Intervju

1. Na konkursu za mlade pozorišne i filmske reditelje/ice ste od Udruženja reditelja i rediteljica BiH (URIR) dobili nešto novca za film „Pivac“. O kolikom se iznosu radi i koliko je sam izbor priznanje za rad i trud?

- Ovo pitanje bi moglo obuhvatiti kompletan broj karaktera zadatih za 33 odgovora. Ukratko, inicijativa URIR u BiH je iznimno važna. To je znak da postoji podrška za afirmaciju mladih, a takva podrška manjka ne samo kada je umjetnost režije u pitanju, već na planu mnogih drugih, da ne kažem svih, profesija u BiH. Ove godine dobitnici smo kolega Zulfikar Filandra za film „Sudar“  i ja za film „Pivac“, koji je u fazi postprodukcije. Ove godine to nije veliki iznos, 3.500 KM po projektu i nadam se da će biti najmanji u budućoj praksi podrške projektima mladih reditelja i rediteljica. Za povećanje ovog fonda potrebno je razumijevanje institucija. Ove godine razumijevanje je pokazalo Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo i nadam se da će primjer slijediti i druga ministarstva u čijoj nadležnosti je sektor kulture. Osim finansijske podrške, URIR u BiH će projekte podržati u vidu stručnih konsultacija, što je neprocjenjivo kada smo u počecima rediteljske karijere.

2. Šta možete reći o samom filmu?

- Scenarij za kratkometražni igrani film Pivac napisala je Melina Alagić, prema istoimenoj pripovijeci hrvatske spisateljice Tanje Mravak. Sve je započelo kroz filmsku radionicu „Duboki rezovi“, koju je realizirala Dijana Mlađenović i Kinematograf iz Zagreba, inače koproducentska kuća na ovom filmu. Pivac je priča o tome kako nasilje u porodici mora biti tretirano kao krivično djelo, a ne nečija privatna stvar. Ova promjena se mora dešavati sinkronizirano, kako sistemski, tako i u shvatanjima svih pojedinaca. Film je moćno sredstvo koje ima mogućnost da potakne ljude da promišljaju i zbog toga mi koji radimo filmove imamo odgovornost da glasno govorimo o onome o čemu se šapuće. To je praksa mojih starijih kolega i kolegica. Želim slijediti njihov primjer, kako ovim filmom tako i u budućem radu.

3. S obzirom da ste iz filmske porodice, hoće li još neki Begović biti angažovan?

- Volim surađivati sa članovima porodice, oni su moja inspiracija, u njih imam veliko povjerenje. Pored Begovića, tu je i moj suprug Dejan Ćorić, koji je montažer filma. Oni su velika podrška u mom radu i svi su sarađivali na filmu Pivac. Veći dio ekipe ovog filma su moji dugogodišnji saradnici i saradnice, prijatelji i prijateljice. U filmskoj i teatarskoj branši svi smo povezani na ovaj ili onaj način. Znam da je ljudima zabremedet što je Amina glumica, Nedžad režiser, Naida dizajnerka, ja rediteljica i producentica, ali Nejra Latić Hulusić, Amel Đikoli, Vanja Kurtović, Melina Alagić, Adisa Vatreš Selimović su osobe sa kojima sarađujem od svojih prvih profesionalnih koraka i to povjerenje i podrška su nezamjenjivi.

4. Zajedno sa dramaturginjom Džejnom Avdić, na pozorišne daske ste postavili Knjigu mojih života, Aleksandra Hemona. Upućeni kažu da je to možda najuspješnija premijera u tekućoj sezoni Kamernog teatra. Krupan je to bio zalogaj za mladog režisera, odnosno režiserku, da budemo rodno korektni?

- Kod mene sve počinje s ovim - mladi reditelji i rediteljice. Direktor Kamernog teatra 55 Emir Hadžihafizbegović je na početku svoga mandata pozvao mlađu generaciju reditelja/ica da predložimo šta bismo željeli raditi. Naglasio je da je njegova želja da se rade domaći autori i autorice. Baš u to vrijeme sam razmišljala kako bi „Knjiga mojih života“ mogla biti pretočena u pozorišnu predstavu jer Aleksandar Hemon piše izrazito slikovito, piše o konkretnim događajima, ali prije svega o važnim temama i sa puno emocija. Potom sam ušla u saradnju sa Džejnom Avdić, koja je također vidjela potencijal da napiše dramatizaciju ove knjige. Koliko je to bio krupan zalogaj vjerovatno ću tek shvatiti.

5. Zašto baš Hemon?

- Ne znam kako tačno da odgovorim na ovo pitanje. Nisam birala „Knjigu mojih života“ zato što ju je pisao Aleksandar Hemon, nego sam Hemona izabrala jer je napisao „Knjigu mojih života“. Ono što je meni bilo bitno već na prvo čitanje je način na koji je Hemon tretirao pitanje identiteta. Kao pojedinci nastojimo da se identificiramo na način koji će nas najbolje obrazložiti, a u biti svi smo mi na ovaj ili na onaj način komplikovani. Nastojanje da se u ljudima pojednostavi ta suštinska komplikovanost je osnov fašizma. Smatram da je definiranje komplikovanosti kao karakteristike identiteta progresivna i humana ideja.

Ovdje i sada nemamo privilegiju da se bavimo malim i beznačajnim stvarima. U današnjem vremenu nisu samo mladi reditelji i rediteljice ti koji nemaju tako puno prilika da rade svoj posao i zbog toga, kada imamo priliku da radimo, nastojimo pričati velike i bitne priče.

6. Predstava je još na repertoaru Kamernog. Kakva je posjećenost?

- Posjećenost je zaista na zavidnom nivou zbog čega sam jako sretna jer smo svi iznimno predano radili na predstavi.

7. Planira li se gostovanje negdje izvan Sarajeva?

- U Sarajevo dolaze ljudi iz cijelog svijeta da pogledaju „Knjigu mojih života“, te se nadam da će predstava imati priliku da zaigra i u drugim gradovima, ne samo u BiH, već i u svijetu. 

8. Šta se dešava u pozorištu mimo predstava i proba, kakve su glumačko-režiserske muke?

- Kako kome. Nekoga muči kiselina, nekoga osteoporoza...

9. Sa kolegicom Nejrom Latić-Hulusić prije šest godina ste pokrenuli Udruženje „Hava“ Sarajevo. Koja je misija i ciljevi udruženja?

- Kada se sažme, to je afimacija žena kroz umjetnost i kulturu. Osnovni cilj nam je pričanje inspirativnih priča o hrabrim ženama. Velika je stigma nad ulogom žene u društvu i želimo dati svoj doprinos u neminovnoj promjeni shvatanja žena. Nejra ima kćerku, ja dvije, želimo da one imaju bolje izglede za rodnu jednakopravnost.

10. Koji su najznačajniji projekti „Have“?

- Nama su najznačajniji oni projekti koji su trenutno aktualni i dajemo sve od sebe da budu što bolji.

11. Može li se živjeti od „have“?

- Samo ako je hava čista! Zato vodimo računa o higijeni u svakom smislu, naročito etičkom.

12. Evropski dan jednakih plata, koji je ove godine  u Evropi obilježen 3. novembra, označava dan u godini kada žene, zbog manjih plata (16,3% manja satnica) nego što imaju njihove muške kolege, počinju da rade praktično besplatno. Od kojeg dana žene u BiH rade džaba?

- Imala sam 2 iz matematike pa ću ostaviti ovima koji su imali 5 da izračunaju, al' 'vako odoka - pola godine. Važnije od same statistike je konkretna praksa u kojoj žene dobivaju otkaz kada zatrudne, imaju tri mjeseca porodiljskog, imaju minimalne ili nemaju nikakve porodiljne nadoknade. Mimo roditeljstva, žena mora biti najbolja od najboljih da bi bila razmatrana za visoku poziciju, dok polupismeni muškarci griju funkcionerske i direktorske fotelje. U poslovnom smislu prosječna mlada žena je socijalni slučaj, ali to nas ne treba obeshrabriti. Kod mene to budi inat. Nažalost, mnoge žene nemaju podršku okoline kako bi si mogle priuštiti da se inate. Zbog toga su potrebna sistemska rješenja.

13. Koliko i šta Vama onda znači Osmi mart?

- Osmi mart je prilika koja se malo koristi. Barem tada žene mogu dići glas protiv nejednakosti, ali po količini štandova sa jeftinim parfemima i plastičnim cvijećem mislim da žene ne shvataju ozbiljno ovu priliku, nego je Osmi mart - daj šta daš. Meni je to mnogo više od ruže u celofanu.

14. Treba li pitati otkud Vi u svijetu filma i teatra?

- Ne. Inficirana sam u ranom djetinjstvu i nije mi bilo druge.

15. Zanimljivo je da ste producentica filma „Svukuda“, koji je režirao Vaš otac Nedžad?

- To je zanimljivo iskustvo. Do ovog filma sam bila u kreativnom timu kada su u pitanju njegovi filmovi, sada je u priču ušao i finansijski momenat.

16. Kakvi su finansijski unutarporodični profesionalni odnosi? Puna cijena za uslugu, dobar popust ili kompenzacija?

- Zavisno od ukupnog budžeta.

17. „Svukuda“ je pravi porodični projekat - tata, mama, kćerke pa čak i zet Dejan. U kakvoj funkciji se on pojavljuje u filmu?

- „Sasvim“ je prvi film koji je bio porodični projekat. Ta praksa se nastavila, samo se porodica proširila. Dejan sklapa u final filma ono što na setu snimimo. Ljetos je u porodicu zvanično upisan i zet Tarik, sada moramo i njega uključiti:).

18. Kako se tata Nedžad i mama Amina snalaze sa unukama?

- Plašim se da će i njih zaraziti filmsko-teatarskim virusom.

19. Šta će biti životni projekat Begovića?

- Mislim da ništa takvo nemamo u planu. Možda bih mogla predložiti raspravu na tu temu na narednom zasjedanju Begovića.

20. Gledate li sve domaće filmove?

- Ne gledam sve.

21. A holivudske spektakle?

- Pih!

22. Postoji li u BiH filmska i pozorišna kritika?

- Ne!

23. Koje društvene teme nisu dovoljno obrađene u filmovima i predstavama?

- Toliko je tema, a pogotovo problema, pa se, sa ovo malo para što se izdvaja za kulturu, stignu obraditi samo goruće. Recimo, ne stiže se govoriti o problemima mladih (što je kod nas malo širi pojam... seže i do 40 godina). Više se pričaju „muške priče“ nego „ženske priče“, ali to se polako mijenja. Smatram da nam fali pametnih komedija.

24. Tračevi jačaju socijalne veze među ljudima. O čemu najčešće Sabrina trača na kafi?

- Nemam ja kad da tračam uprazno, samo konstruktivna priča.

25. Aktivni ste na društvenim mrežama. Nužnost u poslu ili malo i ovisnost?

- Neminovnost.

26. Koja dosadašanja priznanja smatrate najbitnijim?

- Svako priznanje smatram najbitnijim.

27. Kakvi ste sa kućnim poslovima?

- Ima ona patetična spika na FB - neće se djeca sjećati je l' suđe bilo oprano i podovi uglancani već će se sjećati druženja sa vama... Ja sam to bukvalno shvatila.

28. Danas su svi tanki sa živcima. Koliko često Sabrinu „bole“ živci?

- Ne želim da mislim o tome. Sabur je moja furka.

29. Kupujete li piratske CD i DVD-ove?

- Zar to još neko kupuje?

30. Hoćete li na Čolu za Novu godinu ili imate neki drugi plan?

- Nemam planove za Novu godinu.

31. Šta ćete sebi poželjeti u Novoj godini?

- Za mene Nova godina ne znači ništa, kao ni rođendan. Žvot rezimiram od SFF-a do SFF-a. Možda zvuči pretenciozno, možda i ne, ali ja ne brojim koliko mi je godina prošlo, već koliko mi je festivalskih izdanja prošlo u mojoj profesionalnoj karijeri. Meni je ova kalendarska godina duplo preznačajna. SFF godina obilježena je time da sam prvi put imala film u takmičarskom programu, a to je Undercovered, dokumentarni film koji smo Nejra Latić Hulusić i ja radile (saburale) sedam godina. Druga je MESS-ovska godina i na ovom izdanju Internacionalnog teatarskog festivala MESS po prvi puta je igrala moja predstava i to „Knjiga mojih života“. Jedino po čemu primijetim da je došla nova kalendarska godina su novi bilansi stanja i uspjeha u aplikacijama.

32. Radujete li se zimi?

- Da. Meni je ljeto smor.

33. U BiH je puno loših stvari, ali koje su po Vama one najpozitivnije?

- Sve što se otrgne primitivizmu i ignoranciji je najpozitivnije.