Kolumne

Nebojša Vukanović, novinar i nestranački zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i jedini opozicioni poslanik u NSRS koji nije glasao za skupštinske zaključke, a kojim se traži blokada svih odluka u državnim institucijama BiH dok se stranim sudijama ne kaže goodbye. Vukanović za Start BiH analizira situaciju u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori: šta i ko stoji iza ove atmosfere napetosti, krize, straha, zašto se spinuje i manipuliše javnošću, a ne rješavaju problemi korupcije, organizovanog kriminala,  masovnog iseljavanja mladih, velike nezaposlenosti...

Piše: Nebojša Vukanović 

Tenzije, neizvjesnost, strah i krize postali su sastavni dio naših života i svakodnevnice. Postalo je pravilo da se u izbornim godinama dešavaju posebno velike turbulencije i napetost, produkuju krize, političari daju teške izjave, siju mržnju i strah, podižu tenzije do neba, sve sa ciljem da se skrene pažnja javnosti i građana sa suštinskih životnih problema. Čim prođu izbori strasti se smire, a na prvi pogled zavađeni političari postaju partneri koji prave koalicije i političke saveze, a porobljeni narod žrtva svoje naivnosti, njihove tiranije, anarhije, smrti pravne države...

Ove godine izbori se održavaju u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Slučajno ili ne, sve tri zemlje istovremeno je zahvatila velika kriza i napetost, a političari na vlasti nastoje da pokrenu patriotske priče i sebe predstave kao jedine zaštitnike nacije i države koja je tobože ugrožena. Korupcija, organizovani kriminal, masovno iseljavanje mladih, velika nezaposlenost, sumrak pravosuđa i pravne države, male plate, loš zdravstveni i obrazovni sistem nisu teme u prvom planu, a javnost se zamajava spinovima i pričama o velikim zavjerama, opasnim neprijateljima iz susjedstva, ugroženoj naciji, migrantima... 

Tako Milo Đukanović tobože brani Crnu Goru od Crkve i nekakvog velikosrpskog projekta, plašeći građane da će nestati Crna Gora ako on ode sa vlasti. Zanimljivo je da se na čelu Srbije, koja bi trebalo da je na čelu zavjere kojom on plaši svoje građane, nalazi njegov prijatelj i saveznik Aleksandar Vučić, sa kojim Milo godinama odlično sarađuje i kome je u pariškom hotelu Ritz pomogao da osnuje Srpsku naprednu stranku, lažno preobražene radikale. Da se ne bi pričalo o aferi "koverta", svjedočenju Duška Kneževića, korupciji državnog tužioca, lažnom državnom udaru i drugim aferama koje potresaju Crnu Goru mjesecima, despot Milo Đukanović na silu je u Skupštini Crne Gore progurao Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji predviđa otimanje i podržavljenje crkvene imovine, kako bi izazvao emocije i reakciju naroda i javnost doveo na svoj teren. Milo je očekivao žestoke reakcije u medijima, ali nije očekivao više od 100.000 građana na ulicama svih gradova Crne Gore, i pritisak je postao toliko veliki da se prekaljeni lisac Milo preznojаva, svjestan da se možda preigrao.

Rijeke naroda na ulicama crnogorskih gradova zabrinule su Milove partnere i saveznike, Vučića i Dodika, koji pokušavaju da izjavama i pogrešnim potezima daju slamku spasa despotu koji preko 30 godina vlada Crnom Gorom. Vučić i Dodik su svjesni da bi Milov pad i poraz na izborima mogao da prelije talas, litije i mirne proteste građana iz Crne Gore u Srbiju i BiH, pa zato sa zebnjom gledaju šta se događa i očekuju da se protesti njihovih sunarodnika umire. Mnogi su iznenađeni zašto Vučić i Dodik ostavljaju na cjedilu svoj narod u Crnoj Gori, ali ako se zna pozadina i istorija odnosa trojice vođa balkanskog trijumvirata, podrška i odbrana učitelja Mila je logična.

Ludilo bez kraja

Izbori su za par mjeseci i u Srbiji, mada Vučić nema većih izazova jer opozicija bojkotuje izbore zbog cenzure, kontrole medija, zloupotrebe javnih preduzeća i jasno je da nema ni osnovnih uslova za fer izbore. Vučić je doveden na vlast kako bi priznao nezavisno Kosovo, potpisujući "pravno obvezujući sporazum", rasprodao državu i javna preduzeća, i do sada je odradio veći dio zadatka. Evropska unija mu žmiri na oba oka, toleriše Vučiću nasilje, korupciju gušenje medija i građanskih prava jer im je važno da obavi posao do kraja, tako da ne treba da se čudi što niko iz Evrope ne reaguje na ludilo i velike devijacije srpskog društva.

Dodik je postao ključni Vučićev saveznik, koga kao mečku voda na otvaranju puteva i fabrika, kako bi mu sa lažnim oreolom nekakvog srpskog nacionaliste pomogao da pusti Kosovo u Ujedinje nacije. Dodik je od svojih mentora dobio zadatak da uvede BiH u NATO i proda Elektroprivredu Republike Srpske, a da bi to lakše prošlo najlakše je ponovo potaći priču o referendumu i nezavisnosti Srpske. Dodiku je do toga stalo kao do lanjskog snijega, ali nema boljeg načina da se podignu tenzije i strasti među tri naroda u BiH, nego poteći referendum, kao neki revolver iz pojasa. Moć je Dodiku dao Bakir Izetbegović i SDA, koji su glasali i dali SNSD-u ključeve BiH glasajući i dajući četiri delegata SNSD-a u Domu naroda, pa je logično da se sa partnerom iz vlasti najbolje odigra dogovorena predstava, zaplaši narod novim ratom i sukobima. Bakir odgovara Dodiku spremno, Deklaracijom SDA o unitarnoj BiH i pričom o ukidanju entiteta, istovremeno krčmeći narodni novac i dajući tendere u Federaciji Prointeru. Čović mudro stoji po strani i tiho šapuće o trećem Hrvatskom entitetu i podjeli Federacije kroz Izborni zakon, gurajući mudro Dodika da govori što on misli, brani hrvatske interese u BiH.

Ludilu nema kraja i tenzije neće proći sve dok ne prođe glasanje i izbori. Uloga međunarodne zajednice je najgora, jer ne bi se njeni piončići zaigrali i udarali u ratne bubnjeve, krali beskrupulozno i nekažnjeno narod i državu, da nemaju prećutnu podršku svojih mentora.

Dogovorene predstave i međusobno nabacivanje patriotskih loptica daju rezultate decenijama, pa nije čudno što Đukanović, Dodik, Vučić ili Bakir vladaju preko 20 godina. Krajnje je vrijeme da se narod i građani osvijeste, da prestanu da nasjedaju na petparačke priče i lažni patriotizam onih koji su ih pokorili, napokon shvate šta se dešava iza kulisa i skinu teško breme sa vrata nakon 30 godina.