Kolumne

Piše: Senad Avdić

Bilo ga je svugdje gdje je trebalo i gdje se očekivalo, a osobito tamo gdje se nije očekivalo i gdje je bio najnepotrebniji. Orić je posljednjih mjeseci sveprisutan. Uvijek je bio spreman stići i uteći. Čak i oni kojima je Orić relativno poznata materija i savladano gradivo, mogli bi se zapitati koliko uistinu ima komada tih Nasera Orića, u koliko se šapirografiranih ili indigo primjeraka ovaj neobično disperzivni čovjek pojavljuje i ukazuje

Ništa se, odnosno niko u ovogodišnjoj sezoni proljeće-ljeto u Bosni i Hercegovini, bogatoj vjerskim, nacionalno-folkornim političko-izbornim, kriminalno-sudskim sadržajima nije nosi(l)o kao što se nosio Naser Orić! U svim prilikama, na svim mjestima, za sve uzraste, Naser je bio istinski modni krik prve polovine godine.

Bilo ga je svugdje gdje je trebalo i gdje se očekivalo, a osobito tamo gdje se nije očekivalo i gdje je bio najnepotrebniji. Orić je posljednjih mjeseci sveprisutan. Uvijek je bio spreman stići i uteći. Čak i oni kojima je Orić relativno poznata materija i savladano gradivo mogli bi se zapitati koliko uistinu ima komada tih Nasera Orića, u koliko se šapirografiranih ili indigo primjeraka ovaj neobično disperzivni čovjek pojavljuje i ukazuje. Neće biti, nemoguće je, nespojivo je, da jedan te isti Naser obučava askere, male bosanske janjičarčiće u okolini Tešnja, a samo malo kasnije, ili ranije, bdije sa srpsko-ruskim "Noćnim vukovima". 

DVA NASERA, ŠAJA I RAJA

Krenimo kakvim-takvim redom, najbolje hronološkim. Ime Nasera Orića uveličalo je prije nekoliko godina  optužnicu protiv njegovog imenjaka i intimusa Keljmendija kojem se na Kosovu, uz ostale nestašluke (trgovina drogom, pranje novca), sudilo za ubistvo Ramiza Delalića Ćele. Keljmendi je oslobođen tog dijela optužnice u kojem se našao u biranom društvu svojih sarajevskih prijatelja i poslovnih partnera, Fahrudina Radončića, Ekrema Lekića, Senada Šahinpašića-Šaje i Nasera Orića. Nije mu dokazana umiješanost u ovaj zločin, a vjerovatno neće ni ostalim s optužnice biti dokazano ni tokom istrage u Sarajevu, koju vodi tužitelj Oleg Čavka: isti tužitelj je istraživao taj zločin i u vrijeme njegovog počinjenja, prije jedanaest godina, s očekivano katastrofalnim rezultatima.

Stavljanje Orića na spisak optuženih, a osobito Senada Šahinpašića-Šaje, bitno  je relativiziralo optužbe da je riječ o političkoj optužnici vrha SDA protiv stranačkih protivnika: Orićeva bliskost sa vrhom SDA je višestruko opečaćena, a povlašten status i povjerenje uveliko ima zahvaliti Šaji Šahinpašiću, omiljenom klovnu, ali i poslovnom konsultantu na dvoru Izetbegovićevih.

Istina, i jedan i drugi, Šaja i Naser, njeguju prijateljske odnose sa Fahrudinom Radončićem, ali lider SBB-a je njihov poslovno-financijski, a Bakir Izetbegović stranačko-prijateljski izbor. "Šaja je moj prijatelj, i ja ga se nikada neću odreći", kazao je Bakir Izetbegović prije nekoliko godina nakon one prijetnje iz sfere sodome i gomore koje je Senad Šahinpašić uputio policijskom službeniku Edinu Vranju i njegovoj čeljadi. Tu rečenicu od Bakira će nešto kasnije posuditi voditeljica intervjua sa Šajom na Radončićevoj televiziji, Šejla-Jugo Turković: "Zijad je moj muž, i ja ga se nikada neću odreći!"

Naser Orić je u svom životu prošao kroz obilje faza i "izdanja", geografskih i profesionalnih formata, igrao je brojne uloge, bio je "i kritičar i političar", "policajac“ ili „pajac", heroj i zločinac, izdajnik i patriota, srpski špijun i bosanski gazija. Kako kad i kako pod kojim okolnostima i "datostima". Orića sam u životu vidio samo jednom: debelo nakon rata kada je u redakciju "Slobodne Bosne" donio "krkače" Abdulaha Sidrana - naletio u gradu negdje na Akademika koji je bio pri kahvi, pa ga uprtio i isporučio tamo gdje je ovaj toga jutra naumio otići.

Razgovarali smo, međutim, relativno često. Prvi put čuli smo se uz pomoć radioamatera, u ljeto 1994. godine, kada sam sa tadašnjim komandantom odbrane Srebrenice radio prvi intervju kojeg je on uopće dao medijima. Pola godine ranije, u jesen 1993. godine, u Tuzli sam posjetio njegovu tadašnju suprugu i sina, rođenog u Tuzli nekoliko mjeseci nakon srpskog napada na Srebrenicu, pa još uspio umoliti dvojicu SDA-ovaca da im udijele neku sitnu lovu. Vjerovatno ga je ta činjenica raznježila ("kako mi izgleda sin?", pitao me je dirljivim glasom) i odobrovoljila da pristane na razgovor. Najprije sam mu, preko radioamatera sa Televizije BiH, poslao pitanja, da bi on narednog dana na isti način isporučio napisane odgovore. Komandant Srebrenice, uz Žepu jedine slobodne enklave u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, imao je u javnosti herojski, gotovo mitski status, vjerovao sam da je slično i sa njegovim ugledom u onom što se zvalo vlast. Krivo sam mislio. 

Prvi put sam to ukapirao pola godine kasnije, kada mi je sumnje državnog i vojnog vrha u "ispravnost" Nasera Orića prenio tadašnji predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić. Ušao sam u Silajdžićev kabinet nakon što je on završio sastanak sa generalima Fikretom Muslimovićem i Rifatom Bilajcem, koji jedva da su me pozdravili.

"Ti si radio intervju sa Naserom Orićem, kakvo je tvoje mišljenje o njemu? Konkretno, misliš li da bi on mogao biti srpski, odnosno Miloševićev igrač?", pitao je Haris.

"A ko tvrdi da je Miloševićev igrač, ovi što su maloprije izašli?", odgovorio sam kontrapitajući.

"Pa i oni, ali ne samo oni."

Bio sam uzrujan, nisam se previše kontrolirao, niti trudio da budem pristojan, pa se sjećam da sam odgovorio nekako ovako:

"Nemam pojma šta su srpski, odnosno Miloševićevi planovi i teritorijalni apetiti u Bosni i Hercegovini, to Vi najbolje znate od bilo koga, jer sa njim pregovarate evo već tri godine. Ako su mu namjere da postoji jedna i jedina slobodna enklava na granici sa Srbijom, ako je zadovoljan time što su stotine, možda i hiljade srpskih vojnika izginule u pokušajima da zauzmu Srebrenicu, onda je Orić, njegov bivši tjelohranitelj, najbolji igrač kojeg je mogao naći."

(Nekoliko godina kasnije, Nedžad Latić, koji je bio udaren i mnogo prije nego što je, nažalost, premlaćen, konfabulirat će maloumnu konstrukciju, očito pokupljenju na minderima mladomuslimanskih stratega i uhoda, o antidržavnoj zavjeri Silajdžića i Orića u kojoj sam ja obavljao povjerljive medijsko-kurirske poslove!?) 

MRAK PRODAVNICE SREBRENIČKIH TAJNI

U proljeće 1995. godine Orić je napustio Srebrenicu i obreo se u Tuzli. Nakon izlaska dao je još jedan intervju, koji nikada nije bio objavljen, rađen je za interne potrebe armijskog obavještajno-sigurnosnog aparata. Kako je naknadno svjedočio jedan televizijski snimatelj, uniformisane osobe su ga digle sa posla, kroz tunel izvele iz Sarajeva (sve sa kamerom) i helikopterom prebacile negdje gdje su već bili visoki obavještajni oficiri i Naser Orić koji je zavaljen u stolici čekao da počne ispitivanje - intervju. Počelo je višečasovno saslušanje bivšeg srebreničkog komandanta kome je naređeno da dođe u Tuzlu kako bi pojasnio stanovite kontroverze, optužbe, glasine u vezi sa njegovom ulogom u Srebrenici. Kasetu na kojoj je snimljeno saslušanje Orića uzeo je šef kabineta tadašnjeg komandanta Armije BiH Rasima Delića. Zašto je ona bila potrebna i čemu je kasnije (po)služila, ostalo je nepoznato.Tri mjeseca kasnije srpska vojska je zauzela Srebrenicu uz jezive pokolje njenih stanovnika koji su u Haagu kvalificirani kao genocid. 

"Šefe, jesi čuo da je pala Srebrenica", tako je, skoro usputno, neobavezno na savjetovanju čelnih ljudi SDA i Armije u Zenici, neko i informirao Rasima Delića o najtežem vojnom porazu njegove vojske. Mjesec dana ranije, u vrijeme deblokade Sarajeva, komandi 28. Divizije stiže naredba iz Glavnog štaba Armije BiH, koju je potpisao demon Fikret Muslimović, da radi "rasterećenja sarajevske bojišnice" vojska iz Srebrenice treba "izvršavati borbena djejstva u neprijateljskoj pozadini". U prevodu na razumljiv jezik, naređuju se oružani upadi u srpska sela i napadi na civile. Kardžićeva i Mladićeva propaganda opravdanje za okupaciju Srebrenice nalazili su upravo u tim napadima "muslimanskih snaga na srpska sela i pokolje nad srpskom nejači".

Ratna priča o Srebrenici, pored one strašne centralne priče, svjedočenja o zločinima, genocidu, progonu, posjeduje još neke paralelne tokove radnje, druge, zamagljene razine, a koji se tiču odgovornosti bošnjačkog civilnog i vojnog vrha za takav tragičan ishod jedne herojske ratne epopeje. Tih tragičnih julskih dana, recimo, rečeno mi je da je nekoliko dana pred pad Srebrenice u kabinet jednog državnog ministra stigao dopis sa Pala u kojem su pobrojani registarski brojevi svih autobusa kojima će se narod iz Srebrenice prebacivati do slobodnih teritorija.

Nisam to smatrao istinitom, ni važnom činjenicom, sve dok 6-7 godina nakon rata od Svetozara Mihajlovića, šefa ratne vlade u Bijeljini, nisam čuo da je vlast sa Pala još u aprilu - maju 1995.godine tražila od njega (a i drugih općinskih šefova u RS) da osigura 40-50 autobusa za prebacivanje "muslimana iz Srebrenice". Ukoliko ja, potpuni amater i bivše novinarsko njuškalo iz ratne pozadine, imam ponešto dokaza da stvar oko pada Srebrenice nije čista, nego je, vrlo, vrlo problematična, koliko tek zna Naser Orić? I koliko ga je sve trebalo "stimulisati" i čime ga treba honorirati svih ovih godina da o tome glasno i precizno nikada ne prozbori. Naser Orić nije samo (bio) vrhunski policajac, a kasnije ništa manje uspješan kriminalac, on je povrh toga i kreativan manipulator i trgovac najvišeg porfila, vlasnik srebreničke "prodavnice tajni" u kojoj sve ima svoju visoku, paprenu cijenu.

NASER KUJE KONJA PO POLUMJESECU

Evo za tu tvrdnju još jednog "primarnog dokaza" iz osobnog iskustva. U ljeto 2001. godine nazvao me Naser da mi povjeri kako sutra ide u Ured Haškog tribunala u Sarajevo i kako će najvjerovatnije odatle biti deportovan u Haag.

"Ovo niko ne zna, govorim tebi jer imam povjerenje u tebe, nemoj ni ti dalje širiti, nego ako imadneš vremena dođi ujutro pred Studentski dom u Nedžariće, pa da se barem pozdravimo ako mi dopuste."

Otišao sam ujutro, samo sa prijateljem fotoreporterom, i zatekao ispred Studentskog doma stotine žena iz Srebrenice sa Naserovim pažljivo urađenim portretima i transparentima "NE DAMO NASERA". Srebreničanke su kao od šale slomile željeznu kapiju pred sjedištem UN-a, i krenule u zgradu da "oslobode komandanta". Robusno su se obračunale sa vojnicima UN-a, a kada im je rečeno da odaberu delagaciju koja će razgovarti sa Jaquesom Paulom Kleinom, šefom Misije UN-a u BiH, jedna od njih je tražila da i ja idem na razgovor. Sve je to veliki manipalator Naser unaprijed smislio, organizirao. U Haag je otišao godinu-dvije kasnije.

Naser Orić, momak u najboljim godinama, tek je pedeset navršio, nanjušio je "duh vremena" i ušao je u najnoviju fazu, tursku, odnosno erdoganovsku. Obučava djecu ratničkim vještinama, o trošku Turske, bezbeli. Tokom ramazana je organizirao najveći iftar na otvorenom, u Konjević-Polju, savim sigurno ne svojim novcima, nego opet neke turske organizacije, općine, pokrajine, kao što je bila praksa sa drugim ovogodišnjim iftarima na otvorenom. U nekom Erdoganovom "Avazu" dao je intervju uoči izbora u kojem je Turcima poručio da je "pobjeda Erdogana, pobjeda i Palestinaca, Sirijaca, Bošnjaka..." , pa je zato "pomoći Erdoganu pred izbore bratska dužnost". Nedugo zatim je poput  modernog Alije Đerzeleza (ili Omer Paše Latasa) "provozao" svoga iskićenog, gizdavog vranca - ata kroz urbanu jezgru Sarajeva na čelu konjanika koji su krenuli u pohode Ajvaz-dedi u Prusac. 

Još otkako je 1996. godine na skupu ogorčenih, ucvijeljenih Srebreničanki u tuzlanskoj dvorani "Mejdan" Orić spasio Aliju Izetbegovića od linča bijesnih žena koji su tvrdile da ih je on "izdao", Naser Orić je stekao ugled, status i zaštitu kakvu je malo ko od državnih kriminalaca imao u bošnjačkom državnom vrhu. Očito da je taj status ostao neokrnjen do danas: Orić je, potput Bosne, ostavljen u amanet Erdoganu. A kada ga tu krene, neće mu biti ravnoga među div-junacima tranzicije i transformacije Bosne i Hercegovine iz 21. vijeka u Ajvaz Dedin vakat i zeman!