Priča o Džanu Kapiću (32) i Aidi Durić (27) je priča o mladosti i ljubavi, romantici i porodici, lokalpatriotizmu i građanskom aktivizmu, uspješnom biznisu i karijeri, odlascima i dolascima, Ljubljani i Sarajevu, sličnostima i različitostima... U ovom turobnom vremenu ovakvih priča nam treba možda više nego ikad da nam nanovo podgriju nadu da je bolja i ljepša budućnost moguća, ali nas istovremeno i opomene da ljudski kapital koji imamo nije ni nepresušan ni bezuslovan

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.ba)

Aida je rođena Slovenka porijeklom iz, kako sama kaže, ljute Krajine. Tačnije iz Cazina. Naizgled krhka dama plijeni širokim osmijehom koji onima u njenoj blizini može popraviti čak i poprilično loš dan. Drugi utisak je iznenađujuće čvrst stisak ruke pri pozdravljanju.

Kao i svaka mlada osoba, koja naravno ima mogućnosti za to, obišla je i vidjela mnogo svijeta. I Evropu i Ameriku. Usvajala nova znanja i širila vidike. A onda je ova ambiciozna dama 2016., možda više slučajno nego namjerno, došla u Sarajevo da upiše Medicinski fakultet na University Sarajevo School of Science and Technology (SSST). Plan je bio da ostane godinu-dvije, ali sudbina je htjela drugačije.

Dvije godin kasnije, u praktično oproštajnom izlasku od Sarajeva sa prijateljicom koja se također vraća iz Sarajeva u Austriju, u kafiću Blind Tiger iako nepušač, za cigaretu moli momka kojeg prvi put vidi.

- Ja sam ubrzo krenula kući. Samo par trenutaka kasnije on je, doslovno na Čeki, zaustavio tramvaj u koji sam ušla i tražio mi broj telefona - prisjeća se s osmijehom Aida scene koju možemo vidjeti još samo u romantičnim filmovima.

Uhvatio zadnji tramvaj

U tom trenutku u razgovor se uključuje i Džan i prepričava nam taj sudbinski susret iz svoje perspektive.

- Sedmicu prije nego što sam upoznao Aidu vratio sam se sa putovanja po Aziji gdje sam dva mjeseca istraživao i tražio neke nove proizvode. To je bila kombinacija poslovnog putovanja i odmora. Taj dan mi došao prijatelj iz Njemačke i izašli smo na piće u pomenuti lokal. Ja sam brzo primijetio Aidu. Ona je sjedila u bašti, a mi unutra pa sam zamolio prijatelja koji je inače arhitekta da još jednom izađemo vani da kao pogleda neku fasadu, a ja da vidim Aidu. U tom trenutku je ona meni tražila cigaretu. Razmijenili smo par riječi i vratili se na svoja mjesta. Nakon samo par minuta sam izašao da je još jednom vidim, ali je više nije bilo. Konobar je kazao da je upravo otišla. Ja sam potrčao i vidio kako ulazi na prednja vrata tramvaja koja se upravo zatvaraju. Progurao sam ruku i rekao vozaču da stane i da ne kreće. Moram priznati da je vozač bio sjajan i skroz sarađivao sa mnom. Tražio sam joj broj, ona mi je dala uz komentar „ovo ti stvarno nema smisla“, na šta sam odgovorio „vidjet ćemo šta ima smisla“ - priča nam Džan koji se evidentno i danas sa sjajem u očima sjeća svakog detalja te večeri. Priča koju će nesumnjivo nekada oboje sa zadovoljstvom više puta ispričati unucima i možda „dokumentovati“ baš ovim tekstom.

Džan nam otkriva i kako je sve što se dalje dešavalo u njihovom životu vezano za lokaciju Čeka, kod Centralne banke.

- Tu sam je kasnije i zaprosio, tu smo imali first look... - nabraja on dok Aida s osmijehom dobacuje kako je Džan „romantičan i šarmanatan Sarajlija, baš kao u pjesmama“.

Iako smo se dogovorili da će posao biti zasebna priča u nekoj drugoj prilici, treba napomenuti kako Džan vodi jedan zanimljiv posao.

- Flower factory je kompanija koja se bavi vanjskim i unutrašnjim uređenjem zelenila. Ozelenjavanjem prostora. Mnogo pažnje posvećujemo novitetima u hortikulturi. Mi smo pioniri u izradi zelenih zidova i drugih zelenih aranžmana, ali koji su samoodrživi i ne zahtijevaju zalijevanje. Banke su nam veliki klijenti koji ubacuju naše proizvode u svoje enterijere. Ali nama je plan da se širimo na Evropu. Ja sam inače magistar međunarodnih odnosa i diplomatije, a fakultet sam završio u Češkoj, u Pragu. Ali porodični biznis nam je cvjećarstvo. Ja sam to onda malo proširio i počeo zapošljavati inžinjere hortikulture. Mi smo pioniri u ovom poslu. Na taj način želim da doprinesem i svom gradu jer kod nas zelene površine nisu isplanirane. Bitno je da se gradi što više zgrada... - navodi Džan.

Kategorični Sarajlija i mikrorevolucionar

Neočekivano, kratak osvrt na biznis o kojem ćemo, kao što rekosmo, nekom drugom prilikom pisati više, priča o zelenilu je otvorila i usmjerila razgovor u nekom novom smjeru koji će otkriti snažan lokalpatritoizam i revolucionarni duh našeg sagovornik. Tačnije, ispravnije bi bilo nazvati ga „mikrorevolucionarom“.

- Mene je iskreno pogodilo kada je Aida rekla da je Ljubljana najzeleniji grad u Evropi i kako joj nedostaje zelenila u Sarajevu jer sam bio uvjeren da ne može zelenije od Sarajeva koje je okruženo planinama. Međutim, ta ljubav prema Sarajevu ne sputava moju želju da uvijek želim da dobru praksu primijenim u svojoj sredini jer sam tek odlaskom u Ljubljanu shvatio koliko gradskom jezgru Sarajeva nedostaje zelenila - priznaje iskreno.

A potom on, pun entuzijazma, nastavlja u jednom dahu.

- Ja sam kategorični Sarajlija koji će sve uraditi da život ovdje bude bolji, ali ne želim da lažem sebe. U Ljubljani sam zaista shvatio koliko bismo mogli unaprijediti malih stvari da nam život bude bolji i ljepši. Smeće je, recimo, jedna od njih. Mene to kod nas rastužuje. Bacanje, neredovan odvoz smeća... Pa zar niko nije uradio reviziju rasporeda kontejnera, vremena odvoza... Nama ni semafori nisu sinhronizovani! Ja ću se boriti da se promijeni sistem iznutra. Uskoro ćemo pokrenuti i nevladinu organizaciju. Potrebna nam je jedna sveobuhvatna građanska reforma.

Svugdje ima luđaka pa i u Sloveniji, ali se tamo pojedinačnim slučajevima lakše stane ukraj jer je sistemski bolje riješeno. Postoji veća svijest o javnom dobru, a zakonska rješenja su adekvatna - navodi Džan, sad već pomalo i vidno iznerviran.

- Ja sam za vrijeme studiranja stalno šetala po Ilidži koja ima dosta zelenila. Ali Stojčevac je užasno prljav. Mi smo ko studenti napravili akciju čišćenja, ali ljudi su doslovno na drugom kraju za to vrijeme bacali novo smeće - dodaje razočarano Aida.

Džan, međutim, ne spada u one jalove kritičare koji mnogo pričaju, a ništa ne poduzimaju. Istina, i on je počeo s iznošenjem nezadovoljstva na socijalnim mrežama, nakon čega je počeo da se obraća direktno komunalnim preduzećima pišući brojne žalbe, mailove...

- Ja to i dalje radim i neću to nikada prestati. U Ljubljani je, recimo, zanimljivo da imate kameru koja vas snima kako razvrstavate otpad, a ako nešto ne uradite propisno kazna neće doći samo vama nego svim komšijama. Država na taj način ne samo da vas novčano kažnjava nego i pravi socijalni pritisak da se ponašate odgovorno. Mislim da je to penicilin i za naše probleme. A mi bacamo smeće po ulicama... To je užasno. Naravno, imamo mi puno većih problema od smeća, ali ja smatram da promjena može doći ili nekim radikalnim činom ili kroz više nekih mikrorevolucija. Ja sam krenuo putem mikrorevolucije i mogu reći da vidim pozivitne pomake, bar u mojoj mahali u Starom Gradu, gdje imamo manju porodičnu kuću sa baštom - kaže Džan.

Zanimljive osobe sa kojima kvalitetno može provesti neko slobodno vrijeme vjerovatno nikada nije lako pronaći, ali sa ovim mladim bračnim parom vrijeme naprosto leti jer svaki kraj rečenice, kao u nekoj videoigri, otkriva neku novu temu o kojoj možete mnogo štošta saznati ili će vas bar natjerati da neke poznate stvari sagledate iz neke druge perspektive.

Šok u mahali

Aidin prvi susret i njen doživljaj autentične sarajevske mahale možda nije nešto novo, ali je nadasve zanimljivo i duhovito iskustvo s obzirom da je ona do tada, u kulturološkom smislu, bila skoro pa tipična Slovenka.

- Moj prvi dolazak i to sa autom u mahalu je bio traumatičan. Preuske ulice, a ja sva isprepadana. Ja sam do tada živjela na Novoj Otoci, gdje sam naučila na ravno i široko. Meni je mahala bila veliki šok sa te strane, a tek komšiluk u mahali. U Sloveniji, naravno, među susjedima postoji određena distanca, ali ovdje toga nema. Komšije i u kuću ulaze bez kucanja. Naučila sam se i dovikivati i pričati preko ograde. Bosanci su puni žarkih emocija, glasni su... Džan mi je pojasnio kako je on ovdje rođen pa je naučio da nema privatnosti. U Sloveniji ćete za svaki praznik dobiti pozivnicu, ali ovdje toga nema. Ovdje se pozivate i dolazite sami. Ja sam naučila da mi se svaki gost najavi, da se sve zna unaprijed. Ovdje, međutim, vlada spontanost. Pjesma „Fildžan viška“ to možda najbolje opisuje. Ipak, s vremenom sam ja preuzela malo mahalskog, a on malo slovenačkog - kaže Aida s osmijehom.

Džan dodaje kako je Aida dugo vremena sadržajno odgovarala na uobičajena komšijska pitanja na koja se zapravo i ne traži odgovor.

- Ali ona je svemu tome ozbiljno pristupala. Taj small talk je bio nevjerovatan. Međutim, moram priznati, pogotovo sada kada smo dobili dijete, da određena doza privatnosti ipak ima prednosti - priznaje on.

Priznanje ove, naizgled krhke, doktorice medicine da je strastvena i da u sve što radi ide srcem nas nije iznenadilo jer se to može primijetiti vrlo brzo, ali da obožava pojesti dobar i krvav komad mesa, e to već jeste bilo iznenađenje. Iznenadilo nas je i da oduvijek pije bosansku kafu, ali nas nije iznenadilo da ne zna gledati u fildžan.

- Oboje smo gurmani. Volim krvavo domaće meso. To nam je porodično, ali ćevape u biti ne jedem. Za vrijeme korone smo uzgajali i razno domaće povrće pored kuće. Ali za mene dobro meso ne treba ni prilog. Ja sam inače još kao dijete često išla u Krajinu tako da znam šta znači kupiti sijeno, pomusti kravu... Zanimljivo je da je Džan, iako je živio ovdje u BiH,  prvi put pomuzao kravu na dalekom Baliju i to na ovom posljednjem putovanju. Moram reći da je u BiH hrana jako kvalitetna, ali je iznenađujuća skupa - ističe Aida.

Dok Džan izdvaja još jedan problem koji mu sa poslovno strane stvara dosta muke.

- U BiH je problem konstantnost u ponudi. Teško je naći stabilne partnere i u mom poslu. U Sarajevu, recimo, imam problem da nabavim dva puta jednu te istu vazu, dok u Sloveniji nema tih problema. Da ne idem dalje. Nestabilno tržište dovodi do socijalnog nezadovoljstva. Naravno, to što niste našli neki začin možda neće pokvariti vaš dan, ali to što morate ponijeti svoju gazu za previjanje ili morate uzeti neki lijek kada krenete u bolnicu vas tjera da se zapitate o stepenu razvijenosti određenih stvari. Moj otac je dugo imao problem sa jetrom, nekih 15 godina i moje iskustvo sa bolnicama u Sarajevu i BiH se uvijek svede na neka poznanstva, politiku... Serija Tender, Srđana Vuletića, najbolje opisuje početak naših društvenih problema - ističe Džan.

Sa time se slaže i Aida, koja problem ilustruje svojim primjerima.

- I za mene je to bio veliki šok još dok sam studirala. Ljudi sami kupuju vakcine, sami pronalaze stručna lica koja im je trebaju aplicirati. Pacijentima u bolnicama se donose lijekovi. Viđala sam pacijente koji donose svoj toalet papir. To se u Sloveniji ne može desiti. Meni je bilo nevjerovatno kada me je Džan pitao šta mi treba kada sam otišla da se porodim. Možda usporedba nije fer, ali... Naravno, nesporno je da ovdje ima jako kvalitetnog kadra - kaže Aida koja je tek nedavno završila sa porodiljskim odsustvom te se tek planira posvetiti karijeri.

Naši sagovornici ističu kako su oboje zaljubljenici u život te da u iste žele implementirati sve dobre prakse.

- Od Džana sam razvila taj lijepi patriotizam i ljubav prema ovoj zemlji. Ja sam edukovana u slovenskim školama i nisam učila o bh. historiji. Nažalost, nisam znala dosta toga. Kada sam došla u BiH na studiranje ja sam bila ubijeđena da dolazim među naše ljude, a onda sam se šokirala koliko je unutrašnjih podjela. Na svim formularima vam traže da se izjašnjavate. Ali šokiraju me i neke druge stvari. Sarajevo je poznato kao grad pun kulture i kulturnih dešavanja. Ali mladi ljudi radije idu na šišu nego u teatar. Meni je nepojmljivo da je ulaznica za predstavu jeftinija od kutije cigareta. Ali i mnogo je lijepih stvari. Moram priznati da smo oboje zavoljeli planinarenje. Također smo usvojili napuštenog psa kojeg smo našli kod Daorsona u Stocu, dok smo bili na nekoj našoj istraživačkoj turi po Hercegovini gdje smo uživali u prirodi i hrani - navodi Aida.

Teško je naučiti „plivati“ u ovom sistemu

Iako im je donedavno Sarajevo bilo stalno mjesto boravka, prošlog proljeća su donijeli odluku da za buduću životnu bazu izaberu Ljubljanu, kada su i započeli selidbenu tranziciju. Ipak, možda je bolje reći da je Ljubljana polazna tačka odakle u poslovnom smislu planiraju osvojiti cijelu Evropu.

- Ja sam do prošle godine radio za UN, ali sam odlučio da prioritet dam svom biznisu. Već smo radili dosta projekata u regionu. Bacio sam sve karte u napad i počeli smo sa postepenom tranzicijom u Ljubljanu, a odatle ćemo „napasti“ svijet - uvjeren je Džan.

Nije teško zaključiti da je i rođenje kćerke odigralo veliku ulogu u tome da udio racionalnosti nadjača emocije prilikom donošenja odluke o budućem mjestu življenja.

- Džanov otac mi je rekao da se u BiH dobro živi ako znaš da „plivaš“ u sistemu, što je meni bilo apstraktno. Ali to plivanje je teško savladati nekome ko je došao sa strane. Kada imam problem u nekoj instituciji ili banci zbog neke radnice na šalteru ja mogu samo plakati iako već u drugoj banci nema tog problema. Ali to je taj svakodnevni rizik u BiH. Nikada ne znate na koga ćete udariti taj dan. Ljudi iz BiH i dalje mnogo odlaze u Sloveniju jer im je dobra odskočna daska za Njemačku i zapadnu Evropu. Ali Slovenija ima dobru lokaciju i za putovanja. Blizu su vam i Alpe i Mediteran, a i BiH, Još samo da napravimo autoput - od Ljubljane je bliže doći do Cazina nego iz Sarajeva. Ali nije ni Slovenija idealna. I Slovenci odlaze da rade i žive u bogatije zemlje. Idu u Austriju, Njemačku... a na njihova mjesta dolaze ljudi iz Hrvatske, BiH... - kaže Aida.

Nažalost i naši sagovornici od prošle godine spadaju u ovu drugu grupu.

Čefuri s juga na meko -IĆ

Po nekim procjenama, u Sloveniji živi više od 300.000 građana porijeklom iz BiH. Džan kaže kako je i dalje aktuelan stereotip kako mladi iz BiH dolaze u Sloveniju kao radna snaga, što je donekle i razumljivo jer je po tamošnjem zakonu moguće dovesti samo deficitarnu radnu snagu, a to su obično zanatlije, građevinci... Međutim, prema riječima našeg sagovornika ohrabruje informacija da u zadnje vrijeme postoji određeno uvezivanje akademskih građana porijeklom iz BiH.

- Nažalost, kod nas u BiH se sve okrenulo u stanogradnju umjesto u industriju, sve više dobrih zanatlija napušta našu zemlju - kaže Džan.

Na pitanje kako i da li nas Slovenci percipiraju kroz neke stereotipe, Aida kaže da pojam „s juga“ označava da je neka osoba sa Balkana, odnosno da nije Slovenac.

- Postoji naravno i riječ „čefur“ koja ima uvredljivi prizvuk, za sve one sa prostora bivše Jugoslaviju, odnosno sve one na meko -ić, ali to prije svega zavisi od toga ko vam to kaže - pojašnjava Aida.

Bila je alergična na sve vezano za Džana

Cjelokupnu vezu Džana i Aide pratili su brojni kurioziteti među kojima je i jedan, tačnija dva, medicinske prirode.

- Ja sam imao mačka za ljubimca, a ona hrčka. Ali nekim čudom su se dobro slagali. Paradoks je da je Aida bila alergična na mačke i na travu. Nevjerovatno, ali bila je alergična na sve što je vezano za mene. U međuvremenu je pobijedila obje alergije. Sa dolaksom korone i nemogućnosti kretanja smo napravili mali zeleni raj oko naše kuće što je vjerovatno pripomoglo. Sada imamo i psa i mačku - priča Džan s osmijehom.

Neobično ime puno simbolike

Odnedavno je porodica Kapić proširena još jednim članom, tačnije kćerkicom kojoj su dali neobično ime.

- Kćerka se zove Eden Nar. Eden, kao rajska bašta je na neki način asocijacija na ovu našu zelenu oazu u mahali, a nar ima bogatu simboliku u svim kulturama. Osim toga, nar kao biljka je mnogo prisutan u Sarajevu. Aida želi postati kardiovaskularni hirurg, a nar je odličan baš za kardiovaskularne probleme. Nar je jedna od sedam biljaka iz rajske bašte. Postoji zaista mnogo simbolike i razloga zbog kojih smo se odlučili za to ime -  pojašnjava Džan.

(Foto naslovnice i sa vjenčanja:Enida Kajević / Foto zimi,ulica: Muna Nazak/  Ostale fotografije, magazin Start: Mevludin Mekić)