Život / Reportaža

Piše: Z.Č

Tog 19. februara 2013. Bosna i Hercegovina je na filmskom festivalu „Berlinale“  slavila osvajanje Srebrnog medvjeda. I to ne jednog nego dva. Oskarovac Danis Tanović je dobio prestižnu nagradu za najboljeg režisera, a Nazif Mujić za najboljeg glumca. Nazifu možda tada nije previše značilo što je medvjeda za najboljeg glumca pokupio ispred nosa nešto poznatijoj konkurenciji među kojima su bili holivudske zvijezde Matt Damon i Jude Law.

Za one koji se možda ne sjećaju, Film Epizoda u životu berača željeza opisuje istiniti događaj s kraja 2011. godine kada je jednoj ženi u srednjoj Bosni odbijena ljekarska pomoć zbog toga jer porodica nije bila zdravstveno osigurana. U pomenutom filmu romska porodica glumi samu sebe. Nazif Mujić (jedva) prehranjuje svoju porodicu sakupljajući staro željezo.

Nažalost, svjetska slava je za Nazifa bila kratkotrajna i nije ga oslobodila tereta neimaštine.

Samo tri godine kasnije Nazif, koji je s porodicom živio u lukavačkom naselju Svatovac, zbog siromaštva prodaje osvojenog Srebrenog medvjeda za 4,000 EUR. Godinu kasnije je s porodicom boravio u Njemačkoj gdje je pokušao dobiti azil, međutim, nakon određenog vremena, vratio se u Svatovac.

Dan uoči pete godišnjice od velike berlinske noći, Nazif Mujić je preminuo.

Iza Nazifa je ostala supruga Senada i četvero djece. Najstarija Šemsa ima 16 godina, Sandra 14, Danis će uskoro napuniti 13, a najmlađa Mirela ima 6.

Ova petočlana porodica živi u Lukavcu u neuslovnom stanu i nehumanim uslovima, praktično bez ikakvih primanja. Da nesreća bude veća, Danis koji je ime dobio po Danisu Tanoviću, je prije nekoliko dana napadnut nožem.

-Malo je bolje. Vratio se u školu, ali sada se boji ići sam pa ga uvijek prati neko od nas. On je četvrti razred – kaže nam najstarija Šemsa koja je zbog teških uslova napustila školu nakon što je propala u osmom razredu.

-Najpotrebniji nam je neki smještaj jer ovaj stan u kojem smo sada nema nikakvih uslova. Užasna je vlaga, nemamo ni kupatilo, nemamo ni struju... Niko ne dolazi da nas obiđe ni da nas pita kako smo. Stalno je neko bolestan od nas zbog vlage. Mama se bori za nas, ali teško je. Živimo samo od čika Zoranove pomoći.  Mama je imala neku pomoć do nedavno, ali više ni to ne dobija. Ukinuli su joj – priča nam tužno i iskreno ova djevojčica na čija je leđa život prerano natovario preveliki teret.

Slika govori više od hiljadu riječi, pa ni mama Senada teško da može dodati bilo šta novo što nije jasno već na prvi pogled.

-Nikako ne živimo. Nemamo nikakvih uslova. Nas je petero u malom stanju, nemamo kupatilo, vlaga nas uguši, stalno smo kod doktora, uvijek neko ima upalu pluća.. Zgrada je stara, ne može su ekser u zid udariti..Nekada je ovdje bila velika poplava i to se nikada nije osušilo. Djeca mi se nemaju gdje okupati, druga im se djeca rugaju..Imamo neko korito koje je razbijeno pa curi i po sobi kad se kupamo – kaže Senada utučeno te dodaje kako je išla i u Socijalno i razna Udruženja, ali da pomoći nema.

-To što nam Zoran pošalje to je sve što imamo. Osevapio bi se svako ko bi pomogao mojoj djeci da izađu iz ove krize. Da i moja djeca žive kao druga djeca. Unaprijed se zahvaljujem svim dobrim ljudima ako mogu da koliko-toliko usreće moju djecu. Ne tražimo ništa previše, samo da mi djeca imaju gdje u suhom spavati i gdje se okupati – poručuje Senada vjerujući, čini se više u dobre ljude nego u sistem.

Neviđena sramota

A jedan od tih velikih ljudi koji pomaže porodicu Mujić još od Nazifove smrti je Zoran Solomun, koji već 30 godina živi u Njemačkoj gdje radi dokumentarne filmove i dokumentarne radijske emisije. O Mujićima je, kaže Solomun za naš portal pravio radijsku emisiju 2017. u Svatovcu gdje su tada živjeli.

 -To je bila emisija od 50 minuta za njemački radio o njihovoj sudbini i kako se praktično odjednom neko iz Svatovca našao u Berlinu i  glamuru i o tome kako on zapravo ništa nije imao od toga jer je na kraju morao i tog Srebrenog medvjeda da proda nekom vlasniku kafanu da bi preživio. Nažalost, sedmicu nakon emitovanja emisije Nazif je iznenada umro. Osjećao sam neku obavezu da nešto pokrenem iako je to sada najmanje važno. Zamolio sam nekoliko prijatelja da skupimo neku pomoć i od tada pomažem koliko mogu. Zamolim ljude koji su humani da im kupimo ugalj, stvari za školu...– priča skromno ovaj veliki humanitarac koji ne može da se pomiri sa činjenicom da porodica nekoga ko je na taj način proslavio i zadužio BiH živi u tako nehumanim uslovima.

- Nazif Mujić možda nije bio profesionalni glumac, ali on je donio BiH jednu od najvećih filmskih nagrada na svijetu. Neviđena je sramota ovo što se dešava njegovoj porodici. Da nosilac nagrade srebreni Medvjed koji je ime BiH proslavio u svijetu, da njegova proodica sada bude prinuđena da živi u uslovima koji su u rangu najgorih afričkih uslova. To je nezamislivo. Niko da ode do njih, da ih obiđe, da pita sa kakvim se problčemima nose...Nemaju nikakvih prihoda, žive od pomoći u nekoj rupi koja se ne može nazvati stanom. To je jako vlažno, djeca su stalno bolesna od bronhitisa..Nemam riječi.  Uz pomoć nekoliko prijateljima ja im ponešto pošaljem da ne budu gladni jer ne možemo ni mi više – priča Zoran ogorčeno uz napomenu kako je uz svu tu bijedu psihički bolesnik nedavno nožem ubo malog Danisa koji je sada traumatizovan.

 -Naša društva su postala ekstremno nehumane sredine gje čovjek može umrijeti na sred ulice, a da se niko ne okrene. Nije mi jasno da nijedna država služba ne obiđu tu djecu koja su stalno bolesna. Najbitnije je da dobiju neki pristojan smještaj – kaže Solomun.

Na kraju se možemo samo pridružiti apelu da će nadležne službe reagovati i pronaći neko rješenje za porodicu Nazifu Mujića. A ne traže mnogo. Zaista.