Život / Reportaža

Piše: Zdravko Čupović

Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, Bosnu i Hercegovinu je u posljednih pet godina napustilo 173 hiljade ljudi, od čega oko 50 hiljada trajno. Od završetka rata državljanstva Bosne i Hercegovine odreklo se 73.478 građana. Gdje idu, kako i šta ih tamo čeka? Najbolje da nam to neki od njih sami ispričaju.

U jesen 2014. godine put hladne Norveške otišao je i Dalibor Vlaški, magistar mašinstva iz Istočnog Sarajeva. Dva mjeseca kasnije, tamo mu se pridružila i supruga Jelena, diplomirani ekonomista. Ovaj mladi bračni par danas živi u Bergenu. Jelena još traži posao jer, kako kaže, za njenu struku ide malo teže. Način na koji su otišli i kako su se uopšte odlučili je gotovo nevjerovatan. No, pustimo Jelenu da nam natenane ispriča šta ih je nagnalo da napuste BiH.

BEZNAĐE: - Počeli smo da se zabavljamo u toku studija, bili smo puni nade, vjerovali da kad završimo sa faksom i krenemo u zajednički život - sve će biti drugačije, da ćemo moći da živimo normalno. Pod normalnim životom smo podrazumijevali da si možemo priuštiti djecu, odmor, ništa luksuzno. Onda nam je stvarnost udarila šamar. Dalibor je, iako inženjer mašinstva, teško našao posao. Imao je redovnu platu i to je ono što se u našoj Bosni jedino gleda. Ja nisam mogla da nađem ni mjesto gdje bih pripravnički odradila. Nisam bila politički aktivna, pa sam skoro svugdje bila nepodobna, a i tamo gdje sam došla do intervjua dobijala sam pitanja: Da li si udata? Imaš li djecu? I tako, mlada žena koja je u braku i još uvijek nema djecu u Bosni je nepoželjna. Radila sam „na crno“ jer nam je bilo neophodno, ali stalni posao nisam mogla naći. Kupili smo stan od 55 kvadrata, za koji bi nam trebalo 20 godina da otplatimo kredit. Nadali smo se, pokušavali, smišljali šta bismo mogli osmisliti da stvorimo bolje uslove za sebe. I ni u ludilu se nismo smjeli usuditi da imamo djecu. Dugo se nakupljalo to sve u nama. Prvo smo počeli da pričamo o tome kako u Bosni nema budućnosti, a onda smo sve više ulazili u tu priču i analizirali da li postoji neka mogućnost da odemo negdje... Moj faks nam u tome nije pomagao, jer kao ekonomista nigdje nisi baš tražen, ali je zato bilo mnogo zemalja kojima su potrebni inženjeri. Razmišljali smo prvo o Australiji, zbog engleskog jezika koji smo znali oboje. Međutim, Australija traži da ispuniš neke finansijske uslove, a da smo to imali ne bismo ni razmišljali o odlasku. Onda smo našli da Švedska i Norveška trebaju inženjere. U Švedskoj je bio dug period čekanja na priznavanje diploma i nismo mogli čekati. Odlučili smo se da čitamo malo više o Norveškoj, da se informišemo. I ako nam sve djeluje O.K., da pokušamo tamo. Odlučili smo da odemo na odmor, a po povratku da krenemo u akciju.

AKCIJA: Pročitali smo beskonačno mnogo foruma, stranice norveških institucija, sve što smo mogli da nađemo na engleskom jeziku, a onda smo počeli da tražimo knjige za učenje norveškog. Slučajno, na pik.ba smo našli Maju Domazet. Od tog trenutka svi naši planovi postaju realniji, opipljiviji i počinjemo da shvatamo šta je to što mi radimo. Sjećam se, poslije prvog časa norveškog jezika, pitali smo se da li smo normalni? Učimo jezik koji se govori u samo jednoj zemlji na svijetu, a ne znamo ni da li ćemo ikad otići tamo. Učili smo norveški dva-tri mjeseca kad je Dalibor počeo da šalje molbe za posao. U  junu smo završili sa A2 nivoom norveškog jezika, a nekoliko dana poslije Dalibor je dobio poziv za intervju. Firma mu je platila put i on je u julu otišao na intervju. Tada je i naša porodica počela da uviđa da smo ozbiljni u namjeri da promijenimo svoj život. Dalibor se vratio sutradan, a onda smo čekali odgovor duge tri sedmice jer je u Norveškoj juli mjesec kada su svi na odmoru...  Početkom avgusta Daliboru je stigla ponuda za posao, imao je nepuna dva mjeseca da sredi sve i u dva kofera ponese cijeli svoj život u novu i nepoznatu zemlju. Naša situacija u Norveškoj još uvijek nije sređena. Ja tražim posao. Ali, zadovoljni smo. Dobili smo dvoje djece, imamo porodicu o kojoj smo se u Bosni samo usuđivali sanjati. Kad se zaposlim imat ćemo život kakav smo priželjkivali. Ovdje su djeca sigurna, bezbrižna, život je normalniji, ljudi se raduju jednostavnim stvarima. U Bosni se rodiš sa bremenom, sa dugom, sa pritiskom... Nismo željeli život u kojem će nam djeca odrastati čekajući kad će im neko drugi pokloniti nešto jer mi kao roditelji ne možemo to da im obezbijedimo. Imamo toliko inteligentne ljude, a tako smo nisko pali. Kada se osvrnemo na Bosnu, način na koji stvari funkcionišu, na politiku koja se uvukla u svaku poru života, na budućnost koje nema za generacije koje dolaze... Nismo se pokajali premda se čovjek u stranoj zemlji suočava sa raznim izazovima. Mnogo ljudi iz bivše Jugoslavije i danas dolazi u Norvešku, mada nije više ni Norveška otvorena kao što je nekada bila. Postavljaju se sve veći zahtjevi pred ljude koji žele doći.

USLOVI: Traži se znanje jezika, ali ono što je dobro je to da se diplome iz naših zemalja priznaju u Norveškoj. Najtraženija zanimanja su inženjeri, doktori i medicinsko osoblje, ali i majstori, pa i frizeri mogu naći posao relativno lako. Najveći broj ljudi sa naših prostora su medicinski radnici. Za naše ljude kažu da se lako integrišu i da su vrijedni. U Norveškoj se govori o bruto plati iz više razloga. Svakom čovjeku se posebno izračuna koliki porez će plaćati državi (25%-45% se uglavnom kreću procenti poreza), zavisno od toga da li ste sami ili imate porodicu, koliko djece imate, da li imate kredite... Dvije osobe koje imaju istu bruto platu, često imaju različita neto primanja. I što su veća primanja, veći je porez (progresivno oporezivanje) tako da se na taj način sprečavaju prevelike razlike u životnom standardu ljudi. Ako govorimo o nekom okvirnom neto iznosu plata, kreću se od 2.000 do 3.500 eura za većinu ljudi, ali po zanimanjima to ne bih mogla reći, niti imam informacije. Opet, sve je prilično individualno, pogotovo kad je u pitanju privatni sektor.

Kada je riječ o troškovima, stan od 50 kvadrata može se iznajmiti za 800-1.300 eura, zavisno gdje se stan nalazi. U tu cijenu obično ulaze troškovi vode, odvoza smeća, ponekad internet ili pretplata za tv. Grijanje je uglavnom na struju. Za stan od 50 kvadrata, oko 90-100 eura na mjesečnom nivou. Što se tiče auta, plaćamo osiguranje auta i registraciju na mjesečnom nivou (osiguranje zavisi od kilometraže koju pređete). Ne prelazimo mnogo autom godišnje. Recimo da je neka najjeftinija opcija oko 50 eura mjesečno. Obdanište košta oko 300 eura mjesečno, za drugo dijete imate 30% popusta. Hranu za nas četvero (dvoje odraslih i djeca 3,5 i dvije godine) nas staje oko 700 eura mjesečno. Mjesečna karta za bus je 80 eura. Radno vrijeme je 7,5 sati, plus 30 minuta pauze za jelo. Ljudi ispod 60 godina starosti imaju 25 dana godišnjeg odmora, stariji od 60 godina imaju 30 dana godišnjeg. U Norveškoj se prima 11 plata, dvanaesto primanje se zove 'primanje za odmor'. Na kraju to bude kao da si primio 12 plata i regres za odmor“.

Naša sljedeća sagovornica je Jasna (27) iz Sarajeva. Sa mladićem je u Kanadu otišla prošle godine. Evo njenog iskustva:

DOBRA, STARA KANADA: „Magistar sam hemije i živim u Kanadi od jula 2018. godine. Završila sam fakultet na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu 2016. godine. Nakon dvije godine bezuspješne potrage za poslom u Bosni i Hercegovini, odlučila sam da se odselim. Dečko mi je imao sestru koja živi u Vankuveru, pa smo i mi odlučili da pokušamo. Dobila sam radnu vizu na godinu dana. Prvi posao u struci sam dobila 17. septembra u geohemijskoj kompaniji koja se bavila analizom ruda. Trenutno radim kao hemijski inženjer u jednoj farmaceutskoj kompaniji. Prešla sam u tu kompaniju zbog boljih uslova, kao i iz razloga što su izrazili želju da me sponzorišu za papire da bih mogla ostati u Kanadi. Ovdje živi mnogo ljudi raznih nacionalnosti i iz svih krajeva svijeta. Za razliku od Bosne, nema mržnje i zbog toga mi se Kanada sviđa. Posao sam, dakle, našla brzo, a u Bosni me nisu htjeli pozvati čak ni na razgovor. Ne planiram se vratiti u Bosnu! Osim ako se nešto ne promijeni.

Najtraženija zanimanja u Kanadi su elektrotehnika, arhitektura i smjerovi sa Prirodno-matematičkog fakulteta (oni to sve zovu science). Zanatlije i medicinski radnici su na cijeni, ali ne i doktori, jer našu medicinu i stomatologiju ne priznaju. Meni su priznali obje diplome. Priznaju i naše diplome s elektrotehnike i arhitekture.

SOBA ZA SVAKO DIJETE: Život u Vankuveru nije jeftin. Teško je naći prvi stan. Za sve traže preporuku i kreditnu istoriju. Iznajmljivanje stana, koji oni zovu one bedroom, od oko 40 kvadrata, s odvojenom spavaćom sobom, košta 1.200-1.500 dolara. Međutim, to je samo u Vankuveru. Ostatak Kanade nije ni blizu tako skup. Ako dolazite sa djecom to može biti problem. Kanadski zakon nalaže da svako dijete mora imati svoju sobu. Ako imate jedno dijete morate iznajmiti stan sa dvije spavaće sobe. Niko vam neće izdati stan sa manje soba ako zna da imate djecu.Vrtić je u Vankuveru skup. Mjesečno oko 1.000 dolara. Ili, ako vam dijete ide u školu, produženi boravak se kreće u rasponu 300-600 dolara, zavisno od broja provedenih sati. Plate se obračunavaju najčešće po satu, a najniža je 12 dolara po satu. Međutim, skoro svi daju plate veće od toga. Radi se do osam i pol sati dnevno. Pola sata je pauza. Svaki sat prekovremenog rada ili rada za praznik plaća se duplo. Većina firmi ima dobre beneficije, pa nakon tri mjeseca probnog rada dobijate medical koji pokriva i masaže. Godišnji odmor zavisi od firme do firme, početak je obično 10 dana godišnje. Mjesečni troškovi za hranu za dvije osobe iznose oko 600 dolara. Ako ostanete bez posla, nije bitno koliko vremena ste radili, dobijat ćete pare od države. Koliko ćete dobijati mjesečno zavisi od visine mjesečnih primanja.