Intervju

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Faruk Sokolović spada u red najproduktivnijih i najplodonosnijih bosanskohercegovačkih reditelja. U medijima ga ima vrlo malo. Gotovo nikako. Toliko rijetko se otvara sedmoj sili da je doslovno potrebno potegnuti prijateljske veze. Nama je, srećom, uspjelo.

- Nemam potrebu za pojavljivanjem u medijima. Bavim se javnim poslom i sve što uradim je vidljivo javnosti , najčešće u TV medijima, tako da određene aktivnosti, mišljenja ili osjećaje želim zadržati za sebe ili podijeliti sa najbližim saradnicima i porodicom. Nekada je nužno, ako se radi o premijerama filmova ili sličnim situacijama. Iskreno, ne osjećam se ugodno u takvim situacijama - priznaje Sokolović na početku razgovora.

PODJELE

Uhvatili smo ga doslovno nekoliko sati nakon povratka sa terena iz Tešnja, gdje u sklopu projekta „Dijalog za budućnost“, koji realizira UNDP, UNESCO i UNICEF, snima devet dokumentarnih filmova pod nazivom „Čuvari budućnosti“. Kako nam pojašnjava, mladi u BiH nedovoljno poznaju kulturnu baštinu zemlje koja je snažna poveznica svih naroda koji vijekovima naseljavaju ovaj prostor. Zajedno sa svojim timom snima filmove o devet općina i gradova u kojima učestvuje mnogo mladih ljudi pa ne krije veliko zadovoljstvo što je dio ovog projekta.

- Poznavanje kulture „drugačijeg“, kako to danas definiraju, poticanje interesa za druge kulture je prvi korak da ova djeca i mladi ljudi izgrade mir i međukulturalno razumijevanje. Veliki je to problem, podijeljeni obrazovni programi ne potiču prirodan interes za upoznavanjem različitih kultura koje su dio sviju nas, zajednički ih baštinimo. Djeca, srednjoškolci prvi put sa ekipom ulaze u sakralne objekte drugih religija iako su te džamije i crkve u njihovom gradu, posjećuju mjesta koja su značajna kulturno-istorijska baština i sretni su kako kažu „da su ovo doživjeli prvi put u životu“. Pomažu nam sjajni ljudi, Anto Zirdum, Damir Avdaković, mnogi poznavaoci i zaljubljenici kulturnog blaga i mladi koji upoznaju svoju zemlju - pojašnjava Sokolović.

U međuvremenu, sarajevskoj publici je nedavno premijerno predstavljen i dugometražni igrani film „Duran“.

- To je priča o bosanskom snu, priča kakvih je puno pored nas. Borba je urođena našem mentalitetu i ispričao sam kako je moguće kada se dogode  naizgled beznadežne situacije, pretvoriti ih u dobro. Kada Duran, pedesetogodišnjak, ostaje bez posla i odluči da gradi kuću na babovini. Bez posla, bez novca i izgradi je - navodi Sokolović.

Ono što je svojevrstan kuriozitet u „Duranu“ jeste činjenica da je većina uloga dodijeljena naturščicima. Ipak, Sokolović ističe kako to nije doživio kao „poslovni“ rizik.

- Počeo sam snimati dokumentarni film i vidio da su Duran i njegova supruga dvoje iznimno inteligentnih, prirodnih i talentovanih ljudi. Bilo je neodoljivo, atmosfera i priče koje nosi njihovo rodno selo Lukomir postali su dio scenarija i odlučio sam napraviti igrani film. Ovo je univerzalna priča o borbi za snove, mnogi su sebe pronašli i nakon premijere prilazili sa riječima da su i oni Duran, da je to i njihova priča. Ima mnogo negativnog oko nas, mislim da je ovo priča koja nudi nadu i ohrabrenje - navodi reditelj.

BRAK STARIJI OD PRODUKCIJE

Iza filma stoji njegova produkcija „Mebius film“, ali Sokolović nas ispravlja uz konstataciju da iza „Mebius filma“ već punih 29 godina stoji tim, porodica, njegova supruga Duda i on. Posljednjih godina, dodaje on, oni su izvršni producenti na projektima koje režira njihova kćerka tako da su sada još jači tim.

- Dvadeset devet godina kontinuirane produkcije, bez pauze, živi upravo zahvaljujući tome što smo jako sretni što radimo posao koji volimo i što ga zajedno radimo. Naš brak traje godinu dana duže nego „Mebius film“. Zajedno živimo, radimo, stvaramo i volimo se - kaže Sokolović.

Zanimljivost predstavlja podatak da naš sagovornik, upkos impresivnom CV-ju, nikada nije aplicirao za sredstva Fonda za kinematografiju BiH. Naglašava kako produkcija „Mebius film“ živi na tržištu, apliciraju za projekte na evropskim i svjetskim natječajima, dali su veliki doprinos edukaciji i afirmaciji televizijskih i filmskih profesija, afirmaciji glumaca i nekih drugih vrijednosti koje su njegovali u projektima prije rata, za vrijeme rata i nakon rata, po „bosanskohercegovačkom računanju vremena“.

- Prije par godina naša kuća aplicirala je za kratki film, magistarski, naše kćerke na Akademiji u Beogradu. Nije dobila sredstva. Kad bih se bavio time zašto mlada rediteljica za koju aplicira produkcija koja je sigurno dio istorije nezavisne bh. produkcije, sviđala se nekom ili ne, nije dobila sredstva, možda bih bio ogorčen ili ljut, ali pokušao sam objektivno sagledati. Možda im se nije dopao scenario, možda nije podobna, ali jedino je važno da je snimila film i odbranila ga sa desetkom. Ostalo je prolazno i, na kraju, nebitno - kaže on.

Serije poput „Vize za budućnost“, koju je radila ova producentska kuća, doživjele su veliki regionalni uspjeh. Ipak, put do malih ekrana nije nimalo lak i jednostavan.

- Mi smo uvijek radili pilot epizode. Seriju „Viza za budućnost“ smo prvo ponudili jednoj TV kući u Sarajevu i nije im se dopala, druga TV kuća je bila Federalna televizija koju je u to doba vodio poznavalac i zaljubljenik u igrani program, Jasmin Duraković. Prepoznao je potencijal, bio je to izuzetno komercijalan projekat koji je ostvario najviše rejtinge i ogromnu zaradu za FTV - kaže Sokolović ne skrivajući zadovoljstvo zbog postignutog uspjeha.

RADIM, NE PITAM

Svojevremeno, na konstataciju kako se čini da za filmske radnike u BiH još uvijek ima dovoljno posla, glumac Enis Bešlagić je za naš magazin kazao kako to tako izgleda samo gledaocima koji na televiziji gledaju ko zna koju po redu reprizu domaćih serija i filmova. Iz toga se samo nametnulo pitanje kako onda žive domaće filmadžije.

- Ne znam kako žive jer ja nisam filmadžija. Snimio sam desetine televizijskih drama i filmova, stotine epizoda igranih serija, desetine dokumentarnih filmova, muzičkih spotova, obrazovnih programa i tri igrana filma. Dakle, sretan sam kada radim igrani film i kada radim izuzetnu seriju kao što je „Mitovi, legende, kazivanja“, koju smo dvije godine snimali o gradovima uz more u Crnoj Gori. Moje profesionalno stvaralaštvo je kvantitativno ogromno jer ja radim, ne pitam ima li budžeta, mislim da treba raditi, a rad donosi rezultate, sigurno - poručuje Sokolović koji nam na kraju razgovora otkriva da, osim filmova i porodice, voli još i pse i mace.

- Kada sam slobodan družim se sa suprugom i djecom, svoja dva psa i dvije mace. Zar može ljepše?

NOSTALGIJA

• Kako ste proveli Prvi maj,naprimjer? Ima li danas ovaj Praznik rada smisla?

- Praznici u meni izazivaju nostalgiju za vremenima kada su moja majka i Dudini roditelji bili živi i kada su za praznike okupljali familiju. Rat je promijenio život sviju nas i uvijek me praznici podsjećaju na to. Dvije kćerke imaju rođendane za prvomajske praznike pa slavimo.

 O BRKOVIMA

• Hoćete li ikada obrijati brkove?

- Brkovi su možda bili presudni da odigram dvije scene sa Ljubišom Samardžićemu TV-seriji „Crna hronika“, a da ih nema ko zna da li bi mi reditelj dao ulogu u „Duranu“.

 NIŠTA OD ANEGDOTA

• Možete li nam navesti par nezaboravnih anegdota iz dosadašnje karijere koje nikada i nigdje nisu objavljene?

- Ne mogu. Eto što ne volim davati intervjue.