Dr. Emina Dervišević dobitnica je nagrade „Young achiever Award“ – „Mlade naučnice za 2022. godinu“, koju dodjeljuje Međunarodni istraživački i razvojni centar za publikacije (IRDCP). U konkurenciji više od 500 aplikanata iz cijelog svijeta nagrada je otišla u ruke dr. Dervišević za aplikaciju koja je išla u smjeru otkrivanja novih biomarkera u praksi sudske medicine

Razgovarao: Zdravko Čupović ([email protected])

U Vašem slučaju formalna i kurtoazna čestitka naprosto nije dovoljna. Primjerenije je reći iskreno „vau“. Nedavno ste osvojili „Young achiever Award”, koju dodjeljuje Međunarodni istraživački i razvojni centar za publikacije (IRDCP) kao priznanje za najbolju mladu naučnice Evrope. O kakvoj se nagradi radi i kako je tekao proces od prijave do izbora?

- Uistinu veliko hvala na divnim čestitkama. Za moj akademski profilej, a preferentno i moj CV je ovo veliko priznanje. Kada su me proglasili naučnicom godine, tada su na dodjeli rekli da nagrada prvi put ide u Bosnu i Hercegovinu, tako da sam još ponosnija što je ovo priznanje prvo u kategoriji „Young achiever Award“ pripalo upravo meni. Riječ je o Internacionalnoj nagradi za najuspješnijeg mladog naučnika, koju dodjeljuje Centar za Internacionalna istraživanja i razvoj nauke (IRDCP). Kriteriji su bili: da ste doktor nauka mlađi od 35 godina, te da je sprovedeno originalno istraživanje, uz osebujnu biografiju i bibliografiju. Aplikacija je išla u smjeru otkrivanja novih biomarkera u praksi sudske medicine. Aplikanata je bilo 500 iz brojnih zemalja svijeta i konkurencija je bila velika. Osebujan CV, koji je također bio u kategoriji rangiranja, donio mi je veliki broj bodova, s obzirom na broj konferencija i aktivnog učešća sa oralnim prezentacijama za vrijeme dvogodišnjeg „covid perioda“, kada sam aktivno učestvovala na konferencijama. Godine 2019. stičem titulu doktora medicinskih nauka, što je također bio jedan od uslova (da ste doktor nauka mlađi od 35 godina). Proces je trajao nekoliko mjeseci i krajem augusta ove godine odnosim pobjedu u finalnom konkurentnom izlaganju sa kolegama iz Japana i Kine.

Vi ste specijalizantica sudske medicine. Možete li nam nešto više reći o sebi, a i pojasniti šta zapravo znači „sudska medicina“?

- Tako je. Ja sam ljekar na specijalizaciji iz sudske medicine. Osobito sam ponosna na trogodišnje iskustvo u radu sa pacijentima, nakon završetka studija, jer uistinu smatram da taj dio procesa „kako postati dobar ljekar“ svaki mladi doktor treba proći pa tek onda odlučiti šta dalje. Nakon trogodišnjeg rada u porodičnoj medicini, prijavila sam se na konkurs koji je objavio 2017. godine Medicinski fakultet i bila primljena. Odlučila sam se za ovu specijalizaciju jer je sudska medicina vrlo specifična i zahtijeva veliko znanje, ne može je svako raditi upravo zbog specifikuma i okolnosti sa kojima se susrećete, zahtijeva ozbiljnost, principijelnost, elokventnost, koncentraciju i ono što se učinilo meni posebnom je što nikad ne znate kakav vas dan čeka, i nijedan nije isti. Tu su u čitavom procesu i studenti kojima znanje prenosimo te istraživanja usko vezana za polje. Sudska medicina jedna je od najstarijih medicinskih specijalnosti, a razvijala se uporedo sa razvojem društvenih zajednica, kako to pokazuju npr. Hamurabijev zakon, Hipokratova zakletva, te zakoni bizantskog cara Justinijana I. Modernu sudsku medicinu utemeljio je u XVII st. talijanski liječnik P. Zacchia. U samoj definiciji sudska medicina je grana medicine koja se bavi problematikom nasilnog oštećenja zdravlja i nasilne smrti (mehaničkim, hemijskim ili fizikalnim postupcima). Svrha joj je pružanje pomoći pravnoj struci, kako bi se u sudskom postupku (kaznenom ili građanskom) uspješno riješili problemi medicinske naravi. Sudska medicina obuhvata vještačenja za sudske potrebe u slučajevima tzv. krvnih delikata, saobraćajnih nesreća, pri utvrđivanju očinstva (paternitetski sporovi) i u pitanjima naknade neimovinske štete (posljedice nasilnog oštećenja zdravlja i posljedice liječenja). Osnovna je uloga razlika prirodne od nasilne smrti. U okviru sudske medicine provodi se i identifikacija leševa, u pojedinačnom smrtnom slučaju ili u smrtnim slučajevima pri masovnim katastrofama (migracije, nesreće, ratne okolnosti).

Otići ili ostati

Priznanja donose određenu ličnu satisfakciju, ali razvoja nauke nema bez ozbiljnjih ulaganja. Opšte je poznato da je nauka u BiH na začelju liste prioriteta i da naučni impuls održavaju praktično isključivo entuzijasti. Postoje li ikakve naznake ili bar obećanja da će neko Ministarstvo sjetiti da postoje u BiH i „nekakva“ nauka i naučnici?

- Moram da kažem da smo kao mali tim, kolege i ja, upravo entuzijasti sa mnoštvom ideja, odnoseći se prema njima kao prema „platonskoj ljubavi“, u nadi da će sredstva postati dostupna. Cilj treba da uvijek bude visok, jer se u istraživanja resursno i intelektualno jako mnogo ulaže, čekaju se dugo rezultati i publikovanje koje u prosjeku traje oko godinu dana, pa cilj vodilja trebaju da budu i jesu Q1-Q2 radovi. Postoje javni pozivi od kantonalnih i Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, ali resursi su ti koji moraju biti dostupni uvijek kada se rađaju velike ideje prenesene na papir. Također smatram da pripadajući fakulteti i univerziteti trebaju više obavještavati javnost i dati na uvid rezultate svojih kolega i uposlenika.

Mlade i pametne, a pogotovo deficitarne naučnike svaka razvijena zemlja dočekuje raširenih ruku. Da li ste imali profesionalnih ponuda da napustite BiH?

- Imala sam profesionalnih ponuda i ponuda za nastavak školovanja i postdoktorskog studija u Sloveniji, Italiji i Engleskoj, koje za sada nisam prihvatila, isključivo iz ličnih razloga. Međutim, ono što me svaki put nanovo oživljava jesu nove ideje, novi ljudi, nova poznanstva i veliki kolaborativni projekti u koje sam uključena.

Da li su dijelovi Vašeg naučnog istraživanje već sada zaživjeli u globalnoj naučnoj zajednici, da li Vas druge kolege širom svijeta već citiraju u svojim naučnim radovima?

- Da, razvijena je naučna mreža sa domaćim i inostranim kolegama, uz citiranost koja iz dana u dan postaje veća.

Gdje se danas odvija naučni rad u BiH, bar ovo malo što ga ima u institucijama, fakultetima, privatnim kompanijama...?

- Naučni rad se odvija tamo gdje ste dobrodošli, uz jaku volju, fantastičan tim kolega i preraspodjelu snaga.

Mladi odlaze, iskusni naučnici idu u penziju. Imaju li danas mladi koji su zainteresovani za naučni rad više uopšte od koga da uče?

- Još uvijek da, međutim upitno je do kada. 

Šta je sa obrazovnim sistemom. Da li stimuliše kreativno razmišljanje, poticanje za nauku ili je zastario i prevaziđen?

- Obrazovni sistem je takav kakav jeste. Nastavno osoblje je preopterećeno nastavom i studentima, tako da jako malo vremena ostaje za velike projekte istraživanja. Oni koji žele više moraju dati svog slobodnog vremena više, mimo nastave i nastavnih obaveza, što je nekada zaista limitirajući faktor. Sreća je velika što su međunarodni projekti i međunarodna suradnja na višem nivou, pa se možemo nadati širenju mreže „znanje dobiti, procesuirati i dati“.

Nema sujete

 Poruka svima koji žele da se bave naukom u BiH?

- Mladi moraju sanjati i imati cilj, a da bi dosanjali i ostvareni bili, moramo imati sredstva. Spoznaja o nečemu mora biti dostupna mladima, kao ključni kriterij za životni izbor. Mladi naučnici ne bi trebali biti sujetni, jer znanje je moć i u znanju je moć, pa moć i znači „želim znanje dati“, a najbolji put je kroz nauku i istraživanje. Onima koji žele putem nauke želim iskrenu dobrodošlicu jer će im trebati jako puno strpljenja, solidarnosti, ličnih finansijskih ulaganja, ali pored toga dosanjat će san, kada na papir ostave zapečaćene svoje ideje u metodologije novih otkrića u naučnom polju djelovanja.