[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/04\/09\/kaljina.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/04\/09\/100x73\/kaljina.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/04\/09\/kaljina.jpg","size":"461.99","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Život / Reportaže i priče

Kaljina, selo kojeg nema:Devet stanovnika, jedna crkva i džamija

Tekst: Asaf Bečirović

Foto: Mevludin Mekić

Većina sela u Bosni i Hercegovini su ekološka. Ni žive duše u njima. Jedno od takvih je i Kaljina, podromanijsko selo, nekih 15 kilometara udaljeno od Sokoca. No, nije da nema žive duše u njemu. Žive u Kaljini tri, odnosno devet stanovnika. Ovisi koga pitate. Nejse.

Na ulasku u Kaljinu, do koje smo jedva došli luksuznim automobilom zbog ledom i snijegom okovanog puta, srest ćemo dvije osobe. Nisu iz Kaljine. Radi se o dva mlada radnika Šumarstva. Ranije bi kući pa stopiraju. Već sat vremena, vele, auto ne prolazi cestom kroz Kaljinu, sablasno pusto selo. A upravnik Šumarstva bi ih mogao vidjeti, pa bi belaj uslijedio.

NEKAD BILO, SAD SE SPOMINJALO: - Bile su ovdje prije rata tri kafane, prodavnice, nekoliko proizvodnih pogona, autobusi dovozili radnike! A vidi sada - veli jedan od njih pokazujući prstom ono što je ostalo od kafana, prodavnica, proizvodnih pogona i škole. Pokazuje i kuće koje su naseljene.

kaljina-1.jpg

Helem, ono što vas po dolasku u Kaljinu odmah uštine za oko jesu novosagrađena džamija i crkva k'o ispod čekića, pedesetak metara udaljeni  jedni od drugog. Dva vjerska objekta za devet, odnosno tri osobe koje žive u selu!? No, njima, vjerskim objektima, kasnije se vraćamo. Idemo ka kući, tačnije brvnari, u koju nam je prstom upro jedan od autostopera. Ispred brvnare zatičemo domaćina. Slavko Ajdinović se zove. Izašao psa nahraniti. Za priču jeste raspoložen, za slikanje baš i nije.

- I u ratu me onaj snimatelj Elez htio snimat'. Nisam dao. Sve sam mu rukom pokriv'o kameru. Šta me ima snimat? - bunio se Slavko koji će kasnije bez zakeranja pozirati našem fotoreporteru Mevludinu Mekiću.

Sad, od čega u ovoj pustari, ekološkom selu, živi naš domaćin? Ima, veli, 30-tak ovaca. Za Kurban-bajram prodaje ih Bošnjacima. Plus što kao nezaposleni demobilisani pripadnik Vojske Republike Srpske ima 80 KM mjesečno.

- Da mi to para more bit', ne more. Deveram s ovcama. Do penzije mi fale još dvije godine. Nakon rata sam kao portir radio u pogonu Krasa, ali se i to zatvorilo. Prodaću ovce i kuću, kupiti stan u Sokocu - objašnjava Slavko pokazujući na spomenuti pogon udaljen dva metra od njegove brvnare.

POPE, NAVRATI: Živi, kaže on, u Kaljini, devet stanovnika. Pitamo ga šta misli o obnovljenoj džamiji i novoj crkvi u Kaljini? Sleže ramenima. Veli, za izgradnju crkve donirao je janje radnicima koji su je pravili.

- A pop ni da navrati. Nema „narod“ Kaljine para. Doduše, crkva i nije završena, treba je pokriti. U džamiju petkom dođe oko pet vjernika, a kad je Bajram - pedestak iz okolnih sela. Džamiju je obnovio Hilmo Selimović koji je rodom odavde - veli Slavko.

kaljina-4.jpg

Kaže, nije se ženio, a nije da nije mogao. Nego, eto, tako se trefilo. Donedavno je živio sa majkom. Ona otišla na drugi svijet, on ostao u brvnari. Evo kod Slavka i gost stiže. Milenko Duka se zove. Suče brke i sjeda. Učitelj je u penziji.

- Škola se prije rata zvala Pavle Goranin. Pohađalo ju je oko 700 učenika, računajući i područne škole. Sad se škola nikako ne zove. Šta se ima zvati, kad nema učenika! Prije rata su ovdje svaki dan četiri autobusa dovozila radnike, imali smo ambulantu, poštu koja danas ne radli, al' nam poštar sa Sokoca donosi poštu. Radilo se, lijepo živjelo. A vidi danas! Ništa! Pusto! - jada se bivši učitelj.

BRIJANJE: I kaže da u Kaljini zastalno žive tri stanovnika, a s ovima što su tu povremeno, zna ih biti i devet. I kad smo htjeli ustanoviti ima li ih troje ili devetero, učitelj se sjetio da mora obrijati punca koji je već nervozan od čekanja. Pravda se, punac mu Radovan Mimić je nastariji stanovnik Kaljine. I nije red da čeka. Ima 91 godinu. Opraštamo se od Slavka i Duke, pravac džamija. Lijepa je. Nova. Obnovljena je 2014., opljačkana 2016. Pogađate kako se zove! Jeste, Hilmija joj je ime! Vakuf je porodice Selimović. U njenom je haremu umirena Mejra Berkovac.

U Kaljini je donedavno živio i jedan Bošnjak. Pa odselio u susjedno, bošnjačko selo. Srbi za to selo kažu da se zove Riječa, a Bošnjaci ga zovu Hriječa. I kad Bošnjaci stave tablu na kojoj piše Hriječa, Srbi je, kažu Bošnjaci, skinu. I ture svoju. U vrijeme kad smo mi bili tamo, selo se zvalo Riječa. No, tamo nismo našli našeg Bošnjaka koji je tu iz Kaljine preselio. Otišao, veli mu supruga, po penziju u Sarajevo. Supruga i nije raspoložena za razgovor. Nema veze! Lijepo su uredili imanje. Čista avlija, u njoj dva psa što neprestano laju.

kaljina-7.jpg

- Bogme, nije bilo lako vratiti se. Kad smo stigli ovamo, objašnjavali su nam Srbi da je ovo njihova zemlja. A mi smo im rekli da nije bitno kako oni to zovu, ali da su došli u našu avliju, na našu zemlju. Ostasmo! - objašnjava ona i pokazue gdje je kuća Damira Selimovića kojeg, eto, tražimo.

Mi kod Damira, Damira nigdje. Kažu, na Sokolac otišao. Nadniči!

ŠTO TI JE NAVIKA: Stoga smo svratili kod Zahira Selimovića. Vratio se zastalno prije pola godine. Ostavio dva stana i dvije udate kćeri, unuke, u Sarajevu i pravac rodno selo. Na čistu havu, mir i rahatluk. Skromna, čista i lijepa mu kuća i okućnica.

- Kad smo se vratili, ni kamen na kamenu nismo našli. Sve srušeno, spaljeno, minirano! Jašta su, bunili su se domaći Srbi. Navikli koristiti našu zemlju i imanja. Problem ih je bio odvići ih od toga. I policija je znala intervenisati. I šumu su otimali. Sad malo manje. Onda smo tražili da se napravi džamija. Hilmo i njegov sin su rekli da će je oni obnoviti, da ne brinemo za pare, a naše je da obezbijedimo papire. Tako je i bilo. Srbi, u principu, nisu radili probleme, ali smo imali stanovite probleme sa papirima u opštini. No, i to se riješilo. Eno džamije, uzgor je - ponosno će Zahir.

kaljina-5.jpg

Pričom nas vraća u Kaljinu, udaljenu dva kilometra od sela u kojem smo trenutno. Podsjeća da su tamo bile četiri prodavnice, tri kafane, pogon Krasa, poljoprivredna zadruga koja je otkupljivala voće i povrće, stočna pijaca!

- Pa vi sada razmislite ko je sve to srušio i popalio kad su Bošnjaci protjerani - upozorava Zahir.

MOTORKA: Okreni, obrni, sad im je najbliža prodavnica udaljena dvadesetak kilometara. Zimi je, dakako, teško do nje, Sokoca ili Sarajeva. Hilmo Selimović je „nasuo“ neka dva kilometra puta, ali zimus, kad snijeg je zavejao sve pute na Rominiji, četiri dana su njih četvorica lopatali kako bi put u Hriječi učinili prohodnim. Političari, barem bošnjački, u ovo selo nogom nisu kročili. Stoga valjda donacije i stižu u krive ruke. Dobio čovjek motokultivator, pa pilu motorku i oboje prodao.

- A da je to završilo u pravim rukama, i ostali bi povratnici imali koristi od toga. Ovako, piši propalo - zaključuje penzioner Zahir.

Eto! Iz Kaljine se vraćamo u grad. U gradu ima više mogućnosti nego na selu - da sretneš svoje sa sela. Sela više nisu aktuelna. Ne možeš motiku zadjenuti za uho! Ako je to nekome bitno, 1991. godine u Kaljini je, kaže statistika, živjelo 125 stanovnika. Sve Srbi. Dvadeset i jednu godinu kasnije - 21 stanovnik. Srbin, bezbeli! Danas devet. Ili tri. Svejedno. Zahir kaže da u obližnjoj Hriječi, ili Riječi što bi rekli braća Srbi, živi osam ljudi u četiri domaćinstva.

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!