Intervju

On je pisac, pjesnik, recitator, glumac, novinar, a oni koji ga poznaju bi dodali šeret i boem. Rezak Hukanović je još 1971. godine ušao u Ginisovu knjigu rekorda kada je recitovao 45 sati na tašce, bez prekida, i napamet… U logorima Omarska i Manjača proveo je pola godina, dokumentovao sve u romanu „Deseta vrata pakla“, objavljenom 1993. godine nakon njegovog oslobađanja iz logora. Trenutno je aktuelna nova knjiga koja predstavlja zbirku od 50 priča o poznatima iz svijeta estrade, sporta, glume...

Razgovarao: Dario Novalić

Foto: Privatni album

Ko je ustvari Rezak Hukanović?

- Ni ja ga do kraja još nisam upoznao. Ta želja za nečim novim vrlo često me odvede u potpuno nepoznate sfere života. Nije to potreba za dokazivanjem već pusta želja za avanturom, potreba da zaviriš u nešto novo. Strijelac sam u horoskopu, pa valjda otuda to i ide. Pišem pjesme, prozu, uređujem program na jednoj televiziji. U mladosti sam skakao padobranom, stekao sportsku dozvolu. Dugo sam radio kao organizator koncerata poznatim jugoslovenskim pjevačima i grupama. Ponekad sam igrao u pozorištu. Igrao sam i Omera u kultnoj predstavi „Omer i Merima“. Svugdje sam ja  pomalo zavirivao, ali najduže sam ostao u poeziji, šest zbirki objavljenih i najnovija spremna za objavljivanje.

Ipak, tvoja najpoznatija knjiga je „Deseta vrata pakla“?

- Da, to je priča koja boli. Knjige se pišu perom, olovkom, kompjuterom... Ova je pisana krvlju, mojom i mojih sapatnika iz logora Omarska i Manjača, gdje sam proveo užasnih pola godine. Roman je doživio sedam izdanja na bosanskom jeziku. Preveden je na engleski, norveški, turski, njemački, a uskoro i na talijanski jezik. Samo u SAD doživio je tri izdanja, naravno na engleskom jeziku, isto toliko u Velikoj Britaniji, i smatram to važnim, jer engleski jezik je ipak najzastupljeniji jezik u svijetu. Knjiga je bila i svjedok u Hagu, gdje sam i sam svjedočio. Nešto se radi i oko pisanja scenarija po ovom romanu, pa ko zna, možda se snimi i film o ljudima koji su bili logoraši Omarske i Manjače. Njih više od hiljadu je ubijeno samo u Omarskoj. To se ne smije zaboraviti. Teško mi je o tome pričati, jer svaki puta mi se nanova vraćaju scene batinjanja, mučenja, ubijanja...

Nakon logora bio si u Norveškoj kao izbjeglica?

- Da, Norvežani su prijatelji Bosne, oni su vrlo human narod, zemlja sa najvećim standardom u svijetu. Zaista je trebalo imati sreće i nakon logora naći se u prijateljskoj Norveškoj. Tamo sam uređivao novine Moja BiH i objavio prvo izdanje mog romana „Deseta vrata pakla“. Imam dosta norveških prijatelja, Sveina Moneslanda, mog izdavača, Mariju Varšinsk, rediteljku koja je snimila dokumentarni film u kojemu sam govorio o strahotama logora, a koji je prikazan na mnogim televizijama, Ivara Amundsena, koji je nažalost preminuo prije dva mjeseca. Bio je pravi prijatelj nas Bosanaca i Hercegovaca. Pored svih rizika u ljeto 1995. dolazio je u BiH, posjetio Sarajevo i Zenicu. 

Da možeš nešto da promijeniš u svom dosadašnjem životu, šta bi promijenio?

- Nemam ja mnogo toga u životu zbog čega se kajem ili da bih nešto tu posebno mijenjao. Naravno, da mogu da izbrišem rat i logore, to bih mijenjao. Ali to mi se nije dogodilo mojom voljom. Ostalo nije loše. Važno mi je da nemam čega silnog da se kajem, osim nekih pogrešnih ljudi koji su se nekako našli u mom životu, ali i oni su brisani, možda nekada malo kasno, ali ih nema, ne postoje.

Na što si posebno ponosan?

- Na svoju djecu. To su sada ljudi, imaju svoje porodice, svoju djecu. Dino, sin moga Arnana sada ima tačno onoliko godina (16), koliko je imao Arnan kada je zajedno sa mnom odveden u Omarsku. Mlađi ima kćerkicu od pet godina. Moja Una mene zove Didi i to mi je najdraži nadimak u životu. Zaista sam ponosan na sve njih.

Voliš li da putuješ?

- Kako je govorio moj dragi prijatelj Vehid Gunić: „Ko ne putuje, taj ne živi“. Ja sam zaista puno putovao, sada to činim mnogo manje. U Americi sam bio više od dvadeset puta, Evropa mi je cijela dom, Afrika mi je privlačna za ljetovanja, kao i Dubai. Znatiželja me je dva puta odvela u Kinu. Posjetio sam i daleku Australiju. Od svih destinacija koje nisam posjetio najviše bih volio da odem do Indije i Japana, ali ko zna?

Šta je to što nikada nisi uradio?

- Ima mnogo toga. Sve sam nekako probao u životu, osim droge, kriminala i politike. Sve to, barem kod nas, ima zajednički imenitelj. Nudili su meni i fotelju ministra i razne skupštine i parlamente, ali ne mogu ja sebe vidjeti tu nikako. Nikada nisam bio ni u jednoj partiji, osim onoj Titovoj, ali to su bila neka druga, normalnija vremena. Sada je politika prljava i nije u funkciji naroda već ličnih interesa pojedinaca. Ja volim biti srećan, ali sreća je i kada učiniš nekoga drugoga srećnim.To zadovoljstvo ponekad može biti i draže od sopstvene sreće. 

Pominješ novu knjigu?

- „Moji susreti i druženja sa poznatima“ je zbirka od 50 priča o poznatima iz svijeta estrade, sporta, glume. To je lepeza od pedesetak priča o poznatima, koje sam upoznavao tokom bavljenja estradom, na putovanjima, promocijama knjiga... Mada sam izbjegavao pisati o političarima, ipak ima jedna priča i o jednom političaru, dobrom čovjeku i pravom prijatelju BiH, Bobu Doleu, nekadašnjem kandidatu za predsjednika SAD. Imao sam tu čast i zadovoljstvo da ga upoznam u Vašingtonu davne 1994. godine kada sam promovisao svoj roman „Deseta vrata pakla“, u Americi. Kada sam pisao ovu priču nisam znao da li je on uopšte živ. Na guglu nađem samo godinu rođenja, a onda nazovem kolegu Erola Avdovića, u Njujork, i on mi reče da je živ, da ima 96 godina.

U ovoj knjizi pominjem i priču o Tomi Zdravkoviću, kako je ovaj popularni pjevač nepoznatom čovjeku poklonio automobil, jer je ovaj cijeli život sanjao da ima baš takav automobil. To je poseban osjećaj koji te ispuni kada nekoga učiniš sretnim. Zaim Imamović, Safet Isović, Toše Proeski, dva Halida, Hoki, Josip Pejaković, Miroslav Ilić, Šaban, Abdulah Sidran, Dino Merlin, Željko Malnar, Ćiro Blažević... samo su neki od likova iz ove knjige.