Intervju

Proteklog ljeta 2018. snimljen je dokumentarni film „Keli“ koji govori o životu i smrti Želimira Vidovića Kelija, legendarnog fudbalera Sarajeva i reprezentativca bivše Jugoslavije, a koji je ubijen 17. maja 1992. godine, pri povratku iz Bolnice na Dobrinju, gdje je vozio ranjene sugrađane. U filmu, između ostalih, učestvuju Borjana Vidović, Dajana Vidović Softić, Miana Vidović – Žuža, Filip Žuža, te Abdulah Sidran, Amor Mašović, Fuad Muzurović, Mirza Kapetanović, Faruk Hadžibegić, Nijaz Ferhatović, Mehmed Janjoš, Slobodan Čobo Janjuš. Za autora ovog  filma, Muhameda Bikića, koji je i dugogodišnji sportski novinar, pripremili smo 33 pitanja o filmu, sportu, životu.. 

1 U Narodnom pozorištu Sarajevo 24. oktobra 2018.  održana je premijera dokumentarnog filma „Keli“, koji govori o životu fudbalske legende FK Sarajevo, reprezentativca, Želimira Vidovića. Zašto Keli?

- Zato što sam odrastao uz Kelija, a temelj priče, scenarija, bili su moji tekstovi i emisije o Keliju i dok smo ga tražili godinama i kada smo ga našli i dostojanstveno sahranili na Barama u dresu FK Sarajevo. Također, u mojoj trećoj knjizi Sportskivremeplov.ba je sjajna priča o nezaboravnoj legendi grada Sarajeva. Istina, godinama saznajem još priča o ovom velikom fudbaleru i nadasve čovjeku. Film „Keli“ je, doslovno, svih nas Sarajlija, Bosanaca i Hercegovaca.

2 O čemu govori film? Ko se u njemu pojavljuje i na kojim lokalitetima je sniman i koliko dugo?

- Film govori o životu i smrti Želimira Vidovića koji je nestao, odnosno ubijen  17. maja 1992. godine, pri povratku iz Bolnice na Dobrinju, gdje je vozio ranjene sugrađane. Film je snimljen proteklog ljeta i to na autentičnim lokacijama grada Sarajeva, gdje je pokojni Keli živio, igrao, nestao, odnosno ubijen, sahranjen, ulici na Dobrinji i nogometnom igralište u Butmiru koje nose njegovo ime.

3 Ni datum premijere nije slučajno izabran?

- Naravno, na 72. rođendan njegovog FK Sarajevo, za koji je legendarni Keli, kao i za grad, živio i igrao do posljednjeg daha, te na 73. rođendan Ujedinjenih naroda, a sam Keli je, upravo, želio ujedinjeno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.

4 Osim Vas kao autora, ko je sve učestvovao u pravljenju i ko je finansijski podržao film?

- U filmu učestvuju porodica Vidović, kojoj se ovom prilikom iznimno zahvaljujem, jer bez njih ne bih ništa mogao (Borjana Vidović, Dajana Vidović-Softić, Sara i Ena Softić, Miana Vidović-Žuža i Filip Žuža), zatim rukovodstvo i pioniri FK Sarajevo (direktorica Sabrina Buljubašić), nekadašnji Kelijevi prijatelji, treneri, saigrači i suparnici na terenu (Fuad Muzurović, Muhidin Teskeredžić, Mirza Kapetanović, Faruk Hadžibegić, Nijaz Ferhatović, Mehmed Janjoš, Agim Nikolić, Nijaz Merdanović, Zijad Švrakić, Slobodan Janjuš, Edin Bahtić, Branislav Berjan), ranjeni Sarajlija tog maja 1992. Ahmed Osmić, akademik Abdulah Sidran, Amor Mašović, Adnan Džemidžić i Mehmedalija Zilić. Film je snimljen u produkciji TV Sarajevo, kolega Namik Vatrenjak je režirao, a Elvir Buzurović i Muhamed Čulić su bili snimatelji, tonac Muhamed Pekmez, a montažer Amil Hujić. Muziku u filmu je uradio profesor klavira Adis Vuga, a na kraju filma je i kultna pjesma „Samo da rata ne bude“. Đorđe Balašević je također podržao film ustupajući nam prava za ovu pjesmu. Film su pomogli Grad Sarajevo, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Fudbalski klub Sarajevo...

5 Za sve one koji se ne sjećaju ili su za Kelija čuli samo iz priča starijih, podsjetite ih ko je on bio?

- Kelijeva karijera je započela u sarajevskom naselju Stup, gdje je rođen 17. novembra 1953. Igrao je u ilidžanskom Igmanu, potom u sarajevskoj Bosni, a onda dolazi na Koševo. Igrao je i u austrijskom Gaku, bio je i reprezentativac bivše Jugoslavije. Počeo je na mjestu beka, a kasnije je prebačen u vezni red, jer je imao izrazito jak i precizan udarac. Često je znao biti u ulozi strijelca, a Kelijeve fudbalske majstorije posebno se sjećaju komšije sa Grbavice.

6 Keli je bio i učesnik najposjećenijeg derbija u istoriji grada Sarajeva, davne 1983. kada se na koševske tribine nakrcalo više od 55.000 ljudi. Iako ste tada imali devet godina, da li ste mu prisustvovali?

- Bio sam sa rahmetli ocem Asimom i tada je oboren rekord svih vremena na Koševu. Prava drama na utakmici! Željo je poveo preko Nikića, Pape je izjednačio. Na kraju 2:1 za Sarajevo, a pobjedonosni gol je postigao Keli, na veliku radost mog rahmetli druga iz djetinjstva Elvira Ključanina - Pitka koji me je danima „mezio“, jer sam bio željovac. A ja sam Kelija zapamtio za sva vremena, zavolio ga, a u to vrijeme se nisu mrzili igrači iz suprotnog tabora. Voljeli smo mi puno i Kelija, Papeta, Paju...

7 Nakon premijere, šta će se dešavati sa filmom (festivali, kin dvorane...)?

- Mislim da nikada niti jedan film, bio on dokumentarni ili igrani, nije izazvao toliku pažnju kao „Keli“.U ovom trenutku tri Narodna pozorišta Sarajeva bila bi premalena koliko vlada interesiranje, mislim da bismo i zapadnu tribinu Olimpijskog stadiona „Asim Ferhatović Hase“ napunili da je premijera bila naljeto. Naravno, film će i nakon premijere živjeti, ne samo u BiH, nego širom svijeta. Jer, ljubitelji sporta i filma iz cijelog svijeta željno očekuju film.

8 Kako se danas društvo odnosi prema nekadašnjim sportskim veličinama, a imala ih je mnogo ova država u raznim sportovima?

- Iznijet ću svoj stav do kojeg držim sve ove godine. U svom dosadašnjem publicističkom i novinarskom opusu uvijek sam neizostavno pisao o velikanima bh. sporta, ljudima koji su svojim sportskim uspjesima postali i ostali dio sportske historije ovdašnjih prostora, te proslavili našu zemlju širom svijeta. Većinu njih sam imao čast upoznati, ali neke, nažalost, nisam. Za tu galeriju sportskih likova, kao i za mnoge druge velikane u različitim profesijama, na ovdašnjim prostorima važi običaj koji je stalnim ponavljanjem postao pravilo: oni i njihovi uspjesi brzo postaju zaboravljeni. Upravo zato pišem knjige, snimam emisije, filmove...

9 Vaša knjiga Sportskivremeplov.ba je dogurala do trećeg izdanja. Da li to znači da kvalitetno sportsko izdavaštvo ima čitalačku publiku?

- Recimo da ima, mada sam ja kroz ova tri izdanja, kroz 133 priče o nekadašnjim bh. sportskim asovima, na neki način ih približio knjizi, bivšim sportistima. A uspio sam, jer 23 promocije širom svijeta (Evropa i Amerika) su najbolji pokazatelj da je Sportskivremeplov.ba uspio doći do čitaoca, ljubitelja sporta, knjige...

10 Diplomirali ste pravo. Zašto pravo?

- Zato što sam uvijek volio ganjati pravdu, po prirodi sam uporan, tvrdoglav, pa mi je pravo bilo najbliže, a i onu zgradu Pravnog fakulteta i Univerziteta u Sarajevu baš volim, podsjeća me na ratno djetinjstvo... A dugo sam studirao, jer sam uporedo radio. Upisao sam fakultet 1992. godine, a onda tek nakon deset godina diplomirao na Sarajevskom univerzitetu. Moram dodati da su u mojoj familiji skoro svi pravnici, supruga, punica, svastika, badžo, najdraži tetić Muhammed.

11 A onda ste magistrirali na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja?

- S obzirom na to da sam cijeli život bio u sportu, igrao fudbal, nije bilo veliko iznenađenje što sam upisao postdiplomski studij na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu 2006. godine, na kojem sam magistrirao tri godine kasnije. Mislio sam i doktorirati, ali...

12 Sve je to dovelo do toga da ste jedan od začetnika sportskog prava u BiH. Šta je to zapravo?

- Moj magistarski rad je išao u tom pravcu, a tema je bila: „Stavovi i osobine ličnosti reprezentativaca BiH u timskim sportovima i sportskih novinara BiH“. Poslije sam bio predavač na brojnim seminarima na temu sportskog prava. Napravio sam jedan rad, predavanje koje je naslonjen na Olimpijsku povelju, te zakone o sportu susjednih i zemalja Evropske unije. Naravno, sve iz ove moje glave, pionirski, kao i sami magistarski rad, koji je zaista bio unikatni, nešto novo na našim postdiplomskim studijima. Nažalost, osjećam se „k'o riba na suhom“, zato i nisam doktorirao. Niko nema razumijevanja za sportsko pravo, koje je u zemljama susjedstva na katedri Građansko-procesnog prava. No, to me ne iznenađuje. Kod nas mnoge stvari funkcionišu u „sivim zonama“, pa tako im vjerovatno nije u interesu da za početak uvedu kao fakultativan predmet Sportsko pravo.

13 Da li to znači da se mnoge stvari u domaćem sportu, poput menadžerisanja, zapravo odvijaju u „sivoj zoni“?

- Kao i mnoge stvari u životu. Nažalost.

14 Kako je to regulisano u evropskim zemljama?

- Kroz razne zakone, pa i zakon o sportu koji se efikasno sprovode.

15 Ima li bh. sport ikakvog hajra od Zakona o sportu?

- Dobro je da uopće postoji.

Živim sport 24 sata, mada moram priznati da me je sin Hamza već prešišao u praćenju, posebno u fudbalu. Još u aprilu je rekao da će Francuska biti prvak svijeta. Tako je i bilo. Nagrađen je bio honorarom 200 KM, sa zdravstvenim osiguranjem preko majke, preko koje sam i ja, srećom, osiguran.

16 Zakon je donesen pod „specifičnim okolnostima“?

- Tačno! Da ga nismo donijeli ne bismo učestvovali na olimpijadi.

17 Koji su najveći problemi bh. sporta?

- Sistem. Organizacija... Finansiranje sporta. Samo jedan primjer, kako se može na državnom nivou finansirati razna udruženja. Zna se kojeg su nivoa udruženja, općinska, eventualno kantonalna, a reprezentacije trebaju da se podržavaju iz državnog, pa i entitetskog budžeta, s obzirom na složenost naše države. Mnogo je još primjera... Trebao bi poseban intervju na ovu temu.

18 Biti freelance u BiH nije lako. Kako je biti sportski freelancer?

- Borba... Nemam od Biroa za zapošljavanje ni zdravstveno, jer, tobože, imam mjesečne honorare, preko 200 KM. Mnogi ne znaju pravu istinu moje dugogodišnje borbe kao freelance. Ali, naša je zbilja da sa dva regularno i pošteno završena državna fakulteta, tri napisane knjige u nekoliko izdanja (Hadžijsko drvo, Po(r)uka, Sportskivremeplov.ba), četiri autorske emisije koje promoviraju BiH i naše spotiste (Sportski vremeplov, Hayat sport, As exkluziv, Top mundijal), zatim sam autor historijskog filma („Keli“), te dobitnik brojnih priznanja i nagrada, pa i one najveće - olimpijske, doslovno sam na ulici, prepušten sam sebi. Cijeli period agresije na BiH bio sam u Sarajevu kao pripadnik Armije BiH, zajedno sa mojom porodicom. Bruka i sramota, ali sam opet zahvalan Bogu na zdravlju i porodici. Oni su uz mene i za mene u ovoj ovodunjalučkoj borbi.

19 Postoji li neko koga dugo pokušavate da dovedete u emisiju, ali vam to ne uspijeva iz nekog razloga?

- U biti, koga sam god želio, doveo sam ga i bio mi je gost, a u protekle dvije decenije sam uradio 1.126 autorskih emisija, pa samo da kažete 1.126 puta dobar dan ili dobra večer... Samo naš najnovinar svih vremena Senad Hadžifejzović ima veću brojku, a prvenstveno mislim na autorske emisije, bez ikakvih suflera, sve iz ove moje glave rođene 23. maja 1973. godine u Sarajevu, prohodao na Grbavici, gdje sam igrao, branio je 1992. pratio i danas je pratim.

20 Osim sportskih radnika, na udaru kritika javnosti su nerijetko i sportski komentatori. Kakva je vaša ocjena?

- O kolegama sve najljepše, Bog im dao puno lijepog zdravlja i znanja.

21 Uprkos skromnom kvalitetu domaćih liga, kada je riječ o publici i posjetama, ona je ipak iznad regionalnog prosjeka. Iznenađuje li Vas to?

- Mi tradicionalno volimo loptu, mislim fudbalsku, nekada puno više i košarkašku i rukometnu. BiH je u bivšoj Jugoslaviji imala najviše prvoligaša. Dakle, ne treba nas to čuditi. Na kraju, u susjedstvu samo vječiti derbiju imaju veliku posjećenost.

22 Ponuda sportskog programa na kablovskim kanalima je zaista impresivna. Koliko toga pratite i koje sportove?

- Sve pratim, još od malih nogu. Živim sport 24 sata, mada moram priznati da me je sin Hamza već prešišao u praćenju, posebno u fudbalu. Još u aprilu je rekao da će Francuska biti prvak svijeta. Tako je i bilo. Nagrađen je bio honorarom 200 KM, sa zdravstvenim osiguranjem preko majke, preko koje sam i ja, srećom, osiguran.

23 U dosadašnjoj karijeri susreli ste sa gotovo svim sportskim zvijezdama. Neki su sigurno ostavili veći utisak. Ko i zašto?

- Mirza Delibašić i to u svom posljednjem intervju, koji mi je dao za života. Mirza veli: „Eto, veterani Reala bili su ovdje. Bilo je prekrasno, ali mi smo sve to zaboravili i to je za nas bilo normalno. A ti momci 16 godina nisu bili u Sarajevu. Posljednji put su bili na mom oproštaju. Možda više nikada neće doći, možda i hoće, a mi to zaboravljamo vrlo brzo. To je naša katastrofa. Katastrofa kolektiva. Pogotovo onih ljudi koji su proveli rat ovdje, koji su isfrustrirani, kojima svakodnevno umiru prijatelji, poznanici, rodbina.“ Uh i sada mi odzvanjaju Mirzine riječi. I tako jeste, katastrofa kolektiva, evo naprimjer prema nama školovanim, koji smo cijeli rat proveli u Sarajevu BiH...

24 Jasno je svima da vrhunskog sporta nema bez para. Ni komšiluk nije baš parali, ali im rezultata ne nedostaje. Šta oni rade drugačije, da ne kažem bolje od nas?

- Mi smo, kao i u politici, uvijek između Istoka i Zapada, između dvije vatre. Po sticanju nezavisnosti i dugi niz godina, većinom su Bošnjaci igrali za BiH. Čast Vlatku Glavašu, Nenadu Markoviću... Poslije su zaigrali i drugi... A u tom periodu, dok nisu zaigrali ti drugi, naše komšije su sa sportistima iz BiH osvojili skoro sve što se moglo osvojiti i tako izgradili kult reprezentacije, koji je privukao sponzore i sve ostalo što ide uz pozitivan rezultat. To je jedan od razloga, ako nije i najveći, mada se i mi posljednjih godina budimo u košarci, tenisu... Naravno, čast našoj sjedećoj odbojci, tu nismo samo jači od komšija, nego skoro od cijelog svijeta, osim sada velikog Irana.

San, da sam postigao gol u dresu Želje u Dolini ćupova i potrčim prema jugu. Ustvari i taj mi se san ispunio na humanitarnoj utakmici za Mimu Šahinpašića, dao sam gol u zadnjoj minuti...

25 Sportista danas ima dosta u politici. Da li je sport išta „profitirao“ od toga?

- Neki pokušavaju pomoći. Ne bih sada imenovao koliko je ko od njih pomogao, pogotovo jedan naš od najuspješnijih sportista od sticanja nezavisnosti koji zaista pomaže sport i sportiste, zapošljava ih, brine o njima... Tako su mi rekli naši sportaši koji su osvojili sve što se može osvojiti.

26 Kako biste ocijenili dosadašnji rad selektora Roberta Prosinečkog?

- Veliki profesionalac, vrlo kvalitetno radi svoj posao, ima distancu prema svima. Ima jedna zanimljivost kad je riječ o Prosinečkom. Ja sam mu kao dječak prvi uzeo autogram u njegovoj karijeri. Bilo je to u Skenderiji na novogodišnjem malonogometnom turniru, a razlog je bio što je mom Čobi Janjušu dao gol prvijenac na utakmici Dinamo - Željo u Zagrebu. Poslije je Prosinečki bio najbolji mladi igrač na svijetu, osvojio titulu prvaka Evrope, igrao za Real i Barselonu. Mislim da sam dovoljno rekao kakvog imamo selektora.

27 Najavljeni ulazak Mirze Teletovića u Košarkaški savez svi vide kao dolazak boljih dana za drugi najpopularniji sport?

- Super vijest i mislim da nam Mirza može pomoći, ali neka je i njemu Bog na pomoći.

28 Pretpostavljam da u mislima imate viziju narednog projekta?

- Iskreno, „Keli“ je moj pečat karijere, to je više od filma, mog profesionalnog i privatnog života, jer sam ustvari dio porodice Vidović i prije pomisli da bi film radio. Kolega Tarik Đodić mi je rekao da sam još mlad i da ću još mnogo toga dati bh. novinarstvu, pa i u filmu, gdje me on vidi u budućnosti. Međutim, nakon svega ovoga, zaista ne znam. Jer, bole mnoge stvari i pitanje je koliko će čovjek imati snage u ovoj našoj jednoj i jedinoj nam domovini, punoj nepravdi na svakom koraku, pogledu, uzdahu...

29 Znate i sami da bosanskim čaršijama oduvijek kolaju priče da oblačenje dresa, klupskog pa i reprezentativnog, zavisi od toga kakvog imate menadžera ili ako koga počastite. Ima li tu istine?

- Na ovo pitanje odgovaram samo kao pravnik. Materijalni dokazi...

30 Kako god, čini se da rad sa mlađim kategorijama, bar u ovim popularnim kolektivnim sportovima, ipak škripi, kao da skauti sa strane, bolje i prije prepoznaju talenat od domaćih?

- Kao u svim segmentima našeg društva. Jesmo li prešli Savu ili Unu, naša cijena raste i svi nas više cijene. Puno putujem po svijetu pa sam se uvjerio kako su naši ljudi uspješni preko Atlantika, u Skandinaviji...

31 Dugo traje debata o regionalnoj fudbalskoj ligi. Jeste li za ili protiv?

- I za i protiv. Kada bi se stvorili optimalni uvjeti, kada bi garantirali sigurnost onda sam za, a ukoliko toga nema, protiv.

32 Kakva su vam interesovanja izvan sporta?

- Vjera i sport su moj modus vivendi. I moje knjige najbolje odslikavaju moj život. Hadžijsko drvo i Po(r)uka, putopis iz Mekke, Medine i Jerusalema, odnosno iz Kordobe, te Sportskivremeplov.ba, priče o bh. sportskim velikanima. A kroz moje emisije putuju moje knjige, jer u svakoj od njih je nešto sa tih životnih putovanja, susreta... Inače sam aktivan na društvenim mrežama i moram, i ovom prilikom, podijeliti i sa vašim čitateljima moj kontinuirani status petkom: „Istinske vjere u Boga, zdravlja, pameti, dobrih djela, mira i pravde u svijetu i poštivanja svakog čovjeka.“

33 Možete li sa našim čitateljima podijeliti neku anegdotu koja nikada nije završila u emisiji, knjizi...?

- San, da sam postigao gol u dresu Želje u Dolini ćupova i potrčim prema jugu. Ustvari i taj mi se san ispunio na humanitarnoj utakmici za Mimu Šahinpašića, dao sam gol u zadnjoj minuti, ali sam potrčao prema sjeveru, jer su navijači bili smješteni na toj tribini. Evo, po prvi put to spominjem za sve čitaoce cijenjenog lista „Start“, koje ovom prilikom pozdravljam i želim sve najbolje. Bože zdravlja i dobrih djela.