Magazin / Start Video

Posljednjih nekoliko godina Bosnu i Hercegovinu je naprosto zapljusnuo val nezapamćenog nasilja nad ženama uključujući i nekoliko slučajeva zvjerskog femicida. Nažalost, uprkos jasnoj osudi opšte javnosti i institucija svih nivoa, još uvijek se nije napravio nikakav institucionalni iskorak da bi se preveniralo nasilje i različite forme zlostavljanja i zastrašivanja žena. Samo protekle sedmice smo svjedočili prebijanju doktorice u Bratuncu, prebijanju nastavnice u Bijeljini kao i prebijanju pjevačice, a posljednji slučaj koji je dospio u javnost, o kojem je portal Startbih.ba  pisao, jeste slučaj višemjesečnog uhođenja novinarke Al Jazeere Žane Kovačević.

Stoga smo kontaktirali nekoliko javnih ličnosti kojima je ova problematika bliska i zamolili za komentar.

Jasmina Cero, advokatica

"Ne vidim nikakav napredak"

- Što imamo više slučajeva nasilja i prijetnji ženama to je sve manja zainteresovanost nadležnih da rade svoj posao. Jedna moja stranka je dobila prijetnju „počupat ću ti kosu“, ali to policiji nije bio dovoljan razlog da ga pozovu na razgovor. To za njih nije bilo nasilje u porodici jer nije dobila eksplicitnu prijetnju da će je ubiti. Ja se, ne samo kao advokatica već kao žena, zaista ne mogu oteti dojmu da je sistem zakazao i da ništa ne radi. Ja ne vidim nikakav napredak. Vidi li ga iko!? Nevjerovatno da ti ljudi dobijaju plaće iz budžeta u koju mi svi uplaćujemo novac, a da ništa ne rade. Položaj žena je sve gori, a nažalost, niko nije izvukao nikakvu pouku iz tragičnog slučaja u Gradačcu, jer je femicida bilo i poslije toga.

Alma Kratina, predsjednica Komisije za rodnu ravnopravnost u Zastupničkom domu Palamenta Federacije BiH

"Potencijalni nasilnici nisu demotivisani, a žrtve nisu zaštićene"

- Kada je u pitanju sudstvo i tužilaštvo potpuno je jasno i najširoj javnosti da mi nemamo pravovremenu aktivnost, da građani nemaju osjećaj sigurnosti, sudstvo i tužilaštvo vrlo tromo odgovaraju. Sve traje predugo i to je veliki problem. Osim te tromosti, u slučaju nasilja i drugog devijantnog ponašanja koje trpe građani od strane raznih nasilnika mi imamo situacija gdje imamo lošu sudsku praksu. Nažalost, živimo u zemlji gdje je veliki broj slučajeva nasilja u posljednjih nekoliko godina bio sa smrtnim ishodom. I danas svjedočimo situaciji da se samo sporadično izriču dugotrajne zatvorske kazne. Po krivičnom zakonu je moguće izreći 30 i više godina, ali svi smo svjedoci da se uglavnom izriču puno manje kazne i da je svojevrsno čudo kada se nekad izrekne kazna dugotrajnog zatvora. Međutim, u svakom slučaju je neophodna izmjena zakona kako bismo uveli rodno zasnovanu komponentu nasilja. Istanbulska konvencija, koju smo ratificirali davno, nalaže da imamo jasno definisana ne samo ubistva nego i već pomenutu rodnu komponentu. Da li će se to zvati femicid ili nekako drugačije nije toliko važno. Mi to i danas čekamo od Ministarstva pravde FBiH, ali još nismo dobili u parlamentarnoj proceduri izmjene i dopune krivičnog zakona iako je bilo obećanja da će to biti u septembru. Međutim, prošlog mjeseca nismo imali ni zasjedanje, ali izmjena nema ni na dnevnom redu oktobarskog zasjedanja. Uglavnom, potencijalni nasilnici nisu demotivisani, a žrtve nisu zaštićene. Kada je riječ o slučaju kontinuiranog uhođenja Žane Kovačević koja je pritom i novinarka potvrđuje se ova uopštena slika da su žene nezaštićene, da živimo u društvu punom stereotipa i predrasuda. Ovih dana smo mi imali i slučajeve prebijanja doktorice u ambulanti, nastavnice u školi....Društvo očigledno još uvijek nije našlo odgovor na ovo zlostavljanje, a odgovor leži u efikasnom sudstvu i tužilaštvu, izmjenama zakona kao i određenim statusima službenih osoba.

Rubina Čengić, novinarka

"Tužna sam i zabrinuta"

- Prije svega užasno mi je žao i tužna sam i zabrinuta zbog ovog što Žana (Kovačević, op.aut.) prolazi i zbog sporosti organa za provođenja zakona, bez obzira da li je razlog neki privatni odnos ili posao. Sjetićemo se da su slično prolazile ili prolaze i sada njena redakcijska kolegica Dalija Konaković, pa Borka Rudić iz Udruženja BH Novinari,  Nadina Maličbegović, Brankica Spasenić, Semira Degermendžić, Snežana Mitrović, Vanja Stokić, Tijana MIlinković i mnoge druge, i pri tom ne želim da  ignorišem napade na muške kolege i prijetnje izrečene i njima, ali eto, naprosto, danas govorimo o ženama. Napadačl ili kreatori prijetnji su nekada nepoznate osobe, a nekada čak i zvaničnici i, koliko znam, nikada niko nije snosio posljedice. U ovim slučajevima je pravosuđe sporo, kao i u drugim predmetima, kao da ne razumiju značaj prijetnje ljudima koji rade u javnom interesu, posebno ženama. A posljedice su dalekosežne - od straha pojedinca/ke za sebe i svoje najbliže preko autocenzure pri radu- što je dobro samo za kriminalce, pa  sve do više nasilja. Razumijem da je nekada teško ući u trag nasilnicima, da nema svjedoka, ali evo, u Žaninom slučaju postoje video snimci.  Ponekad razmišljam  kakvog smisla ima pisati o napadima i nepostojanju sankcije jer mi se čini da time dajemo vjetar u leđa nasilnicima koji se samo ohrabre i pomisle da im niko neće ništa i da mogu nekažnjeno nastaviti. Razumijem Žanin strah, mislim da je opravdan i prosto ne znam kako da je zaštitimo ili kako da se zaštitimo. Znam da nije rješenje da bilo ko ima policijsku pratnju 24 sata dnevno, oni koji su probali znaju da to nije prijatno, ali evo, koristim priliku da pozovem policiju i tužilaštva da malo ubrzaju posao na ovom i sličnim predmetima jer novinarstvo je rad u javnom interesu, pa i njihovom.

Maja Gasal Vražalica, direktorica Akademije za žene

"Nijedan kandidat na izborima nije spomenuo problem nasilja"

- Sve češći slučajevi nasilja nad ženama u partnerskim odnosima u BiH, dakle mislim i na vanbračne i bračne kao i na adolescentske veze koji sada ne samo da izlaze iz okvira četiri zida nego se prenose i viralno i dolaze do šire mase, izgleda da nas vrlo malo osvješćuju, opominju i pozivaju kako kao instituciju tako i kao svakog/ku pojedinca/ku na djelovanje i preispitivanje sistema, a mnogo više nas dovode do stanja normalizacije nasilnog ponašanja.

U osvrtu na tek okončane Lokalne izbore 2024 imali smo priliku naslušati i nagledati se svega i svačega, a nijedan kandidat ni kandidatkinja bilo za (grado) načelničko ili za mjesto u općinskom vijeću nije nijednom rječju spomenula kako i na koji način će se baviti nasiljem u porodici, nasiljem nad ženama i djecom u lokalnoj zajednici. Usprkos činjenici što imamo mogućnost uspostave multisektorskih timova na općinskom nivou u skladu sa Smjernicama za razvoj multidisciplinarnog pristupa u oblasti prevencije i postupanja u slučajevima nasilja u porodici, nijedna politička partija na lokalne izbore nije izašla sa prijedlogom na koji bi se način politički i institucionalno bavila ovim pitanjem, a svjedoci smo sve češćim ubistvima žena od strane njihovih sadašnjih ili bivših partnera. Ni glasače/ice ovo pitanje nije manje ili više opredjelilo za dati ili ne dati glas onima koji se ove teme nisu ni dotakli, što meni lično još dodatno potvršuje da idemo ka normalizaciji nasilničkog ponašanja nad ženama.

Posljednji viralni video brutalnog premlaćivanje žene od strane njenog partnera i kometari ispod videa pokazuju kako se dobar dio javnosti bavi porijeklom, profesijom, izgledom žrtve pronalazeći način da relativizira i normaliizira brutalnost koju gledaju svojim očima, odnosno kako opravdati njega i njegovo nasilje, a žrtvi poručiti da nije ni čudo što je dobila batine, jer ništa drugo ni ne zaslužuje. Statistika i sve što znate i Vi sami ne znam koliko je više novost. U ovom kontekstu je i dalje pitanje rada policije, centara za socijalni rad koji vrše procjenu da li je neko za zabranu, udaljavanje ili smještanje u sigurnu kuću, pitanje proširenih domaćinstava, pa kada žrtva svjedoči ili odustane od svjedočenja svi krivimo nju, mislim olako osuđujemo, bez da se vratimo na početak pa čak i na lične situacije u kojima smo u bračnim zajednicama - proširenim- dakle kod njegovih u kući koja jeste ili nije legalizirana, u kući koja je možda na njegovom ocu ili na njemu, da mi kada bismo iz nje i izašli idemo ustavri malo u sigurnu kuću, a nakon toga na ulicu?Pa gdje je nasljedstvo koje uvijek ide sinu, nikad ravnopravno i kćerci, pa nas ostave i bez toga, pa gdje je mnogo drugih stvari i gdje je ono najvažnije: KO NAS UČI DA SEBE ZAŠTITIMO I OSIGURAMO U STARTU!? Dakle niko!!!

Srđan Vuletić, režiser

"Nejasan je „put pacijenta“"

- U slučaju vaše kolegice novinarke koju neko uhodi se zapravo pokazuje sva nemoć nekoga ko je žrtva uhođenja jer ne zna na koji način da se obrati, a i kad se obrati ništa se ne desi da bi se eventualno nasilje spriječilo. Ovdje pričamo o nekom sistemskom rješenju i preventivi. Kod nas je nejasan „put pacijenta“. Šta žrtva da uradi u datim situacijama? Mislim da je stvarno došao trenutak u BiH da ove stvari budu tematizirane, da se izvedu na čistac i da ljudi konačno znaju šta da rade. Do sada smo samo znali biti „generali poslije bitke“, oplakivati žrtve poslije užasnih zločina, dok medijska pažnja i fokus traju dva, tri dana i padaju u zaborav. Političari se u međuvremenu ne bave rješavanjem problema i ključnim pitanjem: Šta poduzeti prije nego što se nešto desi?