Ekonomija

Prof.dr. Mile Sadžak, ekonomski diplomata za portal Startbih.ba napisao je opširnu analizu o ekonomskim sustavima i modelima i njihovim varijantama koji omogućavaju relativno precizan makro-ekonomski uvid u ekonomsku diplomaciju kao vrlo važnu komponentu diplomacije.

Danas objavljujemo prvi dio ovog važnog rada.

                                 Ekonomska diplomacija i globalni ekonomski  sustavi

                                           - radni  okvir ekonomske  diplomacije-

Svi smo robovi filozofija i ekonomskih ideja iz prošlosti, ali i sadašnjosti.

Reinterpretiran i dopunjen: J. M. Keynes

PIŠE: Mile Sadžak

Ekonomski sustavi i modeli su "prirodni medij i radni okvir" unutar kojih se javljaju određeni ekonomski modeli i njihove varijante,  stoga je logično  da i ekonomska  diplomacija, kao jedan od derivata  ili segmenata socio -ekonomskih sustava egzistira i djeluje upravo unutar i preko tih sustava. Uvažavajući temeljnu tezu da je  ekonomska diplomacija zapravo jedna  forma globalnog menadžmenta, te da su ekonomski  diplomati  u biti  globalni menadžeri, svakako je instruktivno i korisno, dati komprimiran prikaz postojećih ekonomskih sustava, njihovih modela i varijanti koji egzistiraju u svijetu i time olakšati  rad ekonomskih  diplomata, obzirom da će oni na taj način steći precizne i sažete informacije o ekonomijama  i njihovim temeljnim karakteristikama, u pojedinim zemljama i regionima svijeta. Opisani i predstavljeni ekonomski sustavi i modeli, kao  i njihove varijante, također treba da pokažu da je svjetska  ekonomija dosta "šarena" ili heterogena i da ju je moguće samo  djelimično i u najkraćim crtama predstaviti u ovakvim tekstovima, a za ozbiljnije   elaboracije svakako da  će biti potrebni  obimniji radovi, studije –knjige, etc. Ukratko, ovakav pristup omogućava koncizan i  u izvijesnoj mijeri precizan polit-ekonomski i makro -ekonomski uvid u ekonomsku  diplomaciju.

Kapitalizam se pokazao kao jedan od najvitalnijih, najdugoročnijih, najefikasnijih, najtržišnijih, najprofitabilniji i najsuperiornijih ekonomskih sustava i povijesti  čovječanstva. Filozofske postavke na kojima se temelji  ovaj ekonomski sustav, napreciznije oslikavaju  filozofije T. Hobbes -a, J. Locke-a i A. Smith -a. Hobbes je  bio pristalica jake države, tzv., Levijatana., dok su Locke i Smith  zagovarali ograničenu državu i to  preko  popisivanja društvenih ugovora –Locke, odnosno,  preko  tzv., "nevidljive ruke tržišta", Smith.

Dakle u kapitalizmu, su dominantne ekonomske politike, a tržište je krucijalni mehanizam poslovnih (trans)akcija, odnosno, locus susreta raznih interesa i vrhovni regulator u smislu ostvarivanja tržišne/gospodarske  ravnoteže.

Dakle u kapitalizmu, su dominantne ekonomske politike, a tržište je krucijalni mehanizam poslovnih (trans)akcija, odnosno, locus susreta raznih interesa i vrhovni regulator u smislu ostvarivanja tržišne/gospodarske  ravnoteže. Imajući u vidu značaj tržišta, sasvim je logično da se uobičajio naziv i tržišni kapitalizam, kojega odlikuju poduzetnički duh, prevalentna sloboda  djelovanja aktera poslovnih operacija, potrošački suverenitet, u pravilu, efikasnu alokacija resursa, ravnomjernija raspodjela  dohotka, u odnosu na sustave u kojima dominira društveno vlasništvo (tzv., res nullius), ili koji su podložni državnim intervencijama, ali i ciklične distorzije, odnosno, krize su također imanentne kapitalizmu, kao i drugim ekonomski sustavima. Stoga, imajući u vidu  da ne postoji  savršena tržišna kapitalistička ekonomija, unutar kapitalizma javlja se i tzv., državni kapitalizam, kod kojega je uloga države često krucijalna, (bio je prisutan u Francuskoj u 60-tih godina, i u Japanu 80-tih godina), a i dalje je u specifičnoj  formi prisutan u Kini.Kao glavne zamjerke koje su upućivane  državnom kapitalizmu  izdvojene su dvije i to: mišljenje da će tehnokrate bolje anticipirati tržišne poslovne trendove u budućnosti i time  doći u poziciju da izbjegnu sustavne rizike i krize, što se nije u potpunosti pokazalo točnim. Druga zamjerka odnosila se na česte pojave korupcije i tzv., "dogovornu ili bratsku ekonomiju", kojoj je imanentno neekonomsko odlučivanje, koje proističe iz  privatnih, neoficijelnih,  prijateljskih/obiteljskih ili političkih veza.

Ipak, postoje situacije kada je državna intervencija opravdana i to u slučaju problema vezanih uz: monopole, eksternalije, javna  dobra, raspodjele  dohotka i makroekonomske (ne)stabilnosti, s tim da  treba imati na umu da ne postoji  precizan i jednostavan način da država sama može da otkloni navedene nedostatke. Naime, ekonomija javnog izbora (bavi se proučavanjem efikasnosti javnog odlučivanja u demokratskim društvima), nam zorno pokazuje da su državne odluke često neefikasne.  Interesantno je da je J. M. Keynes   bio istaknuti zagovornik  državnog kapitalizma, pogotovu u kriznim situacijama, smatrajući da se države u takvim situacijama aktivno i efikasno suprostavljaju krizama, posebice putem  fiskalne i monetarne politike, čime se  osiguravaju kako  puna zaposlenost, tako  i pretpostavke za prevazilaženje krize.

Unutar samog kapitalizma egzistiraju tri dominantna modela i to: Anglo –saksonski, Europski i Azijski model. Anglo –saksonski model potiče iz UK, na čiji su razvoj i performanse, utjecale klasične liberalne ideje A. Smith-a. Europski model se zasniva na ekonomskim idejama nastalim u Francuskoj i Njemačkoj u IXX stoljeću i oslanja se na  veću državnu intervenciju u ekonomiji. Azijski model nastao u IXX stoljeću, dakle relativno kasno u Japanu i razvijao se sa dosta eksperimentiranja. Glavne karakeristike su mu: postizanje visokih stopa akumulacije kapitala, često uz državnu podršku. Predstavljeni modeli sa se također razlikuju i u: pogledu vlasništva, načina prikupljanja kapitala, uloge države i ekonomskih sloboda.

Anglo –saksonski model  se temelji na filozofiji prirodnog prava i engleskog običajnog prava, a gotovo eksplozivni razvoj doživjeo je  razvojem industrijske  revolucije u UK u XVIII stoljeću, koja se potom proširila na Europu i USA. Industrijska revolucija  je značila  mnoga znanstvena otkrića  i izume, te  njihovu primjenu u ekonomiji, poglavito u industriji. Zahvaljujući industrijskoj revoluciji UK je postala najmoćnija sila na svijetu u tom periodu. Uloga države je  bila dosta velika u sferi  ekonomskih odnosa, a potrošnja i oporezivanje je regulirao Parlament. Industrijska revolucija je omogućilapojavu korporacija, kojeće postati temeljni  poslovni -organizacijski  entitet, anglo-saksonskogmodela kapitalizma, uz korporacije kao temeljni organizacijsko –statusni oblici egzistiraju i inokosna poduzeća i ortačka društva, koja posluju unutar  važećeg sustava korporativnog upravljanja, inače sustava koji predstavlja  menadžerski sustav u najširem smislu, jer regulira i vlasničke  i menadžerske i uposleničke odnose. Inače, regulacija privatnog poslovanja razvila se u cilju zaštite javnog interesa.

Anglo –saksonskisustav korporativnog upravljanja je usmjeren na tzv. shareholders-e ili  dioničare, tako da se može  govoriti o  dioničarskom kapitalizmuunutar  ovoga modela. Osnovni izvori  kapitala se ostvaruju preko tržišta kapitala putem  dionica i obveznica. Interesantno je da  npr., na privatni poslovni  sektor u USA otpada približno 75% aktivnosti, a na državni oko 25%, a što je djelimično i posljedica procesa deregulacije koji je provedena u USA. Potrebno je u ovom kontekstu spomenuti i tzv., "američku izuzetnost", prema kojoj su USA, jedinstven društveno-političko –ekonomski eksperiment,koji je  omogućio splet događaja krajem XVIII stoljeća i koji će polučiti izvanredne  rezultate i u ekonomiji, koja  je postala vodeća ekonomijau svijetu i čiji suekonomski sustav i model, uzor i primjenjuju se u mnogim  zemljama svijeta.

Europski model karakterizira socijalna tržišna ekonomija, kod kojega država treba da osigura funkcioniranje konkurentnog tržišnog sustava, ali da resurse treba da alocira tržište, s tim da država može  ponekad i da intervenira kada su socijalni ciljevi ugroženi.

Europski model,  je tipičan europski model, čije su najreprezentativnije  predstavnice: Njemačka, Nizozemska, Belgija, Francuska i skandinavske zemlje, u biti, zemlje koje su se prve industrijalizovale na  europskom kontinentu. Europska Unija koja se etablirala poslije II Svjetskog rata, predstavlja jedinstveno tržište od gotovo 500 Mil. stanovnika, a koja i pretendira modelu ujedinjene  Europe, čiji je ideal stvaranje Sjedninjenih Europskih Država, dakle,  jednoj  političko –ekonomskoj integraciji najviše razine. Intelektualni izvori i filozofija europskog  modela su: merkantilizam, socijalna demokracija i reformirani socijalizam. Europski model karakterizira socijalna tržišna ekonomija, kod kojega država treba da osigura funkcioniranje konkurentnog tržišnog sustava, ali da resurse treba da alocira tržište, s tim da država može  ponekad i da intervenira kada su socijalni ciljevi ugroženi. Europski model karakterizira građansko ili državno pravo, koje je utemeljeno na  rimskom, francuskom i srednjovjekovnom crkvenom i esnafskom pravu.

Menadžerski ili staheholders kapitalizam je imanentan ovome modelu, a što u biti znači da menadžeri imaju senzibilitete prema raznim interesnim  skupinama, koje su dio korporativnog upravljanja korporacija, ili su izvan njega, a imaju određene  interese u svezi sa  poslovanjem korporacija,  i stoga ne preferiraju dioničare,  ili ih postavljaju u ravnopravan položaj sa drugim interesnim skupinama. Za menadžerski kapitalizam  nije "vrhovni cilj", samo maksimiranje profita, nego uspostavljanje klime stabilnog zaposlenja, za  menadžere i radnike, kao i uspostavljanje partnerskog i dugoročnog  poslovnog odnosa sa, bankama, dobavljačima i kupcime, etc.

Europski model karakterizira također koncentracija vlasništva, manji broj  dioničara, a sama tržišta kapitala i kontrole  manje su aktivna nego u  USA, kompanije se prvenstveno  finasiraju preko banaka i osiguravajućih društva, odnosno investicijski fondova, samofinasiranje je slabije razvijeno, kao i tržište špekulativnog kapitala. Zaštita manjinskih dioničara je često  slaba i povezana sa upitnom transparentnošću  poslovanja. Europski model poznaje i institut  ekonomske demokracije, koja je najviše prisutna i razvijena u ekonomiji Njemačke, pod nazivom Mitbestimmung ili suupravljanja (-odlučivanje), a koja daje veći uticaj uposlenima u upravljanju  firmama, ne samo na razini pogona, nego i u vrhu  korporacija, jer su uposleni i članovi upravnih odbora.

Manjkavosti  europskog modela  se ogledaju  u pretjeranoj birokratizaciji koja se ogleda u potojanju  mnoštva  propisa i regulative, koja utječe npr., na mobilnost radne snage, ograničenje  radnog vremena, a što se sve reflektira na smanjenje (globalne) konkurentnosti europskih kompanija, jer povećava troškove poslodavcima. Socijalna zaštita kod ovog modela je više razvijena u odnosu na anglo –saksonski i azijski model. Također u Europi postoji veliki  broj državnih kompanija, koje su često nekonkurentne, bez obzira što su pokrenuti procesi privatizacije i deregulacije u ovoj oblasti. Veliki problem Europe je i trend demografskog opadanja i povećanja starije (neaktivne) populacije, koja u znatnome povećava troškove zdravstvene zaštite i novca koji se isplaćuje za mirovine, optrećujući državni proračun i (ne)izravno europske kompanije.

Azijski model  (prvenstveno  modeliu Japanu i Kini koji su razvijani u dobroj mjeri neovisno od utjecaja zapada),  utemeljen je na povijesti, religiji i filozofiji, pretežno konfućijanskoj, sa naglaskom na moralnu ulogu države. Ovj model karakterizira  brz rast, podstaknut visokim stopama akumulacije kapitala. Japan je tako  ubrzan rast doživio sredinim 70-tih godina XX stoljeća, a "4 azijska  tigra" (Hong Kong, Singapur, Tajvan i J. Koreja), imala su ubrzan rast 60-tih i 70-tih godina XX stoljeća. U posljednje vrijeme također zemlje koje se nazivaju "mali zmajevi" (Tajland, Indonezija,  Malezija i Filipini), bilježe također, značajan ekonomski rast, no i dalje su relativno siromašne i zaostaju za videćim ekonomijana azijskog kontinenta.

Korporativno upravljanje utemeljeno je na obiteljskim korporacijama, a vlasništvo je koncentrirano unutar malih  vlasničkih skupina, pri čemu dominiraju relacijska –osobna ugovaranja koja se temelje na povjerenju, a ne na na formalnom pravu, utemeljenim na  pravnim ugovorima. Isto tako,  mali je broj korporacija koje  trguje na  burzi. Korporativno upravljanje vodi porijeklo do tzv., zaibatsu-a, konglomerata koji su prije II Svjetskog rata dominirali japanskom  trgovinom i industrijom. Poslije II Svjetskog rata oni se pojavljuju kao keiretsu-i, konglomerati koji uvezuju banke, trgovinska poduzeća i proizvodna poduzeća. Azijski model korporativog upravljanja je više  stakeholders model, dakle usmjeren je više na razne interesne skupine, a manje na shareholders-e, odnosno dioničare. Japanski keiretsu -i su  "kopirani" i djeluju i u drugim azijskim zemljama, pa je u  Indiji nastala čuvena grupa Tata, u J. Koreji prisutni su čeboli, uostalim zemljama se nazivaju grupo. Država se ne miješa izravno u rad konglomerata, nego se stara da im se osiguraju kreditne linije preko banaka, i da im olakša poslovanje, posebice kada se radi o međunarodnom poslovanju. Kontrola se odvija smijerom od vrha naniže, uvažavjući interese raznih interesnih  skupina.

Često su unutar ovoga sustava korporativnog upravljanja ugrožena prava manjinskih dioničara, jer npr., obitelj koja je većinski vlasnik u više kompanija, može da preusmjeri aktivu iz jedne u drugu kompaniju, ili da  daje zajmove, koji često nemaju ekonomsko opravdanje, kompanijama koje su u njihovom vlasništvu, kako bi im pomogle u slučajevima krize, čime se praktično vrši eksproprijacija imovine manjinskih dioničara. Prisutni su i procesi tzv., tunnelling-a, u prevodu "bunarenja", pri čemu se favoriziraju insiders-i u kompanijama, jer im se dodijeljuju povoljni ugovori, kao i propping –naduvavanje, davanje (finansijske) podrške profitabilnijih jedinica u konglemeratu, sestrinskim  jedinicama. Kada se  govori o neprijateljskom preuzimanju –hostiletakeover, kompanija ona su vrlo rijetka, jer ne postoji  razvijeno i aktivno tržište korporativne kontrole, jer vlasnici mogu da računaju u slučaju lošeg upravljanja pojedinim kompanijama, da će povezane  kompanije, nastojati da  spriječe takve akcije. Također, unakrsno dioničarstvo unutar konglomerata  djelovati će na način da će kompanije unutar obiteljskog konglomerata koje posluju pozitivno  zajmovima ili transferima aktive, spasiti  kompaniju koja je u problemima.

Tržište rada je miks anglo-saksonskog modela sa ograničenom regulacijom i paternalističke prakse, koja štiti uposlene u vrijeme  recesija i kriza. Paternalistička praksa je više prisutna u velikim kompanijama, tako da su male firme u pogledu zapošljavanja i otpuštanja mnogo fleksibilnije. Azijski model kombinira politike visokog rasta i relativno ravnomijerne raspodjele dohotka. Sama industrijska politika često je bila u funkciji podsticanja izvoza. Javna potrošnja za zdravstvo je relativno skromna u poređnju sa npr., europskim modelom.

Kineski model, je model koji se  razvijao u periodu nakon II Svjetskog rata, prvo po uzoru  na svog mentora SSSR, dakle uspostavljen je  bio komandno –administrativno -centralno -planski sustav, koji je vremenom  evoluirao nakon  velikih promjena koje potaknuo kineski  reformator  Deng Sjaoping, 1978.g., otvarajući Kinu prema svijetu uz postepenu (ograničenu) liberalizaciju  ekonomskih odnosa, simultano uz egzistiranje  dikatature Komunističke partije, ali  i uz aktiviranje poduzetničkih i proizvodnih sposobnosti  kineskog naroda. Reforme su urodile ogromnim ekonomskim  uspijesima u decenijama koje su slijedile, čineći da  kineska ekonomija postane jedna od  vodećih svjetskih ekonomija. Reforme su  donijele i jedan   specifičan model nazvan socijalizam sa kineskim karakteristikama, a što je značilo u biti, istovremeno postojanje državnog i privatnog sektora, uz zaštitu privatnog vlasništvai uz isključivanje centralnog planiranja.

Kinom upravlja  regionalni decentralizirani autoritarni režim, koji stimulira regionalnu konkurenciju i eksperimentira sa reformama u ciljuostvarivanja ekonomskog rasta. Programiranje i implementacija  zadataka ostvaruje se preko regiona, dakle geografski, a ne sektorski.

Istina, u Kini državni sektor  je i dalje veliki, a vodeća uloga Komunističke partije neupitna, odnosno u Kini se sve više razvija tzv., državni kapitalizam, kao novi model svijeta u nastajanju, čiji je predvodnik u svijetu upravo Kina i  koja postaje eklatantan primjer tržišne ekonomije koje usmjerava država, čime se  dobija i odgovor na kinesku zagonetku, blistavog ekonomskog uspona. Naime, država je ta koja  vlada u dobroj vjeri i namjeri kineskom ekonomijom, dajući  dovoljno prostora da se kompanije  ponašaju slobodno u svojim poslovnim politikama, pa i da ih pomogne određenim subvencijama, usmjeravajući kompanije svojim ekonomskim i inim politikama da grade moderne konkurentne kompanije,  koje će uspiješno da posluju ne samo na kineskom, nego i na svjetskom tržištu, što je praksa i potvrdila. Naime, Kinom upravlja  regionalni decentralizirani autoritarni režim, koji stimulira regionalnu konkurenciju i eksperimentira sa reformama u ciljuostvarivanja ekonomskog rasta. Programiranje i implementacija  zadataka ostvaruje se preko regiona, dakle geografski, a ne sektorski. U ovom kontekstu ne smijemo  zanemariti i jedan od krucijalnih  resursa, kojima raspolaže Kina, a to je ljudski faktor, imajući u vidu da je Kina jedna od najmnogoljudnijih zemalja svijeta (svjetski rezervoar radne snage), a kojega Kina izdašno koristi, kao  vida nacionalne komparativne prednosti i značajne poluge u podizanje konkurentnosti kineske ekonomije.

Sama ekonomska reforma u Kini  započela je u  zemljoradnji,zatim se proširila na trgovinu i potom na industriju. Ipak,  kinesko  rukovodstvo je odlučilo da zadrži kontrolu nad najvećim državnim kompanijama, koje zog toga, imaju povlašten položaj u pogledu finasiranja, zaštite i koje uživaju niz pogodnosti u odnosu na druga kineska poduzeća. I pored ovakvog položaja  državnih kompanija, ipak, kao najvitalniji sektor koji  raste je privatni i poduzetnički sektor, koji zauzima sve značajnije mjesto unutar kineske ekonomije. Tržištem kapitala dominiraju državne banke, bez obzira na masivni priliv ino–investicija, a politička (državna) prisutnost u ekonomiji i ponekada intervencija prouzrokovala je  pojave široko rasprostranjene korupcije među kineskim funkcionerima.Ako se uzme u obzir da su vlasnička  prava  dosta nezaštićena, da se preferira relaciono, a ne ugovorno poslovanje, te da je za dobijanje  poslovnih  i drugih licenci,bankarskih  zajmova, te  raznih vidova zaštite od konkurencije, kao i  za  ostvarivanje raznih benifita, najvažnije koga poznajete, tko je spreman da vam pomogne,  ali i tko je spreman da vam naudi, ne čudi, raširenost korupcije, kod   raznih   funkcionera, koji (ne)posredno mogu da utječu na donošenje  pozitivnih ili negativnih odluka koje se odnosi na poslovanje i status određenih kompanija.

Tržištem rada u Kini kao privilegirani dominiraju državnih  službenici  koji dobijaju beneficije i mirovine i imaju  boravište u gradovima. Pored državnih službenika ogroman broj radnika i migranata su također  dio tržišra rada, koji su mnogo manje zaštićeni, a posebno migranti, koji se sele sa jednog radnog mjesta na drugo. Posljedica ubrzanog ekonomskog  rasta doveo je i do povećanja nejednakosti dohodaka, kako između pojedinihregiona i sektora, jer je u Kini dalje veći dio stanovništva seosko, koje ima znatno manje prihode od gradskog stanovništva,  koje radi u  trgovinama, industriji, uslugama, etc.,  tako i između pojedinih branši, imajući u vidu da su određene  branše poput npr., IT inženjera višestruko bolje  plaćene od drugih zanimanja, naročito onih za koje nisu potrebne posebne stručne kvalifikacije i naobrazba.

Socijalizam, kao (ekonomski) sustav  uspostavljen ne napočetku XX stoljeća, u Rusiji i potom se proširio u nizu zemalja,  koncem  XX stoljeća, doživljava krah, ostajući da egzistira u formalnom smislu u nekoliko zemalja u svijetu, poput Kube, S. Koreje, etc. Praksa je pokazala da je  socijalizam kao  sustav, predstavljao jednu vrstu socijalnog eksperimenta i na momente je izgledalo da ima  izglede da se nametne kao prosperitetan i kompetitivan sustav u svijetu,ipak na kraju ostao je samo na razini (ne)uspijelog pokušaja, naravno neki elementi  toga sustava su  bili  moderni i aplikativni i primjenjuju se i danas.  Stoga ga u ovom tekstu prezentiramo u reduciranom obliku, dajući njegove najbitnije karaketristike. Socijalistička ekonomija je bila prevalentno "obojena" političkom ekonomijom i naziva se još komandna ili planska ekonomija,koja je trebala da  daje odgovore, tko, šta i za koga se proizvodi, s tim da se raspodijela proizvoda  odvijala po načelu svakome prema  doprinosu, dok je viša  faza socijalizma, komunizam, preferirao načelo svakome prema potrebama.

Drugi dio ćemo objaviti sutra.