Intervju

 Mediji su već ranije zaključili, svaka priča s Omarom počinje i završava s njegovom rock grupom Mjesečari. Tako je i u ovom intervjuu. Ali otkriva nam on i poneku tajnu advokature, posla koji voli mnogo manje od onog kojim se bavio sve dok nije „dibidus“ propao. Nakon turneje koju mu je upropastila srbijanska turbo-folk pjevačica Dara Bubamara, umjesto da zaradi- ostao je dužan. Njegov mu je rahmetli otac, poznati novinar Enver Enko Mehmedbašić, dok mu je posuđivao novac da vrati dug, tada rekao: „Ovo mi je za tabuta, evo ti, ali nemoj više svirati.“ Danas za njega kažu da je jedan od imućnijih advokata, a on odgovara da mu je najljepše bilo onda kad je bio muzičar i imao najmanje

Omar Mehmedbašić je poznati sarajevski advokat i bivši frontmen rock grupe „Mjesečari“ po kojoj je i dobio nadimak Omar Mjesečar. Danas je jedan od najtraženijih advokata s armijom klijenata, brani optuženike za najteža krivična djela, razbojništva, ubistva i pljačke. Između ostalog trenutno zastupa Denisa Stojnića kojem je nedavno određen kućni pritvor au okviru istrage povezane s korištenjem aplikacije Sky.Bio je dugogodišnji advokat Dejana Vukovića, poznatijeg kao Super Beba, advokat Benjamina Spahovića optuženog za saobraćajnu nesreću u kojoj je teške povrede opasne po život zadobio 17- godišnji sin oskarovca Danisa Tanovića, Almira Čehajića Batka koji je u aferi „Otvorena mreža“ osumnjičen za krivična djela zloupotreba položa i pranje novca, a u vezi s malverzacijama novcem koji je prikupljan za transplantacije. Ne brani ljude iz uvjerenja, pojašnjava Mehmedbašić kada ga upitaju za klijente.

Ispričao je i jednu anegdotu sa suđenja kada je branio grupu Roma pod sumnjom da su istukli jednog između sebe pa suse u međuvremenu, između suđenja,pomirili: „Oštećeni nije htio na suđenju da kaže koji su ga udarali, a kada se tužiteljica iznervirala i pitala ga koji od njih deset, Džango je diplomatski odgovorio: „Tužiteljice, sjedite vi na mravinjak i recite koji vas je mrav ujeo?“

Mama i tata novinari. Otkuda ti u advokaturi i pravu ?

- Ja sam prvo bio u muzici i pisao sam pjesme a volio bih da sam bio novinar ili psac, ali onda bi svi govorili da mi je tata pisao tekstove kao što su govorili za muziku. I mama i tata su bili poznati novinari pa nisam htio da budem tu. A završio sam nižu srednju muzičku i onda kao i svi u to zlatno doba Sarajeva 1985. smo napravili bend koji je '88. izdao ploču. Mislim da je tada svaki drugi Sarajlija bio muzičar i imao grupu. Samo u mojoj zgradi je stanovao Davorin Popović, Čičak, Kokan bubnjar. Zamisli kakav je to grad bio – svi su sve svirali. Imali smo takve bendove da je bila čista i velika želja da se pridružiš njima. Poslije te muzičke karijere, kada je skroz propala, otišao sam u advokaturu.

Kada si prve pare zaradio?

- To je sve bilo sitno. Kao muzičar smo prvi honorar dobili 1987. i to za tezgu u Kineskom restoranu koji je bio kraj Prve gimnazije u koju su išle najljepše djevojke u Sarajevu. Svirali smo tu da bismo mogli snimiti demo snimak i odnijeti te snimke u Diskoton da nam objave. I tada sam zaradio te prve pare. Nažalost, svirali smo tuđe pjesme da bi ta svirka trajala, da bi program bio pun.

Imaš li neki savjet za mlade muzičare nakon svega što si prošao?

- Mislim data muzika ovdje nestaje kao zanat. Sada je sve kompjuter. Mi smo išli kod Čička u Dom mladih gdje su bili bendovi i gdje su vježbali. Od Vatrenog poljupca, Tife, Formule 4,... Sada svi to nešto rade na kompjuteru i zaista ne znam šta će biti sa muzičarima koji sviraju neki instrument osim harmonike.

U Kantonu Sarajevo su najavili neku vrstu obnove Doma mladih i naravno tih prostorija za vježbanje. Damir Nikšić je ponudio i projekat, napisao ga.

- Mislim da su to sve političke parole. Ne možeš ti danas nikoga natjerati da ide u muzičku školu da nauči svirati. Pa moraš imati uzore, a gdje su nam uzori? Ja sam imao Bijelo dugme, Indexe, Crvenu jabuku, Zabranjeno pušenje… Ovdje je sada duhovna pustinja. Da su oni na to ozbiljno mislili zadržali bi likove koji su činili Sarajevo kao što je Milić Vukašinović. Čitao sam da je kralj Aleksandar dao apanažu Tinu Ujeviću da živi u tom gradu. Slavuji ne mogu sada zaraditi pare i vrtiti robu na pijaci u isto vrijeme. Naši ljudi su posebna vrsta ljudi i to se mora njegovati kako je to socijalizam njegovao. Davao prostore za vježbu, obezbjeđivao koncerte, nastupe i zato je Sarajevo bilo veliki grad. Sada je mali  grad, nemamo više 50 bendova već neke pojedinačne incidente, lične uspjehe nekih ljudi poput Dubioze, Jale, Korelija.

LJUDI KRATKOG FITILJA

Hajdemo malo o advokaturi. Kada si i kako odlučio da braniš kriminalce?

- Ne bih ih ja zvao tako, kriminalcima. To su ljudi kratkog fitilja. Znači, poslije zadnje moje turneje, svirali smo u Bihaću, Cazinu, Kladuši, nije to bilo tako davno, no na toj turneji smo dibidus propali jer je uporedo sa nama svirala i Dara Bubamara i ta vrsta muzike. Sa turneje sam se vratio sa dugom od 5.000 maraka što je u to doba bilo ogromno, k'o sada 20 hiljada eura. Došao sam kući, nisam znao kako da vratim te pare. I šta ću, kud ću!? Pitao sam tatu, koji je inače skromno živio, bio u penziji, da pomogne. Rekoh mu: „Stari, dužan sam -možeš li mi posuditi?“ Kaže stari: „Ovo mi je za tabuta, evo ti, ali nemoj više svirati.“ Potom sam počeo sa advokaturom koja nije moja prva ljubav niti će ikada biti.

Napravio sam Udruženje za zaštitu autorskih prava - UZUS, gdje mi je pomogao Dino Merlin i ostala raja sa estrade. Taj UZUS je izvršio prvu podjelu izvođačkih prava. S obzirom da sam bio raja na svim tim koncertima, raja sa te scene me počela zvati da im registrujem firmu ili završim neki drugi pravni posao. Mnogo klijenata mi je poslao Kiki Zurovac, Čolin menadžer.

Sa Super Bebom

Za vrlo kratko vrijeme si postao prvi izbor momaka „sa kratkim fitiljom„ kako ih ti zoveš. Postoji li neki recept za takav brzi uspon ?

- Advokatura nije samo znanje. Poznanstva i odnos su jako važni. Bio sam mnogo pristupačniji nego neki advokati u kravati, odijelu. Moj imidž je bio sličniji njihovom. Lakše su mi prilazili. Nije to neka tajna velika. Kroz muziku sam znao baš mnogo ljudi. Kada otvoriš i kafić moraš imati prijatelje koji će ti tu doći. I tako je krenulo. S obzirom da to nisam volio kao muziku bio sam dosta razuman jer, naprimjer, mi odemo na koncert u Ilijaš, dođe 40 ljudi, nosimo opremu, mokri i umorni, bez para i na kraju se još i posvađamo jer je neko u nekoj pjesmi ispao iz ritma.To je ta emocija. Ovdje u advokaturi toga nemam. Stoga su mi i odluke mnogo realnije, tačnije i zato bolje radim ovo.

Tvoji klijenti su dugo dobivali kese sa osnovnim potrepštinama u pritvoru. Kako ti je to palo na pamet?

- To je nekada bilo, sada manje toga ima. Ljudima su ruke vezane i nekada dođe neko njegov i uplati ti da mu odneseš nešto, ako je socijalni slučaj onda mu ti pomažeš. U svakom slučaju, to je još jedan dio toga humanog odnosa. Ja sam se, moram priznati, poistovjetio sa svojim branjenicima.

Da li te je nekada neki optuženik napao?

- Nikada. Mogu ti reći da me više ljudi napadne u saobraćaju. Ljudi su nervozni. Mnogo je teže u razvodima, naprimjer, kada se boriš da nekome uzmeš dijete ili ne plaća alimentaciju. Tada su ljudi emotivni.

Šta je onda gore raditi, kriminal ili razvod?

- Razvod je teži. Nekada zna biti i neki krivični slučaj, no tu su mahom razumni ljudi koji znaju kada su pogriješili i trude se da što bolje prođu.

U razvodu je uvijek incidentno. Rade emocije, nekada se znalo završiti i ubistvom, žena ubije muža ili muž ženu. Sve gori od emocija.

Da li i koliko ima psihičkih bolesnika među tvojim kljentima ?

- Ama ko danas nije psihički bolesnik u ovakvm društvu? Ako misliš na ove „ozbiljnije ludosti“ to najčešće dođe od uzimanja narkotičkih sredstava, kao što su speed, trava, heroin. No, u zatvoru, nakon neka tri mjeseca svi se vrate. Prođu te trenutne neuračunljivosti, uz adekvatnu terapiju se vrate na normalu. Rijetkost je da je neko „sasvim iskreno“ uradio, ali ima i takvih slučajeva. Većinom su trenutno neuračunljivi. 

NIKO KAO TITO!

Pratiš li politiku u BiH? Znaš li išta o tome?

- Pa evo čovjeka gore na zidu – Tito! To je iz moga perioda! Znaš kada je onaj jedan rekao: „ Bože mili čuda velikoga“ - što pišu knjige poslije Njegoša. Mislim da je Tito političar za sva vremena i da ne može doći bolji.

Pomažeš li stare prijatelje muzičare ?

- Da, kad kod mogu, i kome treba. I pravno, ali i na druge načine.

Da bi pomagao drugove i prijatelje moraš biti bogat. Kako je biti bogat? Kažu da ste jedan od imućnijih advokata ?

- Ja nikada nisam razmišljao o novcu jer sigurno ne bih svirao gitaru. Mene je u kasnoj dobi napustila djevojka koju sam najviše volio, rekla je da joj kuca biološki sat, a ja nisam mogao držati ni kanarinca. Imao sam jednu sobu koju sam grijao u stanu od 100 kvadrata. Trčao sam do WC-a, a okolo led. Ali je to bio najljepši život na svijetu. Dođe vikend i kod mene uvijek neko bude. Rambo, Psihomodo… Imao sam to ozvučenje pa sam im iznajmljivao, pa su kod mene i spavali. To je jedan ringišpil života. No, ja sam hipik. Nikada ništa nisam ni želio da bih nešto kupio. Uvijek sam želio da imam stadion pun publike no to je moj nedosanjani san. Nastupao sam kao gost na stadionima sa ovim „poznatijim“ bendovima no želio bih sam biti na stadionu. To bi bilo... Šanse da se to ostvari su nikakve. Mi smo bili urbani bend, do hiljadu ljudi u najbolja vremena. Većinom je to bilo 200-300 ljudi. Ne mogu reći da smo bili veliki bend no nama je bilo dovoljno da sviramo. Mi smo voljeli svoje pjesme i znali smo da to nije za širu publiku. Jednom smo snimili onu „Turbo-Amela“ i ona je razvalila, ali to je bio narodnjak a mi tim putem nismo željeli da idemo.

Dakle, što god da te upitam ti nekako skreneš na muziku?

- Skoro isto vremena sam proveo i u advokaturi i u muzici. Advokat sam već 20 godina.

Da li je tačno da te neki advokati ne vole ?

- Ma ne vjerujem da je to tačno! Družim se sa puno njih, osobito onim mlađim. Držim kafanu odmah preko puta sarajevskog Suda, gdje dolaze advokati i uvijek je puna.

Otac si i muž. Ozbiljna porodica. Da li je Sarajevo siguran grad?

- Ono što je sigurno za Sarajevo jeste da je dosadan grad! Ti koji si živio osamdesetih u gradu koji je imao diskoteke, koje su bile pune svaki dan i noć, bukvalno… Pa Bosna je radila cijeli dan jednako kao i neka diskoteka noću. Noćni tramvaji... Do pet ujutro! Živjeli smo kao Njujork. Za sigurnost ovdje ne brini jer svi kući idu u 11.00 navečer jer je jako dosadno.

Ali vidimo da se kriminal dešava i do 11.00 sati. Kažu da ima i mnogo droge u Sarajevu.

- Ima i to jako puno i to je neki stil života koji se meni ne sviđa, ali je zaista ima. Trava je postala normalna stvar, kao i cigare. Ja svoje dijete guram na sport onako kako nas je gurao i Tito. Mi smo svi morali ići na fizičko, imali neki dodatni sport, bavili se time. Tako i ja, idem tim starim principom pošto sam star čovjek.

Da li bi tebi kao advokatu odgovarala ozbiljna reforma pravosuđa?

- Nisam ni razmišljao o tome previše. Slabo ja to šta stignem pratiti, nemam vremena. Ako će biti nešto bolje - svakako da jesam za. Ali vrijeme ide i ispred mene. Pominje se ta Sky aplikacija. Zamisli da ja to nisam imao?! Zaostajem za vremenom i prostorom, a imam para da to kupim. Nisam imao pojma! Sramota me malo. To su znali ovi mlađi advokati. Ja sam prvi skinuo odijelo među advokatima, a sada dolaze sa romobilima i ruksacima na sud. Vremena se mijenjaju.

Počeli su hapsiti policajce, advokate. O čemu se tu radi?

- Vidjet ćemo o čemu se tu radi. Niko konkretno nije osuđen, a stvar je vezana za te aplikacije. Našli su u aplikaciji nešto što upućuje na nezakonite radnje. E da li će se te radnje dokazati, to prepuštam tužilaštvu.

Koji ti je najveći honorar u advokaturi?

- Pa kada sam branio Mirsu Švicarca. Mislim da mi je dao oko 10 hiljada eura. U muzici sam najviše zarado 1.000 maraka.

Koje je tvoje privatno mišljenje o slučaju Memić ?

- O tome ne bih govorio jer ne znam!

Koga biste od kolega uzeli da Vas brani?

- Senad Kreho, Senka Nožica, Alen Nakić, Dijana Hasić… Ima ih mnogo dobrih no nadam se da mi neće trebati!

Koga najviše cijenite od muzičara sa ex-Yu prostora?

- Gospodina Bregovića, Dinu Merlina, Pimpeka, Miću, Kazalište, Bajaga…

Hoće li u ovoj zemlji sunce ikada zasjati kako treba?

- Jooooj! Volio bih, majke mi! Al' teško! Mi još nismo dobili tu zemlju. Ovdje još ništa nije definisano kao što je bilo u Jugi. Prije dođe turista, izvadi fotoaparat - uhapse ga! Sada prolaze tenkovi, vojnici i niko ništa. Moj otac i majka su bili kvalitetni novinari sa mnoštvom nagrada, a na kraju sam im ja morao finansirati knjige i predstave. Mama je dobila sedam svjetskih nagrada kao reditelj i scenarista… Sramota je to! O tome sam i govorio - bez pomoći države, bez održavanja ljudi koji su od značaja - ostatćemo bez njih! Pitanje je da li ovdje ima mjesta za pametne ljude - umjetnike?