Intervju

Na 30. Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu, Rabic je proglašen za izdavača godine. Za Rabicove promocije kažu da su najveselije i najzanimljivije • U Sarajevu, misli Goran Mikulić, vlasnik i direktor ove izdavačke kuće,  postoji ružan običaj da se drugi raduju ako posrneš ili propadneš. Imali smo za njega 33 pitanja

1. Čime ste se predstavili na upravo završenom Međunarodnom sajmu knjige u Sarajevu?

- Na ovaj sajam sam izašao sa podosta novih naslova, ali mogu se pohvaliti još jednom monografijom u mojoj monografskoj djelatnosti - Pjesmo moja, antologija pjevane poezije. Knjiga je nastala kao rezultat nevezanog razgovora Miše Marića i mene o prošlogodišnjoj monografiji Svetionici, koju smo zajednički napravili. Ta je knjiga imala nevjerovatan odjek ne samo u regiji nego šire, a posvećena je našoj umjetničkoj dijaspori, likovnjacima i piscima, ukupno njih 36 razasutih po svijetu. Oni su naši svetionici kulture i mnogima govore da mi ne pripadamo afričkoj ligi. Tu su i knjige Vesne Šunjić Moja nedovršena priča, Zlatka Dizdarevića Hiljadu druga noć, dvije knjige Nabela Qvereshija Tražeći Alaha nađoh Isusa i Odgovor džihadu, Hajrudin Somun Palestinska nakba i Jesmo li antisemiti...

2. Ima li ikakve koristi od sajmova knjige?

- Ne! U Sarajevu je to samo trošak, i to ne mali. Ali moram se pojaviti na sajmu jer ako te nema odmah će neko reći „ma znao sam ja da on ne može dugo, prop'o je“...

3. Ko kupuje knjige?

- Malo ko. Oni koji su nekad kupovali knjige sada nemaju para, a oni koji imaju para ti nikad nisu ni kupovali knjige. Knjiga nije skupa. Koliki su troškovi dok se ona pojavi u knjižarama, ona je čak i prejeftina!

4. Kakva je prodaja preko interneta?

- Internetska prodaja je kod nas još uvijek na početku, ali moram reći da je moja knjiga Ključ besmrtnosti Harija Slipičevića ove godine objavljena ubjedljivo na prvom mjestu prodaje i obara rekorde.

5. Koliko na izdavaštvo utiče razvoj interneta, sve je više knjiga i literature u digitalnim formatu?

- Nemam neke podatke. Moje monografije se ne mogu doživjeti niti listati elektronski.

6. U mnogim granama i djelatnostima se žale na konkurenciju iz Kine. Pod čijim udarom su izdavači u BiH?

- Tu vjerovatno mislite na troškove štampe, jer kineska izdanja i njihovi pisci još uvijek ovdje su nepoznanica. Ja nemam taj problem sa kineskom konkurencijom u štampi. Tražim najboljeg i najkvalitetnijeg (pa čak i bez obzira na cijenu), a tu je na prvom mjestu Radin štamparija iz Zagreba, Dobra knjiga iz Sarajeva i Grafotisak iz Gruda. Oni zadovoljavaju moje ukuse i kvalitet.

7. Imaju li izdavači podršku države?

- Ja je još nisam dobio. Ustvari, dobijem mrvice koje mi više liče na konobarsku napojnicu nego na pomoć. Primjera radi, prošle godine sam objavio sabrana djela akademika Veselka Koromana koja su mene koštala 44.000 KM, a meni je Fond za izdavaštvo dodijelio 2.000 KM i imam još puno primjera, ali me stid to objaviti.

8. Rekli ste da Vas u životu održavaju skupe knjige, odnosno monografije. Da li je to još uvijek tako?

- Da, što više uložim imam brži povrat novca i mogućnost da taj novac uložim u novu monografiju. Vrlo je bitno šta objaviti i kome će to biti interesantno. Moje monografije se nalaze na svim kontinetima: Sarajevska hagada, Sarajevo, Staro Sarajevo, Sarajevski atentat, Stari zanati, Stećci, Sevdalinka...

9. U svijet izdavaštva ste ušli 1995. Od tada ste dva puta proglašeni najboljim izdavačem u Federaciji BiH. Recite još nekoliko statističkih podataka o Rabicu?

- Tačno, 1995. sam iz inata ušao u izdavaštvo. To je priča koju sam bezbroj puta ispričao i ta knjiga, moj prvijenac je objavljena u 54 zemlje i prevedena na 13 jezika, Knjiga oproštaja Izeta Kike Sarajlića. Do sada sam objavio preko tristo naslova i dvadeset i jednu monografiju. Napravio na desetine promocija, izložbi po Evropi i ovom našem okruženju. Izložbe Sarajevske hagade i Fojničkog grbovnika su napravljene u Londonu, Pragu, Oslu, Beču, Beogradu, Ljubljani, Zagrebu...

10. Naziv je malo neobičan. Zašto „Rabic“?

- Naziv izdavačke kuće Rabic jeste neobičan. Pred rat sam osnovao privatnu građevinsku firmu Rabic zato što sam ja građevinski inžinjer i taj mi je posao jako dobro išao. Kao građevinac sam napravio najveće zgrade u Sarajevu, tada, Unisovi soliteri, pa onda neke stambene objekte, škole... Bio sam ubijeđen da će građevina da procvjeta poslje rata jer je trebalo obnavljati srušeno. Naše drušvo je sve učinilo da sruši velike, u svijetu poznate, građevinske firme da bi omogućilo novonastalim „biznismenima“ kriminalnog porijekla da se bave poslom koji nikad nisu radili. Ja sa svojom malom firmom nisam htio da učestvujem u tom kupleraju pa sam se odlučio za kulturu, gdje taj kriminalni milje nikao nije mogao da se uključi.

11. Kada ste nabavili prvu mašinu za štampanje knjige vam zapravo nisu ni bile na pameti?

- U Zagrebu sam kupio pogolemu štampariju sa svim pripadajućim mašinama i počeo da radim za treća lica. Sa dvojicom prijatelja sam osnovao Novinsku kuću Sezam, koja je objavljivala enigmatske časopise, dječije novine, auto magazin i još koješta. Kapaciteti su mi bili popunjeni. A onda se pojavilo više štamparija nego picerija u gradu te sam odlučio da se ne takmičim sa njima nego da koristim njihove usluge. Bila je to dobra odluka.

12. A onda se pojavio Kiko Sarajlić?

- Da. Kiko mi je bio veliki prijatelj. Ponovit ću vam: jedan dan mi se požalio rekavši da niko neće da mu objavi Knjigu oproštaja, a neki i ne smiju. Tad mu rekoh da ja i hoću i smijem. Tako sam se okrenuo izdavaštvu. Svi smo mi, neko manje neko više, sujetni, pa kad vam knjiga i to prva doživi takav uspjeh niko vam nije ravan, udari to malo u glavu. U mom izdavaštvu je bilo i promašaja, ali bogami su zanemarljivi u odnosu na naslove koji su odjeknuli.

13. Kako se povezuju autori i izdavači, da li to ide putem poznanstava, preporukom ili...?

- Mislim da prvo moraš imati neki rejting pa da se značajniji autori pojave kod tebe. Moraš im se nametnuti svojim izdanjima. Takva je naša smeđa biblioteka koja je okupila najznačajnija bh. imena, a spomenut ću samo neka: Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, Dubravko Lovrenović, Željko Ivanković, Aziz Hadžihasanović, Esad Bajtal, fra Petar Anđelović i drugi, ili edicija „Sarajevo moj grad“, gdje je već objavljeno osam knjiga, a učešće je uzelo preko stotinu autora. Zadovoljstvo je moje sve dok mene autori biraju i dok su zadovoljni. Lošija varijanta je da ja trčim za autorima.

14. Koji autori su danas najčitaniji?

- Ne znam šta bih vam mogao reći. Ako je u pitanju esejistika (smeđa biblioteka) svi su čitani. Skoro svi naslovi su doživjeli veći broj izdanja, a neki, kao Dubravko Lovrenović, čak šest, ili monografije koje su itekako tražene, a da ne spominjem ediciju Sarajevo moj grad ili Mostar moj grad. Te knjige jednostavno putuju po svijetu zajedno s autorima koji su uzeli učešće u knjizi.

15. Koji su osnovni uslovi koje traže izdavači od autora, a šta traže autori od izdavača?

- Od autora tražim kvalitetan i interesantan tekst, a autori uglavnom traže da knjiga što prije izađe, da bude dostojno predstavljena putem medija, promocija i knjižara.

16. Posjećujete li biblioteke?

- U biblioteke uglavnom idem kad odlučim da im poklonim neka izdanja.

17. O čemu pričaju izdavači kada se sretnu - da li kukate na teška vremena, državu, tračate jedni druge, bistrite politiku...?

- Obično se hvalimo naslovima koje smo objavili, nekada malo pretjerujemo, ali i to nije loše da se malko hasimo. Naravno da osuđujemo sistem koji do knjige uopšte ne drži. Sve u svemu, malo se susrećemo, osim na sajmovima.

18. Kakva je situacija u BiH sa prevodiocima za strana izdanja. Koliko je to skupo, koliko ih se uopšte bavi tim poslom?

- Sarajevo ima malo kvalitetnih prevodilaca. Vjerovatno je zbog toga njihova usluga skupa. Bez njih se ne može. Ja se, doduše, malo bavim prevodima, ali neke moje knjige koje sam dao da se prevedu su date najboljim prevodiocima pa onda i nemam pravo da kukam zbog honorara.

19. Imali ste sukob sa Udruženjem izdavača! O čemu se radilo i da li je to riješeno?

- Ne, nikakav sukob (sa pokojnim) udruženjem nisam imao. Oni dok su postojali petnaest godina nisu htjeli da me prime u udruženje. Ne znam zašto.  Godine 2006. me je pozvalo najveće udruženje neovisnih izdavača Motovunska grupa, tu su izdavači iz cijelog svijeta, Amerike, Japana, Afrike, Azije, da pristupim u njihovo udruženje. Nikad nisam mogao saznati koji je bio kriterij za izbor, najvjerovatnije moja monografska izdanja, prije svega Hagada. Oni su mi u Veneciji omogućili pristup. Vrlo sam ponosan na to članstvo. Pitate me da li je taj sukob između mene i našeg udruženja riješen. Da, jeste. Naše udruženje je propalo i ne postoji više. Nije mala bruka za jednu zemlju da nema udruženje izdavača kad već ima udruženje taksista, frizera, dimnjačara, dijabetičara, penzionera i kome god padne na pamet on osnuje udruženje.

20. Vaš otac Mario, čuveni slikar, radio je i kao likovni urednik u Svjetlosti. Kažu da ambalaža prodaje proizvod. Bilo bi neozbiljno to tvrditi za knjževna djela, ali koliko i u kojem smislu jeste bitna?

- Da, moj otac Mario je radio kao likovni urednik u izdavačkim kućama, novinama, itd. Uradio je jedan od prvih Bukvara u Jugoslaviji koji je izlazio punih 18 godina. Ja sam mu pozirao za neke ilustracije. Svakako da je učinak likovnih majstora bitan za plasman knjige. Vizuelni doživljaj je vrlo bitan. Kad se ukusno opremljena knjiga nađe u izlogu knjižare ona privuče oko znatiželjnika i on je uzme, bez obzira na ime pisca, i lista je i uživa. Takve su moje monografije (opet se malo hvalim).

21. Zanimljiv je i način na koji ste počeli sarađivati sa Draganom Stefanovićem, umjetnikom koji je radio omote Zdravku Čoliću, Bijelom dugmetu...?

- Moj prijatelj Dragan S. Stefanović je genijalac u svom poslu. Poznat je u svijetu. Naši ga se sjećaju po Bjelom dugmetu, Zdravku Čoliću, ali on je mnogo poznatiji kao glavni dizajner naše Olimpijade i po prvoj nagradi za plakat, slikar je, galerista, dizajner omota ploča Stinga, Pitera Gabrijela, plakata za raznorazna kulturno-umjetničaka dešavanja. Počeli smo surađivati na mojoj monografiji Saraevski atentat i odmah sam dobio prvu nagradu za dizajn. Poslije toga su se redale knjige Predraga Fincija, džepna biblioteka, monografije Olimpijada, Svetionici, Pjesmo moja, Sarajevski atentat i mnogo drugih. Preponosan sam što je Dragan u meni prepoznao ozbiljnog izdavača i prati me od knjige do knjige.

22. Vjerujem da dragim ljudima i prijateljima poklanjate knjige. Šta prijatelji poklanjaju Vama?

- Uvijek kada poklonim knjigu vidim u očima njihovim da su zadovoljni i sretni. Još ako im omogućim i potpis autora, onda je slavlje. U moj krug prijatelja spadaju uglavnom ljudi koji vole umjetnost, kulturu, samim tim i knjigu. Šta ja dobijem? Pa tu nema šablona, flaša pića, druženje, večera...

23. Ne može se reći da kultura nije zastupljena u medijima. Koliko ste zadovoljni kvalitetom tog sadržaja?

- Nisam baš siguran da ima dosta kulture u medijima, pogotovo na TV-u. Pogledajte samo serije, turske, portugalske, brazilske. To je dno dna. Kada čujem kako se neko zove u ovom našem okruženju tačno znam koja je serija bila popularna kad se dijete rodilo. Pa neke „grand parade“!? Ljudi kod nas misle da je život koji ih okružuje Grand parada, sve im potaman i poistovjećuje se sa nekim tamo pjevačem koji sigurno nije pročitao ništa osim teksta pjesme koju pjeva. Strašno mi je žao djece koja nemaju pojma ko su Tom Sojer i Haklberi Fin, Vinetu ili ko su dječaci Pavlove ulice. Škola više nije što je bila. Niti ima kvalitetne lektire, niti đaci hoće da čitaju.

24. Trenutno je aktuelna inicijativa da se na novčanicama KM konačno pojave i ženski likovi. Bivši guverner Centralne banke Peter Nicholl taj prijedlog podržava i smatra kako bi to trebale biti književnice i pjesnikinje. Koga biste vi predložili?

- Nije mi jasno što se do sada nisu pojavile. Nešto nisam siguran da u susjedstvu ima ženskih likova na novčanicama, ali ne mora biti pravilo „nemaju ni oni, ne moramo ni mi“. Idealan lik je Adeline Paulina Irby, poznatija kao Miss Irby, Staka Skenderova.

25. Kakvi su planovi do kraja godine?

- Isplanirao sam mnogo toga za ovu godinu. Već sam objavio autobiografsku knjigu Vesne Šunjić Moja nedovršena priča, Harija Slipičevića Ključ besmrtnosti, dr. Mile Lasić Mostar, grupa autora Sarajevo moj grad, Mostar moj grad 4“, Branko Vlačić dvije knjige, a pripremam sabrana djela Enke Mehmedbašića u šest knjiga, pa od Vlade Dijaka izabranu poeziju, Slobodan Stajić Knjiga o istoku, četri romana u džepnoj biblioteci, slikovnica za djecu autorice Jasne Šamić i sa crtežima Marija Mikulića, monografiju ponovo posvećenu Sarajevu i još koješta što mi u „hodu“ padne na pamet.

26. Marketing je sastavni dio svakog posla. Kako se reklamiraju knjige?

- Koliko god marketing bio potreban ja para nemam, ali radim promocije knjiga. Javni je trač da su moje promocije najzanimljivije i najveselije. Na tim promocijama se ljudi druže, pjevaju, plešu, a knjiga se na taj način najbolje predstavi. Čim se završi promocija ljudi pitaju kad će sljedeća.

27. Ako ostavimo knjige po strani, kakva još interesovanja ima Goran?

- Moja najveća ljubav su mi unuci Emma i Damir. Sa njima provodim svaki slobodan minut, ali mnogo držim do porodice, volim kad smo na okupu.

28. Pratite li politička dešavanja, koliko vas sekira ovaj naš sveukupni ambijent ili ste oguglali?

- Naravno da pratim politička dešavanja, pa to je barem kod nas najbolje pozorište. Podsjećaju me na Nadrealiste, samo što su oni mnogo bolje plaćeni od glumaca profesionalaca. Tu se skupilo krdo primitivaca koji misle da sve od njih počinje pa mi kroje bolju budućnost. Partizani kad su pravili državu prvo su zacrtali školstvo, industrijalizaciju, zdravstvo... Pa su za dvadeset godina napravili ozbiljnu državu poštovanu u svijetu. Kod nas ne samo da je neozbiljna država nego nema nikakvih elemenata države. Stalne su svađe, krađe, podmetanja i prijetnje ratom i puno nečega što ljude tjera iz ove sredine.

29. Vaš otac je bio dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Nedavno je na prijedlog jedne izdavačke kuće za počasnog građanina Sarajeva bio predložen turski književnik Orhan Pamuk nakon čega se javnost podijelila. Kako komentarišete i to što je predložen i sve što se poslije toga dešavalo?

- Bruka i sramota. Prvo mu dodijele priznanje, a onda na nagovor nekakve ambasade i vodeće stranke oduzme se nešto što je trebalo da se uruči. To je sramota. Opet, ne znam koje su zasluge Orhana Pamuka da dobije to priznanje. Ima toliko zaslužnih za Sarajevo - Nataša Kandić, Stipe Mesić, Đoan Baez i drugi. Pamuk nije čak nijednu knjigu posvetio našem gradu, ali kad ste mu dali, onda dajte i ne padajte pod uticaj stranke. I ja sam bio ove godine nominiran za Šestoaprilsku nagradu, ali je vodeća stranka mislila drugačije. Mene ovo sve podsjeća na dešavanja u Kini za vrijeme Kulturne revolucije kad si morao biti odan partiji i obožavati crvenu knjižicu. Kod nas je isto, moraš vjerovati vodećoj partiji i obožavati zelenu knjižicu.

30. Ljubav prema Sarajevu iskazujete gotovo u svakoj prilici. Šta Vam danas najviše smeta u gradu?

- Da, Sarajevo je moj grad. Tu sam od rođenja, moj sin Davor i njegova djeca, moji unuci. Sve lijepo u životu sam doživio u svom gradu. Moj otac je stekao sva priznanja u Sarajevu, afirmisao se kao jedan od najboljih  jugoslovenskih slikara, ja sam završio građevinu i napravio kao građevinar najveće zgrade u Sarajevu prije rata, oženio sam se prije 42 godine mojom Aidom. U rat sam se uključio odmah u aprilu 1992. Počeo se baviti poslije rata izdavaštvom, kažu vrlo uspješno, i objavljujem sve što u naslovu ima prefiks Sarajevo, sarajevski ili samo SA. Edicija Sarajevo moj grad je otišla na sve kontinente.

31. Bliži se 1. maj. Hoćete li negdje na uranak?

- Naravno da ću praznikovati. Moji jedini praznici su Nova godina, Prvi maj i 25. novembar. Prvi maj proslavljamo u Omišu, tamo nam je vikendica i imam predivne prijatelje sa kojima se družim i uživam u pogledu na more i Omišu koji je, barem za mene, najljepši grad na Jadranu.

32. Čiji poziv ili susret Vas je posljednji put iskreno obradovao?

- Čovjek kojeg nazivam svojim mentorom Aziz Hadžihasanović uvijek ima neki savjet za mene i uvijek me obraduje svojim pozivom. Dao mi je puno smjernica u izdavaštvu. Na kraju, njegova je bila ideja za ediciju Sarajevo moj grad.

33. Sa kim danas najčešće popijete kafu?

- Danas su to uglavnom poznanici, malo je prijatelja, ali ima podosta svijeta koji mi je drag i volim sjesti u kafanu sa njima. Kafana koja me najviše privlači je Dom na Ciglanama. Tu je stalna publika, dvadesetak likova koji se uglavnom šale, zezaju i, kako se kod nas kaže, „zevzeče“ i bude nam fino. Tu sam skoro svako veče.