Intervju

1. „Kad sam bio hodža“ objavljen 2016. godine, praktično je Vaš roman prvijenac. Poslije nekoliko književnih nagrada, ovih dana je stiglo i veliko priznanje proslavljenog režisera Ademira Kenovića koji je najavio ekranizaciju romana. Iznenađeni?

- Nisam. To sam i očekivao, ali me ne bi obeshrabrilo ni da nije došlo do toga. Film i televizija su nepregledno polje mogućnosti za pisca. Iz nekog razloga ta neslućena zemlja prilika nije iskorištena. Čovjek inače baulja kroz život ne videći ni priliku ni mogućnosti ni svoje vrijednosti. 

2. Pretpostavljam da će knjiga morati proći kroz neku adaptaciju. Da li će to biti zajednički rad sa Kenovićem ili ...?

- Već dugo radimo nas dvojica i zadnju rečenicu sam napisao ima godinu. Pričamo još povremeno o napisanom. Imam osjećaj da će skoro isto biti i snimljeno. K'o da vidim film na tren.

3. Kako uopšte ide ta saradnja pisca i režisera. Da li ste zadovoljni?

- Sretan. Pitao sam se onomad pišući roman ko će me nazvati da predloži film. Bio baš Ademir. U nekadašnjem kinu Dubrovnik se upoznali. Uživam u tom svemu. I učim. A to je i po Coppoli najbolji način zabave. Učenje.

4. Zna li se možda kada će se krenuti sa realizacijom?

- Navijam da smo blizu. Možda vrlo blizu.

5. Za one koji je još nisu pročitali, možete li ukratko reći o čemu se radi u romanu?

- Mladić kroz snijeg pred kućom pred oca. Devedeset druga. Tad u tu kuću smrt majčina nenadano. On za životom u grad u majsko jutro pa u staru ulicu. Otamo nazad samo ptice. Nekoliko mjeseci ubijanja oko njega zarobljenog. Onda godine skrivanja. Ko iza sna u martovsko jutro nazad dok sa radija gotova opsada. On pred razrušenu kuću. Tamo neko okrenut leđima. 

6. Nastavak, odnosno drugi dio ovog romana nosi naziv „Ko sam ti ja“. Kada se očekuje u prodaji i kakvu radnju donosi drugi dio?

- Dvadeset godina kasnije moj junak u nejunačkom vremenu sređuje račune sa kojekakvim ološem i životom koji klizi. A on ga voli i ne da da mu ga ogade. Pripremam štampu vrlo brzo.

7. Izdavač je Buybook. Koliko je važno za književnika imati jaku izdavačku kuću, pogotovo u BiH koja je izložena strašnoj „invaziji“ izdavača i naslova iz susjedstva?

- Jako važno. Sve što ima škola i fakulteta, profesorica teorija i nastavnica pravopisa, predavača i sindikata oko klupa, regresa i toplih obroka, ministrica i nepismenih smutljivica pomoćnica za ovo i za ono, onih u odijelima blesana sa lažnim fakultetima, ne vrijedi narodu i ne doprinosi koliko jedna dobra u Bajbuku objavljena knjiga. Naših knjiga ne znam ni kako bi bez Bajbuka i bilo.

8. Ko danas čita u BiH?

- Ko ne čita nepravdu sebi nesagledivu čini. I treba mu tako.

9. Da li je u planu prevod knjige na druge jezike?

- Neki dan završen talijanski, a do jeseni će i španski. Već imaju njemački i slovenski. Francuski treba biti do kraja godine.

10. Zanimljivo je da je „Kad sam bio hodža“ inspiracija i za jedan muzički projekat. Možete li reći o čemu se radi?

- E to me pitajte. Sva su pitanja valjana i dotiču me duboko, a ovo i dodatno za mene. Ovdje staro drugarstvo Jasmina Vesnića i mene utemeljuje ovaj zahvat. Iz tog je lako raditi. Namjerili album sa deset pjesama koje osvjetljavaju likove i prilike u romanu. Još jednu pjesmu dodatnu i jednu na osnovu nastavka „Hodže“. Došlo mi k 'o i scenarij prilika da dopišem roman. Da ga otvorim sa nove strane. Vidio da likovi još imaju šta mi reći. Da mi pomažu. Uspio sam reći  jedno ime u naslovu pjesme. Napisao joj pjesmu. To mi prije djelovalo teško i neprilično.

11. Neki bi rekli da Vas je baš krenulo?

-  Ja bih rekao da ne znam, da me u isto vrijeme pritišće sa druge strane da se borim sa koječim. A i to bio posao. Bio život. Pisanje je borba. Protiv gluhoće i ispraznosti. A i ovo moje drugo što me sad napada mislim da je bilo na tom tragu. Kakogod svaka pjesma i razgovor i jedna vrijedna rečenica vrijedne su života pa je time vrijedno i ono neprijatno i odvratno što nam daje dobru građu za pisanje.

12. Legenda kaže da su Ivi Andriću sarajevski mangupi dobacivali: „Halo, pisac, napiše li se šta?“ Dobacuju li Vama šta?

- Nekad neko nešto. Razgali me nerijetko. Ima dvije-tri godine da mi je u mraku na koncertu prišla žena i rekla da bih dobio najveći bis da to ima za pisanje. Nestade odmah.

13. Digitalizacija trajno mijenja cjelokupno društvo i navike. I mnoge knjige su već odavno na displeju umjesto na papiru. Vjerujete li ipak da će papirna izdanja preživjeti i šta generalno mislite o digitalnim knjigama?

- Knjige na papiru su jedan od zadnjih, ako ne i zadnji predmet ovog svijeta koji će nestati. Nevolja je da se masa smeća štampa po svijetu. Promilov promil valja. E to će ostat. Nepapirnata knjiga odličan je fazon. Koristim. Mislim da će sve što nije književnost u svojoj neopisivoj snazi i značaju preći na ekran. I treba. Ta rijetka najbolja književnost će ostati i na papiru.

14. Mnoge profesije i zanimanja, u materijalnom smislu, teško su pogođena pandemijom. Kako su prošli književnici i pisci?

- Pa sigurno loše. Opet sve što piscu treba su iskustvo i pamet. Lak život mu najčešće ne koristi. Rijetki mu se mogu oduprijeti i dobro pisati o izvjesnosti pa makar i dobroj. To je valjda nemoguće.

15. Možete li preporučiti našim čitaocima nekoliko naslova?

- Bezbeli. Grabim priliku godinama da naredim svakom čitanje „Ministarstva posebnih slučajeva“ Nathana Englandera. Bajbukov roman na bosanskom. Možda najbolje što su Uzun i Samardžić izdali. Drugo najbolje. Nedavno pročitao „Patriu“ Fernanda Arambura. „Frakturin“ prevod. Korisno, a vješto napisano. Valjao bi svakom, a napose svakom ko se trpa o politici pričati, pročitati „Ribu u vodi“. Ljosina sjećanja na svoju političku epizodu u Peruu. „Razmatranja nepolitičnog čovjeka“ Thomasa Manna. Preko njega se i bolji od njega otvaraju. „Stonera“ Johna Wiliamsa. Njegovog „Augusta“. Miljenka redom. Od pjesama okupljenih u „Dunje“ do internetske stranice. On i internet koristi sa strašću i snagom pisca. Nema takvih puno. Amilu Kahrović od aktuelnog domaćeg znanog mi. Godio mi neki dan „Klasični period Osmanskog carstva“ Halila Inaldžika.

16. Kakva su Vam interesovanja izvan književnosti?

- Umjetnost je umjetnost zato što produbljuje i obuhvata sve. Kako nam je onaj pravdoljubivi ruski lav pojasnio. Mene štošta mami. I tehnologija. Mada, kako je isti rekao, nisam od onih praznovjeraca progresa. Auti. Tržište. Tenis. Povijest. Kuhanje. Mjesta. Politika u nekom smislu shvatanja i ostvarivanja slobode. Ukratko, ljudi, to me zanima.

17. Da li je BiH inspirativno okruženje za književnike i, generalno, za kreativnu umjetnost?

- Svako je. Gdje je lakše živjeti teže je nekad pisati. Ali nema pravila. Život je nepredvidljiv jer je čovjek nepredvidljiv. Predvidljivost je kraj.

18. Vjerujete li u moć javno izgovorene (književne) riječi ili je to samo floskula?

- Sve drugo je drugo. Književnost ima razornu snagu jer su istina i ljepota nezaustavljivi. Zbunjujuće neupućenim je to što je većina stvari označenih kao književnost zapravo ništa. Pa ni nema nikakvu snagu.

19. Pratite li politiku, da li ste razočarani cjelokupnom društveno-ekonomskom situacijom u državi?

- Ponešto mi dođe, mada se pravim da ne čujem. Nisam razočaran jer ne očekujem od drugih puno, a kamoli da ti što se otimaju oko vlasti šta znaju i mogu i sve da hoće i misle pošteno. Sve što vrijedi je rijetko. Pamet i sposobnost naroda, kao i čovjeka, postaje njegova sudbina.

20. Vaša izdanja su „paper“, a trenutno su najskandaloznija politička dešavanja vezana za neke famozne „non-papere“. Da li Vas je iznenadio ovaj što je navodno plasiran iz Slovenije?

- Samo me dobro može iznenaditi. Ima u toj glupariji za koju se blebetavci hvataju i trag velike teme neke podozrivosti prema nama. Prema Bosni. U srcu tog je potcjenjivački odnos prema nama kao narodu i zemlji čiju je sudbinu odredilo Osmansko carstvo. To možda najoklevetanije, a najzanimljivije povijesno iskustvo ovog dijela svijeta. Kakogod, naša sudbina je naš karakter i ovdje. Ta podjela Bosne je opsesivna tema, a pokvarenjačka zamisao. To je politika lažova i kukavica, a takvi lako ubijaju, kako je rekao jedan pomenuti u vašem gornjem pitanju. Zato treba oprezno, ali hrabro. Masa je stvari koje se moraju riješiti i niko neće doći niotkud da ih riješi za nas. Mi sami. Nema nam ko. Bosna je duga priča. Ima ljudi koji neće drugo nego to kao mjesto svoje slobode i ukorijenjenosti. Koje preci i jezik i porijeklo i poštenje obavezuju. Koji ne bježe da budu nosači tuta ni pisači kodova za maloumne igrice negdje u tuđini. Koliko bude poštenih i hrabrih toliko možemo. Prije će se evropska ta unija raspasti nego Bosna. Evropska unija je od ideje otvorenosti napravila birokratskog monstruma. To se raspada na drugi i opasniji način. Džaba pejperi. Sve što prave takvi su šleperi kojekakvih papirčina.

21. Nažalost, politika se uplela i među pisce. Prošle godine  je nekoliko pisaca (Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Ivica Đikića i Željko Ivanković ) napustilo PEN BiH zbog, kako su naveli, toga što je na službenoj stranici Centra objavljeno protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg sa potpisima jednoga broja članova PEN-a. Kakav je Vaš komentar na to?

- Pisac je usamljenik i buntovnik. Udruženja tupe i hlade taj stav. Ne zanimaju me nikakve organizacije ni sindikati. Slobode je više van toga svega. A pisci propovijedaju pa time i svjedoče slobodu.

22. Da li ste preležali koronu?

- Nisam. U svakom slučaju nisam ležao. 

23. Planirate li se vakcinisati ili radije ne biste?

- Hoću. Nauka je nerijetko dosadna i precijenjena, ali bi ovdje mogla izdobriti. 

24. Rođeni ste 1973., a vozite „bubu“ koja je samo dvije godine mlađa. Da li ste ljubitelj oldtimera, ljubitelj bube ili su, ne daj Bože, piscima preskupa novija vozila?

- Bubu vozim kao uspomenu, ali živ i upotrebljiv auto. Nema drugog takvog u povijesti i ne vjerujem da će biti. Konfekcija uništi sve. Umjetnost je antikonfekcija. Zato buba ima smisla. Za planine je dušu dala. Za sve. Inače me japanski auti nadahnjuju jednostavnošću i pouzdanošću. Izdržljivošću. To je što treba. Tako da vozim i suzuki. Swift. Dajem ga sinu, a nastavljam bubom.

25. Koja je najvažnija životna lekcija koju ste sami iskusili?

- Zadnjih dana mi se čini da sam se toliko nagled'o gada radeći u školi godinama da to nema mjere. Ali to je predvidljivo. To je fela činovnička da je iznenađenje kad neko valja. Najvažnije je ono najdublje u nama što ni ne znamo šta je, a određuje nas. Za čovjeka, sva su pitanja moralna. A tu nemamo izbora koliko mislimo nego nas potiče naslijeđeno pa i neosviješteno jače nego iskustva koja udaraju u nas. Karakter je sudbina.

26. Koristite li sveprisutne društvene mreže?

- Ne. Ali bi se moglo iskoristiti. Alata je toliko, a sadržaja malo. Bit će ih sve više koji otvaraju mogućnosti slobode, ali nje nema sve više i ne zavisi od alata. To je do hrabrosti i pameti. A toga nema puno. Povijest bi stala da ima.

27. Imate li neki životni moto?

- Nemam baš. Izmiče sintagmi i rečenici. 

28. Šta čini pisca piscem?

- Mislim ono što određuje čovjeka. Dostojanstvo. Ono nalaže i hrabrost i posvećenost i otvorenost i dosljednost.

29. Šta je suština uspješnih društava?

- Sloboda. Napose slobodno tržište. To išće sve. I sud koji na osnovu malo, ali vrlo jasnih propisa pomaže pravdu. I mogućnost da se znanje pretvori u proizvod pa i pare. Mogućnost da se svaka ideja ostvari na nivou vlastite poslovne i životne zamisli, a da nikog ne opterećuje i ne ponižava. Nije napredak u vozovima što brzo idu. Nije u telefonima ni u stanovima. To su samo posljedice prostora za stvaranje koje otvara slobodno tržište. A i da nema tih vozova ni auta ni zgradurina sa liftovima, ni kamera što snimaju vazdan, čovjek bi mogao biti dostojanstven i ostvaren. Bez slobode i odgovornosti za sebe i druge ne može.

30. Šta je to što književnost hoće?

- Prva i zadnja potrebna stvar je strast za životom. To je što umjetnost mora postići. Iz te ljubavi treba izaći mjera protiv pohlepe i gluposti i svake pokvarenosti kroz priče koje osvjetljavaju i oslobađaju.

31. Rekli ste negdje da je pitanje slobode likova važno. Kako?

- Ključno za prozu. Građa se opire pisanju, a likovi nametanju svega. I misli i riječi i situacija i vrijednosti. Oni imaju svoje i pisac to mora poštovati i koristiti pošteno. To poštenje pisca prema građi, a posebno prema likovima je otvorenost prema drugom čovjeku i njegovom načinu i iskustvu života.

32. Jesu li Vam likovi vratili taj odnos poštenja prema njima?

- Dali su mi sve. Posebno dvoje glavnih u „Hodži“. Jedan sporedni mi se tek pokazao kakav i jest. Samo u prolazu. Ovo dvoje mi i danas pomažu i daju priču. Brine me jesam li ih dobro shvatio. Pišući scenarij i pjesme kao da su mi rekli: „Nisi ti ni blizu mene opis'o.“ Ima toga koliko hoćeš. Gledaj pažljivije. Priđi bliže. Ne žuri. Kad sam kren'o pisati drugi roman na nekoj možda dvadesetoj stranici jedno od njih kao da mi se ukazalo i reklo: „Idi ovuda. Ovo ti je put. Piši o meni.“ 

33. Je li uredu da nam pročitate nešto iz romana koji dolazi?

- Mrak. Strah jak, a ruke mu pod tijelom. Negdje daleko sve. On za onu ideju discipline i kontrole a one nevoljko i neuvjerljivo. Koraci pred vratima. On rukom pod jastukom i krevetom, ali usporeno. Kasno za sve. Sekunde duge. Tada mu u glavu da su vrata druga i stan je tamo preko rijeke i zgrada je stara i godina je davna, ali ne više od tog. Ona sa prvog sprata mu veselo još si živ sve je prošlo sve će biti dobro vidiš šta sam ti govorila još te volim. To mu toplo pa onu muku i nemoć negdje iza sebe. Ruku prema njoj. Hajde u spas prodorno sa sjevera ravno u nešto duboko u njemu. Onda mu jasno da je to san, a šta gdje kako je sad. Dolje kod rampe neko poluglasno pa auto prema istoku. Na solei na drugoj strani vrapci. Rosa po krovnom.