Tekst i foto: Dario Novalić

Najunosnija ekonomija cijeloga svijeta, odmah nakon ekonomije Sjedinjenih Američkih Država, jeste trgovina ljudima! Godišnje vrijedi 32 milijarde dolara!!! Vjerovali ili ne?! A zašto da ne vjerujemo?

Razmislite samo, koliko izbjeglica ima širom cijeloga svijeta? Ne govorimo ovdje samo i jedino o migrantima koji preko naše i susjednih zemalja pokušavaju doći do Europe! Zapadne, naravno! Šta je sa svim onim ljudima, cijelim porodicama koje pokušavaju ući u Sjedinjene Američke Države?

Bosnom i Hercegovinom je u ovoj, 2019., prošlo više od 60 hiljada ljudi! Zvanično! Nezvanično, samo Bog dragi zna! Činjenica je da na istoku drage naše BiH ima četiri stotine (400) nekontroliranih graničnih prelaza. Većina zemalja koje „posluju“ sa migrantima imaju probleme na istoku zemlje. Samo smo mi, Bosna i Hercegovina, država koja problem ima na Zapadu, na granici sa Hrvatskom, na samom ulazu u Europsku uniju!

Ne pomaže nam ni činjenica da je država Srbija dozvolila ulazak građanima Irana bez viza. Vrlo je lako, kažu imigranti, iz Srbije stići do BiH. Do Hrvatske mnogo teže!

Izbjeglice sve ovo nazivaju game (eng., gejm - igra). Igra koja ima nekoliko nivoa! Nivo prelaska iz BiH u Hrvatsku, pa u Sloveniju, pa… Nosi visok broj! Blizu je kraja, blizu cilja! Njemačka, Holandija, skandinavske zemlje… Ova se „igrica“ mora igrati i bez wi-fi konekcije i sa praznim mobitelom! I na to su ti jadni ljudi iz Pakistana, Sirije, Irana, Iraka, Maroka, Tunisa, Egipta… spremni. Za bolji život spremni!

Ljubazna šefica kampa

Sve to ne zanima jedan, nadam se manji, dio stanovnika BiH! Kao da nikada rata nismo imali! Kao da nas nije izbjeglo, trajno, više od milion! Sve smo zaboravili! Tako brzo… A napadali smo Mađare kada su postavili žičanu ogradu da se zaštite od navale migranata…

Uglavnom, o izbjeglicama u BiH znamo sve ili gotovo sve. Znate li išta o trgovini djecom koja se dešava ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini? Da li ste bili u Bihaću? U jednom od kampova? Mi jesmo!

Bira, kamp sa 2.054 čovjeka, tog decembarskog dana kada smo ih posjetili. U kampu poseban dio koji se skrbi isključivo o djeci! Njih tri stotine! Jedno, dvoje, manje ili više… Nismo mogli prebrojati jer tako zakon kaže! Nismo mogli ni razgovarati sa njima! I to zakon naređuje! Pa smo ga poštovali! Snimili jadnu djecu iz daljine, da se lica ne vide. Staratelja nemaju! Kako su došli dovde? Do Bihaća? Gdje idu?!

Ta djeca imaju, po slobodnoj procjeni, između 12 i 16 godina i većinom su iz Egipta. Djevojčica nema ili ih mi nismo vidjeli.

Ljubazna šefica kampa Bira Amira Hadžimehmedović o trgovini djecom, naravno, ne zna ništa, osim da taj dio ne spada u njenu „jurisdikciju“!

- Djeca su, kao što i vidite, na sigurnom, dobro obučena, nije im hladno, imaju fine, čiste i uredne kontejnere. Svakoga dana su organizovane neke aktivnosti sa njima. Pametna su to i lijepa djeca. Šta će dalje sa njima biti … Vas ponovo molim da uklonite fotoaparate jer nigdje pa ni ovdje nije dozvoljeno snimanje maloljetnika bez pristanka roditelja ili staratelja! - kaže nam.

Roditelje, naravno, nismo našli, većina njih je i dalje u Egiptu. Staratelje ili socijalne radnike nismo uspjeli pronaći.

Koordinator IOM-a za Balkan Piter Van der Auweraet, koji gotovo svaki dan provodi u nekome od izbjegličkih kampova, dao nam je nešto više informacija:

- U ovome trenutku (5. decembra 2019.) u kampu Bira imamo oko 300 djece bez pratnje. Što se tiče moguće trgovine djecom, odmah moramo napraviti razliku između smaglera i trafikera! Smagleri su ljudi koji su plaćeni od strane migranata da bi ih odveli od tačke A do tačke B. Rekao bih da svi migranti u nekom trenutku koriste usluge smaglera, plaćaju im za usluge. Da li se tu radi samo o prelasku jedne granice ili „paketu“ koji „garantuje“ dolazak do željene destinacije u Europi…Nije ni važno. Trafiking je nešto sasvim drugo i znači da su djeca prodata za rad u seks industriji ili ih odrasli iskorištavaju za neki drugi način zarade. Mnogo je vrsta trafikinga i načina rada. Nekada su djeca prodata već u zemlji porijekla. Tada trafikeri jako vode računa da uz pomoć smaglera stignu na određenu destinaciju. I uvijek ovdje govorimo o razvijenim zemljama Zapadne Europe. O BiH definitivno nije riječ jer niko od migranata, pa ni djeca, ne žele da ostanu ovdje! - kaže Van der Auweraet.

Zanimalo nas je ko radi na spriječavanju ove moguće trgovine djecom?

- Mi uvježbavamo naše ljude da pokušaju prepoznati moguće žrtve trafikinga ili djecu koja su ugnjetavana ili mučena na bilo koji način. Radimo zajedno sa partnerima iz Unicefa i The Save the Children, koji su specijalizirani za rad sa djecom. Izazov sa kojim se suočavamo jeste činjenica da djeca, u većini slučajeva, ne žele da govore o tome. Jer, ako kažu više podataka o nekome ko je trafiker ili o nekome ko ih je zlostavljao to, automatski, znači da se u sve uključuje lokalna policija i sudovi, te da ta djeca, do daljnjega ostaju ovdje, u Bosni i Hercegovini - pojašnjava naš sagovornik.

Upoznali, ugrijali, obukli, nahranili

To kriminalcima nije u interesu. Stoga se u mnogim intervjuima sa djecom otkrije malo ili nimalo. Naš sagovornik dodaje:

- To sve skupa znači da djeca ne žele da govore ovdje, što opet ne znači da neće ispričati cijelu istinu na krajnjoj destinaciji na koju su poslani. Dakle, ne boje se djeca toliko da kažu istinu, samo je ne žele reći ovdje.

Kontaktirali smo Unicef te organizaciju Save the Children, te smo ponovo bili na početku:

„Mi nismo ovlašteni da dajemo izjave o djeci. Obratite se njihovim starateljima!“

Ni ponuđena anonimnost nekima od službenika organizacija koje, možda, znaju više o prošlosti i budućnosti ove djece nije urodio plodom – veliki, debeli zid šutnje!

Jedini legalni staratelji ovoj djeci u Bosni i Hercegovini su lokalni socijalni radnici koji, kako tvrdi većina profesionalaca iz posla sa migrantima, rade odličan posao, čak i mnogo iznad svojih realnih kapaciteta i mogućnosti. No ni oni nisu uspjeli do sada zadokumentovati niti jedan slučaj koji bi mogao ići tužitelju pod optužbom trgovina djecom.

Komesar policije Unsko-sanskog kantona Mujo Koričić je ipak uspio uraditi nešto po ovome pitanju:

- Istražili smo i otkrili jednu ekipu koja je vozom iz Sarajeva u vagonu 1. razreda pokušala tajno prevesti sedmoro djece. Zadokumentovali smo slučaj i poslali na Sud BiH no nismo prošli. Tužitelj nije podržao naš predmet i vraćeni smo na Općinski sud. I sada čekamo šta će se dalje desiti. Morate znati da Policija USK zaista radi svoj posao na jako dobar način bez obzira što nam nedostaje, jednom riječju, sve - i ljudi i sredstva. No i dalje se nosimo sa problemom migranata na pravi način te i žiteljima USK i migrantima omogućavamo koliko-toliko normalan život što baš i nije jednostavno u ovim okolnostima - kaže Koričić.

Sanela Klepić je član mobilnog tima Crvenog krsta / križa općine Ključ i jedna je od onih koji prvi ugledaju migrante, odmah nakon što ih policija „otkrije“, odnosno zaustavi vozilo kojim putuju za Bihać.

- Sva ta djeca o kojima govorite, kao i svi ostali migranti u Bihaću, prošli su kroz ovaj naš punkt Velečevo, kroz ovu našu baraku. Mi smo ih ovdje upoznali, ugrijali, obukli, nahranili - govori jedna od prvih volonterki koja zajedno sa svojim ocem i svim ostalim žiteljima Velečeva nije mirno gledala kako gladni i promrzli ljudi prolaze kroz njihovo mjesto: - Mnogo je prošlo vremena no i ja i svi ostali susjedi i komšije smo odmah reagovali, odmah nakon što smo vidjeli putnike tog prvog autobusa. Ne sjećam se više odakle su bili migranti, da li iz Sirije ili iz Pakistana no za tren su se ovdje, na ovom proširenju stvorila i zaprežna kola sa drvima za loženje, deke, topla garderoba, hrana… Nismo mogli da gledamo te ljude a da ne reagujemo - prisjeća se ona.

I Sanela je bila izbjeglica u Švicarskoj i vratila se među prvima. Učiteljica je u područnoj školi u Humićima i na maloljetne migrante obraća mnogo više pažnje.

- To su djeca bez roditelja i bez pratnje. Nakon ovoliko iskustva već mogu prepoznati iz koje su države došli. Sumnjala sam i provjerila i saznala da su to djeca iz Egipta, većina njih. Taj dio Egipta se zove Fayyum ili nekako slično. Ta su djeca, kao i sva druga, gladna, pothlađena i preplašena bila kad su ovdje stigli. Da li su žrtve trafikinga? To ja ne mogu tvrditi, ali da su bez roditelja i pratnje - to sam sama vidjela - tvrdi Sanela.

Bio je 5. decembar kada smo bili u kampu Bira u Bihaću. Tada je u njemu bilo 2.054 ljudi među kojima 300 maloljetnika iz Egipta. Danas, dok pišem ovaj tekst, 25. decembra, samo 20 dana kasnije, Bira broji 400 maloljetnika, a cijela BiH, u ostalim kampovima i van njih – gotovo hiljadu. Zvanično!

SHABAB za Evropu

Možda će vas šokirati sve ovo što ste do sada pročitali, možda ste tužni i spremni za pokušaj rješavanja ove pojave no… Ništa od napisanoga nije novo niti nepoznato. Možda smo obraćali manje pažnje na ova i ovakva dešavanja koja prate migracije. Naime, smagling ekonomija Egipta poznata je unazad desetak godina. Jugozapadni i sjeverni dijelovi Egipta prepuni su nerazvijenih sela i već odavno imaju običaj da svoju djecu, starosti 14-17 godina, poznatije u narodu pod imenom shabab (mladi čovjek) šalju u Evropu, mahom Italiju i Njemačku - trbuhom za kruhom.

Prema jednoj studiji IOM-a iz 2016. godine, 85 odsto intervjuirane djece migranata bez nadzora roditelja je izjavilo da žele u Europu jer se tamo dobro zarađuje. Također, više od 65 odsto djece je reklo da je na put u Evropu krenulo pod pritiskom, na nagovor starijih (U studiji se ne precizira ko su ti stariji! I dalje nije poznato da li se radi o roditeljima, rođacima ili trafikerima).

Ni rad djece širom Egipta nije tajna: više od devet procenata maloljetne djece radi i za to primaju kakvu-takvu naknadu. Država Egipat je, naravno, usvojila sve relevantne zakone koji bi trebali spriječiti zloupotrebu djece no… I dalje ih je više od devet procenata.

Novac koji zarade u Evropi shababi šalju svojim porodicama i veoma je lako primijetiti benefite koje porodice imaju. A sve to opet povećava broj mladih koji žele u Evropu.

Odrasli migranti

Ekonomija Egipta im ide naruku! Oko 300 hiljada ribara Egipta je između 2009. i 2010. doživjelo nagli pad zarade. Nekontrolirano izlovljavanje smanjilo je ulov za više od 10 procenata. Neki su ribari nastavili ilegalno loviti u vodama Libije i Tunisa, a drugi su otkrili novi biznis - trgovinu ljudima, prevoz brodom velike količine migranata do obala Italije. Neki su čak prodavali svoje kuće, kupovali brodove i otpočinjali „novi biznis“. A kako i ne bi – svega dva uspješna preplovljavanja do Italije vraćala su uloženi novac i donosila kvalitetnu zaradu. Ni velike tragedije na moru, gubitak velikog broja života migranata, nisu umanjile želju za razvoj ovoga biznisa. No, ispostavilo se da Italija neće sjediti skrštenih ruku! A ni plovidba tijekom zimskih mjeseci nije baš pametan potez.