[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/05\/26\/alisah.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/05\/26\/100x73\/alisah.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/05\/26\/alisah.jpg","size":"342.63","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Intervjui

Restoran Ahmeta Ališaha najbolji u Tucsonu

 

Piše: Dena Novalić

Restoran Chef Alisah's European and Bosnian Cuisine na popularnim stanicama za turiste Yelp, TripAdvisor i UrbanSpon zauzima prvo mjesto među 1.653 restorana u Tucsonu (Arizona). Guy Fieri, najveća zvijezda američke TV-industrije u području kulinarstva, nedavno je restoran proglasio najboljim u gradu. Bio je gost restorana dva dana, a sa saradnicima je snimio emisiju za nacionalnu televiziju koja je emitovana početkom marta. Vlasnik i glavni kuhar restorana Ahmet Ališah kuhao je za Fieria dva sata pred kamerama. Kaže, bio je to za njega šlag na tortu.

alisah-4.jpg

No, nije uvijek sve bilo tako za Ahmeta. Rođen je u Turbetu kod Travnika, a sa suprugom 1982. odlazi na privremeni rad u Njemačku, gdje su radili u restoranu. Nakon 10 godina, pred sami rat se vraćaju u Turbe, grade kuću i otvaraju lijepu trgovinu sa namjerom da uskoro otvore kafić, restoran... Nakon nekoliko mjeseci počeo je rat, sve što su napravili nestalo je preko noći. Spletom okolnosi Ahmet je uhapšen i odveden u Tomislav-Grad, zatim u Posušje, Grude, Čitluk, Čapljinu i, na kraju, u Mostar – u logor Heliodrom. Tu su zatvorenike tukli, maltretirali i izgladnjivali, tjerali na prisilni rad. Potom je prebačen je na otok Obonjan, kod Šibenika, a pred kraj 1993. Crveni krst i Ambasada BiH iz Zagreba prebacili su njega i mnoge druge u Istanbul.

 BABY SITER

- Doktori su mi rekli da od 1.000 slučajeva s ovakvim povredama, jedan preživi. Ja sam dokaz za to - vjeruje Ahmet.

U Turskoj se liječio godinu, a krajem 1994. vraća se u BiH. U Arizonu je Ahmet, zajedno sa suprugom Halidom i dvoje djece, otišao u avgustu 1998. Od humanitarne organizacije dobili su apartman, Halidi su pronašli posao sobarice u hotelu. Ahmetu su omogućili liječenje i mjesečnu socijalnu pomoć.

- Bio sam i baby siter jer je naš sin tada imao samo dvije godine. Čuvao sam ga dok je supruga bila na poslu po osam, devet ili 10 sati svaki dan - sjeća se Ahmet.

Godine su prolazile, Ahmet se nadao se da će ozdraviti. No, oduljilo se. Živjeli su, veli Ahmet, skromno, ništa im nije falilo, imali su i auto. Velika nesreća je zadesila porodicu Ališah 2002. Njihov stariji sin Edin je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Imao je 20 godina.

- Čitav svijet se srušio na nas. Bili smo slomljeni. Naš drugi sin Emir tada je imao 6,5 godina. To je tragedija koju ne bih poželio ni najgorem dušmanu. Bol je neopisiva i nesnošljiva - opisuje Ahmet.

Kod kuće je Ahmet kuhao, raznim bi jelima dočekao Halidu kad se vrati sa posla. U to vrijeme su Bosanci počeli nedjeljom igrati fudbal u parkovima, pa se i Ahmet našao u toj priči. Kući je pravio ćevape, pljeskavice, gulaš, lepine... i svake nedjelje nosio mali roštilj na ugalj u park. Ćevapi zamirišu na čistoj havi i ljudi su dolazili sa porodicama na Ahmetove ćevape. Mnogi su mu ostajali dužni za jednu ili više porcija, mnogi su ismijavali i provocirali Ahmeta, ali on je svake nedjelje prodavao oko 500 ćevapa. Kupovali su ih i Amerikanci i Meksikanci i svi ostali. Trajalo je to pet, šest godina. No, Ahmet je maštao da otvori restoran sa bosanskim jelima.

alisah-3.jpg

- Napravio sam i biznis kartice, katalog sa slikama bosanskih jela. Pokazivao sam to Amerima kad negdje pijem kafu. Znao sam da ubodem i veći privatni party za 50 i više osoba i onda bih kod kuće kuhao po čitav dan da to odradim pošteno. Nije to bilo često, ali dešavalo se - objašnjava Ahmet.

O otvaranju restorana se raspitivao, ali niko mu, kako kaže, nije htio pomoći. Ipak, našao je nekog Arapa, vlasnika restorana sa dva stola. Mali je restoran, al' Arap je ipak vlasnik, gazda!

- Kontam, ja sam Ahmet, on Arap iz Libije, dat će mi bratski savjet... Ma jok, naružio me, te ne možeš ti to, to je teško, treba najmanje pet raznih dozvola, banka ti ni jedna neće dati kredit jer nemaju garancije kako ćeš im vraćati, inspekcije, kontrole. Napade me Arap k’o Bajern Dinamo! - smiješi se Ahmet.

Uskoro je Ahmet upoznao čovjeka koji se bavio iznajmljavnjem i prodajom poslovnih prostora i objekata samo za ugostiteljstvo. Objašnjavao mu je i „rukama i nogama i išaretom“, jer engleski nije znao, da mu nađe manji poslovni prostor u kojem bi mogao otvoriti restoran legalno. I našli su prostor koji Ahmetu odgovara, potom advokata. Odlaze kod vlasnika zgrade i poslovnog prostora.

TRAČ

- Tražio je 36.000 dolara unaprijed kiriju za godinu dana. Pitam ga je li normalan, kažem da ne bih otvarao restoran da imam toliko novca - smije se Ahmet.

Dogovorili su da kiriju plaća svaki mjesec, te u avgustu 2008. potpisuju ugovor na tri godine. Prikupljanje dozvola, čišćenje i priprema trajalo je više od dva mjeseca. U novembru 2008. Ahmet konačno otvara restoran evropske i bosanske kuhinje - Chef Alisah’s.

- Na otvaranje restorana i party pozvali smo oko 100 gostiju, Bosanaca i Amera. Hanuma i ja smo nakuhali svega - sarme, ćevapa, raznih pita, gulaša, mesa, pečene janjetine, halve, gurabija, kukuruze, sutlije, bijelih pčela, zmijskih očiju, zečijih trepavica... Prvih 10 dana gosti solidno dolaze, većinom naši da šnjuhaju, savjetuju me kako bi trebao, što nisam ovo, što nisam ono? Svi pametni. Trajalo je to neko vrijeme. Onda su počeli da tračaju i izmišljaju. Te, ne valjaju mi ćevapi, izgoreni, mali, dao malo luka, skup burek, nema sirnice... To sam sve doživljavao od Bosanaca i ostalih sa prostora bivše Jugoslavije. Radili smo, šutili i trpili. Posao je išao slabo, skoro nikako. Vikend je bio solidan, a radnim danima korak naprijed, nazad dva. I tako ukrug - prisjeća se Ahmet.

Izmišljao je, kaže, svašta, služio se svim legalnim trikovima, častio goste sa nečim što nema u jelovniku! Ali ništa nije pomagalo. Tako je bilo prve dvije godine. Jedva je sastavljao kraj sa krajem.

- Bogu dušu, Bog je neće. Nije nam bilo lako - priča Ahmet.

Nakon dvije godine, posao se počeo povećavati, gostiju je svaki dan bilo sve više. Lakše se, veli Ahmet, disalo. Radili su svaki dan po 13 ili 14 sati, 965 dana bez slobodnog dana. Novinari su čuli za restoran, objavili priču u novinama. Napisali su da 965 dana rade bez odmora u gradu koji ima milion stanovnika. Gosti su sljedećih dana navalili, hoće da se slikaju, štipaju Ahmeta da vide jeli normalan kad radi 965 dana bez odmora.

- Uskoro je i komanda Američke vojske naručila hranu iz restorana. Bješe to specijalni ručak za 250 osoba. Kongresmenka Gabriel Giford je naručila ručak za 150 osoba u sklopu svoje predizborne kampanje. Malo-pomalo, svake godine biznis sve veći, posjete i dnevna zarada rastu. U restoran dolaze i novinari, daju priznanja, zahvalnice. Nakon 965 radnih dana bez prekida, uzimamo slobodan dan u sedmici, ponedjeljak. Tako je i danas - objašnjava Ahmet.

Kasnije je saznao da se prije njegovog restorana u ovom poslovnom prostoru promijenilo osam različitih vlasnika restorana i različitih kuhinja. Objekat je zavučen, ne vidi se sa ulice. Neki su radili tri, neki pet, neki šest mjeseci. Svi su bankrotirali. Ahmet je u ovom objektu već devet godina i dva mjeseca. U jelovniku svaki dan nude preko 40 vrsta jela: ćevapi, sarma, gulaš, janjetina, ćufte, piletina, biftek, bečka šnicla, razne pite, doner, grah, tufahije, tiramisu, voćne kuglice bez šećera...

 BOSNA U SRCU

- U našem restoranu smo služili brigadnog generala iz Pentagona koji je bio prvi oficir u NATO-u ispred Amerike. Naši stalni gosti i prijatelji su Dušan Ristić, slavni košarkaš iz Novog Sada, koji ubrzo potpisuje profesionalni ugovor za NBA, dr. Janko Nikolić Žigić, jedan od najvećih svjetskih naučnika, dr. Mihra Taljanović, rođena Sarajka i naučnica svjetskog kalibra. Služili smo i profesionalne igrače NBA lige, te najmanje 10 filmskih glumaca iz Holywooda. Strogo mi je zabranjeno da odajem njihov identitet - ponosan je Ahmet.

Amerikanci su, objasnit će Ahmet, ludi za ćevapima. Stoga on svakih 10 dana napravi oko 3.000 komada ćevapa. Njegovi gosti ih kupuju i sirove, roštiljaju kod kuće ili u parku. Vole i miješano meso, gulaš, sarmu, doner kebab, bosanski lonac, baklave, tufahije i hurmašice.

alisah-2.jpg

Organizovala je porodica Ališah i humanitarnu večeru za gladne, bolesne i iznemogle u Bosni i Hercegovini, „bez razlike kako im je ime, vjera, dal' se krste ili klanjaju“. U BiH ne dolaze često. Zadnji put su bili 2013. godine.

- Bosnu i Hercegovinu nosimo u srcu. Ona je naša domovina, rodna gruda i zavičaj. U BiH smo rođeni, odrasli, tu su naši najdraži. Mojoj hanumi BiH posebno nedostaje, tamo su njene sestre, brat, njihova djeca. Ali sudbina nas je dovela ovdje u Tucson, na samu granicu sa Meksikom. U Bosni volimo sve. Čist zrak i sve ljepote koje Bosnu čine Bosnom. Mrzim politiku, ne volim nacionalne stranke, ne volim što godinama biraju podobne, a ne sposobne. Ne volim što svi političari igraju na nacionalnu kartu jer im je samo to ostalo. Žao mi je penzionera, invalida, boraca, rudara. Žao mi je mladih momaka i djevojaka koji nakon završenog fakulteta čekaju dvije marke od babine penzije da popiju gorku crnu kafu. Ukinuo bih sve nacionalne stranke. Svim delegatima, vijećnicima i onima koji godinama muzu državne jasle umanjio bih plate za 50%, to bih dao rudarima, policajcima, penzionerima, školama - savjetuje Ahmet.

Zakonom bi, kaže, zabranio da omladina spava do podne, a „od podne da bacaju šuplju po kafićima“. Moraju se, misli Ahmet, trznuti, ustajati ujutro, praviti figure od drveta, čačkalice, daske za meso... Sve se to uvozi sa Tajlanda. Moraju se nečim zanimati, sijati šljive, jabuke, kruške, krompir, kukuruz. Zaraditi barem tri ili 10 maraka dnevno. Bolje, siguran je Ahmet, išta nego ništa!

 

Podijelite ovaj članak!