Život / Turizam

"Čini mi se da je prirodni svijet najveći izvor uzbuđenja; najveći izvor vizualne ljepote; najveći izvor intelektualnog interesa. To je najveći izvor toliko toga u životu što čini život vrijednim življenja." – Sir David Attenborough.

Putem prema Šćepan polju posljednji put smo prošli prije osam, devet godina kada je ekipa Starta i portala bhputovanja krenula u potragu za Fikretom Pendekom, posljednim splavarem na Drini. S obzirom da se taj pravac koji vodi prema Crnoj Gori ne može pohvaliti pristojnom saobraćajnicom, čak ni asfaltom na mnogim dionicama, sve ove godine smo ga zaobilizali. I profesionalno i privatno.

Ipak, ovog ljeta, dok visoke temperature krive šine i tope asfalt širom balkanskog poluostrva, odlučili smo da put crnogorskog primorja, na zasluženi porodični odmor, krenemo već pomenutom „zaboravljenom“ dionicom jer uprkos svemu to je i dalje najkraći i najbrži put. Dok smo napuštali Sarajevo na radiju je išao čuveni hit Zdravka Čolića „pobjegnimo koji dan na more“. Nije moglo bolje početi.

Put do Foče je u relativno OK stanju. Uglavnom ide usjecima i kanjonima i nije previše prometan pa je idealan za putovanje ljeti. Izazov počinje od odvajanja prema Šćepan polju. Čak i tada prvih nekoliko kilometara je solidno, ali je problematično narednih 15-ak do same granice.

Kako je put postepeno postajao lošiji i uži, spektakularni prizori prirode su postajali sve nevjerovatniji, a kada to kaže neko poput autora ovih redova koji je do unazad nekoliko godina od prirode volio samo „roštilj u prirodi“ onda se tome zaista može vjerovati. Nijanse zelene koje se prelivaju po okolnom pejzažu u kojem god pravcu da pogledate je teško i izbrojati.

Ali šok, i to pozitivni šok (što se u BiH nažalost ne dešava često) su zapravo brojni rafting kampovi koji su evidentno nikli posljednjih godina. Osim raftinga nude brojne aktivnosti u prirodi.

Ako vozaču koji ipak mora paziti na put kojim vozi možda neki prizor i može promaknuti, mališanima na zadnjem sjedištu sasvim sigurno neće.

„Mama vidi ovo....vauuuuuuu“ je dječiji uzvik koji ne možete ignorisati kada ga čujete. Šest, sedam kilometara prije granice, sa desne strane se ukazao prostrani, prelijepi resort koji već na prvi pogled nudi brojne sportske sadržaje, ali dječiju pažnju su naprosto ukrale hobbit kućice za spavanje kao i dva bazena. U tom trenutku nismo uspjeli pomno ispratiti sve ostale sadržaje, ali smo zapamtili šta je pisalo na zastavama koje su se vijorile na ulazu u kamp. Pisalo je Trio Lux.

Obećali smo da ćemo u povratku ovdje obavezno svratiti i iskustiti sve. O crnogorskom primorju, plažama, gužvama i cijenama ćemo stoga pisati u nekom drugom tekstu. Ovaj ćemo ipak posvetiti onome što nekako najmanje cijenimo, a to su domaće prirodne ljepote. Da ironija bude veća, domaće ljepote uvijek nekako više prepoznaju drugi.

U Trio Lux smo stigli predveče. Na ulazu je nekoliko krava bezbrižno i nezainteresovano paslo. S obzirom da krave baš i nisu neki zavidni poštovaoci saobraćajnih pravila i propisa morali smo sačekati koji minut da nas „propuste“ unutra. Djeci, pogotovo onoj gradskoj je čak i to anegdota koju će prepričavati kada se za vrate u obdaništa i školske klupe.

U hobbit kućiće iza kojih se čuje huk Drine koja protiče tek koji metar ispod što na neki način upotpunjuje osjećaj fantazije nismo nažalost mogli jer su namjenjene za dvoje. Stoga smo smješteni smo u jedan od dvadesetak udobnih bungalova koji se arhitekturom i naravno prirodnim materijalima u potpunosti uklapaju u okolni ambijent.

Oko bazena već smo mogli čuti francuski, poljski i još poneki strani jezik te veći broj turista iz Srbije. Čovjek u tom trenutku, donekle sa osjećajem stida, naprosto mora postaviti pitanje kako svi ti stranci koji dolaze sa svih strana otkriju ove istinske prirodne dragulje u pasivnim krajevima jedne male zemlje na brdovitom Balkanu dok veliki broj naših građana možda čak i ne zna da takve stvari i ljepote postoje.

Odmah poslije nas u kamp su stigla dvojica motociklista Nijemaca. S obzirom da smo ih putem sreli doslovno stotine mahom sa poljskim, njemačkim, talijanskim i slovenačkim tablicama, novinarska znatiželja nas je natjerala da iskoristimo ovu priliku, kada su već tu pored nas, da ih pitamo logično pitanje – otkud oni ovdje i kako im se sviđa.

Vrlo raspoloženi i sa solidnim znanjem engleskog jezika su nam otkrili da se radi o nekoj transevropskoj turi koja zapravo, kako smo razumjeli, počinje negdje u zapadnoj Evropi, a završava u Grčkoj.

Kada je riječ o BiH sjećaju se da su prošli kroz Bihać i Mostar. Ako se možda drugih mjesta nisu mogli sjetiti, prirodnih ljepota svakako jesu jer su oduševljeni. Pitali smo ih i da li im predstavlja problem što BiH nije članica Šengena i EU i da imamo gužve na granicama odgovorili su da to nije problem te da je bajkerska zajednica kolegijalna i susretljiva te da u slučaju bilo kakvog problema na internetu mogu potražiti (i dobiti) pomoć kolega na dvotočkašima.

Domaća, ukusna dakako, hrana se svakako podrazumijeva, a to je sjajan način da se završi dan. A tek niske temperature koje nastupe ubrzo nakon zalaska sunca čak i u vrijeme ovih toplotnih valova zajedno sa udobnim krevetima su idealna kombinacija za kvalitetan san i odmor pred sutrašnji rafting.

Ujutru, malo prije doručka, sreli smo Mirjanu Vasić koja je sa suprugom Milanom Kostovićem suvlasnica Trio Luxa. Mirjana je žena izuzetnog smisla za humor i rijetko viđenog vedrog duha. Plan je bio da od nje saznamo neke najosnovnije informacije o resortu i raftingu, ali smo potpuno neočekivano dobili skice i smjernice za Strategiju cjelokupnog razvoja turizma u BiH, i to ne na temelju uopštenih floskula i fraza koje su najčešće neprovodive nego na bazi iskustva na terenu.

Amerikanci  su dobri turisti

Gospođa Vasić je zapravo toliko zanimljiva da bi mogla biti motivacioni govornik na business panelima. Porijeklom je iz Srbije, iz Kruševca, i radi se uspješnoj industrijalki koja u Srbiji ima dvije fabrike koje nisu ni na kakav način povezane sa turizmom. Izvjesno vrijeme je živjela i u Kanadi što za ovu reportažu možda i nema direktne veze, ali je moguće da je uticalo na formiranje njenog preduzetničkog duha i senzbiliteta za prepoznavanjem prilika kada se ukažu. A netaknuta priroda Šćepan polja je očigledno ispunila sve njene kriterije i predispozicije za uspješnu priču. Čak i više od toga.

Resort je otvoren 30. juna 2017., a na insistiranje naše sagovornica otvoren je pozorišnom predstavom čuvenog Bode Ninkovića što je već na početku razgovora dovoljno neobično i pomalo možda usmjerava razgovor u nekom drugom smjeru. Ali s obzirom da nemamo puno vremena, a doručak je već poslužen, pokušamo brzo da se vratimo prvobitnom planu.

-Stranaca imamo puno, ali to varira od godine do godine, s tim da je i pandemija poremetila neke stvari. Amerikanci su ovdje redovni gosti. To je jedna velika ekipa skipera i osoblja sa kruzera koji doplove do Dubrovnika, a onda dođu ovamo. Amerikanci generalno su dobri turisti. Imali smo mnogo motorista stranaca, naročito Poljaka koji redovno dolaze. Imali smo nedavno grupu od 13 Francuza koji su ovdje došli namjenski da proslave rođendan. Nedavno smo imali i Kineze, Engleze, Belgijance, Talijane, Rumune, čak i djevojku sa Jamajke – nabraja Mirjana.

Nakon ovoga se logičnim nameće pitanje kako stranci otkriju ovakva mjesta i kako ih zapravo ima toliko više nego domaćih turista. Odgovor koji smo dobili je kratka i koncizna lekcija i nauk koji treba znati svako ko se bavi ili planira baviti ozbiljnim turizmom.

-Stranci su mnogo skloniji istraživanju i aktivnom turizmu i kretanju i vole da otkriju što više. Nas ima na internetu, ima nas na Google Maps, ima nas na Instagramu, odradite dobro digitalni marketing, izađete na mapu i to je to. Sa druge strane naši ljudi su komformisti. Sarajevo nas je recimo otkrilo tek prije možda dvije godine. Trend aktivnog turizma u svijetu traje zadnjih deset godina. Nema više onog grupnog turizma. Sada je aktuelan individualni, aktivni turizam – navodi Mirjana.

BiH je bogom dana za turizam i za uzgoj hrane

Kao i većina drugih i ovaj kamp je sezonskog karaktera što znači da se otvara početkom proljeća i traje do početka oktobra u zavisnosti od vremenskih prilika. Mirjana kaže da bi uz određene investicije u izolaciju bungalova i još neke stvari kamp teoretski mogao raditi tokom cijele godine, ali je problem saobraćajna infrastruktura tokom zime i snježnih nanosa što, bar za sada, ne opravdava tu vrstu ulaganja.

-Infrastruktura je takva kakva je, ali je strancima sve ovo lijepo i interesantno. Recimo ova porodica iz Francuske je juče cijeli dan slikala krave. Njima je to fascinantno i atrakcija. Bili su nam jednom Izraelci koji su pitali kolika je doplata za jeep safari. Nije im bilo jasno da je to zapravo prevoz do tačke polazišta na rafting što je naravno uračunato u aranžman. To je zapravo bila vožnja „običnim“ putem (smijeh). Njima je sve to egzotika. Ali ni ljudi sa ovog prostora na shvataju kakvu ljepotu imaju – iskrena je naša sagovornica, a onda nam otkriva i zanimljvo značenje samog imena resorta.

-Često me pitaju šta znači lux. Luks je za prirodu jer je luksuz ova priroda oko nas. Luksuz je da ja upravo sada dok razgovaramo pijem izvorsku vodu sa divljom nanom. Izvor se nalazi doslovno ispred ulazne kapije. To je luksuz. To se ozbiljno plaća u inostranstvu, a mi ga ne plaćamo ništa. Znate, koliko plaćaju stranci flašu izvorske vode sa divljem nanom? Nenormalno mnogo – uvjerava nas Mirjana.

Kada je riječ o gastronomiji, uvezani su sa lokalnim seoskim domaćinstvima, ali imaju velike ideje koje planiraju uskoro realizovati jer kako Mirjana naglasi, sve što rade, rade studiozno i ozbiljno.

S obzirom da je razgovor ipak tekao nešto drugačijim tokom od zamišljenog posljednje pitanje je bilo neplanirano, ali ga je razgovor sam po sebi nametnuo. Kako BiH da unaprijedi turizam?

-Prvo, BiH je bogom dana za turizam i za uzgoj hrane, ali treba da se podjeli u neke mikro-regione jer na jednom malom prostoru imate toliko različitih ponuda da je to nevjerojatno. Ne ulazeći sada u društveno uređenje, nego isključivo iz aspekta turizma, ne možete sve tretirati kao jedno cijelinu. Mostar pruža jedno, Sarajevo drugo, Jahorina treće, Bjelašnica četvrto, Banja Luka i taj gornji dio peto, ovaj dio ovde šesto. Za svaku tu regiju se treba odrediti šta je prioritet i šta može da se razvija. Ali tu svi trebaju biti uključeni. Nije to tako jednostavno. Kad razvijate turizam morate da razvijate i školstvo. Ovdje recimo ne postoji škola za kuhare i konobore, a imate ozbiljnu turističku regiju. Pa onda morate da uključite Ministarstvo za ekologiju koje mora da isprati sve to. Morate da uključite Ministarstvo za urbanizam da ne dozvoli gradnju nekih fabrika. Ne možete vi da razvijate turizam, a onda neko u blizini otvori fabriku sa otpadnim vodama. To je kompleksno pitanje. Ja sam privrednik koji na ozbiljan i planski način posmatra stvari. Prvo se napravi tzv. visibility projekat i to je početak svega. Morate da imate viziju – kaže ova „vizonarka“.

Na kraju samo možemo dodati da se osim raftinga, kraćih i dužih tura, u ovom kampu nudi i hiking, kanoing, safari te brojni drugi sadržaji.

Zbog podužeg informativnog, ali i insipirativnog razgovora sa gospođom Mirjanom, vrijedilo je skratiti doručak i požuriti po odgovarajuće odjelo i zaštitnu opremu koja je, tek ćemo se kasnije uvjeriti, od izuzetnog značaja tokom raftinga.

Dužina trase iznosi oko 25 kilometara od čega je 20-ak rijekom Tarom, a posljednjih nekoliko se "vozite" Drinom. Kako smo saznali od našeg skipera najdublji dio Tare kroz koji smo prošli je oko 13 metara, ali je voda na doslovno svakom metru prozirna tako da ćete uživati, između ostalog, i gledajući pastrmke i druge ribe koje pružaju otpor toku rijeke tek toliko da bi se zadržavale u mjestu. Takvih ćete prizora vidjeti mnogo iz čamca, ako budete pažljivo gledali.

Polazna tačka na rijeci Tari je mjesto Brštanovice (ako smo dobro zapamtili) što je iznenađajujuće frekventna lokacija. Kao svojevrsna okretaljka. Naime, sa ove tačke praktično polaze svi rafting klubovi. Sa desne obale kreću domaći, a sa lijeve crnogorski rafting klubovi. Ako se ima u vidu da je širina Tare u tom dijelu 10-15 metara nije teško zamisliti gužvu koja će se naravno postepeno raspršiti.

Ono što je velika prednost jeste novi put izgrađen prije četiri godine, koji istina nije u potpunosti asfaltiran, a čijom je izgradnjom omogućeno da se do polazne tačke stigne bez prelaska granice što značajno ubrzava dolazak. Ipak, put do tamo i sada traje oko sat vremena u terenskim vozilima.

A sama vožnja?

E to je tek priča za sebe. Spektakularna, ali zaista spektakularna priroda je nešto što je zagarantovano, kao i kupanje na pojedinim lokacijama. Kako smo saznali skiperi imaju instrukcije da prate potrebe gostiju i ispunjavaju sve ono što je moguće ispuniti. Međutim, tokom vožnje nagledali smo se svega i svačega na drugim čamcima. Bilo je tu raznih veselih družina, kao i onih koji su veslali bez zaštitnih odjela pa su doživjeli vrlo neprijatno iskustvo kada su prvi put skočili u hladnu Taru ili još hladniju Drinu. Ipak se radi o planinskim rijekama u kojima je temperatura uglavnom jedva dvocifrena u celzijusima ili možda stepen, dva iznad toga.

Sama ruta nije previše rizična tako da je moguće sigurno na nju krenuti i sa manjom djecom, ali brzina kao i snaga bukova ponajviše zavise od doba godina, vremenskih prilika, ali i od perioda ispuštanja brane na rijeci Pivi. Kada smo već spomenuli Pivu, jedan od nezaboravnih lokaliteta koje ćete vidjeti i proveslati jesu Sastavci odnosno ušće Pive i Tare koji dalje formiraju Drinu.

Naša tura uz nekoliko zadržavanja za kupanje i fotografisanje je trajala oko četiri sata. U periodima kada je rijeka najbrža rekli su nam da se može proći za samo sat i 15 minuta.

Jedna od najvažnijih stvari jeste kakva će vas ekipa zapasti na čamcu koji inače čini 10 putnika plus skiper. Naša ekipa je zaista bila sjajna i porodična lozničko-beogradsko-sarajevska koja se lako i brzo sprijateljila. Iz razloga koji je u ovom kontekstu prigodno spomenuti, ekipa je bila (uglavnom) antilitijumska. Istina, nismo baš bili neki veslači, još manje smo bili sinhronizovani, ali smo stigli na odredište.

Trebamo svakako spomenuti i dvije djevojke koje je „zapao“ naš čamac, a koje su imale razumijevanja za nas malo starije, ali i za malu djecu. Uglavnom, smijeha i dobrog raspoloženja nije falilo, a to je najvažnije.

Inače, kada je riječ o strukturi turista, osim stranaca, porodica i organizovanih desetočlanih društava i ekipa koje same popune čamac (što je svakako odlična ideja) ono što smo mogli primjetiti, a neke čak i prepoznati jesu poslovni ljudi koji ovo vide kao sjajan način dogovaranja i sklapanja poslova.

 A kada smo se vratili u kamp tamo nas je sačekala vrhunska teletina ispod sača i krompir.

I šta reći na kraju osim da je ovaj doživljaj nešto čime bar jednom morate počastiti sebe, porodicu, prijatelje...

Vispreni preduzetnici su ovo davno otkrili kao mjesto ili bolje reći iskustvo poslije kojeg se skoro svaki posao puno lakše završava. (z.č)

ava. (z.č)