Ekonomija

Prof.dr. Mile Sadžak, ekonomski diplomata za portal Startbih.ba napisao je opširnu analizu o ekonomskim sustavima i modelima i njihovim varijantama koji omogućavaju relativno precizan makro-ekonomski uvid u ekonomsku diplomaciju kao vrlo važnu komponentu diplomacije.

Danas objavljujemo drugi dio ovog važnog rada. Prvi možete pročitati OVDJE.

                                  Ekonomska diplomacija i globalni ekonomski  sustavi

                                               - radni  okvir ekonomske  diplomacije-

Svi smo robovi filozofija i ekonomskih ideja iz prošlosti, ali i sadašnjosti.

Reinterpretiran i dopunjen: J. M. Keynes

PIŠE: Mile Sadžak

Kao temeljno teoretsko  dijelo planske ekonomije  objavljeno je dijelo Azbuka Komunizma, autora,  N. Buharina i J. Preobraženskog, a centralno mijesto zauzima Nacionalni ekonomski plan, kojega  (pro)vode radnici –stručnjaci. Inače, karakteristike boljševičke revolucije su bile uspostavljanje državog vlasništva, ekonomsko planiranje na nacionalnoj razini i kolektivizacija poljoprivrede,pomoću kolhoza –zemljoradničkih zadruga, koje su svoje  proizvode isporučivale državi,po cijenama  koje je država odredila.  Uspostavlja se  tzv., administrativno –komandna ekonomija, čiju je okosnicu činila centralizacija procesa i upravljanja, koja je provođena preko Gosplana –Državna agencija za planiranje, te preko ministarstava, kao i pojedinačnih poduzeća pomoću Tehpromfinplan-a i preko poljoprivrednih jedinica. Sovjetska poduzeća  morala su da ispunjavaju  plan, a rukovodioci su bili stimulirani za njihovo ispunjenje raznim  podsticajima, ne samo materijalnim, nego i u pogledu karijere i vetikalnog pozicioniranju izvan poduzeća, unutar političkih nomenklatura. Ukoliko ne bi ispunjavali planove  rukovodioci su bili i kažnjavani.

Socijalizam je nastojao da stvori  pored nove religije –marksizma i novog supermena - socijalističkog trudbenika, koji će svoje sposobnosti i ambicije morati da ostvari prevalentno unutar industrije, tako da je temeljni moto SSSR-a bio: elektrifikacija + industrijalizacija = socijalizam, uslijed čega su pokrenuti mnogi  projekti izgradnje energetskih i industrijskih postrojenja, posebno nakon Staljinovog "Velikog zaokreta" 1929.g. kada se i formalno uspostavlja administrativno –komandni ekonomski i politički sustav.

Kapital se alocirao  prvenstveno administrativnim uredbama, cijene su se  formirale prema  troškovima i na njih gotovo i nije uticala potražnja. Tržište je najviše imalo  uticaja kod alokacije rada, te i u privatom sektoru zemljoradnje. Samu zemljoradnju su činili zadruge, državna poljoprivredna dobra  i privatna  dobra, a u kasnijim fazama razvijani su  kombinati kao  forme agro -industrijskih  integracija, koji su  forsirali  načelo: od njive do trpeze, međutim iako  dobro zamišljeni u praksi su pokazali  niz slabosti u upravljanju i koordinaciji resursa, tako da je opet manji dio kombinata ostvario programirane ciljeve, odnosno produktivnost zacrtanu u planovima.

Socijalizam je nastojao da stvori  pored nove religije –marksizma i novog supermena - socijalističkog trudbenika, koji će svoje sposobnosti i ambicije morati da ostvari prevalentno unutar industrije, tako da je temeljni moto SSSR-a bio: elektrifikacija + industrijalizacija = socijalizam, uslijed čega su pokrenuti mnogi  projekti izgradnje energetskih i industrijskih postrojenja, posebno nakon Staljinovog "Velikog zaokreta" 1929.g. kada se i formalno uspostavlja administrativno –komandni ekonomski i politički sustav. Bio je to prvi pokušaj u svijetu da se planira  cjelokupna ekonomija jedne država, a da se tadašnja država, tretira kao kompanija SSSR.

Spoljna trgovina se odvijala preko  državnih monopola i preko određenih organizacija kao posrednika, a obzirom da  Rublja, kao valuta nije bila konvertibilna, ruska poduzeća su u najvećoj mjeri bila izolirana od svjetskih tržišta i u nepovoljnijem položaju u odnosu na kompanije iz drugih zemalja na dotičnom tržištu.

Cilj sovjetskog planiranja je bilo uspostavljanje ravnoteže, odnosno, da se ostvari ravnomjernija raspodjela dohotka, viša efikasnost i ako je moguće da se ostvari veći rast i stabilnost sustava. Ovakav sustav mogao je jedino da uspostavi i provodi  jedan novi tip čovjeka, već pominjani tzv.,  sovjetski  čovjek -trudbenik, koji je motivisan da  izgrađuje  socijalizam.

Suština radničkog samoupravljanja je da poduzeća vode radnički kolektivi, koji u svakom poduzeću djeluju nezavisno, pa tako samostalno kupuju sirovine, odredjuju vrstu, obim proizvodnje, cijenu proizvoda koje sami iznose na tržište, odredjuju sopstvene platne liste i raspodjelu profita.

Jedan oblik  socijalizma je tržišni socijalizma koji kombinira efikasnost tržišta (kao kapitalizam) i raspodjelu dohotka (socijalizam), sa podvarijantom kooperativnog modela socijalizma, koji podrazumijeva i radničko vlasništvo, radničko upravljanje i raspodjelu profita vlasnicima –radnicima. Kooperativni socijalizam zamjenjuje maksimiranje profita, maksimiziranjem  dohotka. Međutim i ovaj model pokazuje  određene neefikasnosti, koje se odnose na  neusklađenost ponude i potražnje, kao i postojanje razlika u produktivnosti. Kao najrazvijenija podvarijanta ovog sustava je samoupravnih socijalizam lansiran u ex –Jugoslaviji.

Pod parolom: tvornice radnicima, jugoslavenski komunisti uveli su samoupravljanje 50-ih, prepustivši upravljanje društvenih poduzeća radnicima. Ustavom je zabranjen svaki vid društveno-ekonomskih odnosa zasnovan na klasnoj eksploataciji i svojinskom monopolu. Radnici nisu smatrani najamnicima već članovima radnog kolektiva koji odlučuju na radničkim savetima i imali su  sigurnost zaposlenja. Radničkim samoupravljanjem načelno se negirala uloga države u vođenju gospodarstva. Podređenost poduzeća državi zamenjena je  sustavom uzajamnih prava i obaveza, koji je nazvan dogovorna ekonomija.

Suština radničkog samoupravljanja je da poduzeća vode radnički kolektivi, koji u svakom poduzeću djeluju nezavisno, pa tako samostalno kupuju sirovine, odredjuju vrstu, obim proizvodnje, cijenu proizvoda koje sami iznose na tržište, odredjuju sopstvene platne liste i raspodjelu profita. Ta poduzeća imaju pravo kupovine nekretnina, prodaje, unajmljivanja i davanja pod najam. Zbog samostalnosti poslovanja poduzeća, jugoslovensko gospodarstvo  je dobrim dijelom bilo tržišno.Samoupravni socijalizam je tokom nekoliko decenija svog razvoja dao kolosalne rezultate, u ekonomskoj sferi i  u podizanju životnog standarda, a sama prava radnika su bila bez presedana u povijesti. Samoupravni  sustav je  nejčešće kritiziran  da nije bio dovoljno efikasan, da je bio birokratiziran i sklon korupciji. Figurativno  bi se moglo reći da sa je samoupravljanje bilo "socijalizam na steroidima", odnosno, jedan korak do komunizma, koji će se pokazati za sada kao neostvareni i neralni  cilj, san i utopija.

Socijalizam je ipak, u svim svojim  formama ostavio duboke  tragove u mentalitetima naroda i država i u kojima je  bio prisutan, nažalost i kako nas to iskustvo uči, na često negativan način, a što se može najbolje  vidjeti  u ponašanju političkog i ekonomskog  menadžmenta država koje su napustile socijalizam i krenule u procese tranzicije ka tržišnoj ekonomiji. Naime, i danas se mogu osjetiti kulturološki obrasci ili modeli ponašanja, koji  odudaraju od  ponašanja koje zahtijeva moderna tržišna ekonomija, npr., u  firmama u kojima su ostali  "stari" kadrovi i koji i dalje nastoje da održe stare modele ponašanja, preferirajući često donose i odluke koje nemaju (ekonomskog) utemeljenja i opravdanja, koji zanemaruju konkuretnost, efektivnost ili efikasnost, a protežiraju npr., osobne interese, a ne interese kompanije ili društva. Naime, često su "ubijani  poduzetništvo" i osobna inicijativa, a tzv., uravnilovka  prema dole, težila je da iznivelira odnose, stvarajući privid ostvarenja društva jednakosti, a što niti je  bilo prirodno, niti realno, a  što je "obaralo" i ekonomski sustav. Ovakvo ponašanje dakako da je usporavalo  i usložnjavalo procese izgradnje tržišne ekonomije i modernih, tržišno potentnih kompanija u tim  zemljama, potvrđujući  staru krilaticu da je: najteže mijenjati mentalitete i samog sebe.

Tranzicijski ekonomski sustav, je započeo krajem 80-tih godina, a etabliran je  90-tih  godina, kada su se  poglavito na europskom kontinentu desile tektonske geopolitičke i geoekonomske promijene, demontiranjem  Istočnog bloka, SSSR-a, Berlinskog zida i raspadom Jugoslavije, čime je i  intenzivnije  započeo proces tranzicije, koji je u biti predstavljao dubinsku reformu, a pokazati će se i neku vrstu  revolucionarnog prevrata u pojedinim  fazama svoga razvoja.  Nužan je prikaz ovoga (privremenog) ekonomskog sustava, koji treba u krajnjoj konzekvenci da se pretoči u tržišnu ekonomiju i zbog činjenica da: u povijesti ne postoji sličan primjer sustavnih promijena koje su bile veće, dublje i kompleksnije, te također koje su simultano obuhvatile veći broj različitih sustava obuhvaćenih  trazicijom ćineći je jedinstvenim povijesnim procesom. Sama tranzicija je pored ostalog bila značajnija utoliko jer je iznova potstakla interes i suštinsko  preispitivanje uloge institucija u kontekstu analize performansi ekonomskih sustava, te je također omogućila i komparativnu  analizu ekonomskih sustava obuhvaćenih tranzicijom. Interesantno je da su  sve procjene i planovi koji su rađeni u svezi sa tranzicijskim  procesima, bilo da se radi o vremenu trajanja, finacijskim, ljudskim ili tehničkim resursima, višestruko "probijeni", potvrđujući svu  kompleksnost i povijesnu unikalnost tranzicijskog procesa.

Proces tranzicije se dešavao i u nekim  vaneuropskim zemljama svijeta, poput Kine i Vijetnama. Krahom  komandne ekonomije, mnoge zemlje su se  našle u interregnumu, jer nije postojao model sustavnih promijena, koji je te zemlje mogao provesti kroz proces tranzicije, tako da su se procesi često  odvijalli i ekeperimentalno, bez jasnih predodžbi, kako će se završiti,a  često su imali i negativne efekte. Činjenica je i da su  ekonomije koje su bile obuhvaćene tranzicijom imale različite startne pozicije, odnosno, da su  im okruženje, ekonomski razvoj, ukupna socijalna slika bile različite, te da su koristile i različite modele u procesi izgradnje tržišne ekonomije, tako da i ne iznenađuje da su ostvarile i  različite razultate u tom pogledu.

Ono što im je svima  bilo zajedničko, je da su sve  na početku procesa doživjele dramatičan pad proizvodnje i kasnije oporavak, a što je bila posljedica erodiranja  postojećeg ekonomskog sustava, promjene u strukturi trgovine, sektorske promjene i samog kraha institucija. Kao negativni efekti  tranzicije  mogli su  se nabrojati: trend opadanja investicija u početnom periodu, (da bi se poslije  tijekom vremena) vratile na razinu pred početak procesa, stope štednje domaćinstavatakođer su se smanjile  u početnim godinama tranzicije, a potom su rasle, uvođenjem konvertibilnosti  valuta, promijenjena je i struktura  štednje u kojoj počinju dominirati čvrste valute, javljao se i državni deficit, jer su opali državni prihodi, a istovremeno povećani državni rashodi, inflacija je  bila konstantna, s tim da  je kasnije stavljena pod kontrolu. Promjene na tržištima rada rezultirale su u nekim slučajevima i porastom siromaštva javljaju se problemi i u sferi zdravstva, jer razina i obim besplatnih zdravstvenih usluga opada, smanjuje se stopa rađanja i povećava  stopa smrtnosti, što rezultira tzv., "demografskom krizom", naročito u ZND zemljama (zemlje bivšeg SSR-a, uz izuzetke, Letonije, Litvanije i Estonije).

Proces privatizacije  koji je bio jedan od krucijalnih procesa reformi, nije samo  donosio  promjene u vlasničkoj strukturi, nego i u ukupnoj socijalnoj  strukturi, posebno je mijenjao ulogu i poziciju države. Ako se pažljivije analizira  proces  privatizacije, moglo su uvidjeti da se on  odvijao po slijedećoj shemi: razvoj pravnog okvira–legislative, identifikacija imovine, kreiranje dioničarskog  okvira i konačno prodaja imovine. Istina  privatizacija je bila masivna, dosta netransparentna i   provođena je sa niz problema i  različitih rezultata, s tim da je evidentno da su istočnoeuropske zemlje provele  taj proces uspiješnije nego zemlje Zajednice neovisnih zemalja -ZND-a, koje su i bile ekonomske zaostalije u odnosu na  istočnoeuropske zemlje.

Performanse ekonomija najčešće se mjere veličinom GDP-a (per capita), a efikasnost se mjeri  pomoću Solovljevog reziduala, kojim se detektiraju izvori rasta produktivnosti rada.

Ekonomski sustavi i njihovi modeli su neizbježan radni okvir za moderne ekonomije u svijetu, od kojih (ne)izravno ovise i  performanse pojedinih ekonomija. Vrijeme u kojem živimo je  vrijeme globalizacije,  koja  donosi ubrzanje  (ekonomskih) procesa, veću (ekonomsku) međuovisnost, kao i niz neočekivanih  pojava, kao npr., eksplozivni  (ekonomski) uspon Kine, nastanak EU, brzi rast Indije, krah komunizma, nastajanje novih ekonomskih alijansi poput zemalja BRIKS-a, a što  je utjecalo da se  ekonomska slika svijeta   permanentno mijenja i da se klatno ekonomskog razvoja pomjera od zapada ka istoku. Istina, još postoje područja poput Afrike i J. Amerike koje također  treba da  prođu teške tranzicijske procese i da izgrade ekonomske sustave komplementarne i dovoljno konkurentne za nastupanje, djelovanje i opstanak na globalnom tržištu.

Kada se govori o kvaliteti ekonomskih sustava, onda je potrebno da izmjere njihove performanse, koje primarno i izravno  ovise od kvalitete  njihovih institucija, legislative, funkcionirajuće  organizacijske strukture, menadžmenta, etc. Performanse ekonomija najčešće se mjere veličinom GDP-a (per capita), a efikasnost se mjeri  pomoću Solovljevog reziduala, kojim se detektiraju izvori rasta produktivnosti rada, također i neki drugi pokazatelji npr., poput broja Nobelovih nagrada iz područja ekonomije, praktični pronalasci, broj novoosnovanih i  bankrotiranih kompanija, jasno ukazuje na performanse pojednih  ekonomskih sustava. Iako, same efekte ekonomskih sutava na pojedine ekonomije nije lako izravno utvrditi, ipak praksa nam i u tom pogledu daje jasne pokazatelje i rezultate, primjeri S. Koreja i J. Koreje i ranije I. Njemačke i Z. Njemačke. U oba slučaja radilo su o jednoj državi koja se u povijesti  podijelila na dva dijela, tako da je output per capita na početku za navedene države  bio približno jednak, imali su i slične (prirodne) resurse, kao i povijest i kulturu. Ipak, vremenom, prihvatanjem različitih ekonomskih sustava, S. Koreja i I. Njemačka,  socijalističkog, a J.Koreja i Z. Njemačka, kapitalističkog mogle su se jasno uočiti velike razlike  u pogledu ekonomskog  razvoja, jer su zemlje sa  socijalističkim ekonomskim sustavomS. Koreja i I. Njemačka,   znatno ekonomski zaostale iza zemalja sa  kapitalističkim sustavomJ. Korejom i Z. Njemačkom.

Kako je napisano i u uvodnom dijelu teksta,  ideja vodilja ovoga teksta je bila da pruži  ekonomskim  diplomatama jedan koncentriran sadržaj u vidu krucijalnih informacija o vladajućim i djelatnim svjetskim ekonomskim sustavima i njihovim modelima, odnosno, da posluži kao forma uvodnog  kratkog priručnika-vadamecuma, pomoću kojega će ekonomske diplomate biti u stanju da u najkraćem  roku dobiju  uvid u njihove temeljne karakteristike i performanse. (KRAJ)