Magazin / Čitaj, saznaj

Ljudi koji idu na dijalizu znaju šta znači nada u transplantaciju i novi život. Svaki drugi dan ići na aparat i ležati po četiri sata, a pri tome treba znati da je taj proces održavanja u životu u isto vrijeme velika erozija organizma. To je i veoma bolan, težak poces. U ovoj zemlji nada za pacijente koji čekaju organ svela se na skoro pa ništa. Zašto imamo tako malo transplantacija u Bosni i Hercegovini?

Piše: Mimo Šahnipašić (Magazin Start BiH)

Godine 1974. u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u Kliničkom centru univerziteta u Sarajevu urađeno je prvo presađivanje bubrega u Bosni i Hercegovini. Taj, u to vrijeme veoma zahtjevan, operacioni zahvat izvela je ekipa ljekara na čijem je čelu bio profesor doktor Sreten Bošković. Ovaj specijalista transfuziologije i hirurgije nakon boravka u Rijeci, koja je u to vrijeme imala mnogo više iskustva sa transpalantacijam, dolazi u Sarajevo. Nakon pripremih radnji, okuplja ekipu sa kojom će nakon izvjesnog vremena i usavršavanja izvesti istorijski poduhvat. Govori mi to profesor doktor Bakir Nakaš, koji je u to vrijeme studirao medicinu. Dodaje i to da su odmah nakon rata u Bosni i Hercegovini okupili ekipu ljekara u Općoj bolnici u Sarajevu, koju je predvodio profesor Ekrem Efendić, a koji je, zajedno sa profesorom Abdulahom Nakašom i uz pomoć novca koji su dobili od Ujedinjenih nacija,  izveo dvanaest uspješnih transplantacija bubrega.

Vratimo se u sadašnjost. Skoro pedeset godina nakon prve transplantacije bubrega u Sarajevu, presađivanje organa u ovoj zemlji postalo je incident. Svaka transplantacija, ako se i desi, biva ispraćena ogromnom medijskom pažnjom. Slijede izjave, a najčešće su to direktori ovdašnjih kliničkih centara koji u svojim euforičnim nastupima obećavaju da će u periodu koji je pred nama broj ovih zahvata biti sve veći. Kad ono još jedna u nizu bh. najava o „boljem životu“.

Ljudi koji idu na dijalizu znaju šta znači nada u transplantaciju i novi život. Svaki drugi dan ići na aparat i ležati po četiri sata, a pri tome treba znati da je taj proces održavanja u životu u isto vrijeme velika erozija organizma. To je i veoma bolan, težak poces. U ovoj zemlji nada za pacijente koji čekaju organ svela se na skoro pa ništa. Do prije izvjesnog vremena oboljeli su imali kakvu- takvu nadu kroz pojekat „Otvorena mreža“, koja je imala ugovor sa klinikama u inostranstvu. U svim kontraverzama oko ove organizacije treba imati u vidu veliki broj spašenih. Nakon prestanka njihovog rada, presađivanje organa za najveći broj Bosanaca i Hercegovaca spade samo u domen puste nade. I onda se čudimo zašto pojedinici, u želji za životom, odlaze do Indije i Pakistana. Tamo se operacije, najčešće, vrše u jako sumnjivim uslovima, nekada maltene na ledinama, gdje se u improvizovanim salama rade zahvati. Ovdje vam nije strano vidjeti u oglasnicima kako ljudi prodaju bubrege. Sve je pripremljeno, to je crno tržište, a da pri tome oni koji bi trebali brinuti o pacijentima rade, što i vidimo, gotovo ništa za pomoć tim ljudima. I uz to treba dodati da se ovdje rade transplantacije samo bubrega.

Zašto imamo tako malo transplantacija u Bosni i Hercegovini? Jedan od razloga jest u činjenici da je sam dijalizni proces taj na kojemu se itekako može zaraditi u nabavkama i tenderima što je, znamo, uža specijalnost ovdašnjih vlastodržaca. Javna je tajna da su se prije izvjesnog vremena kupovali dijalizatori u Brazilu sa veoma upitnom kvalitetom. Cijena istih je bila za nabavljače, koji su dio sprege ministarstava i pojedinih dijaliznih centara u BiH, veoma primamljiva. Razlog jednostavan, jer kada se isti nabavljaju, tenderi rade svoje. Takve nabavke, doslovno prikazano, jesu kao da ste kupili jugu, a ovdje ga prodate kao poršea.

OBEĆANJA IZ MINISTARSTVA

Dosadašnja iskustva velikog broja oboljelih ne daju neku nadu u bolje sutra. A možemo, jer imamo i sale i dobre ljekare. Mi i dalje tapkamo u mjestu. Veliki broj pacijenata i njihovih porodica nada se da će Bosna i Hercegovina ući u članstvo „Eurotransplanta“, međunarodne neprofitne organizacije za razmjenu organa. Naša zemlja je prošle godine po ko zna koji put primila odbijenicu za ulazak u ovu organizaciju. Ako stavimo po strani činjenicu da smo mi država koja nema krovno ministarstvo zdravlja, da smo još uvijek u borbi za izglasavanje zakona koje je potrebno provesti u ovoj priči, osnovni uslov mi ne ispunjavamo. O čemu se tu radi, rekao nam je Tomislav Žuljević, predsjednik  „Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH“ (UDiTB), koji navodi:

- Potrebno je uraditi minimalno 12 do 15 transplantacija u matičnoj zemlji da bi se došlo do „Eurotransplanta“. Većina transplantacija mora biti kadaverična, odnosno presađivanje organa sa moždano umrle osobe donora. I to vam je uslov koji je osnova za daljne pregovore - kaže Žuljević i dodaje: - „Eurotransplant“ je veoma ozbiljna priča. Tu vam nema samo uzimati, moraš nešto i dati. BiH mora povećati broj transplantacija, posebno od preminulih osoba da bi došli u situaciju da budu dio „Eurotransplanta“. Pazite, ove godine smo imali samo osam transplantacija. Pojedine zemlje kao što je Slovenija su za vrijeme pandemije covid-19 povećale broj transplantacija, a Sjeverna Makedonija je u to tako teško vrijeme imala i prvu transplantaciju srca. Kod nas malo, jako malo. Jedino se mi u BiH nismo uspjeli organizovati i spašavati ljudske živote, barem one koji su imali žive donore - kaže Žuljević.

Iduća aktivnost ovim povodom je održavanje sastanka između predstavnika „Eurotransplanta“ i Ministarstva civilnih poslova BiH, na kojem će se razgovarati o narednim potezima države sa ciljem pronalaska mogućnosti pristupanja „Eurotransplantu“, odgovorili su iz Ministarstva civilnih poslova BiH, naglašavajući kako je ministrica Dubravka Bošnjak svjesna značaja i obveze da jedna zemlja bude punopravna članica „Eurotransplanta“, i da će pružati punu potporu u aktivnostima Bosne i Hercegovine u vezi sa podnošenjem zahtjeva i pristupanja „Eurotransplantu“. Kada i u kojem period se može očekivati sastanak, nije navedeno.

Bitna stavka u realizaciji većeg broja transplantacija organa su i liste čekanja. I tu je situacija, blago kazano, neozbiljna. Žuljević, koji je i sam, zahvaljujući rodbini i doniranju organa od člana porodice, prije petnaest godina imao uspješnu transplantaciju bubrega, o ovoj temi kaže:

- Kada je u pitanju lista čekanja, posebno za bubreg, ona bi po nama trebala biti dosta duža. Razlog tome je što u Federaciji BiH ima blizu 2.000 pacijenata na dijalizi, a trećina njih bi mogla biti transplantirana. To je situacija kod bubrežnih bolesnika, dok su bolesni građani koji čekaju na transplantaciju srca i jetre u veoma teškoj, maltene bezizlaznoj situaciji, jer se transplantacija srca još uvijek ne radi u BiH, a transplantacija jetre veoma rijetko - veli Žuljević.

Prema dostupnim informacijama iz Federalnog ministarstva zdravstva, odnosno Centra za transplantacijsku medicinu, trenutno se na Federalnoj listi čekanja nalazi 288 osoba. Problem je i što liječnici koji vode dijalizne centre ne rade na tome da pacijente stimuliraju i nagovore da idu na obradu kako bi ušli u evidenciju onih koji čekaju transplantaciju. „Pacijenti koji nisu na listi su ogorčeni, deprimirani i jednostavno nemaju volje da se stave na listu jer u Federaciji BiH nemamo kadaveričnih transplantacija“, kaže Žuljević. U Republici Srpskoj nema liste čekanja za pacijente.

Zemlja smo u kojoj vjerski momenat ima jako bitnu ulogu. Sa tim u vezi treba napomenuti da dominirajuće vjerske zajednice po svojim načelima dozvoljavaju presađivanje organa. Dakle, i sa te strane nema problema, ali ima problema koji su proizvod želje za velikom i brzom zaradom. U glavnom gradu ove zemlje odnedavno egzistiraju kancelarije stranih bolnica koje se nude da u svojim državama rade transplantacije. Najistaknutiji su predstavnici bolnica iz Turske, recimo, jako su zastupljeni u ovoj sferi i nude zahvate u svojoj zemlji. Zašto i koliko logičnosti ima u momentumu da, primjera radi, majka koja donira djetetu organ mora ići u inostranstvo kada to može uraditi i ovdje. Tu već ulazimo u domen razmišljanja kako ovdašnji pojedinci iz i oko svijeta medicine za sitan novac koji zarade tako šalju ljude, a da pritom imamo uslove za činiti to u svojoj zemlji.

Postoje i predrasude zato što građani nisu dobro informisani o donorstvu i što niko ne želi da razmišlja o smrti. Većina religijskih zajednica, kako već rekosmo, nema predrasude prema doniranju organa, ali postoje društvene predrasude, primjerice, mišljenje da organe dobijaju samo bogati ili da se neki organi mogu transplantirati samo sa mrtvih osoba.

Kako god da se sagledava ovaj problem jedno je sigurno, pacijenti koji čekaju priliku za novi život preko transplantacije organa još dugo će biti „na ledu“ zahvaljujući inertnosti, ali i dobrim dijelom nezainteresovanosti nadležnih. Pri tome odgovornost snose i političari i medicinari koji, jednostavno kazano, rade vrlo malo, gotovo ništa da bi se pomoglo ovoj kategoriji stanovnika ove tužne zemlje. 

TRI VAŽNA MOTIVA 

Dr. Luciano Potena, direktor za kvalitet postupaka transplantacija srca i pluća na Univerzitetu u Bolonji i predsjednik Evropskog društva za transplantaciju (ESOT), poručio je na prošlogodišnjoj konferenciji u Sarajevu, održanoj povodom obilježavanja Svjetskog dana bubrega, da su tri važna motiva za unaprijeđenje transplantacija:

„1. Transplantacija nije skupa i svi podaci, u svim zemljama, potvrđuju da je transplantacija mnogo jeftinija od dijalize, životni vijek pacijanata se produžava, a kvalitet života se poboljšava.

2. Transplantacija gradi mrežu solidarnosti i humanosti u zajednici.
3. Povećanje broja transplantacija dokazano utiče na povećanje kvaliteta kliničkih centara - kroz kvalitetniju organizaciju, bolju saradnju i veći kvalitet stručnjaka koji rade u kliničkim centrima.“

Dr. Potena tada je naglasio spremnost ESOT-a da bude podrška kroz proces unaprijeđenja sistema transplantacija u BiH. Najčešće transplantirani organi su bubrezi. Transplantacija bubrega omogućava pacijentima, ali i njihovim porodicama skoro potpuni povratak normalnom.

Svjetski dan bubrega obilježava se 10. 3. svake godine od 2006., upravo sa ciljem podizanja svijesti o važnosti bubrega u očuvanju zdravlja, i svijesti javnosti o preventivnom ponašanju, faktorima rizika, te o činjenici da su bolesti bubrega česte i opasne, ali i da ih je moguće liječiti, te uticati na smanjenje učestalosti hroničnih bubrežnih bolesti.

Hronična bolest bubrega je česta i štetna: 1 od 10 odraslih ljudi širom svijeta oboli, a ako se ne liječi može biti smrtonosna. Rano otkrivanje omogućava zbrinjavanje i upravljanje bolešću kako bi se spriječio morbiditet i smrtnost. Ipak, smrtnost uzrokovana bolestima bubrega nastavlja rasti iz godine u godinu i predviđa se da će biti peti vodeći uzrok smrti do 2040. godine.

NAKON TRANSPLANTACIJE ŽIVI PUNIM PLUĆIMA

Šta znači dobiti novi organ te koliko se u tom slučaju mijenja način života, najbolje zna Tomislav Žuljević, predsjednik „Udruženja dijaliziranih i transplantiranih pacijenata Federacije BiH“, koji je ranije za medije istakao:

- Vratio sam se porodici i na posao, više nisam teret državi koji sam bio jer se godišnje izdvaja 30 miliona KM za liječenje pacijenata hemodijalizom. Također, vratio sam se planinarenju, danas vodim dva udruženja te firmu u kojoj sam skupa sa suprugom i djecom. Dok sam bio na hemodijalizi, ništa od toga nisam mogao, a moj život je bio zasnovan na tom procesu, kući i lijekovima - naglasio je Žuljević.

UMRLA PORED ŽIVOG DONORA!

Potresno obraćanje javnosti nakon smrti Dragice Balte, koje je Tomislav Žuljević uputio putem svog facebook profila sredinom 2021. godine, zapravo jasno opisuje sa čim se susreću pacijenti i njihove porodice, ali i cjelokupni sistem koji bi trebao da brine o onima kojima život ovisi o transplantaciji:

„Dragica Balta umrla je, a nije trebala, nikako se to nije smjelo dogoditi. To je još jedna žrtva nesposobnog zdravstvenog sustava, nesposobnih liječnika, nesposobnog ministarstva zdravstva nesposobne države BiH. Dragica Balta je imala živog donora još prije dvije godine – dok još nije bila na dijalizi. Da bi joj uopće mogao darovati bubreg njen suprug Žarko je trebao skinuti 10-tak kilograma. On je skinuo 15 kilograma iz ljubavi i želje da supruzi spasi život“, naveo je Žuljević, čiju poruku su brojni podijelili. Ni to, piše on, nije bilo dovoljno da se transplantacija uradi.

„Čekalo se, taktiziralo, odugovlačilo. Zašto? Dragica Balta je zbog nesposobnjakovića gore pobrojanih završila na dijalizi potkraj prošle godine. Prođe od toga još sedam i pol mjeseci, a ona ne dočeka transplantaciju. Danas je (utorak) Dragica Balta umrla! Ne od korone. Ne od dijalize i bubrežne bolesti! Jednostavno je ‘UBILA’ ova država, ubilo je MITO, ubila je KORUPCIJA, pohlepa za prokletim novcem... Prokleti svi da su oni koji su mogli, a nisu spasili ovu divnu, dragu ženu“, podvukao je Žuljević.

On je potom uputio poruku:

„Dragi pacijenti, svi, posebno vi koji imate donora pa i oni koji nemate, budete li i dalje šutjeli, svi ćete sutra biti 'Dragica Balta'. Godinu i pol dana nema nijedne transplantacije u BiH, to niti je normalno niti je prirodno. Mi šutimo, čekamo kao na streljani svoj red, čekamo SMRT koja je svakako neminovna, ali ne mora se dogoditi sada, danas. Možda bismo mogli život još da produžimo. Da li će i ko će na duši nositi život ove majke, bake i supruge? Vjerovatno niko... Kod nas je riječ 'odgovornost' nepoznata, gotovo izbačena iz uporabe. Želimo li i dalje sjediti skrštenih ruku i čekati svoj red na smrt koja nije neminovna!? Dželati su svuda oko nas! Ubijaju nemilosrdno! Moramo se probuditi iz ovog ružnog sna! Našoj Dragici neka je pokoj vječni i neka počiva u miru, a njenoj obitelji iskrena sućut“, napisao je Žuljević u dramatičnom svjedočanstvu o još jednoj žrtvi zdravstvenog i uopšte sistema u našoj državi.