Intervju

Piše: Asaf  Bečirović

UBICA I MILICIONER

 U tekstovima o teškim zločinima, ubistvima recimo, obično se piše o žrtvama. Ovaj put to nije tako. Ovo je priča o ubici, ali i milicioneru koji je bio zadužen za njegovo hvatanje. Iz ove priče, ako nam je baš stalo, možemo naučiti da je čovjekova sposobnost da obožava odgovorna za njegove zločine. Čitate, dakle, priču o Junuzu Keči, njegovom zločinu iz strasti, ubistvu Raseme Fazlibašić, koju je silno volio, ranjavanju njenog ljubavnika, opštinskog ćate, Atifa Buže, i pokušaju milicije pod rukovodstvom Nusreta Smajlovića Libeta, šefa Odjela za potrage republičkog MUPBiH, da dohakaju Junuzu i smjeste ga u zatvor! Čitate o tome gdje se Junuz mjesecima krio, kako su propadali pokušaji da ga uhapse i kako je, na kraju, dolijao! Tražili su ga po selima, šumama, a on je, nakon ubistva, poenta je priče, radio na vikendicama imućnih i poznatih ljudi! U trenutku kada je uhapšen, radio je u Budvi, na vikendici policijskog funkcionera.

No, najprije nekoliko podataka o ubici, o Junuzu Keči. Nusret Smajlović Libe, čovjek zadužen i zaslužan za njegovo hapšenje, kaže da je i prije ubistva Raseme Fazlibašić on, Kečo, imao sukoba sa zakonom. Koliko se Libe sjeća, radi se o ranjavanju jednog milicionera u Kiseljaku, 1971. godine, potom čestim tučama „koje Junuz nije izazivao“. Junuz je neko vrijeme radio kao tesar u inostranstvu. Vratio se u svoje selo Lepenicu i zaprosio Rasemu. Bješe zgodna, ljepuškasta, raspuštenica sa kćerkicom Sanelom.

- Sanela je bila ista Pipi Duga Čarapa. Ljupka, mila. Na suđenjima ona bi Junuzu odmah letjela u zagrljaj - sjeća se Libe.

AKŠAM

 Helem, Junuz je Sanelu zavolio kao svoje dijete. Rasema se zaposlila kao konobarica u kafani „Berit“, u Tarčinu, gdje je počela da se švalera sa opštinskim ćatom Atifom Bužom, iz Hadžića. Junuz je pokušao Rasemu odvratiti od Atifa, ali je ona na to reagovala tako što je zatražila razvod braka, iznajmila podstanarsku sobu i otišla od njega.
Ubistvo koje je potreslo tadašnju Jugoslaviju desilo se u selu Gornja Bioča, kod Hadžića, u kući Halila Džambasa, 21. marta 1985. Oko 19.00 sati Junuz Kečo je, u divljem nastupu ljubomore, nožem nasmrt izbo svoju ženu Rasemu Fazlibašić. Bježeći iz krvave sobe, naletio je na Halila Džambasa, vlasnika kuće u kojoj se desilo ubistvo, lakše ga povrijedio istim nožem i pobjegao u šumu.
Kreće neviđena potjera za Junuzom na području Lepenice, Rakovice, Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Tarčina, Pazarića, Bradine, Raštelice, Hadžića, Blažuja…

- Republički MUP je okupio ekipu kojom sam ja rukovodio. Pored ostalih, tim su činili i Miro Jovanović, član specijalne jedinice, te Ivo Andrić, komandir stanice milicije u Kiseljaku. Moralna, stručna osoba. Junuza Keču smo hvatali 90 dana. Bilo je lakše uhvatiti ubicu u New Yorku nego na selu. Junuza niko, premda je zalazio u svoje selo, nije smio prijaviti. Bješe to najteža potraga u mojoj karijeri. Preko dana smo boravili u nekoj razvaljenoj šupi, ponad Junuzovog sela. Tu smo i spavali. Ni seljaci iz njegovog sela nisu znali za nas. Iza akšama smo se spuštali u selo gdje je Junuz dolazio po hranu. Od vojske sam dobio pušku sa noćnim nišanom. Ako imate na umu da je Junuzu za ono što je uradio prijetila smrtna kazna, da je u međuvremenu održan sastanak kolegija republičkog MUP-a sa kojeg nam je poručeno da moramo paziti na svoje živote, sami zaključite zbog čega ta puška i kakva je sudbina bila namijenjena Junuzu - upozorava Libe.

NAREDBA, UBITI

 Dakle, u slobodnom prevodu, naredba je glasila: ako vam je Junuz na puškometu, pucajte! No, Libetu to nije bilo ni na kraj pameti. Njegova je procjena bila da mora učiniti sve ne bi li Junuza živa uhvatio i priveo pravdi. Upuca li ga, znao je, na lice mjesta dolazi istražni sudija, možda će utvrditi da Junuz nije imao oružja i bit će mu teško objasniti da je Junuz trebalo da bude ubijen.

- Tokom potrage sam imao tri bliska susreta sa Junuzom. No, nisam pucao. Najprije, tada nisam bio siguran da se radi o njemu, noć je, ne vidite ima li nešto od oružja u rukama. U međvremenu, novinari nas kritikuju, pišu da smo nesposobni, da nam Junuz ometa radioveze, mijenja programe na televiziji, isključuje struju i slične gluposti. Ali samo nas desetak koji smo uključeni u potragu, znamo da to nije istina, a milioni ljudi koji čitaju novine, pojma nemaju! - jada se Libe.

No, nestao Junuz. Nigdje ga! Ovi što ga hvataju uvuku se u kuću Junuzovog jataka, saradnika. Od njega su saznali da je Junuz dobio lovačku pušku. Novinari su pisali da ju je ukrao zajedno sa 570 patrona. Ali je prava istina, objašnjava Libe, da je pušku dobio od komšinice. I sa puškom 76 patrona. Potkratio je cijev puške i tako naoružan postao vrlo opasan.

- Saznamo da na njivi, u svom selu, ima plast sijena pod koji mu seljani dostavljaju hranu. A u obližnjoj kruški, njenom udubljenju, ostavljaju mu pisma. Saznamo i da će jedne večeri, između ponoći i jedan ujutro, doći po hranu. Prenesemo tu informaciju Dušku Zgonjaninu, šefu Državne bezbjednosti u Sarajevu. Nije dozvolio da ga tu noć mi hapsimo, nego je poslao četu specijalne jedinice, kojom je komandovao Dragan Vikić. Naravno, pobunim se. Objasnim da oni nisu spremni za to hapšenje, da ne poznaju teren, da nemaju vremena za pripremu akcije. Uprkos tom objašnjenju, u Sarajevu se opredijele za specijalce. Oni jesu opkolili Junuza, ali ga nisu uhvatili. Pobjegao im je. Nakon mjesec, ista stvar, isti akteri. Junuz opet pobjegne specijalcima. Specijalcima su vježbe uvijek uspijevale, akcije baš i ne - smije se Libe.

ROĐAK

 Javnost i dalje kritikuje miliciju, šta više, počinje „navijati“ za Junuza. Kolege zadirukuju Libeta i ekipu koja ga bezuspješno pokušava uhvatiti. Stoga se Libe odlučuje privesti na ispitivanje Junuzovog rođaka Adema. Mislio je, Adem i Junuz bili su k'o nokat i meso, bit će da rođak zna gdje je Junuz! Na putu do Ademovog rođaka, svratio je u Kiseljak, po još jednog policajca. Sa njim će, u stanici u Kiseljaku, ispitivati Adema. Ispitivali su ga Libe i kolega mu tri dana. Na smjene.

- Jednog dana, odem na ručak. Vratim se, zateknem Adema, Junuzovog rođaka, prebijenog. Ovaj moj kolega ga je tukao pendrekom po gluteolama. Imao je ogromne podlive. Hitnu sam zvao. Nakon toga je Zgonjanin naredio da Ademu više niko ni na kilometar ne smije prići - sjeća se Libe.

Junuza i dalje nema. Uspješno se krije. A Libe se zainatio da ga uhvati il' ga neće biti. Sjedne, tako, jednog dana, u službeni landrover i pravac u Kiseljak. U Hadžićima svrati po kolegu. Adema su našli kako radi na nekoj vikendici.

- Pokupim ga, strpam u landrover pa pravo sa njim u Sarajevo, u zatvor.  Mogao sam ga u zatvoru držati tri dana. Zamolim komandira straže da nikog ne obavještava o tome da sam priveo Adema, ali i da nikog ne pušta kod njega. Kupim mu cigara, hrane, keksa. I sutradan ga zamolim da mi kaže gdje je Junuz. Objasnim da ga niko neće tuči, da mu dlaka sa glave neće faliti, da ja znam da Junuz nije imao namjeru ubiti Rasemu. Adem se rasplače i otkrije mi da je Junuz u Budvi! - kaže Libe.

GRANAP

 Naravno, Zgonjanin i ekipa su obaviješteni o tome. Ali opet Libetu i njegovoj ekipi ne daju da ga hapse. Kao, brinu za njihove živote! Za Junuzom je svojevremeno raspisana potjernica, ostavljeno je Crnogorcima da ga uhapse. Oni to i jesu uradili, ali slučajno.

- Naime, Junuz je i u Budvi radio na vikendicama imućnih ljudi, funkcionera, koji su ga, kao i ovi naši, krili! No, ušao je u jedan granap da kupi nešto za jelo. Slučaj je htio da i budvanski milicioner ogladni. Tako su se Junuz i on obreli u istom granapu. Milicioner je Junuza odmjerio od glave do pete, sjetio se opisa zločinca u potjernici koju je pročitao i pitao Junuza za ličnu kartu. Ovaj je rekao da nema, milicioner ga privede u stanicu. Tu su vidjeli o kome se radi. U zadnjem džepu hlača našli su mu ličnu kartu oblijepljenu selotejpom. Kad su ga doveli u Sarajevo, bio je siv od batina - sjeća se Libe!

Napomenimo, gospodin Atif Bužo, Rasemin ljubavnik, i pored sijaset upozorenja bješe neoprezan. Zamalo Kečo i njemu nije dohakao. Kečo se 15. juna 1985. godine prišunjao Bužinoj kući, te je, nakon što ga je vidio na ulaznim vratima, u njega ispalio hitac iz one lovačke puške koju je dobio. No, nije mu plaho naudio. Patrone puške bjehu napunjene sitnom sačmom koja nije ni probila kaput u kojem je Bužo bio.

Za ubistvo je Junuz Kečo osuđen na 15 godina robije u Kazneno-popravnom domu Foča. Početak agresije na BiH navodno ga je zatekao u rodnom mjestu, jer je imao vikend za posjetu porodici. U odbranu BiH uključio se 4. aprila 1992. godine. Poginuo je 19. avgusta 1993. u Gojakovcu, nadomak svoje kuće u Gornjem Žeželevu, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom. Snajperista Hrvatskog vijeća odbrane upucao je prvo Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć, da je izvuče, ubio je i njega. Za izuzetne zasluge Junuz Kečo je nagrađen „Zlatnim ljiljanom“.

 PUNICA: JUNUZ JE DOBAR ČOVJEK, SUPRUG I OTAC

Na suđenju najiskrenija je bila Hatidža Fazlibašić, majka ubijene Kečine žene Raseme.

„Ubio mi je dijete, ali ja i sada mislim da je Junuz dobar čovjek, dobar suprug i dobar otac tuđeg djeteta. Rasema i Junuz su živjeli dobro dok ona nije srela Atifa. Išla je gdje je htjela, potrošila je sav njegov novac, dukate… On je šutio, trpio, ni prstom je nije pipnuo. Kad je shvatio da ga je prevarila, pao mu je mrak na oči i napravio je to što je napravio“, rekla je Kečina punica.

  ŠTA ĆEMO ZA 'ONO'?

Prema riječima rijetkih ljudi koji su prisustvovali Kečinom suđenju, on je tokom procesa držao pognutu glavu. Skoro sve njegove izjave pročitane su tokom suđenja, a neke od njih i svojeručno je napisao. Kečo je u svojim izjavama ispričao sve o sebi. „Od najranijeg djetinjstva živio sam u neimaštini i bijedi. Imao sam dva brata i jednu sestru, a živjeli smo sa majkom, oca nisam zapamtio“, kazao je Kečo, dodajući da je od malih nogu bio prinuđen da radi. U izjavi pisanoj rukom Junuz je opisao moment kada se nešto prelomilo u njemu, nakon čega je počeo krvavi pir. „Tada sam Rasemi rekao, šta ćemo za 'ono'. Pod 'onim' podrazumijevam našu internu tajnu, o kojoj ni pred ovim sudom neću govoriti. Moja majka imala je skromnu penziju, a ja sam imao neke ušteđevine, a bilo je i dukata koji su mi ostali od majke. Sve je to ona potrošila s Atifom. Rasema mi je samo rekla: 'Tuži me Bogu, ništa ne možeš dokazati.' Halilu sam kazao: 'Dođe li kad Atif Bužo da noći ovdje?', ljutito je odgovorio: 'Niko ne noćiva u mojoj kući, a da ja ne znam.' Odgurnuo me od sebe i dobio sam udarac po glavi. Sjećam se samo da sam izvukao nož iza pojasa, poslije toga se ne sjećam šta sam radio. Jedino se sjećam još jednog udarca u glavu kada sam izlazio iz kuće. Kasnije sam saznao da me Halil udario nekim parmakom u glavu“, pojasnio je Kečo.