Kolumne

Odluka Visokog predstavnika Christiana Schmidta da se samostalno pozove u ulozi "prijatelja suda" u Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u predmetu "Slaven Kovačević" otvorio je niz pitanja u javnosti o motivima i povodima Visokog predstavnika za ovaj potez.

Stručni komentar smo potražili od advokata Nedima Ademovića stručnjaka za ustavno pravo, a njegov tekst na ovu temu objavljujemo u cijelosti.

Piše: Dr. iur. Nedim Ademović, advokat

„Predmet „Kovačević protiv Bosne i Hercegovine", bez daljnjeg je jedan od bitnijih predmeta za budućnost demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine. Naime, od njega zavisi smjer reforme Ustava BiH u smislu da li će on ići snažnije u pravcu davanja daljnjeg značaja indvidualnim pravima ili će ići u pravcu davanja prevage kolektivnih nadi građanskim pravima. Do sada, od usvajanja Presude „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine", pa do slučaja „Pudarić protiv Bosne i Hercegovine", Evropski sud za ljudska prava je stavio s pravom akcent na individualna prava.  

Kao takav, nije čudno da izaziva veliki interes kako kod predstavnika međunarodne zajednice, tako i kod domaćih subjekata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, ne može se zamjeriti bilo kome što izražava svoj stav, bio on na liniji odlučenja iz Presude Evropskog suda za ljudska prava ili protiv njega. Činjenica da se radi o presudi suda, ne mijenja na stvari. Kao i odluke bilo kojeg suda ili drugog organa vlasti, tako se i presude Evropskog suda za ljudska prava mogu komentarisati, pozitivno ili negativno. Naravno, to ne znači da se presude ne moraju implementirati, svidjele se one nama ili ne.

Kako je gospodin Slaven Kovačević imao da nešto kaže kroz svoju Aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava, tako je i svi drugi, na ovaj ili onaj način, imaju potrebu da o tome izraze svoj stav. Među njima spada i Visoki predstavnik, šta god neko mislio o tome.

Mi u Bosni i Hercegovini moramo se naviknuti, prvo, da je pluralnost mišljenja stvar s kojom moramo živjeti, jer, što je društvo složenije, to su i mišljenja kompetitivnija. Drugo, samo kroz mirni dijalog, sa ili bez institucionalne podrške, moramo dolaziti do rješenja, uz izrazitu senzibilnost za drugog i drugačijeg.

Prema tome, kako je gospodin Slaven Kovačević imao da nešto kaže kroz svoju Aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava, tako je i svi drugi, na ovaj ili onaj način, imaju potrebu da o tome izraze svoj stav. Među njima spada i Visoki predstavnik, šta god neko mislio o tome. Osim toga, čisto formalnopravno, svako se može obratiti Evropskom sudu za ljudska prava sa molbom da bude „treća strana" u nekom aktualnom predmetu. Druga stvar je da li će sam sud odreagovati pozitivno ili negativno. Tako je, na kraju krajeva, i pred Ustavnim sudom BiH dana slična mogućnost. Ergo, podnošenje zahtjeva Christiana Schmidta da učestvuje u predmetu Kovačević pred Velikim vijećem tog suda per se ne bi trebala da bude formalno osuđena. To je pravo koje se garantuje.

Naravno, takav nastup vuče za sobom veliku odgovornost za Visokog predstavnika. Svako ima pravo da postavi pitanje šta je motiv međunarodnopravnog dužnosnika, ili da traži pojašnjenje kako se finansira takav nastup, pa do toga da svako ima pravo da analizira samo izjašnjenje Visokog predstavnika pred Evropskom sudom za ljudska prava. Pitanja su od javnog interesa, a okolnosti moraju biti transparentne. U ovom momentu postoji dosta špekulacija u javnom prostoru oko svih ovih pitanja, ali sam uvjeren da će se dati adekvatni odgovori kako bi svako mogao zauzeti svoj stav.

Jačanje individualnih prava i principa političke jednakosti svih građana na cijeloj teritoriji, a što je posljedica Presude Kovačević, nameće se kao sasvim logično rješenje.

Što se tiče samog slučaja „Kovačević protiv Bosne i Hercegovine", po vlastitom ubjeđenju, Presuda uživa svoje puno opravdanje. Suprotno svom cilju – pomirenju, neutralizaciji posljedica rata i ponovnoj izgradnji pluralnog društva i države – post-dejtonska etno-nacionalna politika (znači, kombinacija teritorijalnog i nacionalnog dominirajućeg faktora u organizaciji vlasti države) odvela je i državu i društvo u daljnje podjele, segregaciju i marginalizaciju manjinskih građana na lokalnom nivou, i totalnu nefunkcionalnost države i društva kao cjeline. Dejtonska politika davanja prednosti grupnim pravima konstitutivnih naroda pokazala se i politički i pravno neodrživa. Stoga, jačanje individualnih prava i principa političke jednakosti svih građana na cijeloj teritoriji, a što je posljedica Presude Kovačević, nameće se kao sasvim logično rješenje.

Navodna briga oko toga da bh. stvarnost nije spremna za ovakvu presudu, apsolutno je neprihvatljiva. Prvo, presuda „Kovačević" ne tiče se navodnog uvođenja proste, većinske demokratije, uz negaciju kolektivnih prava. Presuda se prosto tiče pitanja da li će etno-nacionalni sistem zasnovan na dominantnim teritorijalno određenim grupnim pravima morati dati više prostora političkoj jednakosti zasnovanoj na individualnim pravima. Time se, svakako, neće uvesti klasična većinska demokratija. Drugo, sa „evropskim konsenzusom" se ne može pregovarati. Uskraćivanje političkih prava isključivo zbog etničkih, vjerskih, nacionalnih ili drugih statusnih kriterija, prelazi crvenu liniju evropskog konsenzusa. To je upravo suština slučaja Kovačević. Čak i ako gledamo to s real-političke strane, davanje prednosti etno-nacionalizmu u Bosni znači davanje prednosti politici koja je dominirala u period od 1995. godine do danas. Kakvi su rezultati?, suvišno je komentarisati. Da banalizujemo stvari, to bi bilo isto kao da bi uskratili žrtvi zaštitu pod izgovorom da je nasilnik veoma agresivan i da ga ne treba provocirati. Drugim riječima, postoji mnogi koji tvrde da Presuda Kovačević nije poželjna jer su etno-nacionalne snage i dalje u snažnom međusobnom sukobu.

Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava će svojom odlukom dati ili dodatni legitimitet ovoj presudi ili suprotstaviti svoj stav svemu onom što je u toj Presudi rečeno, što je veliki i pravnički i politički izazov.

Na kraju-krajeva, mnogobrojne institucije za zaštitu ljudskih prava i jačanje pravne države i demokratije, kao što je i sama Venecijanska komisija, dale su svoje mišljenje o sastavu Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, o čemu govori i ovaj slučaj. Stoga, Presuda „Kovačević protiv Bosne i Hercegovine" uživa poprilično veliki legitimitet. 

U svakom slučaju, Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava će svojom odlukom dati ili dodatni legitimitet ovoj presudi ili suprotstaviti svoj stav svemu onom što je u toj Presudi rečeno, što je veliki i pravnički i politički izazov."