Intervju

…danas je radnička klasa ponižena, izrabljivana na najžešći mogući način, a stvorili smo vrlo bogatu elitu, rekao bih primitivnih ljudi bez vizije društvenog i ekonomskog i kulturnog i svakog drugog razvoja. Umjesto ideala slobode, društvenog angažmana, itd., danas iz društva možete biti odstranjeni na najjednostavniji način, zdravstvenom dijagnozom. Gore čovječanstvo nismo mogli ni zamisliti.

Enver Kazaz bosanskohercegovački je urednik, kritičar i književni teoretičar. Redovni je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kazaz je rođen u Kamenici u Ilijašu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje trenutno predaje bošnjačku književnost. 

Razgovarao: Dario Novalić

Nedavno ste sami sebi obećali da ćete se povući iz javnosti i da više nećete davati intervjue. Šta se to promijenilo u Vama ili oko Vas?

- Vrlo često intelektualac je u poziciji da sumnja u djelotvornost svog javnog kritičkog angažmana. Te sumnje u društvima kakvo je bosanskohercegovačko su tim veće što prisustvujemo političkom pragmatizmu, gubitku ideologije, moralnoj i svakoj drugoj devastaciji društva, pa je društvena uloga intelektualca potpuno marginalizirana. Javni istupi intelektualaca svode se na to da komentiraju dnevne događaje, a ne strukturne pozadine društvenih zbivanja, tako da je sumnja kad je ozbiljno promatramo, dio jednog dugoročnog procesa koji nije karakterističan samo za tranzicijska društva kakvo je naše nego za globalizaciju uopće koja je uništila ulogu kritičkog intelektualca u društvenom polju. Sa te strane su moje sumnje bile utemeljene u tome da ma šta god govorio i kako god govorio, bit ću tumačen na onaj način na koji centri moći žele, tumačen pogrešno i u skladu s određenim političkim interesima medija. Kad pogledamo akademsku zajednicu BiH možemo konstatirati da u njoj ne postoje, izuzev časnih dva ili tri slučaja, intelektualci koji javno kritički nastupaju. Ovaj intervju dajem iz nečega što bismo mogli nazvati puka radoznalost. Zanima me šta ćemo vi i ja ispričati, ali unaprijed da kažem, sumnjam u njegovu djelotvornost, kao što sumnjam u djelotvornost bilo kojeg intelektualnog govora.

DEBELI MINUS

Da li u BiH postoji akademska zajednica?

- Ona nominalno postoji, finansirana je od strane države, pa je postala jedan od najjačih njenih instrumenata u BiH. Njen zadatak je proizvodnja novog nacionalnog identiteta i ideološki funkcionalizirane interpretacije prošlosti, pogotovu krvavih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, genocida, urbicida i tako dalje, a potom i traganje za narativnim potencijalom imaginarnog, predmodernog korijena etničke zajednice. To se odnosi prije svega na društvene i humanističke znanosti. Prirodne i tehnološke znanosti su zarobljene ekonomskim totalitarizmom. Tako je akademska zajednica, uz nemalu politizaciju njenih pojedinih članova, počevši od njenog vrha, gotovo svih rektora pa nadolje, zapravo ideološki instrument, kako bi rekao Altiser (Louis Althusser).

Kada biste kao profesor morali ocijeniti akademsku zajednicu od 1-5...?

- Debelo -5. Zašto? Zato što mi imamo, barem kada se pogledaju univerziteti, veoma centralizirane univerzitete. Bolonjski proces, koji je trebao da rasredišti univerzitetsku moć, u našem slučaju ju je centralizirao, tako da senati, tih 20-30 ljudi odlučuje o svim procesima na univerzitetu. Ako moć koncentrirate u jedno tijelo i određen broj ljudi sa rektorom na čelu, nužno će se uspostaviti hijerarhijska struktura moći unutar akademske zajednice. Rektorat i senat imaju mogućnost discipliniranja onih na nižim stepenicama, od asistenta preko docenta do profesorskog kadra i ukidanja onog što se u epistemologiji naziva lokalno-kritičko znanje, te samim tim gubitak kritičke funkcije akademske zajednice.

Mnogi smatraju da bi reforma obrazovanja i pravosuđa potpuno promijenila izgled BiH. Kada biste imali moć da napravite reformu obrazovanja, odakle biste krenuli, od kojeg nivoa i šta biste uradili?

- Za reformu obrazovanja potrebna je politička volja, novac i kadrovi koji će realizirati taj proces. Mi te preduvjete nemamo. Kad bih kojim slučajem imao takvu moć prvo što bih uradio je depolitizacija akademske zajednice. Vrlo je teško to ostvarivo - depolitizacija u onom smislu da, ako ste član političke partije, ne možete biti član izvršnih organa unutar akademske zajednice. Naprosto, ne zagovaram zabranu političkog aktivizma, zagovaram zabranu političke instrumentalizacije akademske zajednice. To je prvi preduvjet, drugi preduvjet za reformu jednog i drugog, pravosuđa i obrazovnog sistema, jeste deideologizacija obje te društvene institucije. Vrlo često ćete unutar akademske zajednice čuti izjave da pojedini profesori jako vole državu BiH. Uopće me ne zanima da li vole ili ne vole državu BiH. Uostalom, država je sistem institucija, domovina je nešto drugo. Zanima me kako oni doprinose razvoju države BiH. Ta vrsta patriotskog diskurska prešla je iz politike u akademsku zajednicu, pri čemu i politika i akademska zajednica žive u simbiozi i međusobno se pothranjuju. I pravosuđe, koliko razumijem iz skandala koji ga okružuju, u istoj je ili sličnoj poziciji. A to znači da su korupcija, nepotizam, klijentelizam duboko prodrli u obje institucije koje bi trebale biti nezavisni korektivi države. A one su instrumenti njene moći. Zato akademska zajednica učestvuje u gubitku društvene nade, to je njena najnezahvalnija uloga, a pravosudni sistem proizvodi nepovjerenje u mogućnost društvene pravednosti. Gubitak društvene nade i ideje društvene i državne pravednosti, jednakosti pred institucijama sistema, pravosudnog ili bilo kojeg drugog, pokazuje da smo mi propalo društvo i propala država. Država je propala kao sistem institucija koje trebaju da obezbijede jednakost pred zakonima i institucijama sistema, a društvo je propalo jer je u njemu, namjesto naučnog objašnjenja društvenih procesa, prisutno njihovo političko-pragmatično ili klerikalno, religiozno objašnjenje. To su država i društvo bez budućnosti, u stalnom stanju destrukcije.

RADNIČKA KLASA ZA BOGATU ELITU

Šta je potrebno da se desi da mi priznamo sami sebi i ostalima da jednostavno nismo jednaki?

- Potrebno je da se dogodi obrt društvene paradigme, dakle da namjesto naše etničke ili druge pripadnosti u prvi plan dođe socijalno pitanje, klasičnim riječnikom rečeno, klasno pitanje. Budući da je BiH država izrazito jake ekonomske nepravednosti, kod nas je tranzicija neka vrsta legalne, ozakonjene pljačke društvenog bogatstva, a unutar transformacije društvenog u privatno vlasništvo mi smo izgubili tzv. srednju klasu, stvorili izrazito uzak krug vrlo bogatih ljudi koji su odabrani od partija na vlasti, i dobili ogroman broj siromašnih. BiH od socijalne bombe spašava samo činjenica da mladi i nezaposleni ljudi odlaze iz nje trbuhom za kruhom i time stvaraju uvjete za održavanje socijalnog mira. Kada bi ostali u BiH, ova država bi socijalno eksplodirala.

Možemo li pokušati napraviti jedno poređenje. Drugi svjetski rat se završio 1945., rat u BiH se završio 1995. Danas je 2020., možete li uporediti ovu godinu, 25 godina nakon rata u BiH, i 1970., 25 godina nakon Drugog svjetskog rata?

- Vrlo jednostavno. Socijalistička Jugoslavija je bila utopijsko društvo okrenuto ka konstruiranju besklasne budućnosti, tj. apsolutne društvene jednakosti. Sve tranzicijske zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije su okrenute ka konstruiranju nekakve utopijske prošlosti gdje je tobože postojao čisti, ničim uprljan nacionalni identitet. Jedna država i društvo okrenuti budućnosti, i male državice okrenute prošlosti. Sedamdeseta godina 20. stoljeća u BiH podrazumijeva postojanje velikih, svjetski relevantnih koncerna kao što su Energoinvest, Hidrogradnja, Šipad, UPI, podrazumijeva izgradnju 1.000 kilometara asfaltnih puteva, izgradnju 1.000 biblioteka širom BiH, formiranje niza univerziteta u Sarajevu, Mostaru, Zenici... Podrazumijeva emancipatorski projekat koji je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća dostigao svoje zlatno doba i civlizacijski vrhunac ovog prostora. Što se tiče 2020., vidjet ćemo da su svi ti koncerni privatizirani, razbijeni, devastirani, uništeni. A modernistički utopijski duh bivše Jugoslavije zamijenjen je nekom vrstom retro utopije, gdje je umjesto slobode individue i kritičkog horizonta njene egzistencije na sceni dikatat kolektivitetivnog identiteta i religija kao jedini mogući način tumačenja svijeta. Ako je radnička klasa odlučivala direktnom demokratijom u tim koncernima, svojim firmama, danas je radnička klasa ponižena, izrabljivana na najžešći mogući način, a stvorili smo vrlo bogatu elitu, rekao bih primitivnih ljudi bez vizije društvenog i ekonomskog i kulturnog i svakog drugog razvoja. Može se konstatirati da je utopijski projekat bivše Jugoslavije emancipirao i civilizirao prostor nakon početne faze njegove industrijalizacije, a ovaj projekat nacionalnih ili nacionalističkih stranaka je zapravo izvršio arhaizaciju društvenog prostora, autokolonizaciju, a mi smo postali duboka provincija, periferija ljepše rečeno, evropskog globalnog kapitalizma, koji na ovom prostoru vidi isključivo svoje interese, a nikakvu ideju stvaranja perspektivnog, slobodnog društva. Bez obzira na sve lijepe priče iz Evropske unije.

Nakon 25 godina imamo dva entiteta, neki bi rekli tri, ali zato imamo jako veliki broj političkih partija sa željom jednih da se pripoje Srbiji, drugih Hrvatskoj i trećih da zadrže BiH. Kako biste Vi opisali trenutno stanje u bh. politici?

- Kao stanje, više ili manje, oštrog konflikta. U FBiH je vrlo jasno da traje žestoki sukob oko potrebe da se preuredi Washingtonski sporazum. Od pada Aprilskog paketa naovamo prisustvujemo trijumfu republičkosrpske separatističke nacionalističke politike - bez obzira da li vodeću ulogu tu imao SDS ili SNSD.  SNSD je samo ukrao nacionalističku ideologiju od SDS-a. Država koja je bila obilježena potrebom da redefinira svoj Dejtonski ustav, nakon pada Aprilskog paketa došla je u poziciju da više nije u pitanju redefinicija ili promjena Daytona, nego promjena Washingtona. Samim tim, sukob sa razine države prenesen je na razinu Federacije. Takav otvoreni sukob pogoduje separatističkim snagama. Dodik, kako god ga mi definirali, u smislu ciljeva koje ostvaruje je apsolutni pobjednik unutar takvog političkog polja. On je Čovića, HDZ i tzv. hrvatsko pitanje pretvorio u instrument svoje političke volje. Bošnjačka nacionalna politička partija SDA naprosto ne vidi tu situaciju, prelazi preko nje i može se reći da je ona, nakon pada Aprilskog paketa, pretrpjela poraz pred onom republičkosrpskom. Uostalom, živimo u entitetu u kojem dvije godine nakon izbora nemamo formiranu vladu, kamoli šta drugo. A ako već živimo u tehničkom mandatu vlade i ako je politika obilježena sukobom, treba vidjeti šta je njen stvarni interes. Njen stvarni interes je ovladavanje finansijskim resursima države. SDA, HDZ i SNSD i ne rade ništa drugo do krčme finansijske resurse države, a od državnih službenika stvaraju svoje političke klijenate. Mi, dakle, živimo konfliktan, klijentelistički politički sistem. Takav sistem može trajati beskonačno dugo, zapravo onoliko koliko se država može zaduživati pred međunarodnim finansijskim institucijama, sve dok se ne ugasi posljednja socijalna nada u ovoj zemlji.

Da li bi reforma izbornog sistema nešto uspjela promijeniti? Ako je uopšte moguća.

- Moja teza glasi da smo mi šansu za promjenu politike u BiH propustili onog trenutka kad je potpisan Daytonski sporazum. To je trenutak u kojem je trebalo postaviti pitanje bh. denacifikacije, po uzoru na onu provedenu u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata. To znači da je propuštena šansa da se postavi pitanje političke, ideološke i institucionalne, a ne samo kolektivne, ili puke individualne odgovornosti i krivice za praksu ratnih zločina. Budući da to pitanje nije postavljeno, budući da je Dayton u postraću postao mjestom međunarodne legitimacije Karadžićeve zločinačke politike, onda je bilo pitanje samo koji će politički subjekti i u kojem trenutku ostvariti svoje ratne ciljeve u miru, koje je Karadžić ostvarivao vojnim putem. Današnja situacija u regiji Balkana pokazuje da je srpska nacionalistička politika na Balkanu na vrhuncu svog političkog djelovanja, a BiH postala taocem takve politike.

PODRŽAVLJENJE RS

Da li je teško priznati da smo izgubili rat?

- Mislim da je BiH u miru izgubila rat. One snage koje su se zalagale za suverenitet BiH nisu poražene na vojnom polju, ali su u političkom prostoru doživjele  poraz. Sada se može reći da BiH u principu više ne postoji kao multietničko ili građansko prosperitetno društvo budućnosti. Ona postoji kao troetnička zemlja koja ne mora biti administrativno podijeljenja, ali tri simbolička imaginarija definiraju tri pogleda na BiH, a ta tri pogleda na BiH u konačnici proizvode najmračnije moguće ideologije.

Znači, možemo reći da su Srbi ostvarili po prvi put ono što nikad nisu, izgubili u ratu, a dobili u miru?

- Moglo bi se tako reći ako se prisjetimo te nacionalističke krilatice iz vremena Miloševića, da su dobijali ratove, a gubili u miru. U slučaju BiH, a izgleda i Crne Gore, srpski nacionalizam se može proglasiti pobjednikom današnjih političkih procesa. E, sad, kada tvrdim nešto ovakvo, patriote iz Sarajeva, nacionalno samosvjesni Bošnjaci i partijski botovi će da me razapnu na društvenim mrežama, ali u prilog mojoj tezi ponudio bih nekoliko važnih činjenica: Republika Srpska je apsolutno centraliziran entitet s elementima države, sa svojim državnim praznikom, ma kako nesrbi to poimali. Centraliziran entitet sa vrlo jasno izraženim liderskim ambicijama određenog vođe, bio on u ovom slučaju član Predsjedništva BiH ili predsjednik RS-a. Vođa je neupitan i prisutan. Na drugoj strani RS je potpuno relativizirala granicu prema Srbiji, uspostavila specijalne odnose koje je Dayton postavio, i može se čak reći da se RS u srpskom nacionalističkom diskursu poima kao jedina srpska pobjeda u ratu. To je danas RS. Postavio bih još jedno potpitanje patriotama i nacionalno svjesnim Bošnjacima: kad mjerimo učinak politike u BiH od Daytona do danas, sve do Aprilskog paketa bilo je pitanje ukidanja entiteta RS. Od njegovog pada imamo podržavljenje RS-a, a to su procesi koji, historijski gledano, moraju imati neko svoje finale. Ja sam duboko pesimističan što se tog finala tiče. Onaj ko to sebi ne prizna zatvara oči pred realnošću i može pričati lijepe patriotske priče - tu recimo direktno mislim na Komšića i Izetbegovića.

I Milo Đukanović je bio veliki baja skoro 30 godina, pa se desiše izbori gdje jeste nominalno dobio veći broj glasova, a da li će i kako ostati na mjestu predsjednika ostaje da se vidi - prije da neće nego da hoće. Mislim pri tome na gosp. Milorada Dodika, možda u jednom trenutku jednostavno narodu, političkim partijama, pukne film i opozicija stekne dovoljnu moć da pobijedi.

- Nisu isti uvjeti u Crnoj Gori i u RS-u. Teoretski je moguće, ali je teško izvodivo. I sasvim je svejedno da li ćete tamo na vlasti imati Stanivukovića koji hvali Dražu Mihajlovića i četnike ili Milorada Dodika koji hvali Radovana Karadžića. Govorim o trijumfu ideološke volje koju je ustanovio Karadžić, Milošević, Ćosić, itd. Radi se o nečemu što je šansa koja je propuštena u Daytonu. Vi ste morali tim projektom bh. denacifikacije kazniti političke subjekte koji su zagovarali tu ideologiju. Što to nije učinjeno je pitanje i međunarodne zajednice, ali i onih koji su stavljali potpis na Daytonski sporazum. Što se tiče Đukanovića, on je 30 godina vladao Crnom Gorom na način da je stvorio socijalno nepravednu državu i nije artikulirao crnogorski identitet u mjeri u kojoj bi on bio prihvatljiv za većinu crnogorskog stanovništva. Mora mu se priznati da jeste dobio državu bez metka, protiv velikosrpskog nacionalističkog projekta.

Ko mu je u maju prošle godine podmetnuo Zakon o slobodi vjeroispovjesti?

- To treba pitati njega, ne znam ko mu je podmetnuo. Ali to je njegova najveća politička greška. Takvi se zakoni donose na početku mandata, da se zaborave dok traje mandat. Okrenuo je protiv sebe najjaču ideološku instituciju velikosrpskog nacionalizma, pravoslavnu crkvu oličenu u amfilohiju Radoviću, zvanom Risto Sotona. Međutim, treba reći da je takav Milo Đukanović konačno bio izvukao crnogorstvo iz ralja velikosrpstva, te okrenuo Crnu Goru ka Zapadu, čak je učlanio u NATO pakt. To su važani rezultati njegove politike. A da se, recimo, vodio  idejom države socijalne pravednosti, bio bi velika povijesna ličnost Balkana. Budući da se nije vodio time, nego nečim drugim, što mu se prigovara kao kriminalna, mafijaška, kako god hoćete, politika, pri čemu moram priznati vrlo otvoreno da danas navijam za Đukanovića protiv crnogorskih četnika. Velikosrpski projekt u Crnog Gori je u potpunosti uspio i to preko jednog pijuna u rukama Amfilohija Radovića, Vučića i cijele te velikosrpske političke mašinerije, koji se zove Dritan Abazović, lažni ekološki političar, koji se pojavljuje u situaciji kada je potrebna prevaga na stranu velikosrpskih nacionalista u Crnoj Gori. Kao projekat velikosrpske ideologije, pod plaštom ekološke partije, Abazović sklapa savez sa najcrnjim ideološkim subjektima. Oživljava se pod tim subjektima genocidni četnički crnogorski projekat iz Drugog svjetskog rata, a restaurira Miloševićevo velikosrpstvo, Abazović je, zapravo, beogradski satelit velikosrpske politike u Crnoj Gori. Zato se pozivati na njegovu nacionalnu opredijeljenost je potpuno besmisleno u ovom trenutku. Očigledno je da će sa svoja četiri poslanika otvoriti proces srbizacije Crne Gore. Vidjet ćemo rezultate popisa iduće godine. On će dugoročno sa svoja četiri poslanika biti faktor stvaranja novog velikosrpskog narativa o tri srpske države na Balkanu. Crna Gora postaje ili ima šansu da postane treća srpska država na Balkanu, kako bi rekli velikosrpski nacionalisti. Banja Luka, Podgorica i Beograd su ta tri velikosrpska centra.

VAKCINALNI NACIONALIZAM

Kada biste mogli obrisati samo tri partije ili političara u BiH, ko bi oni bili?

- Ne bih se zadržao na tri. Ali prije svega, vraćam se na nesretni Dayton, zabranio bih političko organiziranje na nacionalnoj osnovi. Da je izvršena bosanska denacifikacija, naslijeđe ideološkog, militarističkog i nacionalističkog diskursa ne bi bilo dozvoljeno u društvenom polju. Kao što je dugo u Njemačkoj zabranjeno formiranje fašističkih partija i slavljenje Hitlerovog naslijeđa. Ako se već igramo zabranama, protiv kojih sam unaprijed, zna narod koje su te tri stranke.

Šta je potrebno da bi se postalo političar u ovoj zemlji i šire? Na osnovu ovog o čemu smo govorili prvo mi pada napamet da je potrebno da se zoveš Milo, Dodik ili Đukanović, da znaš kupiti jeftino cigare i skupo ih preprodati... šta je još potrebno?

- Bezmjerna pokvarenost u većini, a kod neznatno malog broja ljudi ideja poltike kao stvaranja općeg dobra.

Znamo da će korona sve promijeniti na neki način. Da li se to odnosi i na zbivanja na Balkanu? Možemo li, uz sve štete za koje već znamo, imati ikakve koristi od korone?

- Prvo se treba sjetiti lockdowna u kojem je kapitalizam na svjetskoj razini folirao da spašava ljudske živote, a spašavao je zdravstvene sisteme. Onda je došlo do normalizacije diskursa o koroni i mi danas živimo tu fazu koja se odvratno naziva „novo normalno“. Ne može biti normalno ako je novo, to je nešto potpuno drugačije i korona je u najradikalnijem smislu razotkrila krizu kapitalizma. Ali, kapitalizam ima kameleonsku sposobnost da se koristi svakom krizom i da se dalje učvršćuje. U koroni je trijumfovao međunarodni kapitalizam na bezočan način, stvarajući preduvjete za sve elemente kontrole pojedinca. Umjesto ideala slobode, društvenog angažmana, itd., danas iz društva možete biti odstranjeni na najjednostavniji način, zdravstvenom dijagnozom. Gore čovječanstvo nismo mogli ni zamisliti. Što se tiče ove faze krize u svijetu, može se reći da prisustvujemo nekoj vrsti globalnog vakcinalnog nacionalizma i da će na kraju korist izvući, kao i obično kad je zdravstvo u pitanju, farmaceutska industrija. Onaj ko pobijedi u farmaceutskoj industriji imat će najjaču političku moć u svijetu i dirigirat će međunarodne političke odnose. Ovo je periferija, BiH je po veličini npr.  dio Pariza, neko njegovo predgrađe, a u njoj se međunarodni moćnici poigravaju našim sudbinama kao šahovskim figurama. Ali nama je korona otkrila normalizaciju smrti. Mi danas živimo u društvu u kojem je potpuno normalno da svakodnevno umire 11-13 ljudi u ovoj zemlji i da se niko na to ne osvrće. Smrt od korone je postala medijski nevidljiva, toliko smo normalizirali koronu. A onda, u toj normalizaciji odlučujemo se da idemo u najveći mogući rizik. Korona nam je otkrila da je, konkretno u sarajevskom kantonu, puno važnija volja jedne osobe, nego kompletan zdravstveni sistem, da je nama potpuno prihvatljivo da rade šiša barovi i da se širi korona, da je prihvatljivo da bez bilo kakvog pitanja o mogućim novim žarištima korone izmislimo priču da trebamo otvoriti škole do kraja. Radi se o normalizaciji bolesti i smrti. I to normalizaciji koja je očigledno preuranjena. Istovremeno nisu stvorene nove vrste socijalne odgovornosti. Mladi ljudi, ne samo u BiH, sa punim pravom postavljaju pitanje da oni imaju i mogu imati pravo na život, „normalan“ život u uvjetima korone, ali istodobno moraju imati i odgovornost za smrt. Zato ja plediram na institucije države na potpuno novu vrstu odnosa prema krizi korone. Koja je to vrsta odnosa? Moramo se vratiti organizaciji zdravstvenog sistema koju je obećavala država socijalnog blagostanja, odnosno socijalizam. Bez takvog zdravstvenog sistema nema spasa za čovječanstvo.

HOĆE LI SDA IZGUBITI

Ponovo se vraćamo na reformu obrazovanja. Koliko se samo tableta ili kompjutera moglo kupiti za 10,5 miliona KM?

- Da. Afera respiratori pokazala bi da su djeca mogla da budu tehnološki najopremljenija, ne samo u regiji nego u Evropi. Ali meni puno važnije pitanje od toga je ovo pitanje: ako će nama utrka za spasom ekonomije odnijeti određeni broj dječijih života, onda smo mi društvo koje nema pravo na dostojanstvo. I to se odnosi na cjelokupno čovječanstvo. Rekao bih da je korona kriza predigra za krizu koja slijedi čovječanstvu. To je klimatska kriza koja će potpuno promijeniti čovječanstvo i svijet. Mislim da prisustvujemo kraju globalizacije i stvaranju tripolarnog svijeta, te da prisustvujemo pojavi novog agresivnog, nemilosrdnog kapitalizma i na globalnom planu stvaranju društva aposlutne kontrole pojedinca.

Šta podrazumijeva kraj globalizma i šta donosi?

- Počeo je na neki način sa brexitom, sa pojavom teorije suverenizma i nastavio se u trenutku u kojem je korona pokazala da se unutar EU države u slučaju velike krize kao od šale zatvaraju. Onda, u ovom trenutku imamo vakcionalni nacionalizam koji pokazuje ogroman rat između svjetski moćnih ekonomija. Nema više mogućnosti, i ne vidim tu mogućnost, da multinacionalne kompanije diktiraju  globalnu politiku. Na mjesto globalne politike kakva je postojala do neki dan, imate pojavu populizma, nacionalizma, željezne ograde i zidove prema nebijelcima, pojavu rasizma na tlu Evrope i SAD. Kad se pogledaju perspektive 21. stoljeća, možemo reći da je to stoljeće dezintegracije, klerikalizacije, populizma, stoljeće koje je restauriralo rasistički govor. A danas imamo populističke, poluobrazovane nacionalističke klerikalizirane lidere koji glume takozvane državne vođe, male lokalne careve koji su svoju bezočnu volju nadredili pravima građana.

Izbori u novembru, imamo novi meni, neka nova jela... Koje preferirate, koja biste odbacili, a šta baš ne jedete nikako?

- Opet ću biti razapet na društvenim mrežama ako to izgovorim. Bez obzira na to, jasno je da je afera respiratori, afera Asim Sarajlić, sudar ili dezintegracije zdravstvenog sistema u Kantonu Sarajevo pokazao nužnost političke promjene. Onaj ko to ne vidi, taj je slijep kod očiju.

- Hoće li izbori u novembru biti jeftiniji? Manje predizbornih skupova, manje pjevača, interakcije...

- Mislim da će biti skuplji za same političke partije. Morat će umjesto klasičnog razgovora sa ljudima osmisliti način drugačijeg medijskog komuniciranja.

Mislite li da će SDA izgubiti izbore?

- Nisam siguran ko će dobiti izbore zato što je korona. Nisam siguran da su izbori u vrijeme korone apsolutno dopustivi. Imale su ih Srbija, Hrvatska, itd. No, siguran sam da će glasači SDA u velikoj mjeri poslušno izaći na izbore. Ono što je meni važno da napomenem je da je ta jednogodišnja vlada šestorke otvorila malu društvenu nadu. Da li će novembarski izbori značiti kraj SDA u Sarajevu je veliko pitanje, ali da SDA neće biti onoliko snažna kakva je sada, to je gotovo izvjesno.