Intervju

Razgovarao: Asaf Bečirović

Tarik Haverić je rođen 28. marta 1955. u Sarajevu. Diplomirao je pozorišnu režiju i radiofoniju na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu (u januaru 1978). Paralelno je studirao povijest umjetnosti i filozofïju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a postdiplomski studij iz filozofije je pohađao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1977-1979 (magistrirao 1989). Od 1993. do 1999. upisan kao doktorant na Univerzitet Paris X-Nanterre. Doktorsku tezu iz političkih nauka, sa naslovom Ethnos i demokratija - Slučaj Bosne i Hercegovine, odbranio u decembru 1999. Biran u zvanje docenta 2000, u Francuskoj. Autor je knjiga Kritika bosanskog uma (2016), I vrapci na grani (2009), Čas lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala (2007), Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine (2006), Izgradnja Evrope (2001). Srednjovjekovno filosofijsko nazivlje u arapskom jeziku (1990). Član je Predsjedništva Naše stranke.

• Nerzuk Ćurak je rekao da je Bosna i Hercegovina „identična svojim razlikama“, Derviš Sušić je napisao da „Bosna je najdublji kazan pakla... svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika...“. Kakva je Vaša definicija Bosne i Hercegovine?

- Bosanskohercegovačko društvo još uvijek plaća cijenu mita o svojoj posebnosti, i o tzv. razlikama... Ovdašnje stanovništvo je bijelo i razumije se bez prevodioca, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, u kojima žive bijelci, Afroamerikanci, Latinoamerikanci, hindusi, protestanti, katolici, muslimani, Indijanci, budisti... Pa ipak ne govorimo o multietničkom američkom društvu, niti u svakoj prilici spominjemo njihove razlike. Naša „posebnost“ je izgovor da se ovdje ne primijene civilizacijski standardi koji važe u drugim zemljama. I jedan uzak sloj profesionalnih čuvara identiteta od toga već godinama dobro živi.

   NE OKREĆI SE, SINE

• U kakvom su stanju danas, nakon genocida u Srebrenici, bosanski muslimani, Bošnjaci?

- Nemoguće je dijagnosticirati stanje dva miliona ljudi. Pravna je istina, koju nije mudro osporavati, da se genocid dogodio u Srebrenici, a ne i na drugim mjestima masovnih ubistava - u Brčkom, Prijedoru, itd., iako će mnogi to trajno osjećati kao nepravdu. Sa druge strane, u isto vrijeme dogodio se genocid u Ruandi, sa deset puta više žrtava nego u Bosni i Hercegovini, no ta činjenica ne postoji u ovdašnjoj svijesti. Koliko je ljudi u stanju da kaže ko su Hutui a ko Tutsiji, i ko je koga ubijao? Znamo li ime ijedne žrtve, ijedan lokalitet u Ruandi  - kao što sa pravom očekujemo da svi znaju za Srebrenicu, Luku Brčko, Ahmiće ili Korićanske stijene. I to je neki pokazatelj stanja o kojem pitate.

• U Drugom svjetskom ratu muslimani, Bošnjaci, bijahu u ustašama, četnicima, partizanima... Gdje su danas u tom, ideološkom, smislu?

- Ideološki, oni su tamo gdje su ih dovele ličnosti kojima vjeruju i kojima daju glasove na svakim izborima od 1990. Geografski, oni su širom svijeta, u posljednje vrijeme sve više u Njemačkoj ili Austriji, da pobjegnu od situacije u koju su se doveli svojim glasovima.

• Ulice i škole koje su nosile imena partizana, antifašista, danas nose imena nekih drugih osoba! I gradonačelnik nam se oklizne na jeziku pa pominje, u nekoliko navrata, „borbu protiv antifašizma“. Slučajno?

- Ne znam je li slučajno u ovom konkretnom slučaju koji spominjete, ali distanciranje od antifašizma je opšta i prepoznatljiva tendencija. To je samo jedan aspekt desekularizacije, budući da su antifašisti uglavnom bili komunisti, dakle ateisti. Povratak „tradicionalnim vrijednostima“ pretpostavlja da se njeguje uspomena na beznačajne ličnosti koje nisu skrenule sa puta „prave vjere“. No to nije, naravno, karakteristično samo za Bošnjake i Bosnu, dovoljno je da se osvrnete po susjedstvu.

• Bosna je sekularna država?

- Da bi bila sekularna, mora najprije biti država. A kao takva, ne može da se uspostavi između ostalog i zato što je u toku desekularizacija društva, proces koji u nekim aspektima još nije završen. Postoje džepovi otpora. Zabrinjavajuće je, ipak, što snage koje je pokreću nisu ništa naučile iz primjera Turske, koja je krenula u sunovrat kada je odustala od sekularnog kemalističkog modela.

• U Bosni, rekao je svojevremeno Alija Izetbegović, „građansko bez nacionalnog nije realno. A nerealne ideje, makar izgledale divne, u politici su beznačajne, i domet im je uvijek ograničen“. Kako pomiriti nacionalno i građansko? Znamo li mi to?

- Svoj smisao za razlikovanje realnih i nerealnih ideja Alija Izetbegović je pokazao kada se u Islamskoj deklaraciji zalagao za stvaranje „velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije“. A koliko je shvatao šta je uopšte građansko, pokazao je kada je prije izbora 1990. najavljivao da će „Bosna biti građanska država, ali više u gradu a manje na selu“. Postoje desetine političkih zajednica u kojima je pomireno „građansko“ i „nacionalno“ i koje bez toga ne bi ni mogle opstati. Povrh toga, Izetbegović i njegovi partneri iz SDS i HDZ nisu shvatali ni šta je nacionalno, pa rezultat nije mogao biti drukčiji.

• Ljudi koji klanjaju i poste, vjeruju u Boga na ovaj ili onaj način, danas su na vlasti. I nikad više, čini se, lopovluka, nemorala, nepotizma i korupcije nije bilo!?

- Ako ostanemo na toj tačnoj konstataciji, nanosimo nepravdu onima koji klanjaju i poste. Ima desetine država u kojima je vlast korumpirana i nemoralna, a vrše je hrišćani, budisti ili ateisti. Radi se o tome da religioznost, i kad je najiskrenija, nije javna vrlina, već privatna. Kao takva, nije nikakvo jamstvo, baš kao ni nereligioznost. Od lične moralnosti vršilaca vlasti mnogo je važnija vladavina zakona (imperia legum potentiora quam hominum), demokratska kontrola i transparentnost - što sve izostaje u Bosni i Hercegovini.

    JEDNOUMLJE

• Država nam je, tako piše u novinama, puna turskih, arapskih, malezijskih para? Kakvog smo to „konja uzhajali“ na putu ka Evropskoj uniji?

- Problem nije u porijeklu para. Ima ih, iz tih zemalja, i u Evropskoj uniji. Radi se, i ovdje, o transparentnosti i poštivanju zakona. Zaobilaze li se ekološki standardi, urbanistički planovi i propisi o oporezivanju da bi se privukli i zadržali investitori? Koji ustupci im se prave? Prepuštaju li im se strateški resursi? U zemljama koje ste spomenuli ima mnogo čestitih poslovnih ljudi svjetskog formata, ali njih Bosna ne zanima; oni se okreću stabilnim državama sa pouzdanom pravnom zaštitom privrednih subjekata, a ovdje dolaze uglavnom sumnjivi tipovi, jer se takvi najlakše nagode sa lokalnim muljatorima od kojih se ne razlikuju mnogo.

Ljudi, ne samo mladi, napuštaju Bosnu i Hercegovinu, ali ne iz nedostatka ljubavi već zbog nedostatka perspektive

• Nekad smo imali jednopartijski sistem, danas tropartijski, tri jednoumlja. Ne zna pošten glasač šta je gore? Prosvijetlite nas!

- Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko. Danas, kada su profesore marksizma u školama zamijenili vjeroučitelji, insistira se na samo jednoj istini, jednoj knjizi i jednoj najvišoj vrijednosti koja mora biti ista za sve. Recept je, i ovdje, njegovanje kritičkog mišljenja, ali to nije realno očekivati od državnih struktura. Situaciju donekle ublažavaju strukture civilnog društva. I komunikacija sa „svjetskom javnošću“, putem kablovskih programa i internet-portala, koju je nemoguće kontrolirati. Što ne znači da i tim putem ne dolaze indoktrinacije druge vrste.

• Čini se da Bosnu i Hercegovinu ne voli barem polovina njenog stanovništva? Može li takva država dugoročno opstati?

- Ja nemam taj utisak, i ne znam kako se emotivno stanje polovine stanovništva može empirijski provjeriti. Zemlju razlikujem od države. Možete voljeti zemlju ili zavičaj, a ne voljeti državnu vlast. U svakom slučaju, važniji od „ljubavi“ su poštivanje (pravednih) zakona i građanska odgovornost, uvjerenje da vlast prema svakome postupa jednako, da se nagrađuju rezultati a ne porijeklo i da su svima dostupni svi položaji i funkcije u društvu pod istim uslovima. A svega toga nema. Ljudi, ne samo mladi, napuštaju Bosnu i Hercegovinu, ali ne iz nedostatka ljubavi već zbog nedostatka perspektive.

   LOPOVI SU NAJGLASNIJI

• U Predsjedništvo BiH dolazi Milorad Dodok koji Bosnu i ne naziva državom, nego teritorijom. Može li mu se ostatak članova  Predsjedništva suprotstaviti ? 

- Već izraz „suprotstaviti“ koji ste upotrijebili predstavlja Predsjedništvo kao poprište sukoba, u kome sjede neki koji napadaju i neki koji im se suprotstavljaju. Ja nisam osoba koju o tome možete pitati: od 1990. godine, u pravilnim razmacima, dovodim u sumnju i sâmo postojanje Predsjedništva kao kolektivnog organa. Sada se pokazuje da će taj organ morati biti ukinut u procesu pristupanja EU, jer nijedna članica Evropske unije nema kolektivnog šefa države. Prihvatljivo rješenje je predsjednik bez ikakvih ovlasti osim protokolarnih, koji bi se birao u parlamentu, sa rotacijom pripadnika konstitutivnih naroda i ostalih. Time bi se provela i presuda Suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci.

• U vrijeme komunista, koje danas pljujemo, živjeli smo u miru, promovirali bratstvo i jedinstvo. Onda je uvedena demokratija i kao da smo jedva čekali da se pobijemo, protjeramo, istrijebimo, etnički očistimo. Malo pojednostavljeno, ali tako ispada. Ko smo mi?

- Urušavanje komunizma i demokratizacija su povijesni procesi koji se nisu mogli izbjeći. Niti ih je trebalo izbjegavati. No nisu se svugdje odvijali na isti način. Zapadne demokratije, koje su ih pokrenule i pomagale, prilično naivno su izjednačile tranziciju s održavanjem višepartijskih izbora. I takoreći dovele na vlast rasiste i kleronacionaliste koji su se mogli pohvaliti demokratskim legitimitetom. Tako da je današnja Bosna i Hercegovina zemlja sa dva krupna problema: ona je postkonfliktno društvo i društvo nedovršene tranzicije. Na vlasti su snage koje su konflikt izazvale i u njemu sudjelovale, i koje koče tranziciju jer bi u pravnoj (i pravoj) državi završili u zatvoru. To je ubojita kombinacija i ne možemo se izvući samo svojim snagama.

• Otkud u politici ovoliko osoba tipa Eseda Radeljaša?

- Ako mislite na kriminalce koji se bave politikom, to je samo pokazatelj stanja u društvu. Ni tu se Bosna ne razlikuje od nekih drugih postkomunističkih društava. Samo što je kod nas sve složenije, zbog dimenzije „vitalnog nacionalnog interesa“ - lopovi su najglasniji u odbrani časti i dostojanstva svoga naroda i najspremniji da u skupštinskom odlučivanju prodaju svoj glas.

Smijenjen sam zbog teksta koji sam napisao i u kojem sam se suprotstavio pozivima na džihad upućenima sa jednog skupa održanog u Zagrebu. Pitao sam, naime, „ima li veće usluge agresoru, koji uvjerava svjetsku javnost da se u Bosni i Hercegovini vodi vjerski rat, negoli poziv na džihad, rat za odbranu vjere?

• Hoću li pogriješiti ako Vas pitam kako se postaje neprijatelj sistema, države? Niste omiljeni u Stavu, Saffu...?

- Ne znam da me ijedna država proglasila neprijateljem. A u pluralističkom društvu razumljivo je da se neki ne moraju slagati sa mojim stavovima, i da to mogu iskazivati na različite načine. U svakom slučaju, sebe smatram protivnikom ovoga sistema i to ne krijem. I protivnikom ovakve državne vlasti. Spreman sam da učestvujem u njenom obaranju svim legalnim sredstvima.

   MUDŽAHIDI

• U ratu ste, neko vrijeme, bili pripadnik Armije RBiH. I kad ste primijetili da se, kako sam pročitao da ste rekli, islamizira, napustili ste i Armiju i Bosnu! Koliko se Bosna islamizirala, kako su Bošnjaci, muslimani, „islamizirani“?

- To je složeno pitanje, a mislim da u Bosni i Hercegovini ne postoje intelektualne snage (ni u jednom od dva tabora) koje bi ga mogle plodonosno tematizirati. U mom slučaju, nije riječ o napuštanju Armije BiH već o smjeni: radio sam u Političkoj upravi Štaba vrhovne komande, a smijenjen sam zbog teksta koji sam napisao i u kojem sam se suprotstavio pozivima na džihad upućenima sa jednog skupa održanog u Zagrebu. Pitao sam, naime, „ima li veće usluge agresoru, koji uvjerava svjetsku javnost da se u Bosni i Hercegovini vodi vjerski rat, negoli poziv na džihad, rat za odbranu vjere?“ I još: „Može li se na bolji način potvrditi iskonstruirana teza četničke propagande da je rat i poveden zato što su Muslimani namjeravali da osnuju fundamentalističku državu na tlu Evrope?“. Nakon smjene, donio sam ličnu odluku i napustio Bosnu i Hercegovinu. I danas mislim da je pozivanje stranih boraca, mudžahida, bilo strahovita greška. No s iskazima o (re)islamizaciji današnje Bosne i Hercegovine moramo biti oprezni. Tu nije težište na islamu, u smislu „da je u pitanju neka druga religija, bilo bi drukčije“: vraćanje bilo kojih religijskih vrijednosti u javni život imalo bi isti rezultat. Zamišljam gradonačelnicu Pariza Anne Hidalgo kako iz javnih sredstava daje darove bračnim parovima koji se vjenčaju u crkvi, ali ne i ostalima. A kada to ovdje učini gradonačelnik Sarajeva, skoro da i nema reakcija.

    SENDVIČ

• U čemu je nevolja sa našim političarima? Ili je bolje pitati u čemu je nevolja sa nama, narodom?

- Političari se razlikuju, i ne postoji univerzalan sud koji vrijedi za sve. Kad je riječ o narodu, 40% pripadnika „naroda“ uopšte i ne izlazi na izbore. A od onih koji iziđu, većina glasa za iste stranke ili pojedince već 25 godina. Kako je govorio Einstein, besmisleno je raditi iste stvari a očekivati drukčije rezultate. Kako god vi opisivali sadašnje stanje, ono je rezultat onoga što „narod“ hoće.

• Gladan čovjek je daleko zainteresiraniji za sendvič nego za slobodu?

- Nažalost, to je tačno. I spremno prodaje svoj glas na izborima za 50 KM. Zbog čega ostaje gladan naredne četiri godine.