Intervju

Ugledna profesorica s Univerziteta Columbia i bivša glasnogovornica Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini analizira trenutnu situaciju u našoj zemlji i regiji, govori o odnosu međunarodne zajednice i planovima Amerike, bosanskohercegovačkim medijima. Kaže da su Sarajevo i rad u BiH promijenili njen život zauvijek

 Razgovarao: Dario Novalić

Foto: Mevludin Mekić

Možete li se ponovo predstaviti bosanskohercegovačkoj javnosti? Mnogo ljudi zna za Vas, ali za novije generacije.

- Moje ime je Tanya Domi i predajem na Columbia univerzitetu u New Yorku. Zainteresovala sam se za BiH na dva različita načina. Prvenstveno, bilo  je to 1991. kroz pomoć kongresmenu Frenku McCloskeyju. On je bio prvi član Zastupničkog doma Sjedinjenih Američkih Država koji je pozivao vladu Sjedinjenih Američkih Država da se umiješa i zaustavi rat ovdje. Bio je veliki borac za sve ljude koji pate, posebno za Bošnjake, zbog ciljanja i ubijanja Bošnjaka. Danas jedan most u Sarajevu nosi njegovo ime u znak sjećanja. Ja sam postala svjesna rata u Sloveniji, kratkog rata, rata u Hrvatskog, a u decembru 1992. kongresmen McCloskey je došao u Sarajevo da razgovara i sazna šta se ovdje dešava. Ja sam radila sa njim u ranim danima rata, radio je kao vojni strateg. Onda je prošlo par godina i rat se završio u novembru 1995. i ja sam tada radila vani, u Africi. Vratim se kući u Washington i apliciram da se vratim u Sarajevo, da radim za misiju OSCE (Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju / Organization for Security and Co-operation in Europe) ovdje u BiH. Ovdje sam došla u augustu 1996. i bila tu četiri godine.

 MEDIJI I POLITIKA

Kao što znate, snimamo serijal o historiji bosanskohercegovačkog novinarstva. Recite nam šta ste pronašli kada ste prvi put došli 1996? Kako je medijska scena tada izgledala?

- Zapravo sam nakon izbora počela raditi u uredu za razvoj medija u OSCE-u. Situacija je bila poprilično etnički podijeljena. Svaka etnička skupina imala je svoj medij, svoje novine, svoje TV-stanice i oni su bili u vlasništvu ili su bili kontrolisani od strane članova političkih stranaka. Bili su to striktno etnički mediji koji su bili korišteni za širenje propagande tokom rata. Bilo je poprilično teško okruženje. Ja sam radila na tome da se pomognu stvoriti nezavisni mediji. To je bila jedna od stvari, druga je bila da se uvedu standardi za profesiju, a treća da se adresiraju ilegalna posjedovanja frekvencija od strane radio i televizijskih stanica. Koristili su bh. elektronski spektrum, ali nisu za to plaćali. To je bio značajan problem, i ja sam sarađivala sa svojom prijateljicom Dunjom Mijatović, koja je bila u Regulatornoj agenciji za komunikacije. Postala sam predsjednica Komisije medijskih eksperata 1998. i u komisiji smo imali novinare i internacionalne ljude iz medija. Svrha Komisije bila je da osigura da sve političke partije imaju pristup svim medijima, bez obzira na etničku pripadnost. To je bio moj posao u to vrijeme. Institucionalizirali smo politiku da HDZ kontroliše HRT, morali su politički program napraviti tako da uključuju i političare iz SDP-a, SDA… i da svi imaju priliku pričati o svojim političkim platformama i onome za šta se zalažu. U toku tog projekta HRT je odbila da dozvoli pristup. Ja sam predala diplomatsku žalbu u kojoj je navedeno da to mora biti omogućeno, a ukoliko ne bude da će biti poduzete određene akcije na izborima protiv HDZ-a. Upravo se to i dogodilo - oni su odbili pristup, a ja sam predala žalbu i sudija Finn Lynghjem, iz Norveške, uklonio je pet političara iz HDZ-a sa glasačkog listića. To je bilo zaista nešto veliko. Nakon izbora, postala sam glasnogovornica OSCE-a. Moj posao bio je da sarađujem sa medijima, obavještavam ih o onome što OSCE radi, zašto to radi...

Recite nam nešto više o tom periodu?

- Uspostavila sam veoma dobru vezu sa BHT televizijom. Pozivali su me da gostujem, dolazila sam i govorila o onome što radimo, posebno u odnosu na gubitke na izborima u to vrijeme, za to je postojao veliki interes u medijima. Bila sam zabrinuta zbog toga što sam bila regulator medija za izbore, nisam htjela da se ta veza prenese na medije koji su pokrivali OSCE i njegove programe. Bilo je problema, ali ja generalno nisam imala problema. Zapravo, obišla sam sve štampane medije, predstavila se, upoznala sa vlasnicima, pričala sa novinarima. Ispostavilo se da mnogo internacionalnih ljudi to nije radilo. Predstavljali su stvari, ali zaista nisu pričali ni sa kim. Ja znam mnogo o novinarstvu, bila sam novinar i jednostavno sam razvijala osobne veze. Mislila sam da će ljudi zbog toga izvještavati o OSCE-u, ali mediji nisu imali profesionalne standarde. Ja lično nisam imala problema, ali jedan od problema koji smo uočili bilo je korištenje etničkih uvreda. Vlasništvo je bilo problem. Rekla bih da je i danas vlasništvo i dalje problem. Vlade su koristile finansijske policije koje su dolazile i ometale medije.

Dvadeset godina poslije, situacija je potpuno ista. Tu ste par dana, da li ste vidjeli neke stare prijatelje, šta mislite o medijima danas?

-  Mislim da je klima u medijima prilično loša. Upućena sam jer pratim dešavanja, jer predajem o Balkanu. Predajem o medijima i dešavanjima ovdje. Vidi se puno neprofesionalnog novinarstva, vidi se mnogo manipulacije medija. Mediji su vjerovatno etnički obilježeni isto kao i kada sam tek stigla 1996. Situacija nije dobra i to primjećuju mnogi ljudi. Čini se da, barem u nekim institucijama u SAD-u, planiraju investirati još novca, ponovo, da se bave medijima. Naravno, jedan od aspekata toga su profesionalni standardi. To je vrlo važno, to je evropski konstrukt, i zaista ne znam kako sada funkcioniše, ali u ono vrijeme je to za nas bilo vrlo važno, da se ljudi počnu educirati o profesionalnim standardima. Od toga ništa ne može biti važnije u novinarstvu, jer ako toga nema neće im se ni vjerovati.

Rekli ste da ste mnogo sarađivali sa BHT-om. Da li ste očekivali više?

- Da budem iskrena, ne mogu gledati BHTV iz New Yorka. Znam da je 1999. sistem javnog emitovanja podignut od strane Ureda visokog predstavnika, ja sam bila dio tima koji je to odobrio. SAD je podržavao javne emitere. Imamo formu toga i u SAD-u, ali nije isto. Veoma je skupo, velika je kapitalna investicija, to je zaista skup medij. Jako skup.

Zašto ste ovdje? Da li zaista volite BiH kao što mislimo ili…?

- Da. Sarajevo i rad u BiH su promijenili moj život zauvijek, veoma pozitivno. Otišla sam 2000. jer sam morala, htjela sam se vratiti i završiti postdiplomski studij. Svoj master rad sam napisala na temu BiH. Onda sam postala profesor i predajem o Balkanu. Veliki je dio mojih javnih programa na univerzitetu Columbia, a ljudi mogu otići na naš YouTube kanal i vidjeti da na Columbiji produciramo najbolje javne programe i istraživanja o Balkanu u SAD-u. Niko se ne može porediti sa radovima koji mi izdajemo.

KAD JE NAPADNUT NEW YORK NAJVIŠE SU ME ZVALE SARAJLIJE

Ove godine je 20. godišnjica od napada na SAD. U vrijeme napada živjeli ste u New Yorku. Kakva su Vaša sjećanja i kakva je danas situacija u ovom gradu dvadeset godina poslije?

 - U New Yorku sam živjela godinu dana kada se dogodio 11. septembar. Gotovo odmah sam pomislila da u svijetu postoji vrlo malo gradova koji bi mogli apsorbirati tako velik udarac i oporaviti se - ne samo oporaviti, nego kroz svojih 377 godina postojanja 2001. godine, izgraditi još veći neboder koji će zamijeniti Twin Towers.

Tog dana, i u danima koji su uslijedili nakon toga, zaljubila sam se u stanovnike New Yorka. Bila sam tako ponosna na jedinstvo grada i na to kako smo svi bili jedni uz druge.

Ljudi koji su me najviše kontaktirali 11. 9. 2001. bile su Sarajlije. Oni su razumjeli kakav je osjećaj biti napadnut. Sarajevo je bilo uz New York. Bila sam duboko dirnuta mailovima i pozivima koje sam primala od svojih prijatelja Bosanaca.

U 20 godina koje su uslijedile nakon toga, grad je izdržao i globalnu finansijsku krizu 2008. Vrlo teški i neki od najvećih pokretača sloma na tržištu bile su banke u New Yorku, uključujući i brokersku kuću AIG, na kojoj je bila prilično ozloglašena fotografija svih koji su radili u AIG-u kako stoje kada im je rečeno  da spakuju svoje stvari - bilo je to veliko otpuštanje svih zaposlenih.

Pandemija COVID-19 pogodila je New York više od 11. septembra. Toliko je trgovina zatvoreno jer poduzeća nisu mogla uspjeti tokom pandemije. Primili smo grozan udarac na proljeće 2020... Mnogo ljudi je umrlo i tijela su bila složena u hladnjačama jer mrtvozornici nisu mogli dovoljno brzo sahranjivati ljude - broj mrtvih bio je poražavajući. To je trenutak koji me činio jako tužnom za moj lijepi NYC. S ekonomskog stajališta, blago smo se oporavili, ali New York se nije 100% oporavio... Oporavak će potrajati i zavisi od broja infekcija i stalnim naporima da se vakciniše što je više ljudi moguće. Ali vjerujem da će se NYC ponovno vratiti jer su naše stope infekcije prilično niske, a stope vakcinisanih prilično visoke. 

 EVROPLJANI NISU DOBRO „IGRALI“

Kako Vam BiH izgleda sada?

- Veoma sam zabrinuta. Objavila sam članak o stranim politikama u junu i rekla da sam jako zabrinuta prvenstveno zbog situacije u BiH, zbog gosp. Dodika, gosp. Čovića koji i dalje radi sa Rusima protiv BiH i NATO članstva. Ovaj članak je bio napisan u saradnji sa mojim kolegom i zaista smo rekli da je ovo kriza. BiH je u krizi i BiH zaslužuje podršku od međunarodne zajednice i da je plan koji Bidenova administracija predlaže Vijeću ministara zaista veoma skroman i nije u skladu sa trenutnim dešavanjima.

Kako komentarišete Zakon o zabrani negiranja genocida?

- Naravno, u potpunosti podržavam Zakon i krivične prijave koje donosi. To je veliki problem. Dešava se u BiH i u regiji, u Hrvatskoj, Srbiji... Moje istraživanje o negiranju holokausta nije mnogo drugačije od toga jer se i to dešava već dugo. Problem i izazov je da se tužioci obuče, ljudi educiraju o tome šta bi se onda dogodilo kada je neko optužen i doveden na sud. To je zaista veliki korak. Rumunija je donijela hitni dekret o negiranju holokausta 2003. godine, a prvu presudu imali su u februaru ove godine. Tako da je ovo jako dug proces, ali vrlo važan. Negiranje genocida je uvreda žrtvama i u suštini je mržnja prema drugima. Negirati ono što se desilo je negiranje istine. I govori direktno o njihovoj mržnji, u ovom slučaju većinom mržnji prema Bošnjacima.

Šta možemo očekivati u narednih par mjeseci? Kakvu vrstu pomoći možemo očekivati od međunarodne zajednice? Imali smo puno pomoći prethodnih 20-25 godina, ali nisam baš siguran da imamo dobre rezultate.

- Ja mislim da su sa kovidom stvari postale puno teže. Drugo, mislim da u SAD-u i sami imamo puno političkih problema. Ono što se desilo šestog januara, SAD se mora nositi sa covidom, ali i sa političkom krizom. Trenutno ne mislim da će biti mnogo diplomatskog angažmana. Vidim samo redovni. Ne vidim nikakve indikacije da će se desiti bilo kakva diplomatska intervencija za popravljanje Daytonskog sporazuma ili bilo šta takvo. SAD sarađuje sa EU da BiH i druge zemlje Balkana koje još uvijek nisu članice EU to postanu. Ali mislim da to nije jasno i da Evropljani nisu dobro „igrali“. Kada je Sjeverna Makedonija, naprimjer, očigledno postigla sve što je trebala za primanje u članstvo, Francuska je promijenila pravila i rekla da to sada ne mogu i da neće dozvoliti njeno pridruživanje. Mislim da EU treba mnogo toga ovdje i dokazati. Sada kada je Velika Britanija izašla iz EU, ne mislim da je to plus za regiju, mislim da kada Britanija i SAD rade zajedno u regiji to je bolje za regiju s aspekta sigurnosti, ali i u samom angažmanu i radu sa ljudima. Tako da sam i zbog toga zabrinuta.

Imate li neki dobar savjet, zaista imate mnogo iskustva sa Balkana, o svemu što se dešava u regiji i danas u svijetu? Da li je za nas bolje da probamo učiniti nešto sami? Ili je to nemoguće?

- Mislim da se dešava nekoliko stvari, ne znam šta bi moglo biti od mini Šengena. Ne znam kako će to ispasti i koliko će rezultata donijeti. Srbija će gurati srpski plan. Ne znam koliko će to pomoći malim zemljama kao što su BiH, Kosovo, čak i Crna Gora, iako se ona razvila, i dalje je vrlo mala zemlja. Lično mislim da je najbolje što se može ovdje desiti budu ljudi koji su educirani i koji se educiraju i da postoji puno divnih mladih ljudi, ali oni moraju biti angažovani. Ovi političari ne pričaju zapravo o budućnosti, pričaju o prošlosti. I gube ljude.

To je naš najveći problem. Mnogo nas misli o prošlosti.

- Mislim da je negiranje onog što se desilo pogrešno. To nije uredu. Ako nemate pravdu, nećete imati mir, kako mi u Americi kažemo. Ali mladi ljudi moraju biti motivirani da ostanu. Preko 500.000 ljudi iz bivše Jugoslavije živi u Beču. Tako da je ta motivacija zaista važna. Neko mora reći da stižu klimatske promjene, toplije je, uzrokuje poplave... A BiH je predivna zemlja. Zaista predivna. I trebala bi biti bolje predstavljena posjetiocima. Kada objavim slike BiH na svom facebooku, ljudi ne mogu vjerovati koliko je lijepa. Mnogo je stvari koje su predivne u ovoj zemlji, neki od mojih najboljih prijatelja su ovdje, radila sam sa ljudima ovdje, imam kumče ovdje. Volim BiH, nikad me nije napustila i ja nikada neću napustiti nju.