Kada je završio Akademiju u Sarajevu, nije se ni vraćao u Brčko, gdje je rođen, već je jutarnjim kombijem, koji je vozio „Oslobođenje“, svoje stvari poslao porodici. A onda je te 1974. krenuo autostopom za Pariz. Putovao je 15 dana. Vozač ga je istresao kod piramide u Parizu

• Otkud Vi u Parizu i ko su Morići?

- Morići su čuvena familija i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, pogotovo u Hercegovini i istočnoj Bosni. Imamo veze sa nekadašnjim vlasnicima Morića hana. Mi smo uvijek bili buntovnici i protiv vlasti. I ja sam takav. Uvijek sam protiv vlasti.

•  Da li ste zbog toga, nakon što ste završili kiparstvo u Sarajevu, otišli u Pariz?

- Da. Kada sam završio Akademiju, nisam se ni vraćao u Brčko, gdje sam rođen, već sam jutarnjim autobusom, odnosno kombijem koji je vozio „Oslobođenje“ svoje stvari poslao porodici. A onda sam krenuo autostopom za Pariz. To je bila 1974. godina. Do Pariza mi je trebalo 15 dana.

•  Kako je izgledao taj prvi susret sa Parizom?

- Istresao me kod piramide u Parizu. Ja sam spavao, čovjek me probudio i rekao da smo u Parizu.

Podrška za BiH

•  Nikoga niste znali niti Vas je iko očekivao?

- Niko. Kasnije sam saznao da je tamo moj rođak Fadil, koji ima knjižaru. Bio sam kod njega par mjeseci, a onda je počela prava borba. Zanimljivo je da sam upisao Akademiju u Parizu na koju me upisao jedan čuveni tamošnji kipar Etienne Martin (Tian Martan). On me podržao. Sve ono što sam naučio u Sarajevu morao sam opet ponoviti i to četiri puta. Bio sam na Akademiji 15 godina. Ponovo sam studirao anatomiju, povijest umjetnosti, slikarstvo, grafiku... Tada sam već imao i svoj atelje i uvijek sam učio. I danas učim. U tom sam prostoru upoznao mnogo ljudi i svjetskih umjetnika, književnika, pjesnika... Kada je počela agresija na BiH od strane bande, jer ja nikada nisam miješao narod i bandu, nijedan narod, upoznao sam mnoge ljude sa tim i tražio da podrže BiH. Tada je došao Bernard Lévy. BiH nije bila poznata ni po čemu. Tako sam krenuo u neku svoju odbranu zemlje. Sve što danas radim u životu je Bosna. Ja sam ovdje rođen. Ni Leonardo da Vinci nije radio Posavinu i krave, nego svoja brda oko Firenze, gdje je rođen. Halil Tikveša radi svoju Hercegovinu. Mersad Berber je radio svoje konje koje je čuvao kao dijete. Sve je to povezano. Bosna je moja baza i temelj na kojem stoji. Ja sam ovdje živio oko 25 godina i nikada nikoga nisam pitao ni ko je ni šta je. I to je velika vrijednost. Nisam tražio ljude iste kao ja jer kakav bi svijet bio da smo svi isti. Bilo bi dosadno. Različitost nas veže i ja to izražavam u umjetnosti.

•  Kako i zašto ste postali kipar svjetskog glasa i to u Parizu, jer niste se previše u BiH eksponirali?

- Moja filozofija je jako jednostavna. Kad pogledam po Sarajevu, šta vidim? Nišane, kuće, stećke, kamenje ručno ili nekako drugačije obrađeno, ali je prelijepo to gledati. To je jedna vrsta materije. Onda sam shvatio da je rad u kamenu najljepši izražaj u umjetnosti. Zato sam postao kipar, klesar jer sve ručno radim. To je naporan posao da bi svaki moj pokret i kreativnost morala biti rađena ovim rukama, a ne nečim drugim. Ta kreativnost ulazi u umjetnost i zato su moje skulpture vrijedne i jedinstvene, radim velike formate.

•  Šta znači „jako vrijedne“?

- Recimo, male skulpture (op. a. - rukom pokazuje oko pola metra) su oko 10.000 eura. Njihova vrijednost će biti sve veća jer sam ušao u taj prostor jer sada u Francuskoj faktički nema takvog umjetnika, osim mene. Nema kipara, ima vajara. Ni Ivan Meštrović nije bio kipar. I njemu su drugi radili.

•  Početkom decembra u Parizu će se održati velika izložba posvećena Leonardu da Vinciju. I Vi ćete se tamo pojaviti?

- Ja sam pozvan da dođem iako sam je već vidio, ali je tada bilo puno ljudi. Sada će specijalno, jedna posebna grupa to da vidi. Meni Da Vinci inače nije bio veliki kipar i slikar. On je prije svega bio veliki naučnik.

•  Kako to mislite?

- On je prvi u historiji kazao kako je umjetnost nauka, a ne interpretacija nečega. Stalno je izučavao, mjerio, kalkulisao i istraživao. Bio je veliki mislilac i istraživač. Svaka njegova anatomska sekcija, ništa nije prekopirao. Sve je izučio i napravio. Zato je naučnik. Prvi je stvorio perfekciju da slikarstvo nije linija nego prostor. On vidi prostor, treću i četvrtu dimenziju.

•  Šta je četvrta dimenzija?

- To je ono kad nekoga gledate pa znate šta misli. Imate četiri strane svijeta, a Kinezi imaju pet. Imaju centar. Iza Da Vincijeve perfektnosti stoji znanost. Ja sam njegov autoportret u Torinu dugo gledao u bunkeru gdje se čuva. Direktor mi je dozvolio da pogledam to nasamo.

•  Čuo sam da ste tada imali zanimljivu situaciju?

- Da. Posjetioce tu puštaju u malim grupama, onda se prave pauze, mora zrak da procirkuliše, sve je tu hermetički zatvoreno, velike mjere sigurnosti... Ali pošto je meni direktor dozvolio da ostanem duže, ja sam ostao sam u tom bunkeru, i čuvari su izašli sa njima. Onda su poslije desetak minuta na kamerama vidjeli da je neko ostao unutra i nastao je haos jer im direktor nije javio da ja mogu ostati. Oni su dotrčali, frka je nastala, ali kad sam im objasnio,  nije bilo više problema. Imao sam privilegiju da ostanem sam skoro pola sata i gledam autoportret. Tada sam shvatio da je on u tom autoportretu urezao sve ono što je proživio u životu. Sva brda, rijeke, vizije prostora... Sve je ucrtano. To je kapitalna vrijednost.

•  Da se još malo vratimo na početke. Kada ste shvatili u Parizu da možete živjeti od umjetnosti i koje je prvo djelo koje ste prodali i kome?

- Volja, snaga i mladost. Jedan moj pokojni prijatelj, francuski slikar i kipar, mi je kazao kako negdje u blizini ima stara pilana pa mi je predložio da uđemo u nju i napravimo atelje. Razvalili smo katanac i ušli. Moja ideja je bila da u to mjesto privučemo i druge, evropske umjetnike i to se počelo širiti. Ta stara pilana i naš atelje je postala svojevrstan kulturni centar. Međutim, onda se pojavio neki državni projekat koji je planirao rušenje te pilane što smo mi blokirali i opirali se. Francuzi su inače kao narod jako senzibilni prema kulturi i umjetnicima. To je trajalo, (Jacques) Chirac nije dozvolio da to bageri sve razvale. Kada se to desilo, onda se pobunio (François) Mitterrand i mnogi drugi da od toga naprave političku priču, da ove rušitelje optuže za barbarizam... Tako sam ja počeo bivati poznat. To je bila 1981/82. Tada sam postao poznat jer su se pojavile slike bagera, vatre, mojih kipova koji su razrušeni... Već sam znao jezik, davao sam intervjue, naglašavao kako sam ovdje došao zbog kulture, a onda mi je policija zabranila ulazak. Kada je došao Mitterand, sve se promijenilo. Dobio sam državljanstvo, sve papire i dobio sam atelje. Tada sam i definitivno ušao u te visoke krugove. Kasnije su krenule i moje izložbe... Ja sam se uvijek vodio time da napravim nešto što će ostati iza mene. U Sarajevu su, recimo, postavljene stotine crvenih stolica u ime ubijenih, a onda su negdje sklonjene u podrum. Zar su to zaslužili ubijeni!? Trebale su se napraviti lijepe fontane, nešto od kamena što će trajati. Umjetnost je nešto što ostaje mlađima. Materija u kojoj radim mi je jako važna, a meni su najljepši kamen, granit, mramor... Moja posljednja skulptura stoji u općini u Parizu.

Hector u Sarajevu

•  Kakvog je kvaliteta francuski kamen?

- Jako dobar. Kvalitetan, kao i naš. Ima žuti, bijeli..., ali sada više radim u granitu. Sada sam radio jednu maketu pčele koja je kao element u skulpturi vrlo zanimljiva. Iza nje nema smeća, a oplođava sve. Da njih nema, ko bi to drugi radio. Umrla bi civilizacija. Mora se znati vrijednosti nečega, ne za mene već za ostale.

•  Imate li nekog učenika?

- Moj atelje je otvoren već 30 godina, dok ja klešem ljudi dolaze da gledaju, mogu i da stvaraju. Uz mene je stasalo 15-ak kipara koji su dosta dobri, ali je problem što im brzo udari u glavu pa misle da su umjetnici. Ni ja ne mislim da znam kipariti jer svaki dan učim, svaki kamen mi da drugu misao. Mislio sam i ja nekada da sam kipar dok nisam otišao u Rim, a onda i u Egipat pa pogledao šta su sve ljudi radili prije toliko stoljeća.

•  Vaš sin Hector, koji je rođen u Parizu, pejzažni je arhitekta. Znamo da je zatražio državljanstvo BiH. Dokle se došlo sa tim?

- Dobio je i on je sada građanin BiH, što je moj najveći ponos.

•  Znači, on je između Francuske i BiH odabrao BiH?

- Nemaju dvije države. On je u državi u kojoj mu je lijepo, a to je BiH. Živi u Sarajevu i upravo se ženi ovih dana. Mlada je iz Goražda. Mi danas previše razmišljamo o državama. Kaže neko „nema Bosne“. Ma ne mora je ni biti, ali bit će ljudi, kuća, drveća... Neće to niko odnijeti. Nisu ni piramide u Egiptu odnijeli, a mnogi su ih razvaljivali.

•  Možete li nam još nešto reći o njemu?

- Mnogo sam ponosan što je on ovdje došao svojom voljom. Jednom je samo rekao da hoće da ide jer želi da nauči bosanski jezik. Znao je samo par riječi. Došao je ovdje. Upoznao je dobre ljude, zaljubio se i svaka mu čast. Da sam bio pametniji možda bih i ja ostao ovdje. I ovdje ima života. Neka mu je sretno, mada je bilo problema dok je dobio državljanstvo. Nije mi jasno to. Pa svugdje u svijetu u uspješnim državama pametni ljudi dobijaju papire bez problema.

•  Koliko često dolazite u BiH?

- Nisam bio godinu i po dana. Ne mogu da stignem od posla.

•  Na čemu ste trenutno najviše angažovani?

- Imam dva projekta. Želim da napravim veliku skulpturu za Srebrenicu. Gradonačelnica Pariza se slaže, ali treba proći nekoliko etapa. Mislim da ćemo to uspjeti napraviti naredne godine, na 25. godišnjicu te tragedije. Skulptura bi ostala u Parizu. Napravio sam inače i skulpturu od granita u spomen na sve ono što se desilo mojim Brčacima. To je najsitniji, najpisaniji trag u istoriji. Radio ga je naš novinar, Brčak Edvin Ćudić, čiji je otac Edhem također ubijen. Ja sam ispisao njegov tekst i za to mi je trebalo dvije i po godine da ga uklešem. Vrlo sitna slova. Jako interesantna skulptura.

•  Ima li ijedna Vaša skulptura u BiH?

- Ima jedna, „Bihaćko srce“ ispred muzeja u Bihaću. Imam želju da i u Brčkom nešto napravim, ali vidjet ćemo šta će biti. Hoću da napravim pticu, stub slobode, ali se još „natežemo“. Ja bih radio to u rudniku, kamenolomu u Parizu.

Michelangelo i  Alija Sirotanović

•  Svojevremeno ste „dobacili“ i do Berlinskog zida i tamo je Vaš revolucionarni duh ostavio traga?

- Ja sam prvi umjetnik iz Francuske koji je došao pred Berlinski zid i počeo ga razbijati velikim crtežom koji je kasnije postao simbol Bosne. Policija je bila gore, a ja dole, razbijao sa čekićem. Niko nije smio prići osim mene. Čak i danas, poslije 30 godina, me novinari zovu zbog toga i čude se kako sam bio prvi.

• Dijelili ste i neke plakate o BiH?

- Da, svašta sam dijelio po Parizu. Dijelio sam i crteže, upoznavao ih sa situacijom u BiH.

• Jednom prilikom ste istaknuli da su Vam ideal uvijek bili „Alija Sirotanović, sa svojom snagom, i Michelangelo, sa svojom pameću“. Kako njih povezaste?

- Ja sam rođen na prostoru gdje se radila pruga Brčko - Banovići. Sa jedne strane, imamo obične i zdrave ljude koji su spremni upotrijebiti svoju snagu za nešto dobro. Radnička klasa, a i svi umjetnici su veliki radnici. I Michelangelo je toliko puno radio da mu tada ni papa nije smio prići. Žestoko je radio. Simbioza snage Alije Sirotanovića i pamet Michelangela je nešto što bi vas, kada bi se uspjelo spojiti,  napravilo boljim od Michelangela pet puta.

•  Pariz je uvijek privlačio umjetnike s ovog prostora. Sa kim se tamo družite?

- Moji prijatelji su većinom književnici, slikari, kipari. Uglavnom Francuzi, ali ima ih iz cijelog svijeta.

•  Možete li izdvojiti neko ime?

- Harald Oredam, čuveni norveški slikar, kipar. Dobar mi je prijatelj.

• A od političara?

- Jack Lang, ministar kulture, Louis Mermaz, predsjednik sabora, François Hollande bivši predsjednik, Bernard Lévy...

• Gdje se sve nalaze Vaši radovi?

- Osim u Parizu, ima radova u privatnim kolekcijama, a sada jedna skulptura treba da se postavi kao privremena postavka u Luvru, nakon čega će ići u posjetu svim muzejima u Evropi. To je jedan veliki projekat i sada čekamo da se napravi prostor u Luvru. Moja skulptura „La Colombe de la Paix“ (Golubica mira), povodom 100 godina od početka Prvog svjetskog rata stoji u mjestu Serris, gdje su Francuzi mnogo stradali. Cijeli taj grad zbog te skulpture je napravio cijeli jedan program posvećen Prvom svjetskom ratu i to je postalo popularno, turistička atrakcija. Oko 12 miliona turista godišnje posjeti taj grad.

•  Umjetnici i sloboda, vječna borba. Kako bi bilo biti umjetnik u ovakvom društvu poput današnje BiH da ste ovdje?

- Možda bih dao više ljepote. Ljudi čak u logorima, najtežim momentima imaju neku veću snagu, vežu želju za egzistencijom i želju da naprave nešto veličanstveno. Da sam imao uslove ovdje, da mogu naći kamen i ostalo, možda bih napravio i ljepše stvari. Ne možete biti umjetnik, a da nešto niste doživjeli i preživjeli.

• Vaša supruga je Francuskinja. Kako ona reaguje na Bosnu, koliko često ona dolazi...?

- I ona je sada ovdje u Sarajevu. Zna par desetina riječi, a razumije više.

• Protesti u Francuskoj evo traju već dosta dugo. O čemu se radi i gdje su umjetnici u svemu tome?

- Umjetnici zbivanja prate iz daljine, osim mene, jer su oni u sustavu države, a čim se iskažete na taj način, odmah vas uguše. Ljudi se boje i kalkulišu. Narod Francuske je uvijek želio pravdu i na nju imao pravo. Ako ste glasali za Emmanuela Macrona, glasali ste za njegov program. Ja sam njemu, recimo, poslao jedan projekat, ali mi ništa nije odgovorio. Više vas ne vidi. Sada mu se morate klanjati kao Bogu da vas pogleda. On mora nama položiti račune, a ne mi njemu. Mora dati narodu ono što traži. Ništa nije napravio za ove dvije godine. Povećao je cijene i poreze, a nema viziju ni velike projekte. Ja sam za te dvije godine napravio pet velikih skulptura. Ljudi se ne poštuju i došlo im je do grla.

• Pa da li se skupila kritična masa nezadovoljnih?

- Francuska je u teškom trenutku. Ljudi su izgubljeni. Osim toga, oko 700.000 stranaca je došlo u državu za godinu dana. Htjeli su navodno da idu za Englesku, ali su ipak ostali u Francuskoj. Nema vizije. Kada je Tito došao na vlast, bravar, on je imao viziju. Ljudi su uzeli lopate i pravili prugu. I ja sam umjetnik sa vizijom.

• Ako umjetnici, za koje kažete da uživaju veliki ugled i među ljudima, okrenu leđa predsjedniku da li bi to mogla biti prelomna tačka?

- Nemaju petlju da to urade. Ja sam glasao za Macrona. Bile su dvije opcije, ekstremna desnica i on. Prišao je Evropi i drugim stvarima.

• Znači, na Vaš glas više ne može računati?

- Nema šanse. Čak bih mu i sudio što je izdao vrijednosti naroda koji je za njega glasao i dao mu povjerenje. Francuski narod je inače jako fin, ali banda je svugdje banda. Ne treba ih nikada miješati sa narodom.

• Imate li ikakvu saradnju sa BiH, sa Akademijom...?

- Ne. Pokušao sam bio nešto sa Salemom Obralićem, Halilom Tikvešom, ali ta moja generacija je uglavnom „izašla“. I u Francuskoj vas već mlađe generacije gledaju kao „stari zub“. Hiperpodukcija svega. Ljudi gube osjećaj za sve. Sada su na ovim protestima oštetili i Trijumfalnu kapiju, simbol Francuske. Zapališe Notre-Dame. Ispred ambasada, džamija, crkava, sinagoga, ministarstava je svugdje vojska i policija, a pred Notre-Damom nigdje nikoga. Neko ga je sigurno zapalio. Vatrogasci 100 metar odatle, 50 metara udaljena policija. I niko ništa nije primijetio na vrijeme. Niko nije odgovarao za to, iako milioni turista to posjete. Ne vjerujem u Boga, ali vjerujem u ono što je Bog stvorio: vodu, zrak, prirodu, kamen, pticu... To treba čuvati. Mislim da će se mnogima vratiti što nisu pomogli Bosni, što je Vijećnica gorila...