeća izbio je incident, jer su mjesta u sudnici predviđena za novinare zauzeli rođaci i prijatelji optuženog, njih oko 20-ak, koji su se i pored protivljenja morali povući u začelje. Bilo je 30-ak ročišta, ali ih nisam pratio, nego sam bio samo na izricanju prvostupanjske presude po kojoj je Šimšić dobio samo pet godina zatvora, što je s obzirom na težinu krivičnog djela u javnosti ocijenjeno kao premalo. Tu grešku ispravilo je Apelaciono vijeće pravomoćno ga osudivši na 14 godina zatvora. Sličnih propusta i grešaka u proteklih gotovo 20 godina rada na ovim predmetima u Sudu BiH uglavnom nije bilo.

Nema suđenja bez optužnica, a tužiteljstva teško iz ladica vade krivične predmete, ne kompletiraju dokaze i ne optužuju. Koji je razlog te sporosti? Stručnjak za međunarodno humanitarno pravo, bivši vojni tužitelj Ismet Mehić smatra da su duge istrage najveći problem i da sa tim u vezi ima objektivnih i subjektivnih razloga. Naglašava da se sve teže prikupljaju relevantni dokazi, jer svjedoci umiru, kao i osumnjičeni, neki koji su preživjeli masovna ubijanja i torturu nedostupni su istražiteljima. Nerijetko istražne radnje obavljaju policijski službenici bez neposrednog uticaja tužitelja. Događa se i to da su u nekim krivičnim predmetima, svi dokazi prikupljeni, a optužnice se ipak ne podižu. Izgleda da se pojedini neiskusni tužitelji plaše da će im optužnica pasti na sudu, pa se odlučuju da je i ne podignu. Nedavno je javnost saznala da u nekim tužiteljstvima ima tužitelja koji za godinu dana nisu napisali nijednu optužnicu?!

 ČEKANJE PRAVDE U HADŽIĆIMA

U januaru ove godine Tužiteljstvo BiH optužilo je Ibrahima Purića, Ibrahima Tarahiju, Nijaza Sivru, Rušita Nurkovića, Almira Sarajlića, Sadika i Šaćira Omanovića te Kasima Kavazovića za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i dvije Hrvatice u Križančevom Selu, kod Viteza. U drugom mjesecu ove godine optužen je Milojko Kovačević, pripadnik rezervnog sastava policije u Višegradu, zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti sa područja Višegrada. On je, prema podacima Tužiteljstva, nastanjen u Srbiji. Tokom marta, Državno tužiteljstvo optužilo je bivšeg pripadnika Drinskog korpusa Vojske RS-a Milenka Gojgolovića zbog silovanja u Vlasenici, a Lazara Mutlaka, pripadnika Štaba Teritorijalne odbrane Srpsko Goražde, za silovanje jedne Bošnjakinje.

Rodbina žrtava i građani Hadžića nadali su se da će u prvoj polovini ove godine biti podignuta i optužnica protiv nalogodavaca i izvršitelja ratnog zločina protiv Hadžićana koji su 1992. uhapšeni, odvedeni u Lukavicu gdje im se gubi trag. Sa područja općine Hadžići traga se za 86 nestalih Bošnjaka, premda se zna da oni nisu nestali, već umirali u logorima od premlaćivanja, na kopanju rovova, na prvim borbenim linijama, ubijani u živom štitu… U kasarni JNA „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici 46 zatočenika bilo je podvrgnuto fizičkoj torturi i opravdano se pretpostavlja da su izvedeni i ubijeni na do sada nepoznatoj lokaciji. Ni 27 godina od početka agresije na BiH ne zna se gdje su pokopana njihova tijela. Po ovom krivičnom predmetu u Tužiteljstvu BiH trebalo je da bude vođena sveobuhvatna istraga koja bi otkrila stvarne naredbodavce ovog ratnog zločina, ali nije poznato da li je ikad otvorena i provođena. Policijske agencije su prijavile Tužiteljstvu BiH stanovite osobe kao osumnjičene, ali optužnice nema pa je logično pitanje šta se čeka?

Žitelji Hadžića, dakle, misle da će kad-tad dočekati sudski proces osumnjičenim za ratni zločin nad svojim sugrađanima, kao što su početkom maja ove godine takav proces dočekati Srbi iz općine Konjic. U Sudu BiH, naime, počelo je suđenje protiv 14 osoba koje optužnica tereti da su od maja 1992. do maja 1993. izvršili zločin protiv čovječnosti, kroz niz radnji, ubistava, pritvaranja, silovanja, mučenja i maltretiranja srpskog stanovništva Konjica, kao i paljenja njihove imovine i pravoslavne crkve. Radilo se o širokom i sistematičnom napadu, danas u Konjicu živi oko 300 Srba, u odnosu na 6.200 koliko je bilo prije rata, odnosno današnja dva stanovnika Srbina na Bradini, u odnosu na prijeratnih 900. Svoje tvrdnje Tužiteljstvo BiH će iznositi kroz saslušanje 178 svjedoka i dva vještaka.

Optuženi su: Esad Ramić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Almir Padalović, Enes Jahić, Senadin Ćibo, Željko Šimunović i Omer Borić. Prema optužnici, oni su bili na zapovjednim dužnostima u Općinskom štabu Teritorijalne obrane u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkom odredu „Akrepi“ pri tom štabu, Hrvatskom vijeću odbrane, policiji i stražari u logoru „Čelebići“. U ovom predmetu su optuženi i Zdenko Grbavac i Agan Ramić, ali je Sud razdvojio postupke u odnosu na njih jer su nedostupni.

   „PANDORA“, NAPUHANI BALON

Korupcija je „rak-rana“ bosanskohercegovačkog društva, ocjena je domaćih i  međunarodnih faktora. Nesumnjivo je sveprisutna u svim porama društva i u sve većem obimu. Nije potrebno neko veliko istraživanje da bi se došlo do saznanja da građani korupciju doživljavaju kao jedan od načina ostvarivanja prava i interesa, prvenstveno u zdravstvu i obrazovanju, ali i policiji i pravosuđu. Tužiteljstvo BiH, nažalost, pokazalo je da se ne može uhvatiti ukoštac s ovom društvenom „bolesti“. Korupcija nije samo pravnički nego i sociološki fenomen. I to je mnogo više od onog uobičajenog davanja i primanja mita, jer se vremenom korupcija razvila u mnogo suptilnih formi i ima toliko lica da do današnjeg dana ne postoji njena univerzalno prihvaćena definicija.

Tužiteljstvo se prije nekoliko godina nakratko prenulo iz sna i, organizirajući policijsku akciju „Pandora“, pokazalo da bi moglo biti učinkovito. Podsjećamo, ovu akciju su na širem području BiH izveli pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA i tom prilikom uhapsili bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemala Čauševića, kao i pomoćnika direktora Sektora za carine UIOBiH Zdravka Cvjetinovića. Uhapšen je i šef Carinske ispostave Sarajevo Alija Mašić. Kad su prije tri godine uhapšeni direktori Uprave za indirektno oporezivanje, šefovi carinskih ispostava i niz carinika, ukupno više od 50 osoba, predmet nazvan „Pandora“ sadržavao je 14 velikih registratora dokaznog materijala. Cijeli predmet u međuvremenu je sveden na dva registratora i tri optužena. Tako se, umjesto organiziranom kriminalu unutar Uprave za indirektno oporezivanje BiH, sada sudi samo Čauševiću i dvojici uvoznika tekstila, Anesu Sadikoviću i Sedinetu Kariću, dok su svi ostali na slobodi. 

Razlozi za ovaj obrat leže u direktnoj političkoj kontroli nad radom Tužiteljstva BiH, ali i u korupciji unutar njegovih struktura. Nije samo napuhana „Pandorda“  ubrzo izduvala, tj. bilo je još „zemljotresa“ iz kojih se „rodio miš“. Nevladin sektor u BiH je radi toga upozoravao na to da postoje ozbiljne indicije o nepravilnosti u radu Tužiteljstva BiH koje su, između ostalog, uzrokovale i smjenu glavnog tužitelja Gorana Salihovića te podizanje optužnice protiv njega. Još se samo traži sud pred kojim bi on odgovarao budući se Općinski sud Sarajevo proglasio nenadležnim. Zabrinjavajuća je teza državnog tužiteljstva po kojoj oni svoj doprinos u borbi protiv korupcije svode na optuživanje „sitnih riba“ i još to smatraju važnim u svojim periodičnim i godišnjim izvještajima. Korupcija se ne smanjuje, kamoli uništava, tako što će se raditi nešto (kao, bolje nego ništa), nego da se procesuiraju „velike ribe“ i njihovi mentori te sponzori.

 ODGOVORNOST SUDIJA

No, šta je sa sudovima, koliko su oni odgovorni za ukupno stanje u pravosuđu, posebno kad je riječ o vođenju sudskih postupaka, izricanju presuda i kaznenoj politici? Niko nije bezgrešan, pa ni sudije, tim prije kad se zna da se dio prvostupanjskih presuda ukine u žalbenom postupku. Posebno je važno da sudije posjeduju znanje i sposobnost korištenja pravnih instrumenata koji omogućavaju učinkovito upravljanje sudskim postupkom, kao i vještine organizacije vremena. Jer, rokovi su u pitanju, budući da se aktivnosti u sudu uvijek odvijaju u nekom zadatom, odnosno propisanom vremenskom okviru. Rokovi se tim prije moraju striktno poštovati zbog vremenski ograničenog pritvora optuženih.

Ove vještine, kao i njihovo stalno usavršavanje, jedna su od bitnih odlika sudije kao profesionalca, uz njegovo obrazovanje i stručnost, koji se ogledaju u dobrom poznavanju materijalnog prava. Procesni zakoni su propisana pravila postupka kojima se jamči zakonitost postupanja, jednakost svih pred zakonom i osigurava učinkovita sudska zaštita. Dobro poznavanje pravila postupka koja se odnose na upravljanje postupkom je od izuzetnog značaja za provođenje samog postupka putem kojeg se ta zaštita ostvaruje.

S aspekta vođenja tužiteljske istrage, a posebno njenog okončanja, vrlo je bitan sudija za prethodni postupak jer je, pored ostalog, ovlašten da, na prijedlog tužitelja, naredi dovođenje i odredi pritvor osumnjičenom, odredi poduzimanje posebnih istražnih radnji, odobri pretres stana, privremeno i oduzimanje predmeta. Tužiteljstvo je obavezno da sudiji za prethodni postupak dostavi svoje dokaze kako bi o njima bila obaviještena odbrana koja, također, vodi istragu. Ovaj sudija postavlja branitelja osumnjičenom po službenoj dužnosti kad je odbrana obavezna, a osumnjičeni je slabog imovnog stanja. U relacijama tužiteljstva i suda bitna je potvrda optužnice. Naime, sukladno zakonu, tužitelj podiže optužnicu kada se u istrazi prikupi dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni odgovoran za počinjeno krivično djelo za koje se sumnjiči. Tužitelj optužnicu predaje nadležnom sudu na  postupanje. Nakon što se optužnica dostavi, sud ima zakonski rok od osam dana da potvrdi optužnicu, ili da je odbije, ili je, u rijetkim slučajevima, vrati radi određenih dopuna.

Iznoseći svoja iskustva, sudija Suda BiH Davorin Jukić je u intervjuu „Oslobođenju“ rekao: „Svaki slučaj je za sebe i naglašavam da suci moraju biti potpuno neovisni i nepristrasni u svim segmentima svog rada, pa i kada su u pitanju krivičnopravne sankcije, a naravno i kazne. Mi ne smijemo padati pod utjecaj bilo koga, uključujući medije, nevladine organizacije, udruženja, političke partije, i moramo raditi savjesno, pošteno i nepristrasno ne samo u skladu sa zakonom, ustavom i konvencijama nego i po savjesti i najboljem znanju. Niko nije nepogrešiv, pa ni suci, budući da i oni ponekad mogu napraviti grešku, koja se na sreću može popraviti na višim instancama, ali je bitno da greška nije proizvod 'namjere'. Ovo se odnosi i na izricanje kazni kao najtežih vrsta krivičnopravnih sankcija.“

Sav pravosudni sistem je, dakle, povezan i da bi se postigla svrha kažnjavanja svi segmenti, od tužiteljstva do sudova, moraju odgovorno i po zakonu raditi. Tada će pravosuđe kao jedan od tri stuba vlasti funkcionirati za opće dobro.

BRKANJE KRITERIJA

Istaknuti pravnik Jusuf Halilagić bio je sudija u Maglaju i Zenici i osam godina sekretar Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. Kao član više stručnih tijela na raznim nivoima imao je priliku analizirati i ocjenjivati rad tužitelja i sudija.

• Koje je Vaše mišjenje o sadašnjem stanju u Tužiteljstvu BiH?

- Prošlo je već 16 godina od izmjena u Krivičnom zakonu i Zakonu o krivičnom postupku kojima su tužilaštva dobila veća ovlaštenja i sasvim drugu ulogu od one koju su imali ranije, ali se ni državno ni kantonalna tužilaštva tome još nisu prilagodila. To nije dobro, jer oni vode krivičnu istragu i oni imaju najvažnije mjesto u pravosudnom sistemu. Zato smatram da je bitnije da tužioci imaju više stručnog znanja nego sudije.

• Zašto se tužiteljstva nisu prilagodila novim zakonskim odredbama?

- Zato što je u tužilaštvima vrlo malo visokostručnih i iskusnih tužilaca, a mnogo više onih koji niti imaju dovoljno pravnih znanja, a još manje iskustva. 

• Kako je moguće da se pravnici bez iskustva prijavljuju na natječaje u tužiteljstvima i još je važnije na temelju kojih referenci takve kandidate Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH bira za tužitelje?

- Poslije toliko godina koje sam proveo u pravosuđu i ja se, kao i mnogi drugi, pitam odakle nekim pravnicima hrabrosti da se prijavljuju za rad u tužilaštva. Članovi VSTV-a imaju neke čudne standarde kad neiskusne kandidate biraju za tužioce. Tu se nešto pobrkalo. Izgleda da i među članovima VSTV-a ima onih koji nisu shvatili značaj tužilaštva, pa su za glavnog tužioca Tužilaštva BiH imenovali Gorana Salihovića, koji je bio predsjednik Suda za prekršaje u Tuzli i predsjednik Općinskog suda Sarajevo, ali nikad nije napisao nijednu optužnicu.

• U medijima ima mišljenja da ni sadašnja glavna tužiteljica Državnog tužiteljstva Gordana Tadić ne vlada svojim poslom, pogotovo nakon njene izjave da bi novinari prije objavljivanja onoga o čemu pišu od nje trebali tražiti odobrenje...

- To gospođa Tadić sebi nije smjela dopustiti. Većina tužilaca slabo se bavi svojim osnovnim poslom, a još bi htjeli i da uređuju novine, elektronske medije i portale, a za to nisu kompetentni. Tužilaštva bi često trebala biti zahvalna medijima što otkrivaju nezakonite postupke i prozivaju kriminalce. To što se javno iznosi moralo bi biti signal tužiocima da se zainteresuju za te pojave, otvaraju predmete i pišu naredbe o provođenju istraga.

VAŽNOST KRIMINALISTIKE

Pokazalo se da su tužitelji, posebno oni mlađi, uglavnom nevični vođenju istraga jer na fakultetu nisu temeljito izučavali kriminalistiku.

Zašto je za istrage bitna kriminalistika kao suvremena multidisciplinarna naučna oblast? Dovoljno je reći da se jedan njen dio (heuristička kriminalistika) bavi otkrivanjem krivičnih djela, a drugi (silogistička kriminalistika) dokazivanjem tih djela. Nije bez značaja navesti da se silogistička kriminalistika naziva i kriminalistika krivičnog postupka i da  bi nju dobro trebalo da znaju tužitelji. A policija svoj posao radi na osnovu sumnje o tome da je neka osoba ili više njih izvršilo krivično djelo, pa ono do čega u predistražnim operativnim saznanjima dođe ona to prosljeđuje tužiteljstvu. Nakon toga u tužiteljstvu odlučuju da li postoji osnov sumnje i treba li izdati naredbu o otvaranju istrage. Sa tim u vezi bitno je ima li dovoljno dokaznog materijala, ili su potrebni dodatni dokazi te vještačenja.