Iščašena silinom ratne retorike i svakojakih déjà-vu situacija koje ovih dana paradiraju kao naslovi bosanskohercegovačkih i stranih medija, autorica teksta odluči svoju dvadesetogodišnjicu povratka u Sarajevo obilježiti odlaskom u New York, gdje je živjela kao izbjeglica tokom rata u BiH. Na njujorški JFK aerodrom slijeće kasno naveče po ledenom vjetru koji joj po izlasku sa aerodroma oduzima zrak. Odbija taksi do hotela jer je u Astoriji, četvrti u kojoj se hotel nalazi, nekada živjela. Naoružana starim znanjem njujorškog subway sistema, kreće u avanturu prelaska iz jednog voza na drugi. Naviru sjećanja...

 Piše: Adisa Busuladžić

Krajem avgusta ove 2022. navršava se dvadeset godina otkad sam se i zvanično vratila iz Sjedinjenih Država u Bosnu i Hercegovinu, a da ni iz jedne ni iz druge zemlje nikada nisam ni otišla.

Kada ga etničkim čišćenjem isčupaju iz korijena i presade na drugo tlo,  čovjek postaje poput biljke čuvarkuće - zakači se za prvu čvrstu podlogu i traži samo da ga se ostavi na miru, istovremeno pomiren sa činjenicom da ga svaka iole jača i viša sila lako može izvaliti iz plitkog ležišta.

Zato sam i ja, iščašena silinom ratne retorike i svakojakih déjà-vu situacija koje ovih dana paradiraju kao naslovi bosanskohercegovačkih i stranih medija, odlučila dvadesetogodišnjicu povratka u Sarajevo, obilježiti ponovnim odlaskom u New York početkom januara.

Dok smo letjeli iznad Godthåba na Greenlandu, avion se tresao od siline turbulencija, uobičajenih za ovo područje i u ovo doba godine. „Bilo bi ironično da se srušimo sred Dobre Nade“, pomislih uspaničeno.

Doslovni prevod danskog imena ovog grada davno sam spoznala, što dedukcijom, što guglajući.

Od rata, naime, polovina moje rodbine živi u Danskoj. Druga polovina u Sjedinjenim Državama. Kada se ljeti sastanemo negdje u Sarajevu, Mostaru ili Trebinju, Amerikanci među nama često od uzbuđenja ili čuđenja uzviknu „Oh, my God!“, dok Danci među mojim rođacima sa mirnom ravnodušnošću ubace svako malo po koje „Godt!“.

Pošto znam da ni jedni ni drugi nisu plaho religiozni, pitala sam ih zašto to rade:

„Ma, to je samo poštapalica!“, rekoše mi i Amerikanci za svoje 'Bože moj'.

To na danskom znači 'Dobro!' - rekoše za 'Godt' ovi drugi.

Na njujorški JFK aerodrom slijećemo kasno naveče po ledenom vjetru koji će mi po izlasku s aerodroma oduzeti zrak. Ipak, odbijam da uzmem taksi do hotela jer sam u Astoriji, četvrti u kojoj se hotel nalazi, nekada živjela. Tako naoružana starim znanjem njujorškog subway sistema, krećem u avanturu prelaska iz jednog voza na drugi sve dok ne stignem do 36. avenije. Na izlaznoj stanici, gdje jedva spuštam kofer niz prastare željezne stepenice nikad renoviranog sistema njujorške podzemne željeznice, izgrađenog davne 1904. godine, shvatam da je to što radim čista ludost. Po 36. aveniji brije vjetar direktno sa East Rivera, a ja moram proći punih šest ulica iliti, po „američki“, blokova, prije no svrnem u onu u kojoj je hotel.

Vjetar je sve ostatke nesmetenog snijega odavno pretvorio u patuljaste ledene brijegove koje pokušavam zaobići, ali točkovi moje ručne prtljage svako malo zapnu o njih. Hladna je i kasna noć, a što je ulica udaljenija od sistema podzemne željeznice, tj. subwaya, to je i sablasnije pusta.

Taksista iz žutog NYC taksija mi trubi, očigledno zabrinut jednako za svoje dugo stanje mirovanja na opustjeloj ulici u hladnoj noći, kao i moju opasno tvrdoglavu želju da pješačim tim pustim zaleđenim ulicama sa teškim koferom i torbom.

Odmahnem mu i glavom i rukom u znak nepristajanja na ponuđenu vožnju.

Hoću baš pješke da prođem ulicom Cresent i to je, naprosto, jače od mene!

Savladala me sjećanja.

Cresent - Pilicina ulica

U Astoriji sam prije više od 25 godina u jednom izbjegličko-imigracionom centru predavala engleski jezik. Čuvši da „teacher“ (iliti učiteljica, kako su me svi moji učenici naizmjenično zvali) koja predaje engleski priča i „naš“, sve su bosanskohercegovačke izbjeglice i Bošnjaci iz Sandžaka što su ih rat i Miloševićev velikosrpski projekat nasukali na njujorške obale, došli bar jednom na moj čas.

Oni koji su stanovali van Astorije, na drugom kraju Qeensa ili u Brooklynu, brzo bi se osipali i nestajali jer im je bilo prenaporno putovati sat i po podzemnom željeznicom da bi naveče, nakon iscrpljujućeg radnog dana, došli na časove engleskog. Sve bosanskohercegovačke izbjeglice morale su, naime, zbog visokih troškova života, odmah pronalaziti poslove. Socijalna pomoć koju su dobijali samo prvih šest mjeseci od dolaska na američko tlo jednostavno nije bila dovoljna ni za hranu, a kamoli za enormno visoku njujoršku stanarinu. 

Svi oni van Astorije otvoreno su izražavali zavist prema našim učenicima škole koji su uspjeli smještaj naći u Astoriji, pa su i na časove engleskog mogli doći svako veče. Jer, sa mnom kao učiteljicom, i Mustafom, mladićem iz Zvornika kao administratorom Centra za izbjeglice i imigrante „Sveta Rita“ iz New Yorka, astorijsko odjeljenje škole engleskog jezika za strance ubrzo je preraslo u neformalni „bosanskohercegovački centar“, u kojeg su svakodnevno svraćale izbjeglice iz BiH, a rado su svraćale i izbjeglice sa Kosova,u želji da se u toku sticanja znanja engleskog jezika potpomognu i jednim od jezika koji su tečno govorili.

Učenici su bili različitih generacija, najviše tridesetogodišnjaka, četrdesetogodišnjaka i pedesetogodišnjaka poput moje majke ili moje razrednice iz Gimnazije u Mostaru i profesorice biologije Nade Kljajo, koja je sada od mene učila da spaja engleske rečenice kako bi mogla otići u prodavnicu ili kod  doktora bez pomoći svoje dvoje odrasle djece, a mojih vršnjaka.

Predškolska i školska djeca bosanskohercegovačkih izbjeglica često su pratila svoje roditelje na časove i pomagala im da sriču prve rečenice na engleskom, dok su i sami to radili, pohađajući vrtić ili osnovnu školu u razredima sa djecom imigranata i izbjeglica iz drugih dijelova svijeta.

Dok se imena svog najmlađeg učenika više ne sjećam, najstariji mi se duboko urezao u sjećanje.

Zvao se Husein Pilica, mršavi starac koji se ili bližio sedamdesetim ili je upravo u njih zakoračio. Njegovu blago savijenu pojavu i mršavo izborano lice u razredu na prvom spratu uvijek su pratili tupi udarci njegovog štapa o drvene stepenice, kao i njegova supruga sa šamijom uvijek pričvršćenom zlatnom zihericom tik ispod brade i najčešće – sa tepsijom mantija u naramku.

„Evo malo da se zasladite!“, rekla bi sa blagim albanskim akcentom. Dok su sa slašću gutali mantije gospođe Pilica, Bosanci i Hercegovci su, za razliku od Sandžaklija i Albanaca, uvijek punih usta komentarisali:

„Ummm... kako su ukusni ovi mali bureci!“

„Nije to burek!“, rekla bi blago i uz osmijeh gospođa Pilica. „To su mantije. To je naše, sandžačko jelo!“

I ja sam od gospođe Pilica tada prvi put čula za mantije.

A za ulicu Cresent u Astoriji sam prvi put čula od njenog supruga.

„Sad smo s Cresenta! Ima popoć...“, rekao bi Husein Pilica svaki put kada bi ušao u razred, bilo da su koji minut zakasnili na čas, bilo da su stigli na vrijeme.

Mada je govorio sa jakim sandžačkim akcentom, na pitanje 'Where are you from?', koje sam mu, kao i ostalim učenicima, s vremena na vrijeme postavljala, Husein bi na engleskom razgovjetno odgovorio:

„I am from Sarajevo!“, a nakon toga bi se odmah prebacio na bosanski, rekavši: „Moj sin jedinac, Adnan Pilica poginuo je braneći Sarajevo. Sa 22 godine. Adnan Pilica, heroj i Zlatni ljiljan!“, izgovorio bi to podigavši blago i glas i  koščati kažiprst desne šake sa štapa, a onda ga ostavivši  da visi iznad stola, da ga jasno vidim, ne samo ja već i učenici koji su se nešto došaptavali u zadnjim klupama. 

„Moj jedinac!“, na to bi tiho, ali sasvim razgovjetno rekla Huseinova supruga, zagledana u neku tačku iznad načičkanih školskih stolova, dok je desnom rukom povlačila po površini stola za kojim je sjedila, kao da kupi samo njoj vidljive mrvice svojih mantija.

...

Još samo dva bloka naprijed i onda skrećem nalijevo, do hotela. Vjetar mi šiba lice, ostaci snijega pršte mi pod čizmama, praćeni iritirajućim struganjem točkova ručne prtljage po trotoaru. Hladno je, a mene grije sjećanje na još tople mantije gospođe Pilica. Prelazim Cresent ulicu.

U vrijeme našeg boravka u New Yorku, za mene i moje roditelje jednostavno - Pilicina ulica.

Mis-Ibrina ulica

Ibro je na časove engleskog jezika dolazio najčešće u pratnji svog 12-godišnjeg sina Irfana. Moj tada 67-godišnji otac najviše je volio svratiti na kafu kod Ibre, sa kojim ga je, osim izbjegličkog iskustva, dijelila i relativna blizina naših stanova. Kada god bi se iz našeg stana u zgradi na ćošku 23. avenije i Steinway ulice uputio u šetnju i čašicu razgovora sa drugim izbjeglicama iz Astorije, uvijek bi nekako završavao kod Ibre.

„Šta ćeš vazda kod Ibre i Azre??? Oni su mladi ljudi... željni mira i odmora u svojoj kući. Što im vazda 'nabijaš ognjište'?“, prekorila bi moja majka oca svaki put kada bi na pitanje: „Gdje se ti, života ti, ovoliko zadrža?“, moj otac lakonski odgovorio: „Sjedio u bašti kod Ibre!“

Ibro je, za razliku od većine Bosanaca i Hercegovaca, stanovao u prizemnom stanu u kući sa dvorištem. To je, naročito za vrućih, vlagom natopljenih njujorških večeri i bio glavni razlog zbog kojeg je moj otac volio svraćati kod Ibre.

Betonska dvorišta se u New Yorku zovu bašte, a betonska igrališta - parkovi. Sve je unaprijeđeno za jedan nivo više, no ono što istinski vrijedi bilo gdje drugdje na svijetu, ovdje ne vrijedi - jednostavno zato što New York i nije dio ovog svijeta. New York je posebna planeta prenapučena Zemljanima koji su ovdje došli tražiti utočište od zemaljskih nedaća. A nedaće koje ih ovdje snalaze: kako odvojiti gotovo dvije trećine plate za enormno visoke stanarine i pripadajuće im režije, kako pronaći stan u kojem usljed guste stambene gradnje nije mračno kao u grobu, i kako bar sat vremena provesti negdje što bar malo podsjeća na baštu - sasvim su nepojmljive ostalim ljudskim bićima, a Njujorčani se sa njima bore kako znaju i umiju. Moj otac je, recimo, sa svojom prastarom klaustrofobijom po dolasku u New York jedino u Ibrinom dvorištu, pardon, bašti, mogao uspješno izaći na kraj i nije baš plaho mario da li je 40-godišnjem Ibri i njegovoj par godina mlađoj supruzi Azri uvijek dobrodošao u goste ili ne.

Oni su ga, po prastarom bosanskom običaju, uvijek dočekivali s osmijehom i povikom:

„Ooo, Sabrija... Bujrum!“

Jedna od rijetkih fotografija mog rahmetli oca iz perioda njegovor njujorškog života, napravljena fotoaparatom za jednokratnu upotrebu jedne ljetne večeri u Ibrinoj bašti, stoji sada na vrhu frižidera u stanu moje majke.

„Uvijek mi je žao što se ne uslikaše bar jednom zajedno, Ibro i on, rahmet im duši obojici!“, veli moja majka kad god baci pogled na nju.

Uprkos njegovom i tada slabom zdravlju i više od četvrt vijeka međusobne razlike u godinama, Ibro je sa ovog svijeta otišao mnogo prije mog oca. Ibru je u 42. godini pokosio infarkt dok je ovaj prijeratni sarajevski taksista, kao priučeni moler, farbao stan na Manhattanu. 

Samo se srušio. Hitna pomoć ga je dovezla do Lenox Hill bolnice da ga pokušaju oživjeti, ali su ljekari samo konstatovali smrt. Onda je osoblje bolnice nekako stupilo u vezu s osobljem Izbjegličko-imigracionog centra Sveta Rita u Astoriji, a ovi onda stupili u vezu sa mnom koja sam u to vrijeme radila u centrali istog centra u Bronxu.

Već je bila 1998. godina i bh. izbjeglica je bilo sve manje. Pristizale su nove sa Kosova, Eritreje, Etiopije i Dominikanske Republike pa su me iz Astorije prebacili u centralu u Bronx da tamo na engleskom propitujem njih odakle su, kako se zovu, koliko im je godina i šta su bili u bivšoj domovini i bivšem životu.

„Trči u Lenox Hospital! Ibro je imao srčani udar. Bolnica moli da što prije dođeš kako bi tamo bila prije Azre. Trebaju hitno prevodioca da im pomogne u razgovoru sa njom! Ona je na putu, ali ne zna da je Ibro mrtav, samo da mu je pozlilo na poslu“, glas kolegice Cathy dopirao je iz slušalice bakelitnog telefona na stolu dobroćudne časne sestre Therese, direktorice Centra Svete Rite.

„Jadan čovjek!“, rekla je sestra Theresa dok me gledala kako skamenjenog pogleda spuštam slušalicu na taster. Cathy joj je očigledno već ispričala šta je bilo, prije no što je časna sestra Silvia smjerno ušla u učionicu, prekinuvši moj čas riječima: „Adisa, imaš telefonski poziv.“

„Hajde, idi... Ne brini za čas. Neka od sestara će te zamijeniti“, rekla je odlučno sestra Tereza kako bi me prodrmala iz šoka.

U Lenox Hill sam ušla zadihana i oznojena od hodanja hodnicima podzemne željeznice. Bio je ljetni dan, ljepljiv od vlage koja se prvo spuštala u podzemnu željeznicu i otamo kuljala na njujorške ulice.

„Evo, ovdje je!“, govori tiho i ljubazno medicinska sestra dok me vodi mračnim hodnikom bolnice, a onda vrckavim pokretom svog tijela gura teška vrata male sobe. U sobi vidim samo praznu stolicu i bolnički ležaj koji prekriva dugačko i vitko Ibrino tijelo u poluraskopčanim bijelim molerskim tregericama - znak bezuspješnog oživljavanja defibliratorom. Lice mu je bijelo i mirno, a vilica podvezana.

Medicinska sestra osjeća moju nelagodu i gleda u moje skamenjeno lice par sekundi prije no progovari:

„Oprostite, ali nama je zaista trebao neko ko govori engleski i ko će moći odmah pozvati vašeg bosanskog sveštenika da bi se ogranizovao propisan ispraćaj pokojnika!“

Ja tupo gledam čas u mrtvog Ibru, čas u medicinsku sestru, tražeći objašnjenje... smisao... Medicinska sestra nastavlja da izvještačeno ljubazno i smireno cvrkuće na engleskom:

„Vi imate broj, zar ne?“

„Čiji broj?“, pitam jedva pokrećući usne.

„Pa, broj bosanskog sveštenika... Njega treba što prije nazvati...“

„Bosanskog sveštenika...“, mrmljam ja dok u glavi prevodim ko bi to mogao biti.

„Imam broj...“ - rekoh nakon beskrajno duge pauze nakon koje medicinska sestra glasno izdahnu s olakšanjem i pokaza mi put do telefona u hodniku. Vadim mali telefonski imenik i zovem efendiju Bajrama, imama bosanske džamije u Astoriji.

Malu bosanskohercegovačku zajednicu u Astoriji teško je pogodila Ibrina smrt. Sljedećih su desetak dana, zajedno sa mojim roditeljima, i druge bosanskohercegovačke izbjeglice iz komšiluka, kao po dogovoru, odlazile u Ibrinu kuću gdje je neutješna Azra plakala, a oni u beskraj ponavljali:

„E, moj Bože... tako mlad i vidi šta ga snađe... prokleti rat... sve je to od rata. Misliš, izvukao si živu glavu, spasio si i sebe i svoju porodicu, a onda... izda srce... Od smrti lijeka nema... Bože... Bože!!!'

Moj otac je nakon Ibrine smrti prestao da ide „kod Ibre“ u dvorište. Azri i djeci bi samo mahnuo u prolazu.

A 37. ulicu u kojoj je živio moj otac od tada nije nazvao nikako drugačije nego Mis-Ibrina ulica, u znak sjećanja na svog prerano izgubljenog sarajevskog prijatelja.

...

Dan nakon mog slijetanja u New York, u njega je iz Washingtona doletjela i moja prijateljica Dilshika. U želji da joj pokažem Astoriju u kojoj nikad nije bila - mada je u New Yorku živjela više godine - provela sam je najprije Mis-Ibrinom ulicom, usput joj ispričavši priču o Ibri. Prebirala sam po svojim sjećanjima i nakon što smo sjele u „Đerdan“, balkanski restoran na 31. Aveniji i 34. Ulici.

Dilshika je izgarala od želje da pojede ćevape i popije našu kafu uz hurmašice, pa sam, kao dobra domaćica, morala tamo da je vodim, mada bih ja, iskreno,  više voljela da smo otišli u neki korejski restoran u Astoriji.

„Je li ovaj restoran bio otvoren kada si ti ovdje živjela?“, pita me Dilshika između dva ćevapa.

„Mislim da tada još nije!“, odgovaram.

„Pa, kako si znala gdje da me odvedeš?“

„Ovo je moj komšiluk!', konstatujem sliježući ramenima. „Ovdje ću se vratiti čim opet počne rat u Bosni i Hercegovini!“ , dodajem još ravnodušnije.

„Ma, daj, kakav rat... Pretjeruješ!“, kaže Dilshika, iskusna službenica USAID-a, između dva zalogaja hurmašice zaklanjajući rukom poluotvorena usta da joj mrvice ne ispadnu iz njih.

 „Uh, hurmašice, nisam bolje jela od onog restorana u Sarajevu. Sjećaš se?“

„Kad sljedeći put budeš došla kod mene u Sarajevo, ja ću ti ih sama napraviti. Domaće!“

„Hm... pa kako ću doći kad kažeš da će opet rat?“, ironično će Dilshika.

„Ma, neće, valjda, ne znam...“, velim ja odsutno zagledana u dva njujorška policajca, od kojih jedan piše kaznu za pogrešno parkiranje i kači je na dostavno vozilo.

„Bilo kako bilo, shvatila sam jednu stvar...“, rekoh sad odlučno i lupih dlanom od sto, da bih potvrdila svoje ubjeđenje.

„Šta si shvatila?“, pita moja prijateljica rođena u Šri Lanki, koja već više od pola svog života živi kontinuirano u Sjedinjenim Državama.

„Shvatila sam da se ovdje u Astoriji jedino osjećam kao kod kuće. Cijela Astorija jeste moja kuća!“ 

Ovo je moj svijet. Ja ovdje pripadam!

A sa kim u Clevelandu kafu da popiješ?

U stan u kojem sam u Astoriji živjela, nakon mog odlaska na postdiplomski studij u Washington, uselila se Banjolučanka Lajla. Prepuštanje namještenog stana sa relativno povoljnom kirijom i to u Astoriji, događaj je koji dvije bh. izbjeglice veže doživotnim prijateljstvom.
Tako je Lajla i dan-danas mojai prijateljica moje familije. Nastojim je vidjeti kada god dođem u New York, kao što i ona dođe vidjeti mene i moju majku kad god je put nanese u BiH.

Nisam, naravno, išla posjetiti Lajlu u stanu u kojem sam i sama živjela, već me je ona, po američkom običaju, sačekala ispred zgrade, a onda smo zajedno otišle na ručak. Lajla je sa sobom na ručak povela i svoju prijateljicu Aidu, koja je izrazila želju da me konačno upozna jer joj je Lajla o meni pričala kao o svojoj prijateljici-novinarki.

Aida je rodom iz Plava, a u New Yorku se uspješno bavi iznajmljivanjem i prodajom nekretnina, a uz to je aktivna i u BAPA-i (Bosnian American Professionals Association).
Upravo su bili minuli protesti za podršku Bosni i Hercegovini, koji su održani 10. januara 2022. godine, u više desetina gradova širom Evrope. Sličan je organizovan isti dan i u New Yorku, ali njemu nije prisustvovalo više od desetine ljudi.
„Šačica nas bila!“, razočarano mi priča Aida.
„Znam!“, dodajem ja. „Vidjela sam slike sa skupa na FB profilu Erola Avdovića.“

„Ti znaš Erola!?“, veli Aida podižući glas na kraju rečenice kako bi mi dala do znanja da se radi o pitanju, a ne konstataciji.

„Naravno da znam! Mislila sam se njemu i Nalani i javiti, ali izgleda da neću stići…Avio-kompanija mi je već javila da ću morati da letim nazad dan ranije, da bih izbjegla ovu snježnu oluju koju najavljuju!“

„E, pa bili smo ti na tom skupu Erol, ja, ambasador Alkalaj, ona žena sa Columbia University što je knjigu napisala… kako se ono zove…“, Aida puca prstima desne ruke ne bi li se prisjetila imena…

„Alma Šabić-El-Rayess“, pomažem joj ja upadicom.

„Jeste… ta! Ma, malo nas bilo! Znaš nju? Ne znaš! Ali znaš koliko Bosanaca sada živi u New York!? Masa jedna! Ali se narod rasuo… otuđio… i svi se samo o sebi bave!“

Na to se i ja sjetim da Aidu priupitam:

„A za koliko se sad može naći jednosoban stan u Astoriji?“

„Pa, zavisi gdje… Ako ćeš nešto u basement (podrum) mogu da ti nađem za hiljadu i devetsto dolara!“

„Ama, neću u basement“, uzjogunim se ja. „Nego, recimo, onakav stan kao kod Lajle u kojem sam ja prije nje živjela!“ - dodajem brže-bolje.

„E, pa onakav više nema ispod dvije hiljade četiristo-petsto dolara“, veli odlučno i poslovno Aida.

„Wow! Pa to je tačno pet puta skuplje nego što sam ga ja plaćala prije 25 godina!“, kažem iznenađena, što novom kirijom u svom bivšem stanu, što činjenicom da sam u New Yorku živjela prije četvrt vijeka, a čini mi se kao da nije prošlo više od četiri godine.

„E, eee… prije 25 godina!“, ponavlja za mnom prijekorno-pedagoški Aida.

„Pa, dobro… A koliko onda košta ako onakav stan hoćeš da kupiš?“, pitam ja tek tako, samo da bih prebacila misli sa nedostižne kirije, a i svih godina koje su me u međuvremenu stigle.

„Da se kupi?“, Aida pita poprijeko me gledajući, svjesna da pitam onako, iz čiste radoznalosti.
„Pa, studio (garsonjera) se može naći i za trista hiljada dolara, ali samo ako je u slabijem stanju. Inače, mali stanovi idu za oko četiristo hiljada pa sve do osamsto, pa i devetsto hiljada, ako su u novijoj zgradi.

„Četiristo hiljada dolara najmanje za garsonjeru u Astoriji!“, vrisnem ja, a onda dodam nešto tiše: „A moja prijateljica iz Clevelanda, Ohio, upravo kupila kuću sa četiri sobe, dva dvorišta i garažom u bogatoj četvrti Clevelanda za svega dvjesta trideset hiljada dolara!!! Ovaj New York nije normalan!“

„E, ali New York je New York!“, na to će mirno Aida. „Šta ćeš u Clevelandu? Sa kim tamo kafu da popiješ?“, pita me mršteći se, a onda trijumfalno širi obje ruke kao da pokušava zagrliti i restoran i cijeli Ditmars Boulevard na kojem ručamo.

„A ođe si u centar svijeta!“, kaže.

Onda me pogleda ravno u oči i smiješi mi se dok me posmatra kako pokorno klimam glavom u znak slaganja.