Kolumne

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara, nego u istini koja će ga uznemiriti

Piše: Muhamed Jusić

Prije dvije godine teško da je iko koristio pojam fake news ili lažne vijesti. Danas je to jedan od najfrekventnijih termina i to ne samo od predsjednika SAD-a Donalda Trumpa kojem je to najčešće korišten pojam u nekonvencionalnoj twitter komunikaciji, nego je to pojam koji se sve više pretvara u ozbiljno oružje asimetričnih i specijalnih ratova. Preko lažnih, krivotvorenih vijesti se utječe na ishode izbora i oblikuje javnost koja na vlast dovodi one koji služe interesima naručioca fake news-a. Zato ne treba da nas čudi da je prošle godine Collins Dictionary „fake news“ proglasio riječju godine.

Laž i lažna vijest

Laž nije novi fenomen i ne bi bilo ništa novo da kažemo da u javnom diskursu imamo laž. Ljudi lažu sebe i druge otkad postoje. Adem i Hava ili Adam i Eva su Bogu obećali da neće jesti sa zabranjenog drveta, pa su slagali sebe i Boga.

Šta je onda to što odvaja laž od lažne ili krive vijesti? I lažne i krive vijesti se predstavljaju kao istina ali da bi fenomen fake news-a zaživio moramo imati okruženje koje prihvata alternativne činjenice (“alternative facts”). Otud priča o tome kako lažne vijesti imamo samo zato što smo stvorili ili smo na putu da stvorimo postčinjenično društvo, odnosno društvo u kojem činjenice, istine, pa i naučne spoznaje ne važe ili se relativiziraju.

To je i kod nas tako prisutno u diskursu o više istina o ratu u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije. Nastranu političari, nego i oni koji pretenduju da budu ozbiljni „javni radnici“ poput predstavnika akademske, vjerske ili medijske zajednice nas uvjeravaju u to kako se trebamo naviknuti na to da jednostavno ima više istina.

Ne, istina je jedna i ona počiva na činjenicama. Ali, ako ljude uvjerimo da dokazane naučne, sudske ili druge činjenice nisu relevantne, onda ostavljamo prostor da povjeruju u sve što im se servira. Oni, jednostavno, to više ne mogu provjeriti. Laž se može provjeriti i čovjek se može uhvatiti u laži, ali sa lažnim vijestima je teže jer u njih vjeruju oni koji tu laž hoće da čuju.

Odgovor na pitanje zašto ljudi vjeruju u lažne vijesti ima veze i sa jednom drugom debatom koja se, iz razumljivih razloga, više vodi u akademskoj zajednici nego u medijima a tiče se samog povjerenja u medije. Kod nas je ta debata još uvijek u povoju ali, recimo, u Americi su odavno primijećeni simptomi općeg nepovjerenja u mainstream medije što se manifestuje, između ostalog,  relativizacijom istine i činjenica. Ljudi odavno sumnjaju da se medijski sadržaji kontrolišu i da se zbog interesa vlasnika i oglašivača te političkih centara moći povezanih s njima krije istina i velike priče.

U našem okruženju se kao najbolji primjer toga navodi slučaj Agrokor u susjednoj Hrvatskoj ali i regionu i to kako su mediji godinama prešućivali temu o kojoj su svi znali sve. Nakon što je čitav slučaj, što kažu strangeri, eksplodirao pred njihovim licem, mediji su prešutjeli vlastitu sramotu da su sve znali i da su zbog političkih interesa mentora prekrivenih u lažni patriotizam i strahu od oglašivača krili istinu od javnosti.

Zar nije legitimno da se građani zapitaju šta nam sve još naši mediji i zašto prešućuju? Zašto onda zgražavanje nad tim što su ljudi sve otvoreniji prema ideji da „istinu“ traže na blogovima, društvenim mrežama i izvorima čija se autentičnost ne može provjeriti? Mediji su poljuljali povjerenje javnosti u istinu, koju su bili dužni prenositi i braniti i sami su odsjekli granu na kojoj su sjedili.

Spinovanje kao tehnika

Još se jedan fenomen povezuje sa pojavom lažnih vijesti u našem javnom prostoru a to je medijska tehnika tzv. spinovanja. O tome sam ranije pisao ali je on sada u kombinaciji sa lažnim vijestima metastazirao u rak koji razara javnost i ono što je ostalo od zdravog medijskog tkiva.

Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je vrlo ružna i negativna). O spinu i sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i ne izvinu, nije se ni govorilo.

Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, spin je ušao u našu svakodnevicu, a njime su se, kao i lažnim vijestima, počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija.

Šta bi onda bio odgovor na ovo pitanje kojim se sve više društava i medijskih profesionalnaca počinje panično baviti? Ako se složimo sa premisom da problem nije postojanje laži ili lažnih vijesti, jer je toga uvijek bilo, nego postojanje okruženja u kojem se takvim vijestima vjeruje, onda znamo da nam je činiti više da ljude naviknemo da vijesti provjeravaju i da ipak insistiramo na tome da su činjenice neumoljive i da ljude naviknemo da cijene istinu pa makar im se i ne svidjela.

To, naravno, nije lahko. Znamo da već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude za, recimo, ratne zločine u BiH, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju nikakvu ulogu.

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara, nego u istini koja će ga uznemiriti.

(Ilustracija : http://www.slate.com)