POZITIVNA BIH

Znao je svaki kutak Treskavice i na svoj je način brinuo o njoj. Sve planinarske staze je razradio i planinari su ga uvijek pitali za savjet. Bio je atrakcija za planinare i ribare koji su dolazili u ribolov na jezero

Tekst i fotografije: Mevludin Mekić

Bajro Šehović, rođen u Turovima 1910. godine, umro je 1988. Njegovom smrću nestala je i „funkcija“ čuvara planine Treskavica, koju je, nezvanično, nosio gorštak Bajro. Ovaj je tekst podsjetnik, pomen na Bajru koji je znao svaki kutak ove planine, brinuo o njoj na svoj način. Bio je Bajro, kako bi se to danas reklo, nešto poput „eko-čuvara“, rendžera. Sinan Dedović, stanovnik Turova, rado se sjetio junaka ove priče.

SJEKIRICA

- Bajro je počesto dolazio kod mog rahmetli dede! Nikada nisam vidio da se naljutio. Imao je tri kćerke, mnogo zemlje blagorodne. Nije je mogao sam obrađivati! Stoga je seljanima preko ljeta čuvao stoku a, zauzvrat, bi oni obradili njegovu zemlju, pokosili i površili Bajrino žito. Imao je kolibu na Treskavici, na ponoru kod Velikog jezera. Bio je atrakcija za planinare i ribare koji su dolazili u ribolov na jezero. Kad bi fatali ribu na plovak i otkinuli ga, Bajro bi im pravio plovke od drveta. Tada nije bilo, k'o sad, plovaka u svakom džepu. Bajro je plovak zvao „diplomak“. Nije, naime, znao reći plovak. Svi su svraćali kod njega u kolibu na kafu i čaj od trava koje je on brao. Nikada nikoga nije vratio. Dvadesetak puta sam spavao u njegovoj kolibi. Bješe mala, al' nikom u njoj nije bilo tijesno - sjeća se Sinan.

Stoku je sa Bajrom čuvao i njegov drug Zulfo Mehanija. On, Zulfo, danas živi u staračkom domu. Nikada se nije oženio, malkice je hramao na desnu nogu. U blizini kolibe koju smo spomenuli bijaše konak za volove i konje. Štala.

- Bajro i Zulfo su obilazili stoku i konje. A Bajro je znao dobro halakati. Bio je poznat po tome. U to doba bješe puno vukova i međeda. Rijetko je moglo ostati malo ždrijebe a da ga vuci ne pojedu. Zulfo je, kako rekoh, imao prodoran glas, dušu dao za halakanje. Tako je tjerao vukove, međede. Uvijek je imao sjekiricu kod sebe i prokresivao puteve za planinare. Imali su velike koristi planinari od Bajre. Sve staze je on razradio i planinari su ga uvijek pitali za savjet. Bajro je čuvao Treskavicu, brinuo o njoj. Nije, recimo, dao da se miješa hercegovačka bjelokapićka i naša stoka. Vraćao ju je sa Đevigrada na Pašinu planinu! Pored Bajre se nisu mogli spustiti na naše pašnjake. Heftično bi Bajro silazio po namirbu, fasungu koju bi mu skupilo selo. Većinom su mu seljanke pekle sirnicu i maslenicu. Ove su pite mogle dugo stajati a da se ne pokvare. Pravile bi za Bajru i staro maslo koje se teško može pokvariti, dodavale mu kukuruzno brašno od kojeg bi on svakoga jutra pravio puru. Duhan za Bajru bješe obavezan. Hranu je držao u pećini, preko puta jezera - kaže Sinan.

VOLOVSKA ŽILA

Bajro je, priča on, svako vrelo vode čistio i održavao da bi bilo dostupno stoci i ljudima. Imao je dobar odnos sa ljudima u planinarskom domu na Kozijoj Luci, gdje je bila radioveza i moglo bi se javljati ako bi se desio kakav belaj sa stokom.

- Recimo, napadnu volovi! Bajro javi policiji koja bi poduzela mjere. Imao je dobar odnos s ostalim čobanima, pomagali su se. Ovi iz planinarskog doma bi često dolazili kod Bajre na kafu. U kući nije bilo peći, samo vatra i verige, tronožac pored nje. Bajro je dolazio od 10. do 20. juna, silazio bi 13. septembra, kad su Trnovljani slavili dan oslobođenja. Rekoh, nikad se Bajro ni sa kim ne posvađa. Kad mu dođeš u goste, moraš i jesti sa njime. Sve je dijelio. I zadnju cigaretu. Kad je nevrijeme, planinari bi se sakrivali kod njega i sušili uz vatru. Imao je volovsku žilu kojom je šibao goveda! A znaš šta je volovska žila? To ti je ono od volovske kite! Zna biti dugo i po metar i po! On to osuši i uvrne! U doba Turaka to je služilo kao palica. Bajro je tom žilom prijetio onima koji nisu slušali. Kad djeca ne slušaju, znao bi reći: Nemoj da uzimam volovsku žilu! Eto, takav je bio dedo Bajro - sjetno se smiješi Sinan.

ŽIVNULA TRESKAVICA

Dakle, ljudi kao što je bio rahmetli Bajro Šehović više nema i ko zna hoćeli ih više ikada biti. Treskavica je tokom rata bila ratna zona, a nakon rata je još više uništena sječom drveća. Planinarske staze bile su zarasle i uništene raznim mašinama koje su izvlačile šumsko bogatstvo i prava je rijetkost vidjeti stoku na ispaši na ovoj ljepotici. Neka od njenih jezera su „iščezla“, postojeća su sve manja, zarasla u travu i šaš jer nema stoke da je pase. U zadnjih nekoliko godina brigu o jednom dijelu planine preuzelo je Ekološko planinarsko društvo Treskavička jezera. Napravljena je prelijepa kuća u blizini Velikog jezera. Njena vrata su uvijek otvorena za sve dobronamjernike. Staze su obnovljene i markirane, Treskavica je ponovo živnula.